Pregled posta

Prijedlog: Samoborsko gorje

Nastavljamo sa uputama za hodanje i izlete, umjesto dociranja (ako nagovaranje za izlete ne smatrate dociranjem). Lijepi dani slijede krajem tjedna, a to je idealna prilika za skoknuti do Samoborskog gorja, tko može. Ovdje je bolje ići autom (u niže opisanoj varijanti), iako mislim da do Šoićeve kuće ili barem do Smerovišća mora voziti neki autobus (mislim, vozi, ali je pitanje kada, a to provjerite na stranicama Samoborčeka ili Autoturista), barem par puta dnevno. Izlet kojeg smo mi poduzeli u srce toga gorja ovog ljeta, meni osobno jedan je od tri ili pet najljepših izleta u našoj domovini, a obuhvaća stazu koja od Velikih vrata dolazi do Oštrca, te u stvari predstavlja dio staze između Japetića i Oštrca.

Japetić i Oštrc dva su najmarkantnija vrha tog gorja, a dijeli ih cestovni prijevoj Velika vrata, preko kojih vodi cesta koja je sa samoborske strane asfaltirana, a kao makadam spušta se prema Jaski. Nakon što se prođe Smerovišće, možda tristotinjak metara prije Šoićeve kuće (nekada legendarnog planinarskog doma, a sada – barem ovog ljeta – van funkcije) treba se početi penjati kod putokaza koji nas lijevo od ceste (gledano iz smjera Samobora) vodi na Veliki dol. Taj dom predstavlja neku laganu točku uspona, jer se do njega može doći i sa druge strane brda, od juga – od Ruda, također za nekih četrdesetipet minuta. Livade u blizini doma ljeti su pune hlada pa predstavljaju idealnu točku za odmor uz potočić, a zimi se može i sanjkati. Osobno mi je kod tog doma jedna od najljepših stvari to što su nekoliko klupa u šumarku položene prilično blizu vrha brda, tako da je moguće sjediti u hladu drveća (ili se grijati na zubatom simskom suncu koje prodire kroza nj kada nema lišća) i promatrati vidik sa prilične visine. Nije bez razloga naziv jednog od obližnjih vrhova – Ptičji vrh; to je osamljena i istaknuta travnata glavica što se sa južne, rudarske strane uzdiže pored staze od Braslovja na Oštrc.

Staza od ceste za Šoićevu kuću do doma na Velikom Dolu lagana je i taj put traje nekih četrdesetipet minuta, a potom prema Oštrcu slijedi pravi raj: ulaz na područje gorskih livada i visokih travnatih proplanaka punih svakojakog bilja i cvijeća, sa kojih se pružaju prekrasni vidici na sve strane. Do Oštrca ima još negdje toliko koliko i do Velikog Dola, a od doma na Oštrcu do vrha još možda desetak minuta uspona. Sa vrha se pruža krasan pogled sve do Kleka, Alpa ili Medvednice.

Nakon odmora kod doma na Oštrcu, put nas dalje vodi prema zapadu, i taj dio puta u stvari predstavlja njegovu najveću vrijednost, jer se svako malo lagano penje ili spušta (nakon nekog vremena je i desni odvojak sa gradinu Lipovec), a uglavnom ide hrptom brda, tako da pruža pogled i na jednu i na drugu stranu. Pri kraju se spuštamo niz šumovite padine Stražnika i dolazimo do asfalta (to je spomenuta cesta za Jasku i tu ćemo morati spuštati se nekoliko stotina metara asfaltom, a potom ponovno planinarskim putem kroz selo Lipovec, pa onda još malo do Šoićeve kuće i početne točke s koje smo krenuli.

Ako vam pak ne odgovara vozni red busa, imajte u vidu da je moguće obrnuti stazu kretanja, pa doći prvo do Lipovca busom, pješice se popeti nekih pola sata na Velika Vrata, zatim sa njih za oko sat i pol-dva doći do Oštrca i još pola sata do Velikog Dola, i onda se drugom stranom brda spustiti prema jugu u Rude – tamo sigurno ima više buseva tijekom dana. Na koncu, od Velikog Dola preko predivnog Palačnika pa sve do samog Samobora ima možda oko sat i pol hoda; nije niti to nemoguć pothvat, posebno ako se ima u vidu okolnost da brda oko Palačnika obiluju kestenima i gljivama ujesen.

Pokušavajući približiti i olakšati ovakvo hodanje, shvatio sam da na webu Planinarskog saveza Hrvatske postoji .gpx trag baš svakog izleta u Hrvatskoj. Ako niti to nije dovoljno, tamo imaju i tzv. Interaktivnu kartu Hrvatske: upotrebom lokacije na mobitelu stvarno bi se čovjek tu teško mogao izgubiti.

Samoborsko gorje razvedeno je, pa nema neku izrazitu središnju točku, a i vrhovi na njemu nisu baš pogodni za dolazak vozilom, kao na Medvednici, tako da ćete tu sigurno čak i nedjeljom zateći manje ljudi. Dok je Medvednica gotovo u čitavom području od Podsuseda do Lipe ista priča (šumovit hrbat i dvije padine, sjeverna i južna), osim nešto kod Hunjke, Petsto stuba (meni najljepši dio) ili Gorščice, u Samoborskom gorju nas čekaju puno raznovrsniji doživljaji; ima tu svako malo i livada, i šumaraka, i crnogorice, i penjanja i spuštanja na istoj stazi. Ono što je zapravo najzagonetnije, to je činjenica da se čovjek praktički osjeća kao u nekom nižem alpskom području; pogotovo za toplog ljetnog dana prožetog kakvim-takvim vjetrom koji će otjerati izmaglicu i proširiti vidike, jer već i sama nadmorska visina nudi čovjeku sasvim pristojno osvježenje i za najvećih vrućina. Lijep je dio i oko vrha Plješivice (može se autom do prijevoja Poljanica gdje je lovački dom, pa onda niti sat vremena na vrh), a poseban doživljaj ljeti – bar meni – predstavlja mogućnost kružnih tura sa spavanjem u nekom od domova u središtu, tako da uz dobru ekipu (ili bez nje) možete provesti čitav vikend u sjajnom okruženju. Problem nije niti voda, jer često na dva-tri sata razmaka imate neko selo ili dom gdje se zalihe mogu nadopuniti, a ima i dosta prirodnih izvora, ili pak potoka – ako ne za piće, a ono barem za osvježenje.

Ne smijem zaboraviti niti ovo: na Samoborsko gorje nastavlja se slabo naseljeni i pomalo već mistični Žumberak; kraj puno lošije povezan autobusnim vezama, ali vrijedan svakog truda za istraživanje. Mislim da još i dan danas barem subotom, ako ne i nedjeljom - iz Samobora rano ujutro kreće autobusna linija za Gornju Vas, srce Žumberka koja vam omogućuje da u svitanje dođete tamo; iznenadit će vas predivna netaknuta priroda, pitomi brežuljci i gotovo napuštena, plodna zemlja. Taj izlet omogućuje da se u jedan dan spuštate prema civilizaciji polako, bez ikakvih većih napora, makadamom i nešto malo planinarskim putevima, berući u praktički svako doba godine ponešto – od medvjeđeg luka u veljači, preko kamilice, gloga ili trešanja za topla vremena, pa sve do mrkih trubača u studenome. Nezaboravne su mi noći provedene pod zvijezdama uz potok Breganicu daleko od svake civilizacije, u doba kada još nismo marili niti za granice, krpelje, cijene benzina ili prijenosne frižidere, a kamo li za gps signale, autane ili druga dezinfekcijska sredstva osim rakije; doba kada su kruh pečen na jajima koja bismo usput dobili od neke dobrohotne bakice, ili jedna pašteta sa lukom, ili uzduž prerezan jeger nataknut i zapečen na nekoj šibi - predstavljali neslućenu gozbu. Doba kada smo dijelili sve što smo posjedovali kao neki indijanci, sluteći da sav poduhvat nema nikakvog smisla ako se u njemu baš svi ne budu osjećali dobro. Davno, izgubljeno doba kada je jedno javljanje zabrinutoj majci sa neke lokalne govornice ili šanka usputne birtije predstavljalo jedini kontakt sa civilizacijom i kada su baterije za tranzistor bile pravi pravcati kapital.

Sjećam se i nekog sada malo bližeg vremena kada smo tada još malena kći i ja morali izbivati iz kuće kako bismo Najdražoj ostavili mira i vremena za učenje gradiva za državni ispit, što nam naravno uopće nije teško padalo, pa smo tog proljeća znali po čitav vikend sa spavanjem na Oštrcu ili Japetiću provesti u Samoborskom, a nagrada za uspon znale su biti kakve domaće palačinke ili krafne negdje po opisanim domovima (da ne pričam kako su se gazdarice znale oduševiti nad šestogodišnjim djetetom koje samo nosi svoj veliki ruksak, vodi tatu u planine i još iz tog istoga ruksaka, bez obzira na vremenske prilike, za večernji ugođaj vadi crvenu baršunastu haljinicu, taman za uz gojzerice). Nikada neću izbrisati iz pamćenja kako šestogodišnje dijete preko duge zime zaboravi glasanje pijetla, pa prvog koji na proljetnom izletu naiđe umjesto „kukuriku“ doziva „kukuru“. Hajde, ni legendarni jaskanski portugizac nije na tim dionicama odmagao. Ah, dobra stara vremena bez mobitela pa i televizije; kada smo se znali zabavljati uz karte, šah, glazbu sa tranzistora ili jednostavno – razgovor sa ljudima, koji bi kroz neko vrijeme mogao prerasti u bilo što i bilo koju temu od nogometa ili kuhanja do filmova ili planinarenja, samo ne u politiku, podjele i mudrovanje.

Samoborsko gorje, to je pravi biser na dlanu. Ako vam je Sljeme previsoko, a Julijske Alpe ili Soča predaleko, pokušajte iz okolice Zagreba pronaći svoj kutak raja na tom mjestu; teško da vas tamo baš ništa neće privući. Dan kojeg možete zaokružiti tamo, sigurno nećete držati izgubljenim.


Post je objavljen 04.01.2022. u 17:10 sati.