Čitam: nadaju se da bi zloglasni virus u barem zasad posljednjem valu pandemije doista mogao svojom zaraznošću prokužiti velik dio populacije. Po nekim optimističnim predviđanjima – to bi moglo značiti i približavanje njenu kraju, pa se usuđujem zamijetiti kako sve ono čemu smo se na početku nadali, prizivajući čarobne štapiće koji će odagnati i razbiti moru boleštine – sada i imamo. Imamo sve što smo sanjali na početku, puni straha pred nepoznatim i nepovjerenja u poznato. Imamo cjepivo, nagovještaje silazne putanje (ako već ne i završetka), imamo još jednu jedinu prepreku koju valja preskočiti – a nemamo zapravo ništa; jer ne vjerujemo jedni drugima.
Čovječanstvo kao da je – nakon ove dvije godine - doista i prokuženo ovom pandemijom, ali ne u smislu učestalosti virusa, koliko u smislu podjele: i posljednji ljudi koji su odbijali svrstati se u klanove i grupe, morali su to učiniti; ako ništa drugo – ne svojim riječima, već djelima; propuštajući ili pristajući na cijepljenje. Po dobrom starom običaju, za sve je vrijedila zloglasna maksima koja glasi: ako nisi s nama, onda si protiv nas. Prije svega, nismo mogli vjerovati vijestima koje bi nas uvjeravale u to da se radi o bolesti od koje umire jedan ili dva posto ljudi; pa odavna već znali smo za porazne podatke o tome da u svijetu u kojemu jedni godišnje bace u smeće po pedeset ili sto kilograma hrane po glavi, dok istodobno svake dvije sekunde od gladi umire jedno dijete. Prvotni val sumnje u bolest koja je izgledala kao malo jača gripa - minuo je sa empatijom koju malo tko nije osjećao prema umirućima i onima koji su patili bolujući; teške optužbe o plandemiji zamijenile su prvotne optužbe o zavjeri laži; nakon toga stiglo je i cjepivo, a u međuvremenu gotovo sve su vlasti – svaka na svoj način - manje ili više pokazale stravičnu nedosljednost i licemjerje lavirajući između zahtjeva zajednice za životom i zahtjeva epidemiologa za suzbijanjem epidemije, koji su još nedavno primjerice išli dotle da su predviđali kako će bolnice početkom ove godine biti pune necijepljene djece.
Pa kakve god te vlasti da bile, omogućile su stanovništvu da se cijepi, i vjerojatno ne znamo niti za jednu državu u svijetu gdje to nije moguće.
Konačno, iz statusa pomagača, mnogi se znanstvenik – zaboravljajući na prvotnu namjeru i svrhu svoga poziva – pretvorio u dobro plaćenog slugu, pa zapravo ni dan danas nemamo precizno i dosljedno obrađene rezultate nuspojava cijepljenja prema kojima bismo mogli relevantno ocijeniti koliki je rizik istoga. Mislim, možda je to u dobroj mjeri i posljedica toga što znanost zapravo vrlo teško može decidirano otkriti uzrok smrti (kao što ne može definirati niti smisao našeg postojanja), ali je problem upravo u tome što se postavlja tako kao da to može, i da nad svime time ima monopol. I onda, na račun toga, može se još i dobro zaraditi, pa nema savjesna čovjeka koji neće barem malo posumnjati u dobre namjere onih koji se predstavljaju kao izumitelji spasonosnih rješenja.
Pokušavam, gledajući primjerice film poput Minamate, zamisliti nekog znanstvenika u izoliranom laboratoriju, dobro potkoženog i motiviranog za funkcioniranje nekog projekta koji se ostvaruje, kako svjesno umanjuje značaj vijesti i rezultata koji mu pristižu na stol. Ono što je opće mjesto poraza ljudskog roda već stoljećima, i što predstavlja točku iz koje u pravilu uvijek eksplodira takozvani napredak, jest činjenica da po svim pravilima zdrava razuma, a onda valjda i ekonomije, ne postoji besplatan ručak, i nema takve stvari kao što je višak vrijednosti a da isti ne bi imao temelj u tome da je netko nešto izgubio. Ne postoji perpetuum mobile, i nema zapravo novostvorene vrijednosti: postoje samo prerađivanje i pretvaranje, pa gdje god netko nešto ugrabi, to mora značiti da je negdje netko drugi isto to izgubio. Ili najčešće – jedan zaradi, a milijuni pomalo izgube, pa se takvo što jedva nazire.
Zato mi već dulje vrijeme na um pada heretička pomisao o tome – čemu zapravo sva ta cijepljenja, spašavanja, čemu sav taj trud: naravno da sebi odmah odričem pravo na bilo koji način ocjenjivati čiji je život smisleniji i tko je zaslužio opstati, a tko nije, ali ako mislimo da ćemo na kraju epidemije jednostavno krenuti tamo gdje smo na njenu početku stali – tada vjerojatno već veliki broj ljudi shvaća da takav pristup nipošto ne valja. Do tada –heretička misao s početka o tome da imamo sve, a nemamo ništa – možda i nije toliko netočna?
Samo, umijemo li mi uopće drugačije?
Jer, ako doista taj zloglasni virus postaje sve zarazniji ali i sve manje opasan, time nam zapravo pokazuje kako sam sebe umije svesti u neki okvir egzistencije koji je dostatan i – hajde da upotrijebimo, možda i bez puno osnove, čak i tu profanu riječ – dobar. Upravo bismo iz ponašanja virusa mogli u tom slučaju učiti o tome kako je najbitnija stvar u životu – odmjeriti svoje potrebe i želje, pronaći ravnotežu i u svakom času znati što nam zapravo treba, ne posustajući pred sirenskim zovom neograničenosti, komfora, otuđenja, izrabljivanja i otimanja; želje za dobrim životom bez rada, koji još za žalosnu većinu onih koji ga svakoga dana upražnjavaju – ne znači drugo do li ropstvo. Pronaći mjeru koja će u naše samoostvarenje neizostavno uključivati i dobro ukupnosti svijeta, a ne isključivati ga s prezirom; bivati skromni, nenametljivi i čisti pred sobom samima u pitanjima zadovoljstva drugih, bližnjih, slabijih. Čak i on će stoga – vjerojatno jednoga dana koji je pred nama, bio on dalek, ili do njega nema još puno - radije postati i opstati kao prehlada nego i dalje grabiti, vladati i širiti se čitavim planetom, pa tako otpiliti granu na kojoj sjediš; je li to isto - onda zaista tako teško, nemoguće po naš rod?
Nije stvar samo u kruhu kojeg bacamo ne osjećajući pri tome nikakav strah; sjećam se da mi je davno još ženin bratić pričao o poslu kojeg je radio na nekom velikom tunolovcu na Pacifiku; kojeg su napunili ulovom, a onda pola ulova – jer nije bilo mogućnosti prodati ga – bacili u more. Čitam čak ovih dana i o tisućama letova koji će biti izvedeni – praznim avionima, samo da bi se očuvale pozicije i rang među prijevoznicima u zračnim lukama i na nekakvim listama prioriteta, bez obzira na troškove leta. Takvih primjera samo u posljednjih pola stoljeća ima bezbroj, i oni neupitno čine tamnu i teško popravljivu sliku o vrsti koja je napučila ovaj planet, bezobzirno otimajući na sve strane bez pitanja, smisla i plana, dovevši tako mnoge svoje suputnike, vrste i pojave na rub umiranja, ili preko njega, pa sada zapravo niti ne zna je li time do kraja ugrozila i sebe samu, i koliko joj još vremena preostaje.
Pa kada pogledam svu plastiku, vrećice i otpad po oceanima, sve suše, oluje i tornada, sva putovanja što smo ih poduzeli ili svo smeće što smo ga sami stvorili jedino zato da bi prvo bilo prodano i kupljeno, a potom nikada ili bez ikakvoga smisla potrošeno; kada vidim svu naftu što pliva morima i sve što bacamo jer smo mislili da će nam trebati, a usput shvatili da ne treba; kada vidim svu bijedu porobljenih, gladnih, bolesnih, svo razočaranje prevarenih, ostavljenih, izrabljenih – pitam se: tko je ovdje uopće virus, i znade li čovjek živjeti bez da uništava? Drugoga, svijet, nebesa, Boga, sebe – nije važno?
Na koncu, jeste li znali da riječ virus dolazi iz latinskog i znači – otrov?
Jer, nismo li upravo mi ti i takvi da u svome bližnjemu kao neku posebnu zaslugu, vrijednost, status, gledamo prvenstveno izgled ili imetak – dakle nešto za što je sasvim izvjesno da se ni u čemu ili sasvim sigurno - ne u cijelosti – može ubrojiti u nečije zasluge, i to tamo gdje bismo trebali tražiti ono drugo, ono što će nas nositi i držati u životu na dulje staze; ono što bi činilo jedinstvo, sklad, spokoj; ne lažemo li od početka zapravo u svemu – na prvome mjestu, sami sebe? Stoga, na žalost, malo je onih koji, nakon svih opačina i zlodjela, nakon svih profita, zagađenja, nebriga, razbojstava i ubojstava, iskorištavanja i gaženja – mogu osnovano uvjeravati u to da možemo drugačije. Možemo, ali ne samo u svojoj snazi; ne u svom imenu; ne od svojih ruku i srca.
Sva sreća je ovdje, onda – izgleda, samo u jednome: možda i nije toliko važno to da li možemo; već – da moramo. Nema tako kvalitetnog motiva za ljudsko postupanje, kao što je strah, i nema tako tvrde glave da je dobro odmjereni udarac po njoj ne bi prenuo iz drijemeža: budi se; ustaj; ili ćemo drugačije, ili nećemo uopće.
Post je objavljen 17.01.2022. u 15:28 sati.