vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 28.01.2022.

Priča

Pogled iz našeg vrta najljepši je krajem kolovoza; ogromna zelena masa tek što će početi dobivati rumenije boje, a iza nje kočopere se bogate šušteće breze i veliki grmovi hortenzija. Nikada nisam zamišljala da će mi se u to doba desiti ono što će mi promijeniti život; ljudi dolaze i odlaze u ledenim zimama ili po neprestanim kišama; što bi nam se uopće moglo desiti dok su sunca snažna i sveprisutna?

Te je jeseni na naplatu dolazila naivnost i nepobjediva želja za bivanjem svojim. Naša ulica lagano se uzdiže uz padinu brda što gleda na nepreglednu savsku ravnicu; naš gradić smjestio se ispod brda što ga čuva s leđa i one velike ravnice; naši stari nisu imali novaca graditi kuću negdje bliže uzvisini brda, pa je naša kuća jedna od nekoliko onih što se pružaju Savskom ulicom; s donje strane dvorišta mogao si iz štale i sjenika vidjeti čitavu ravnicu sa kanalom ispod brda i cestom koja se pruža s druge strane. Uzalud smo govorili stričevima i poznanicima da ne mašu šarenim krpama; već od proljeća naši susjedi iz obližnjih sela gledali su nas sa podozrenjem; nije ih bilo teško nagovoriti na to jer su mnogi od njihovih starih završili u obližnjem logoru za onoga rata. Kako je vrijeme prolazilo, gradić je ostajao sve pustiji i pustiji; prvo su sa krajem škole nestala djeca gradonačelnika, ravnatelja i upravitelja; onih što su ponajviše mahali barjacima; zatim su nestale i njihove žene i rodbina, a na koncu i oni sami.

Ostali smo zapravo ponajviše – mi koji nismo znali što bismo drugo sa svojim životima.

Jednog sparnog i teškog popodneva ostalo je u gradiću možda ne više od dvadesetak ljudi, računajući i one koji su stigli tko zna otkuda, pokušavajući ljudima pomoći da se obrane od sile što se valjala ravnicom ispod kanala, gomilajući velikom cestom svoja vozila i ljude. Nisam popustila pod dozivanjem oca; jednostavno sam mu se istrgla iz ruku i uhvatila – kao i uvijek – posla sa kašetama i pecivima. Otkada znam za sebe, bila sam debela i ružna, i bavila sam se pecivima i kruhom: moji najmiliji ukrcali su se na tovarni sanduk jednog od posljednjih kamiona što je prevozio ljude do velikog grada; a ja sam se sakrila u podrum i – ostala. Nije me bilo briga hoće li me ovi koji dolaze počastiti zlosiljem ili batinama – jer drugog osim zla i nisu što imali za donijeti; teško sam mogla zamisliti da bi mene itko ikada poželio – zato sam vjerovala da me čeka trenutna i ne previše bolna smrt. Nisam nikada ni pomislila na to da bih svoj život mogla nastaviti drugdje, u svijetu – van ovog lijepog vrta, šumaraka i ravnica…

Spušta se sumrak, prekriven prvim hicima i granatama što su odjekivale pustim ulicama, odbijajući vruće i snažne gelere od zidova kuća. Izlazila bih povremeno na ulicu, pa sam na licima onih nekoliko ljudi što sam ih srela uočila tešku i neopisivu mržnju i bol. Doista, štogod da smo učinili, nismo nikome davali pravo na ubijanje i protjerivanje; srela sam tako u mojoj ulici tek četvero ljudi. Gosponu Mirku žena, djeca i punica već su odavna otišle u neko morsko odmaralište, a znalo se da je sa njima već dugo u svađi; kao da mu je činjenica da je ovdje sam davala blagoslov i snagu. Mali susjed Ivo bio je već oprobani švercer i kradljivac; za petama mu je bila policija barem triju županija, pa ni on ovdje nije imao baš bogzna što izgubiti. Uz njih, srela sam još i Loleka i Boleka – bili su to lokalni pankeri koji su vriskali od ljutnje, jer im je neko puščano zrno probilo zvučnik na novokupljenoj liniji što su je neto nabavili preko neke posredničke firme u gradu; iz njihovih riječi kao da si shvaćao da nema druge nego li obraniti čast do posljednjeg koraka.

Stigao je tu s prvim mrakom i peti, posljednji čovjek; njegove korake prečula sam povlačeći prazne kašete podrumom; kada sam se okrenula, vidjela sam starijeg gospodina u crnoj majici i trapericama, sa nehajno prebačenom puškom preko ramena. Oko struka bila mu je svezana maskirna bluza sa amblemom naše vojske; kako sam ustala i okrenula se prema njemu uočila sam njegove tople, smeđe i crne oči kako me molećivo promatraju. Ne bih sada nakon svega baš mogla reći da je bio smiren; više je unosio neki spokoj u mene: nisam se osjećala samom i napuštenom pored njega dok je prilično nepovezano zborio o tome kako su dobili zapovijed satnika Kurtovića da čitavu Savsku isprazne od civila; prilazio mi je polako i neodlučno, ne znajući kako ću na sve reagirati; mogla sam u tom času promatrati njegovu prilično dugu prosijedu kosu koja je padala sa strane; nevelika gusta brada obrubljivala je pravilne crte njegova lica. Gledao me molećivo i oprezno; uvjeravajući me kako je krajnji čas da napustim ulicu i pođem prema glavnome trgu, gdje su skupljali preostale ljude; govorio je da treba izdržati samo ovu noć, a da već sutra dolaze Munje, i da će ova noć biti strašna, pa da se nikako ne bih željela zateći negdje sama i napuštena. Kako mi se približavao, uočavala sam suze u zakucima njegovih očiju; ni sam nije bio uvjere u to što govori; nastojao je tješiti i djelovati sigurno, kako bi pobjegao od svojih strahova i zabluda štiteći ljude oko sebe.

U tome sam trenutku sama začula svoj glas, kao glas neke nepoznate osobe, koji ga je snažno i odrešito, ali polako, upitao:

- Da li bi me mogao voljeti? …

- - - - - - -

Čovjek je bio osupnut mojim riječima i pogledom; zastao je sada već blizu mene, uhvativši me blago - i držao lagano i dugo za ruku. Prihvatila sam njegovu ruku i stavila svoju na njegov obraz, milujući ga i šapćući mu da će sve biti dobro.

Već možda sekundu ili dvije nakon toga našli smo se u snažnom i nerazdvojnom zagrljaju iz kojeg više nikada nisam poželjela izići.

- - - - -
Padala je noć, prožeta sve češćim nasumičnim hicima i eksplozijama, a nas dvoje nismo odvajali svoja tijela jedno od drugoga. Cjelivala sam mu čelo i vrat, izvijajući se na njemu; osjećala bujice topla sjemena što je ulazilo u mene, sve dok ga nisam počela moliti da stane. Kada je negdje u dubokoj i tamnoj noći obližnji požar osvijetlio nebo, ugledala sam njegove lijepe oči kako me mole da konačno odem. Nije mi govorio ništa, baš ništa, osim toga da odem; čitavo je vrijeme – tek sam poslije shvatila – dovršavao odgovor na moje pitanje što sam mu ga postavila kada je stigao. Bila je to nevjerojatna i čudna situacija; ja sam njemu – čovjeku koji bi mi mogao biti otac – govorila ti i nježno ga oslovljavala milujući ga; on je pak zbunjen od svega oslovljavao mene sa Vi, nagovarajući me da se konačno pridružim ostalima; jer neprijatelj samo što nije stigao pred vrata. l u nekom času, tako nježno me izgurao na stražnji izlaz i zatvorio vrata; pod svjetlom strašnih plamičaka ugledala sam njegovu bluzu koju mi je ogrnuo oko ramena gurajući me prema centru gradića. Tek poslije shvatila sam da u džepu te bluze preteže nekakva futrola sa dokumentima, što li; ispala mi je kroz bijeg, eksplozije i noć - već u obližnjoj ulici u neki jarak, da je otamo u veliku rijeku što prolazi ravnicom odnesu prvi kasnoljetni pljuskovi što su pali sljedeće noći, kada smo već bili sigurni.

Bio mi je to jedini mogući trag do Njega: znala sam ja dobro kako se On zove; nadjenula sam mu već te iste večeri ime – Nenad; no – baš ništa drugo o njemu ne znam niti danas.

Ili, znadem sve što trebam znati.

Čitave te noći njih petorica, po uputi i planu moga Nenada, kojeg sam čula kako dovikuje dugovima kroz tminu i požar, trčali su iz jedne kuće u drugu, i tako stotinama metara i kilometrima; sada ovdje – sad ondje - pucajući i izbacujući bez prestanka, naslijepo, mine iz mnogobrojnih bacača što su ostali za onima koji su utekli. Napadači, pijani od moći i značaja, nisu iz sigurnosti svoih zaklona u ravnici previše pridavali takvim detaljima, računajući kako će – ako nisu u gradić ušli noćas, to zasigurno učiniti sutra, iznenađeni ipak brojnošću i snagom hitaca koji su prema njihovim položajima bivali ispaljeni.

No, sutradan ujutro, već negdje iza svitanja, uspeo se polako ali zamjetno u gradić pun autobus Munja, zajedno sa dva tenka na dugo čekanoj labudici i nekoliko oklopnih transportera. Gradić je te noći utvrđen – i sva je ona zla i tamna sila otjerana preko kanala i ceste da je više nikada sa naših prozora ne ugledamo – a ja još i danas sasvim sigurno znadem da je za to što smo uspjeli bio zaslužan samo moj Nenad.

Prije svega, znadem to nedvojbeno iz riječi poručnika Babića, kada se uspeo našom Savskom, pa u nevjerici na motorolu izvijestio svoga gospodina brigadira o tome kako ih u ovoj ulici čitavu noć nije bilo više od petorice, a da su četvorica - ovdje; pa sada uz nevjericu i osmijeh šutke grabe prva peciva i kruh koje sam dovukla iz podruma, časteći se svježim jogurtima što su im iz nekog vozila dobacili pristigli vojnici.

Samo peti nikada nije izišao na ulicu: pronađen je mrtav u nekoj napuštenoj kući, sa krvavom i tanašnom rupom u svojim snažnim i lijepim grudima; bio je to neki nesretan rikošet; zloćudno tane, ispaljeno nasumce tko zna otkuda već pred samo svitanje; kao zlokoban kukac zujao je i odbijao se od zidova, da počine u srcu moga Nenada.

Šutjela sam omatajući ljepljiva, nabujala tijesta i gledala u ravnicu; u meni dugo još, dugo - nije bilo ni suza, ni riječi, ni sna. Slutila sam da od te noći - sebi više neću biti ona ista, neželjena i ružna žena koju se trude ne zamijetiti; znala sam da sam već bila voljena i da sam doživjela ono najvažnije što čovjek pod kapom nebeskom od dobra umije doživjeti.

Već sljedećeg dana, s prvom kišom toga ljeta, vratio se Stari; za njime i Stara i baka; bez riječi počeli su otada prepuštati vođenje posla meni, uvidjevši kako nemaju više puno prava pričati o dosljednosti, poštovanju i redu.

Jednog ledenog i sunčanog dana na početku zime, baka me, sjedeći na trijemu, dok sam lagano prolazila pored nje, pomilovala po trbuhu i s osmijehom mi u njega udijelila cjelov.

Pa kada se jednog toplog svibanjskog dana od mene odvojio dječak; nisam imala baš nikakvih dvojbi kako ga nazvati. Moj Nenad bio je oduvijek smireno i šutljivo dijete; poznavao je gradić, dvorište i sve guštike bolje od ikoga i vodio ljude koji su u nevjerici demontirali mine sa nepogrešivom točnošću do posljednje. Potom se, kako je počeo rasti, sve više počeo baviti kašetama, pecivima i kruhom – isprva pomažući, a poslije i vodeći posao sasvim sam. Nije bilo čovjeka koji ulazeći u gradić ranim jutrom ne bi, u odnosu na išta drugo, poželio ono što bi Nenad pripremio za vruć doručak, odmah iza svitanja, i o tome se pročulo daleko – sve do velike ceste u ravnici, s koje su pumpe, trgovine i restorani počeli naručivati hranu od nas. A cesta ne miruje; po njoj putuju ljudi, glasovi i peciva; džemovi i slatko; kolači i pite; daleko, i dugo, i stalno. U svakoga od njih utkala bih jedan malen poljubac nekome tko će toga jutra putovati i tražiti što već treba naći; neka nađe sve ono što sam i ja našla.

Sada u životu više nisam bila sama; imala sam dva Nenada.

A da je onaj moj Nenad napravio one noći nešto što nitko drugi nije, zaključila sam nakon svega i iz toga što su mi već nakon koju godinu upravo Lolek i Bolek, isposlovavši neku invalidninu, naknadu, pomoć, što li – počeli s vremena na vrijeme donositi svežnjeve novca u najlonskim vrećicama na kućni prag; odlazeći bez ikakve riječi ili pitanja. U početku - pokušavala sam ih od toga odvratiti, da bi mi jednoga dana potiho odvratili:

- Pusti, nije to naše.

U godinama što su slijedile, blagoslovljeno blagim dodirom Nenadovih ruku u onoj noći, moje tijelo postajalo je neko drugo – preoblikovano ljubavlju i njenom puninom; otkada je moj dječak stasao radeći u tišini i s trudom, umjesto na poslu, dane sam provodila hodajući besciljno brdima i slušajući vjetar u šumama. U neko sam vrijeme stala čitati knjige koje je netko za onih dana iz gradske knjižnice odbacio u neku obližnju halu; pa sam - što dopisno, što u velikome gradu (u kojeg me bez pitanja jutrom, kada sam tamo uopće trebala ići, odvozio šutljivi gospodin Mirko, odlazeći svojim poslom, i vraćajući me uvečer), dovršila studije fizike i biotehnologije što sam ih mogla upisati jer stanujem u kraju o kojemu se posebno skrbi. Ugodno gibanje automobila omogućavalo mi je da naučim i ono što sjedeći negdje za stolom ili na livadi nikada ne bih; zato sam s vremenom zavoljela putovanja u kojima pored mene promiče svijet, a ja sam zagledana u rečenice na svojim koljenima. Nikada me, međutim, taj grad, kao niti bilo koje drugo mjesto – ničime nije privuklo da bih otišla iz svoga gradića; u njemu sam imala sve što mi treba; a trebalo mi je sve manje i manje; čitav sam svoj rad konačno posvetila izumima i poboljšanjima na strojevima koji danas mome Nenadu u podrumu, bivšem štaglju i još nekoliko velikih, velikih zgrada što ih je izgradio i preuredio - služe za preradu hrane i omogućuju mu spokojan život od svoga rada u gradiću. Na koncu je taj svijet počeo, umjesto da mi odlazimo u njega, dolaziti kod nas; pa su gradićem sve češće hodočastile grupe turista, ili su u našu tvornicu dolazili strani, daleki i nepoznati ljudi, da uče o onome što radimo i pokušaju blagost naših žita ili mekoću našeg mlijeka i voća utkati u svoje planove.

Zapravo, rekla bih da svijet, kojega gotovo da i nisam vidjela, osim kao neki drvored što brzo prolazi pored mene - nikada nije niti bio veći, i stao je tako velik i lijep u čitav jedan pogled koji bi ga želio pojmiti; slaveći ga i veseleći mu se kao da je samo dobar, tih i mio. Jednoga me jutra, kada sam već prilično teško ustala uslijed bolnih leđa što su me pomalo savijala, paleći računala u postrojenju i navlačeći svoju radnu kutu, Nenad pod žmirkajućim svjetlima stotina stropnih lampi što su se palile - pogledao smiješeći se i čudeći što uopće radim tako rano izjutra na nogama; pa je, kao da iz njega progovara netko sasvim drugi, čiji glas već dugo ovdje nisam čula – tiho uzdahnuo:

- Kako si lijepa, mama!

- - - - - - - - - - - -

Konačno i ja, dovršavajući u sebi, a gdje bih drugdje – do kraja moga vremena – ono svoje jedino pitanje u onoj čarobnoj i strašnoj noći, slušam, kroz strah i tutnjavu, jedinu čitavu rečenicu koju mi je tada, opraštajući se sa mnom, uputio moj Nenad – a koja nije bila molba ili nagovaranje; rečenicu zbog koje sam mu uopće i dopustila da me istjera u zaklon:

- Naravno da bih mogao, gospođo!

Svime što je učinio, pokazao je da mi je nije izrekao samo zato da bi me otjerao u sigurnost. Bez nje, mene ne bi niti bilo, i svijetu bi moglo biti svejedno baš sve što se zbilo. S njom; iskrenom i snažnom, taj isti svijet postao je lijep, bogat i važan.

28.01.2022. u 11:09 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.