vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 14.01.2022.

Bježanja

Prije svega, ponovno ću primijetiti kako interakcija sa drugim blogerima služi kao sjajna inspiracija za pisanje; ova moja sad već – tako pretenciozno rečeno – serija postova o mogućim lutanjima i hodanjima, bila je od strane kolegice Dvi-tri riči ispod posta o Samoborskom gorju prokomentirana time da će odustati i popustiti svojima radi odlaska u planinu. Mislim da sam već više puta na tu temu pisao okolo po blogovima, a vjerojatno i kod sebe, i zavrijedilo bi to zapravo samostalan post; makar neki postić; pa – evo ga.

Planinarenje, hodanje, lutanje, bilo što - što predstavlja micanje tijela na dvjema vlastitim nogama izvan vlastite kuće i dvorišta, u osnovi uvijek predstavlja – bijeg. Čovjek možda uopće nema potrebu bježati; dobro mu je kod kuće – u svojoj koži i svome životu; zato, draga naša Dvi-tri tiči: preozbiljne su to stvari da bih ja tu bio ikakav savjetnik – vjerojatno si ti svojim životom zadovoljna i ispunjena – pa nemaš potrebe za nečim dodatnim. Uopće to ne bih promatrao kao nedostatak vrline: kao što sam nekoć davno ovdje vodio raspravu o tome je li dopušteno nekom tvrditi da Telč nije ljepši od Praga, tako i ja ovdje i sada, zauvijek – odričem samome sebi pravo tumačiti i tjerati ljude na to da u nekoj imaginarnoj i dalekoj, jedva dostižnoj prirodi nalaze ljepotu. Tko sam ja da tvrdim kako je na vrhu Oštrca ljepše nego u nečijem boravku?

Ono od čega ja osobno bježim, iako me kod kuće čeka sve najbolje i najljepše, i zapravo često, nakon što me počnu boljeti koljena ili leđa - pojma nemam što po tim šumama i livadama uopće tražim - jest to da u sebi imam neki neostvareni san o stapanju sa prirodom i svemirom. To je neka rudimentarna, teško objašnjiva misao koja me kopa otkada znam za sebe: naći sigurnost, dostatnost, ljepotu u svakodnevici – to je važno i prevažno; ne valja svojom zahtjevnošću biti teret ljudima oko sebe; ovo tu – to je problem samo moj i ničiji više: postoje na žalost ljudi koji su u svakodnevnom životu u stravičnoj neravnoteži; njima naravno da hodanje i boravak u prirodi sa samima sobom gode – jer će ako ništa drugo preispitati u miru ono što rade i možda uočiti što bi valjalo promijeniti. Tim ljudima bit će ipak važnije srediti prije svega ono što ih tišti i tako otkloniti uzrok njihovih nevolja; ali što uopće tjera u prirodu ljude koji su u svome domu puni kao brod?

Hajde, i to je sad prilično pretenciozno tvrditi – uvijek iza nas ostaje neka razmirica, neostvarena želja, neki nedosanjani san; nisu to prevažne stvari u životu samo ako smo dobre volje; ono što mi samome sebi predstavlja strašnu zagonetku jest to da znam da bih jednakim žarom hodočastio po šumama i da sam u životu sam kao prst, kao i sada – kada nedostaju još možda godina ili dvije da ostvarim sve svoje ovozemaljske ambicije; postavim sebi drage ljude na noge, odalečim ih od ovisnosti o meni (mislim, materijalne ovisnosti) i učinim ih ljudima koji će moći živjeti od plodova svoga rada.

Što je to što me u kišno popodne iz topline doma tjera slušati šušanj kapi na lišću i osjećati toplinu vlastita daha na licu; družiti se sa oblacima, travama, potocima? To može biti samo njihov značaj i moja malenost: sigurno i neoborivo saznanje o tome da se u njima krije smisao, punina i radost; da biti jedno sa svijetom jest naš konačni, davni i teško dostižni cilj i da sve što previše naglašava značaj sebstva, posebnosti, samodostatnosti van kruga ljudske zajednice – možda jest dobro, nenametljivo, lijepo, ali nije vrlina. To je tek moguća obrana od zla koje nam društvo može pričiniti. Čovjek, ako tako želi, ostvarit će sebe kroz odnose sa drugim ljudima; dapače – ostvarit će tako na neki način i zadatak produljenja vrste; ali od toga teško da možemo graditi smisao i pridavati tome značaj univerzalnog i vječnog. Prije ili kasnije suočit ćemo se sa licem beskraja.

Onu pravu istinu; pravi značaj i pravu puninu, moći ćemo naći jedino u suočavanju svoje osobnosti sa tim beskrajem: pred ono lice koje svi prije ili kasnije počnemo smatrati presudnim – stići ćemo sami; bez vlastitih žena i djece, ili nečega što smo u životu stekli. Sami, sa možda kakvim svinutim i nejakim štapom u rukama, koji nas je podupirao na kakvom dijelu puta, obično tamo gdje smo bili već slabi i puni sumnje; sami i nepouzdani kakvi već jesmo – jer smo tijekom života na svoja pleća tovarili uloge i davali si smisao koji nam zapravo ne pripada.

Možda je netko to lice ugledao kod kuće, na svome kauču, gledajući netremice u stop, ili u svojoj kuhinji – jer, kao što već sigurno znate – ja evo još i sada čvrsto držim kako univerzalnog recepta za sreću, iskupljenje, puninu – nema; možda je ta neka duša upravo tako dovela sebe samu do te točke savršenstva, pomirenja sa svijetom i nebesima – bez ikakva posebna fizičkoga napora (često sam, ne bez smješka na licu, što sada i ne smatram tolikom vrlinom, Najdražoj znao, mrseći joj kosu i gledajući u dubine njenih zelenih očiju, reći kako dragi Bog, kada Ona dođe pred njegovo lice, sigurno neće ostati gladan), ali ja to jednostavno ne umijem: moram tragati, i ići okolo, ponekad kao da me svi vrazi gone, i dovesti tijelo i duh do one točke umora i blaženstva da osjetim kako je povratak upravo to – povratak, i da je dobro imati se čemu vratiti; jer čemu si nešto gradio ako ćeš to što si gradio ispuniti prazninom.

Svatko će svoje vrhunce morati pronaći za sebe; uopće dakle nisam od onih koji bi tvrdili kako se svi takvi nalaze negdje iznad razine od barem osamsto metara nad morem. Neki su, možda, zakopani duboko u nama, pa nema tih svrdala i bušotina koji bi ih samo tako dosegli.

Ali, da valja tražiti – to me još nitko nije razuvjerio. Utoliko, pozdrav svima, i najte kaj zameriti.

14.01.2022. u 09:12 • 7 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.