Komentari

penetenziagite.blog.hr

Dodaj komentar (11)

Marketing

  • Lastavica

    Daješ dobru temu za razmišljanje. Na neki način, pitam se
    slično: kad odemo, šta se dešava sa unikatnim pogledom na
    svijet koji imamo? Svatko od nas ima drugi pogled na svijet,
    i to je čitav mikrokosmos.
    Zar on sasvim nestaje kad mi nestanemo?

    avatar

    11.01.2022. (12:12)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    kad je riječ mobitelu, sjećam se, da je je @semper kontra u jednom mailu pitajući neki savjet, poslao broj svog mobitela i molbu, da mu se ponekad javim......
    Dugo nakon toga, znajući da je bolestan javila sam mu se dakako i čula dva vedra glasa: prvo, njegove supruge koja je bez zadrške govorila o stanju njegove bolesti, a onda njegov , začudjuće vedri glas čovjeka pred smrt !
    Nevjerojatno je, da dvoje starijih ljudi poput njih dvoje tako smireno , čak i vedro razgovaralo sa mnom . Imala sam utisak, da im je moj poziv, potpuno nepoznate a njemu znane osobe uljepšao tih desetak minuta razgovora, jer ni jednom riječju se nije dalo naslutiti .......kraj. A umro je naš bloger samo mjesec dana poslije toga.

    Podsjetio si me tekstom na ono što mene osobno boli : moji su umrli doma, pred mojim očima, relativno mladi , iznenada oboje, ali, svom ocu sam stalno prigovarala zašto vuče papuče po tepihu ( sporost poslije moždanog udara ) a sad da MOGU ----povukla bih svaku riječ prigovora i molila za oprost....ali, nema riječi, nema razgovora, ni papuča, a sve "visi" u mom sjećanju kao nešto, što nije trebalo biti

    avatar

    11.01.2022. (12:39)    -   -   -   -  

  • sewen

    Imao sam tako broj od našeg poznatog pjevača koji je preminuo. I nakon godinu dana (a broj je ostao) stiže mi poruka na Viber, On je opet tu.... Protrnem u trenu. Očito je netko iz obitelji dobio Njegov broj pa....
    Uglavnom, ne brišem više. Ljudi se sami izbrišu....

    avatar

    11.01.2022. (16:31)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    da razgovaram s mamom i odgovaram na njena pitanja...
    Hoćeš li čuti tišinu moje duše u svojim noćnim nemirima? Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca?
    Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
    Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama?
    hoću...

    avatar

    11.01.2022. (18:26)    -   -   -   -  

  • carstvo snova

    Imala sam punooo brojeva kao Prijateljev u telefonu ali samo za ukras izgleda.....jedan dan sam sve brisala...sve one što me nikad nisu ni zvali...i nije mi žao...život ide dalje i bez njih!!!

    avatar

    11.01.2022. (21:09)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    ovo me baca u neke morbidne i tugaljive sfere. :))

    avatar

    11.01.2022. (21:16)    -   -   -   -  

  • luki2

    Podsjetio si me na moju baku, koju bih tako rado u nekim situacijama nazvala i popričala s njom...:((( Ljubim!

    avatar

    11.01.2022. (22:46)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Tema za šetnju, za razgovor uz kavu, za solo promišljanje, za nesanicu, za traženje smislenosti....želim vjerovati kako oblikujemo prostor vrijeme... jer niti smo mi ništa, niti je sve ok nas ništa...svi smo sve i sve je u nama...u takvoj interakciji brisanje je samo iluzija, opsjena, varka....pozdrav, vjetre:-)

    avatar

    13.01.2022. (16:11)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Što bi sad ovaj čudak, razgovarao sa mrtvima; zar nije dovoljno buke na ovome svijetu što je proizvodimo mi, živi?


    Iza nekih je ostaje zaglušujuća tišina, moraš tu tišinu razblaživati razgovorom.

    Malo sam plakala nad postom, a sada moram dalje.

    Ispravo kažeš, tuđi postupci i djelovanja na nas grade nas same, čine nas onim kakvi jesmo, da ih nije bilo, ni nas ovakvih ne bi bilo; oni su toliko živi u nama, kroz nas, da postaje sasvim nevažno koliko sjećanja u našem nepouzdanom umu ima, jesu li blijeda ili živa, jesu li stalna ili tek povremena......

    to je zapravo prava vrijednost nas ljudi, to što gradimo druge.
    kako onda može netko dvojiti o vlastitoj bitnosti?
    Spone srca nas grade. Uzajamno.

    avatar

    13.01.2022. (17:30)    -   -   -   -  

  • luki2

    Tvoj komentar kod mene: nije se dalo komentirati kod Tebe, pa sam Ti za Elenu Ferrante odgovorila kod sebe. Vjeverice u Tatrama su vrlo pitome, naučene na ljude i na hranu koju im ti isti ljudi osiguravaju. Predivnoće repate!!!!!! Divotice! Ljubim!

    avatar

    13.01.2022. (23:43)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    Nikad ne znamo koliko nam je "sudjeno" ali da je tesko kada odu ljudi koji su nas stvarali, a to je proces koji traje puno dulje od par trenutaka strasti... Tesko je jer smo zajednickim dozivljajima, uspomenama vezani i isprepleteni i to je stvarni gubitak. Ali ako smo nekoga nosili u srcu i dusi, on tamo ostaje dok je nas i komunikacija se nastavlja, zivi.

    avatar

    14.01.2022. (07:11)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...