penetenziagite

četvrtak, 31.12.2020.

Ne umijem napisati smislen naslov za Ovo

Već stotinu puta uvjerio sam se kako pjesnici umiju mnogo, a ponajviše bez pogreške odgonetnuti i kao snažnim snopom svjetla obasjati barem na čas u tmini neki prizor. U 2020. godini (iako se radi samo o običnoj igri brojki i naše nade vezane uz njen odlazak stoga tek su smiješne tlapnje) otkriće za mene, iako ne i prvo čitanje, uslijedilo je u vezi Slavka Mihalića. Ne radi se nipošto o tome da bih morao i mogao veličati čitav njegov ciklus, ali nekoliko pjesama tako je i toliko snažno i blistavo, da me to uvijek prenerazi. Sasvim sam svjestan toga da sljedeći stihovi nisu pisani baš za ovakve situacije (jer ruševine koje je pjesnik zamišljao odnose se prvenstveno na ono što smo sami porušili), ali ako tek malo odmaknemo pogled od tla i shvatimo da sve što ovi predivni ljudi oko nas rade da bi pomogli svojoj braći u nevolji zavređuje svaku našu pažnju, i da je moguć svijet u kojemu bi patnja ljudi bila ako ne beznačajna, a ono značajno umanjena uslijed svijesti o tome da nisi sam u nevolji - znat ćemo da svi ovi stihovi predstavljaju tešku i važnu opomenu; nešto što moje ruke nikada ne bi znale napisati, baš kao i smislen naslov ovome postu, a prevažno je da se čuje. Zato, dame i gospodo:

„…Ne očajavaj zbog okova
Nego s njima – strahovito težak –
Kreni na svoj put.
U tome je odgonetka ljudskih zabluda:
Da se čini, a poslije se kaže: nisam činio,
Da se ljubi, a poslije se kaže: nisam ljubio,
Pa se posvema prestane.“

Jer, inače:

„Možda je došlo vrijeme kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti u podrumu kakve napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa, odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta, oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju, spaliti,
A njezin prah razbacati na sve četiri strane.
Došlo je, došlo vrijeme
Kad je i poezija nepravda.“

31.12.2020. u 09:28 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 28.12.2020.

Neradnik

Izvor: Wannabe Magazine

Utorak 29.12., update: Bože moj, sada vidim da je sve završilo na naslovnici, valjda pet minuta prije ovih strašnih događaja. Sve mi se ovo sada čini toliko bedasto; najradije bih obrisao čitav post; pomozimo ljudima u nevolji, kako god znamo i umijemo...

Mislim da nikada još u svijetloj i dugoj povijesti ovoga bloga nisam objavio dva posta u jednome danu. No, hajde – tradicije su tu da se krše. Osobito ako za to ima povoda.

A ima. Jer, našao sam pod svojim posljednjim postom, koji se bavio citiranjem napisa o sigurnosti i smislu u životu - tvrdnju o tome da je Čehov bio – neradnik. Točnije: jedan iz plejade onih koji nikad nisu učinili ništa da bi nekome bilo bolje, nego su samo mlatili praznu slamu.

Prije svega, ne volim nipošto raspravljati ad hominem. Znači, ako je
1. Čehov nešto napisao, a
2. bio je neradnik,
to niti samo po sebi ne dovodi do zaključka kako ne ogovara istini nešto što je Čehov napisao. Pojedine loše kvalitete ličnosti ne demantiraju same po sebi tvrdnju koju ta osoba iznosi.

Dakle, valja zapeti, pa argumentirati ad rem.

Čehov nije bio neradnik.

Tijekom života, Anton Pavlovič napisao je desetak drama i još barem toliko zbirki priča koje smatraju klasicima svjetske književnosti. Da je učinio samo to, ne bismo ga smjeli smatrati neradnikom.

Što je uopće rad? Je li rad samo fizička aktivnost, ili svaka aktivnost koja donosi korist u društvu?

Možda se to predbačeno neradništvo odnosi na čuvenu tezu o krampanju; naime, piskaranje da je beskorisno, a sila klade valja?

No, uz to, vezano uz tvrdnju da Čehov nikada ništa nije učinio za druge, potrebno je znati sljedeće.
U 44 godine života, od kojih je polovinu bolovao od tuberkuloze financirao je i aktivno sudjelovao u gradnji četiri seoske škole, zvonika, vatrogasne postaje i kolnog puta, osnivajući u Taganrogu knjižnicu koja danas nosi njegovo ime, te joj poklonio joj više od dvije tisuće knjiga. U Moskvi je pak poticao granju jedne bolničke klinike a uz pomoć slikara Ilje Rjepina osnovao Muzej slikarstva i lijepih umjetnosti u Taganrogu, te pokrenuo izgradnju prve stanice za biološka istraživanja na Krimu. U Melihovu je, kao liječnik, liječio nekoliko tisuća seljaka sasvim besplatno i davao im lijekove, te je za vrijeme epidemije kolere sam obilazio dvadeset sela u tom okrugu. Na Sahalinu je pak sam izvršio popis naselja te se u knjizi o tome osvrnuo i na pitanje prinudnog rada kažnjenika. kao liječnik, prvi je sistematski otvarao zdravstvene kartone. Pisma ljudi pronađena u njegovoj arhivi dokazuju nebrojene slučajeve financijske pomoći pojedincima u nevolji.

Konačno, u istoj toj noveli Ogrozd, dio koje sam citirao u prošlom postu, napisao je na temu brige o drugim ljudima i sljedeće rečenice, stavljajući ih u usta glavnome liku:

„Ne posustajte, ne klonite! Dok ste mladi, jaki, čili, ne prestajte činiti dobro! Nema sreće i ne može je ni biti, ako u životu postoji smisao i cilj, onda taj smisao i cilj nipošto nije u našoj sreći, već u nečem razumnijem i većem. Činite dobra djela!“

28.12.2020. u 16:34 • 13 Komentara • Print • # • ^

Potresno svjedočanstvo

(Fotografiju sam snimio davno, negdje u okolici Siska; za ovo danas – na žalost - sasvim prigodno.)

Rijetko kada pišem izravno u blog editor; češće napišem nešto u poseban dokument, pa onda vrtim i gledam i premišljam, ali - sada nemam zašto previše misliti; dovoljna su bila dva događaja koji mi omeđuju proteklu noć: pred spavanje pročitao sam negdje u bespućima interneta sjajan citat iz Čehovljeva Ogrozda, tako prikladan za sva zla što snađoše naše bližnje; pa ga lijepim dolje, a ovo jutro prekinuto je još jednim potresom kojeg se i ovaj put dobrano osjetilo. I još nekoliko njih. Pa, kada se osjetilo, i shvatilo da i opet n a m a nije ništa, ali da bi opet moglo biti drugih koji trpe, stvari su se same povezale i presložile u tu tmurnu i tešku sliku. Ja ne znam opisati taj doživljaj ni izbliza tako kao što to znade stari majstor, zato, čitajmo. Čitajmo, jer sve je već napisano i opisano, a na nama je samo pokušati razumjeti, koliko umijemo.

I da, kao zvučna kulisa: dok netko ostaje bez krova nad glavom i zahvaljuje Bogu što je živ i relativno čitav, samo nekoliko kilometara dalje drugi u istom času baca petarde, pa te eksplozije odzvanjanju našim sivim gradovima kao posljednja opomena koju nitko ne želi slušati. Jer, kako smo već nekoliko puta ovdje utvrdili, dobar je samo onaj čovjek koji ne umije biti sretan dok drugi pored njega trpi.

Dame, i gospodo, Čehov; Ogrozd.

„Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i poživotinjenje slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž... Međutim, u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate; ono što je u životu strašno događa se negdje iza kulisa. Sve je mirno, spokojno i prosvjeduje jedino nijema statistika: toliko i toliko je poludjelo, toliko je litara ispijeno, toliko i toliko djece umrlo je od gladi... Takav poredak očito je nužan, očito se sretan čovjek osjeća dobro samo zato što nesretni nose svoj teret šutke, i bez te šutnje sreća bi bila nemoguća. To je opća hipnoza. Iza vrata svakog zadovoljnog, sretnog čovjeka morao bi stajati netko sa čekićem u ruci i stalno ga udarcem podsjećati na to da postoje i nesretni; da će mu, koliko god sretan bio, život prije ili kasnije pokazati zube, navalit će nesreća – bolest, siromaštvo, gubici, i nitko ga neće htjeti vidjeti ni čuti kao što ni on sad ne vidi i ne čuje druge. No čovjeka s čekićem nema, sretni žive i sitne životne brige uzbuđuju ih malo, kao vjetar jasenovo drvo – i sve prolazi sretno.“

28.12.2020. u 11:37 • 20 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 23.12.2020.

Jutro

Ako čovjek ne može živjeti sam i udružuje se sa drugima samo radi dva razloga (po Nietzscheu), a to su nevolja ili dosada, onda samovanje ne bi trebalo biti nešto što bismo unaprijed osuđivali ili prezirali. Dapače, samovanje bi često moglo biti poželjno i potrebno, pogotovo kada čovjek u društvu ostvari pregršt iskustava koje ga istodobno privlače i odbijaju od drugih. Skupljao sam ovih dana takve misli u sebi, predan poslu i obavezama, povremeno pogledavajući van u ono tmurno i bijelo more magle i niske naoblake. Čitav jedan niz od valjda desetak takvih, tmurnih i oblačnih dana, mogao bi čovjeka odbiti od samovanja pa ga natjerati da prihvati bilo kakvo društvo oko sebe, i to ne samo radi dosade; no, svanut će jednom i lijepo jutro, sunčano i vedro, u kojemu neće biti kraja plavom beskrajnom nebu. Samovati u takvim jutrima nije nimalo teško, dapače.
A naći pravu mjeru samovanja i druženja, kao i u svemu ostalome, važna je stvar u životu. Za nas same, i za one oko nas - barem za one do kojih nam je stalo.
U čekanju takvog jutra bodrili su me proteklih dana ovakvi prizori snimljeni u mome mobitelu.
Očito je da je ovo današnje jutro takvo!

23.12.2020. u 08:33 • 28 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.12.2020.

Zabranjene šetnje

Rijetko ujutro slušam radio; mijenjam prostorije dok se spremam za van ili nešto radim po kući i ne zadržavam se dugo u pojedinoj - a zima je, pa je poželjno zatvarati vrata; zato nemam već odavna u to doba dana naviku slušati radio. Zašto sam toga jutra upalio tranzistor nemam pojma; zašto sam pomakao stanicu sa Drugog programa (kojeg nekako više ne slušam niti u automobilu, kada se njime vozim) – nemam pojma. Uglavnom, okrenuo sam skalu negdje na početak i odlučio se zapravo za lokalnu stanicu koja u to doba emitira daleko više glazbu nego li vijesti; valjda je takav bio moj motiv za to. Iza glazbenih brojeva slijedi emisija u kojoj ljudi mogu prijaviti probleme koji ih tište, podijeliti svoju muku sa drugima. I tako, začujem starački glas; odlučan ali već prilično tih; da bi s vremenom prešao gotovo u plač. O čemu se radi? Pa, gospodin u jako poodmaklim godinama smješten je u nekom zagrebačkom staračkom domu; zdrav je i čio; njegov se problem sastoji u tome što ne smije već mjesecima napustiti prostor doma; ni najmanja šetnja ili izlazak nisu dopušteni. Jasno mu je da mora biti tako; nije već skoro godinu dana vidio nikoga od svojih; jedva da i kontaktira sa drugima u domu, jer njegove generacije ili nema, ili je u stacionaru; ono što mu nije jasno jest to da djelatnici doma smiju odlaziti svojim kućama, kretati se normalno svijetom, odlaziti u dućane, tržnice, benzinske pumpe i tako potencijalno donijeti zarazu, a on, niti pod kakvom preuzetom odgovornošću, bez ikakva izuzetka, ne smije napuštati dom.

Ostao sam, unatoč svim brigama, razumijevanju, oprezu koji je neophodan (jer, ako u dom uđe virus, mrtvi će se mjeriti desecima), zatečen spoznajom o njegovom životu: većina staraca u domu nema nekih ambicija koje bi uključivale šetnje ili tjelesnu aktivnost; tamo se može i razgovarati, i čitati, i družiti, i pijuckati kava; no – pokušavam zamisliti takav život koji sada traje već godinu dana; život još vedra i aktivna čovjeka koji bi s vremena na vrijeme, sam kao prst, prošetao pod nebom, možda sat vremena u tjedan dana. Pokušavam zamisliti život u kojem bi morao provesti godinu dana zatvoren u četiri zida, ili ograničen na neko dvorište omeđeno betonom, u kojemu možeš nazrijeti tek djelić neba nad sobom. Pokušavam, i ostajem zamrznut od straha.

Dan ili dva nakon toga dolazi vijest koja je još nevjerojatnija: kćeri koje nisu vidjele svoga oca mjesecima unajmile su građevinsku dizalicu da bi u njenoj korpi mogle biti spuštene (ili – uzdignute) na razinu prozora njegove sobe u nekom drugom domu umirovljenika; da bi oca, možda i posljednji puta vidjele u životu. Stari vjerojatno leži i ne može niti proviriti kroz prozor; to im je jedini način da ga vide.

I osobno sam imao neki takav slučaju u obitelji; moja teta dvadesetak je godina boravila u domu umirovljenika, a posljednje tri već je bila smještena u stacionaru; tko ne zna što je to i kako je tamo; zapravo je i bolje da ne zna. Bio sam zajedno sa njenim sinom a nekoliko puta i sam tamo kod nje; nisi zapravo ni imao što raditi više od nekoliko minuta, dovoljno da je kao ptića nahraniš nekom kremšnitom ili kremastim kolačem koje je voljela; pričao si sve čega si se sjetio vjerujući da ona zna tko si, jer ti dopušta da je hraniš. Najstrašnije je što si se zapravo pitao što je to što vidiš u tim očima, a nepristojno je to nazivati prazninom. Po čitav dan nije se micala sa kreveta,no mogla je sama doći do kupaonice; vidio si kako to nekoć okretno i čvrsto tijelo kopni i umire pred tvojim očima. I opet, kao da sam čuo neki unutarnji glas; možda niti tri tjedna prije zatvaranja domova, negdje u veljači - rekao sam rođaku da pođemo k njoj; bilo je to posljednji puta da sam je vidio, a on – njen sin – možda tek još koji dan iza mene. Već početkom travnja preminula je; sin nije smio niti vidjeti tijelo; kremirana je po njegovoj telefonskoj naredbi bez ičijeg prisustva, pa tek kada su se stvari malo smirile krajem svibnja, mogli smo nas nekoliko u tišini naših misli i čaroliji prelijepa proljetna dana - zakopati tu urnu na nekom seoskom groblju u Zagorju (kao što vidite po jednom od prošlih postova, neobični pogrebi nisu kod mene izuzetak; ne znam bih li na to rekao na žalost, ili ne bih?).

Gledam, šećući kroz tihu zimsku večer - mračne i prazne prostorije kafića koji su do još prije desetak dana u to doba zračili cikom i pjesmom gomile mladih i sjajili veselim i raznobojnim svjetlima. Djeca su (unatoč nedavno objavljenim smiješnim rezultatima testiranja u odnosu na ukupan broj djece) upravo u najosjetljivijoj srednjoškolskoj dobi - većinom upućena kući. Nisam ušao u kafić valjda posljednjih mjesec dana prije njihova zatvaranja, ali nedostaje mi jedna jedina vrela kava koju bih sa Najdražom popio u neki ledeni sumrak, smrzavajući se na stolicama kakve prazne terase, zabundan poput polarnog medvjeda. Nema škole, nema kafića, nema osamnaestogodišnjaka koji se gledaju u oči – a kako ćeš živjeti i kako se zaljubiti ako ne gledaš u oči? I tako, filozofiram u nedogled, jer me ništa nije klepilo po glavi, pa nemam izgleda pojma o čemu govorim, kada kažem da mi je navrh glave svijeta u kojem djeca štite starce u mjesto da mi starci štitimo njih; a i svi koje poznajem i koji su se borili s tim virusom prošli su relativno netaknuto. Razmišljam o trenucima, a ne o brojkama godina i mjeseci; čekam sunčan zimski dan u kojemu ću sasvim sebično i pomalo poskrivećki turnuti u stražnji džep bočicu vode, nataknuti gojzerice i uputiti se u blatom okupanu šumu, slušati svoj uzburkan dah okupan hladnom svetošću njene tišine. I misliti na onog nesretnog starca, kojemu to nije dopušteno; neka taj spokoj uđe u tome času u mene, a prenese se sav, do posljenje trunke, na njega.

Posljednjih mjesec dana proputovao sam neobičan put kojega nikome poželio ne bih, započet usputnim mišljenjem jednog liječnika o mogućem karcinomu i završen žurnom intervencijom drugog (po narudžbi u svega nekoliko tjedana, bez ikakve intervencije) uz koju je nesumnjivo i pregledom a i histološkom analizom, od onoga što je na živo odstranjeno, potvrđeno da je takva dijagnoza netočna. Sretan poput malena djeteta jer je – eto -vjerojatnije da umirući neću predugo patiti, nego da će me, radi moga problematična zaliska (operirao ga jednog dana ili ne), vjerojatnije snaći kakva trenutna smrt – ne razmišljam uopće više o sebi i svojim željama. Jednostavno – nemam ih. Toliko me može obradovati nekakav lijep pogled, neka riječ, miris, okus – da uopće ne želim više ništa planirati; ništa zahtijevati; ni radi čega protestirati. Neka se zastor sada spusti, pa makar se spuštao dugo i bolno; zadovoljan sam i pun kao brod; moj život bilo je jedno neponovljivo i sjajno putovanje na kojem me čitavim putem pratila radost, a i spoznaja da – srećom po mene - ne postoje ljudi koje sam ozbiljno nečime povrijedio. Sve ostale želje tiču se drugih, meni dragih, koji na ovaj ili onaj način ovise o meni (a moj je sveti zadatak čim prije, sada već bez ikakva okolišanja, osoviti ih na noge, da više ni o čemu i ni o kome ne budu ovisni), ili onih meni dalekih nepoznatih ljudi koji pate i trpe.
Ili, kako to lijepo u jednom romanu kaže naša ugledna spisateljica: učili su nas sve i svašta, kako pješice vaditi drugi korijen, koliko je cipela proizvedeno prije a koliko poslije rata, kako se oprašuje cvijeće – ali nas nisu niti pokušavali učiti o najbitnijem: da je sastavni dio života patnja i bol, i da se s njima moramo nositi. Kada nam umre zlatna ribica, naučili su nas promijeniti je kupujući drugu i ubacujući je u akvarij umjesto mrtva tijela preminule, i praviti se da je sve u redu.

Znam, znam – nema tu pomoći; većina ljudi brojat će život brojkama koje potvrđuju njegovo trajanje a ne nečim drugim, pa će smatrati da je bolje doživjeti devedeset ili sto, makar i ležeći na krevetu, ili zureći bespomoćno kroz prozor, nego li šezdesetak kakvih ispunjenih, radosnih i vedrih godina. Možda su u pravu. Možda je žalosni starac čiji me glas onog maglenog jutra zamislio - sasvim u krivu; neka njegova nepromišljena šetnja, kontakt ili razgovor mogao bi pobiti nekoliko desetaka njegovih sustanara u domu kao od šale, a želim vjerovati da bi baš on, onako zamišljen i tih, prvi pristao otići sa ovog svijeta umjesto nekoga drugoga kome bi donio smrt u njegov život. Ili, ipak možda, ne smijemo stvari gledati i rješenja donositi istim aršinom za sve: možda otići u šumu i udahnuti miris kraljice jele okupane svjetlom nekog rijetkog zimskog podneva, sada tako snažan, kada više nema bjelogorična lišća koje bi ga ometalo – ne znači trenutak, već čitav jedan lijep i pun život. Sasvim dostatan da se za njim čovjek okrene i kaže: dovoljno je, Bože.

Ali ne, varaš se. bilo kako bilo, očito je da – makar za tvoj svijet - dolaze posljednja vremena: vremena patnje i tjeskobe. U njima valja ne dopuštati im da potisnu ona lijepa, prošla, puna i vedra, ili neka druga, buduća, svijetla i lijepa, što čekaju na one koji dolaze, a još važnije - misliti ne druge, a ne na sebe. Samo kroz utjehu ili radost drugih moći ćemo i mi konačno pronaći taj uzan prolaz što nas čeka, zar ne?

10.12.2020. u 11:49 • 20 Komentara • Print • # • ^

utorak, 08.12.2020.

Samoće se Ti ne gnušaj;
I znaj da nećeš - sve i da želiš
izgubit' jedan tek čas…
Kroz savršen red postojanja
hrliš k'o razigran pas
kraju što negdje odzvanja.

Život je bajka
nad bojanjem od mrenja;
krotko i strpljivo gubljenje
u plamenu vlastita vrenja.
Čudno
i sjetno
snubljenje.

08.12.2020. u 18:03 • 8 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.12.2020.

Gušter kraljeva

Pustimo sada snjegove, jer svi znamo da iza snjegova dolaze jugovine koja će ih otopiti; spustimo se načas na zemlju. No, ne bez pogleda prema gore. Ovo su dani u kojima odlaze mnogi najbolji; svakako mnogi od onih najboljih po vještinama, iako možda i ne po dušama; ali tko smo mi da sudimo dušama drugih, kada ni svoju nismo spoznali?
Je li Maradona bio jedan od njih? Pa, dugo već on nije bio najbolji u tome čime se bavio; čak niti kada je najbolji bio, nisi ga takvim doživljavao, jer puno više od svih njegovih majstorija u ono vrijeme dostupne su bile novine i televizijski prilozi, nego same utakmice. A u njima, oduvijek – bilo je više žutila i svoga onoga što uz nogomet ide, nego nogometa samog. Na koncu, sam Maradona, pisao si već o tome, nije priznavao da je Prvi; govoreći sasvim jasno o nekom El Trinche Carlovichu; o Peleu i Krojfu, o bilo kome drugome, samo ne o sebi; sjećate se toga još, zar ne?
Šokirao te onaj dokumentarac Asifa Kapadie prikazan posljednjeg petka u ovom studenome; dugo već, danima razmišljaš o tome – pa zato dugo nisi niti mogao ništa napisati i srećom si već dogotovio onaj magleni tekst dolje, i onaj snježni, i tko zna koje još; mislio si – gledajući nemušte najave i trailere - da je to tek još jedan patetičan prikaz onih svima dobro znanih nekoliko trenutaka koji su Ga činili prvim: gola na Marakani, rušenja smrtnih neprijatelja sa Falklanda; indirekta Juveovoj ukopanoj obrani u kojoj lopta na dvanaest metara leti lukom kojeg drugi trebaju za trideset; golova Belgijancima ili Grcima ili pakiranjima za Šukera…
A onda šok: ostao si bez daha kada si u dva sata sasvim jasno osjetio taj život kojeg nije želio živjeti, a morao je, jer drugačije nije umio. Život u kavezu, pod prijetnjama i stalnim pritiskom; pakao slave, droge i nemira od kojega se nazirao tek onaj maleni, sjajni i očaravajući djelić, a sve ostalo bilo je sakriveno i nejasno u tamnim noćima podno Vezuva.
Današnji sport, ma kako industrijaliziran i elitan bio, pruža svojim pulenima daleko veću sigurnost i spokoj; postoje miks zone i konferencije, određeni red i pravila; naravno da novac koji u sport pritječe i dalje dolazi tko zna otkuda, ali sada je jasno barem tko mu je nominalni vlasnik, i koliko godišnje smije trošiti, i koliko se prijavljuje i dobiva i gubi. I nema šanse da bi netko igrao mjesecima pod kokainom a da ne bude otkriven, pa makar se od srijede do nedjelje čistio od njega, na prvome mjestu – za svoje dobro. Danas je majstora više, ne samo dva, i ne samo stotine drugih koji dolaze; majstorluci su snimani iz dvjesta uglova i sasvim uhvatljivi. Zvijezde se bave nebeskim prahom, i ničim drugim (ako , naravno, plate porez); reket nad njima preuzele se države, menadžeri, institucije – sve ono čega nije bilo još prije slučaja Bosman i bez čega se ranije živjelo.
Maradona nogometu sigurno nije dao sve što je mogao, u prvom redu svojom krivicom. Pele je odmah uočio kako je slava opasna a zarada šuplja, pa se radije upustio u posao sa Fifom iz kojeg je hvatao komadiće kolača, nego da sav kolač nastoji preuzeti sebi. Messi i Ronaldo? Ronaldo Lima i Ronaldinho? Ma dajte, odvratit će vam stari kibici sa Zagrebova istoka ili poljudskog zapada; pa što su oni napravili za nogomet? Ako je itko nogometu dao sve, i kao igrač i kao trener, to je bio Krojf; igrao je gradeći priču iz protivničkog šesnaesterca, a trenirao tako da se nogomet preokrenuo naopačke.
Ali upravo je Maradona trebao doći i onako naprasno otići, a ovaj dokumentarac biti snimljen, pa da se vidi koliko su osamdesete bile strašna i neponovljiva mesarska priča o Divljem zapadu i pionirskom osvajanju zemlje; priča u kojoj su uspijevali najbezobrazniji i najsnažniji; priča u kojoj niti strašni protivnički bekovi za najzloglasnije startove na koljena i gležnjeve nisu dobivali niti žute kartone. Posljednja generacija najamnika koja je mogla tek sanjati milijune bila je upravo ona iz njegove zemlje od koje je tako naprasno otjeran 1978.; nakon toga, dolaze Coca Cola i reklamni divovi, a nogomet postaje biznis unosan poput nafte ili lijekova. Osamdesete, godine u kojima je Maradona kraljevao, bile su definitivno godine najgoreg divljačkog nogometa: posljednji brončani tim europskog nogometa morao je – sjetit ćete se, sigurno tih penala koje su branili Zoff i Viktor -biti odlučen nakon kakvih tridesetak jedanaesteraca, jer bi se na ništa-ništa igralo do zore; za dobiti crveni karton nije bilo dovoljno niti lomiti ljudima noge ili lubanje, kako je to činio čak i pokoji vratar tipa Tonija Schumachera, a prvenstva sa najmanje golova igrana su upravo tih godina. Sva, osim jednoga, Onoga koje je dobio Najbolji.
Upravo doba njegova vrhunca u Napoliju bilo je i doba kada te nogomet odjednom prestao zanimati. Prirodno, došle su kasne godine drugog desetljeća tvoga života, i svi su se dotadašnji dječji heroji pogubili pred nekim drugim, snažnijim i važnijim stvarima u životu. Maradona je kraljevao a da za njega nisi imao pojma osim kroz članke što si ih čitao ili blijede priloge što si ih povremeno gledao na televiziji, a govorili su o slavi, sumnjivome društvu i navikama, nepriznatoj djeci i sličnim marifetlucima. Njegova vještina bila je tu najmanje važna.
To Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. odgledao si u vojsci, jer tamo se većinom nije imalo što pametnije raditi ako nisi stražario. To, Njegovo prvenstvo, doista je jedino na kojemu je neka reprezentacija uspjela ni iz čega, sa zvijezdom i gomilom podanika, doći do trona. Nije u povijesti bilo, niti će biti momčadi prvaka u kojoj je bilo tako malo znalaca i majstora. Ali, nogomet je timski sport, i sam Maradona, kako je to bezbroj puta govorio i za Argentinu i za svoj Napoli, ništa ne bi mogao bez ostalih. A ni taj Napoli, ni prije niti poslije Maradone nije bio niti blizu ničemu, do možda posljednjih ljeta… Maradona je odbojan i nezgrapan; nije mu bilo suđeno igrati gospodski nogomet jednog Beckenbauera, Platinija ili Rossija i uživati u bogatstvu na kakvom tihom i mirnom mjestu, pa je iz favele i slama sletio u novu favelu i slam, ne računajući kratku i izgubljenu epizodu u Barceloni. Suvremeni Maradona, to je Ibrahimović: neuklopiv i nestašan, on će uveseljavati narodne mase do zore, ali njegov talent i borba rijetko će kada rezultirati kakvom kantom. I znat će se othrvati snažnim pipcima slave i svega lošeg što ona donosi.
Zato je toj podivljaloj svjetini kod Maradone i bila ključna samo čarolija; samo privid pobjede i uspjeha, koji će se preliti u milijune praznih i očajnih života. Pa tko bi se umio u dvadesetičetvrtoj nositi sa mafijom, sam i nezaštićen i okružen svežnjevima šuštavih papira? Kako su ga osamdesetipete osvojili i oteli, tako su ga devedsetiprve i ostavili napuštenog i uništenog, kao zlatnu koku koja je svoje dala i jeftino prodala. Svaki se puta dizao i pokušavao; nebrojeno puta bio sasvim blizu, kao u Italiji ili SAD; ali vjerojatno najljepše partije svoga života odigrao je tek sa Simeoneom i Šukerom u Sevilli sredinom devedesetih, bez ikakva pritiska i muke. Bez potrebe da vodi u nebo milijune kao kakav kralj prosjaka, Spartak za čelu nepregledne kolone robova i očajnih. I da završi u prašini i blatu, nezaštićen i sam, kada se onaj prefrigani život poigra sa njime tako i toliko sarkastično i strašno, pa mu u noge dade posljednji penal posljednjeg polufinala prvenstva pijre brazilske ere devedesetih, u kojemu će na svome San Paolu, u svome Napulju, morati – da bi uspio – ubiti, pregaziti, izbaciti sa turnira nikoga drugoga nego „svoju“ Italiju, za koju će navijati tisuće onih koji su se do prije dva sata kleli u Njega, i tako iz njihovih života izbaciti jedinu valutu koju je imao – čaroliju? I onda se mjesec dana poslije vratiti u taj strašni pakao u kojemu će osamljen i napušten, tražiti rupu za bježanje, u kokainu, kurvama, nepriznatoj djeci i sumnjivim društvima? Znam, reći ćete; veličina čovjeka je u odricanju, i u onome što nisi uzeo, a mogao si; ali lako je suditi druge, a pogotovo one koji imaju to, nešto, više i drugačije od nas - običnih i nevještih, što iz dana u dan zahvaljujemo dragome Bogu na novoj nagradi.
Nemam potrebu braniti Maradonu, a još manje njegove čudne svjetonazore temeljene na urotama protiv moćnih i bogatih; dovoljno je prepatio za sve svoje grijehe. Nemam potrebu pisati niti patetične priče o njegovim vještinama, jer tko ih nije vidio i uživao u njima, taj nikada vjerojatno niti neće. Imam potrebu samo zavapiti nad ovim strašnim i nepravednim svijetom, koji čovjeka iz kralja u pet dana pretvori u lupeža, nakon što mu otme i prisvoji sve što bi mogao, samo da bi pobjegao od svoje praznine, sebičnosti i golotinje. Nikada Maradonu nisam smatrao niti idolom, niti kraljem, niti malim zelenim. Maradona je bio jedan od pet najboljih igrača nogometa u povijesti, a u svoje (nogometno vjerojatno najteže i najstrašnije) vrijeme nesumnjivo najbolji; nesretnik koji se mogao izvući iz neimaštine ali neimaštinu nije znao izvući iz sebe; a nakon toga ovisnik, prepun bolesti, tuge i patnje.
Pa kada slušamo Morrissona, ili Hendrixa, ili Janis, ili Amy, ili tko zna koga sve još, valjalo bi sjetiti se, brate Džime, da život nije tu da se tumači, nego da se igra, jer čovjek je zapravo zaigrana životinja, sjećaš se?, a ako igraš, igraj onako vješto i bezbrižno kako je to – baš kao i vi svi, i još mnogi drugi, svatko na svome kvadrantu svemira - radio nesretni Diego.
Bože moj, kaže moja Draga, a ja se sav stresem, dok slušamo Nick Cavea: on se dvadeset godina pikao i šmrkao i ludovao; imao je koncerte na kojim doslovce nije znao gdje je; i onda njegov sin prvi puta u životu proba neku tabletu - i umre.
Hej, gospodo, svjetlosti naša; kuda ste nas vodili i čime ste nam to svijetlili?
Pa ako cijenimo vas, koji ste isto tako poklekli pod istim tim teretom na isti taj način, i dapače vas još smatramo svjetlima svojih malih života, zašto barem na minutu, ne dulje, ne bismo sada mislili i na onog nesretnika Diega, sjećajući se čarolije igre koju je donosio. Nikada nam, dapače, ta čarolija nije bila nikakav putokaz u smisao; bila je to tek puka dječja igra. Pri tome potpuno valja poštovati stav jedne španjolske nogometašice koja neki dan sjedeći na zemlji nije željela odati pozdrav minutom šutnje (jer bi svako tjeranje na to bilo pravi fašizam), optužujući ga poslije da je za života počinio neke stvari za koje nisam znao, a možda netko znade bolje (silovanje, pedofilija, nasilje). Želim vjerovati kako bi se, da je tome bilo povoda, svakako za njegova života našlo onih koji bi ga i za to, i za tko zna što još optužili i osudili (a možda i jesu, ali o tome nemam pojma, pa sam u krivu?), pa – ne želeći da u tome bude prizvuka ikakve zlobe – zazivam i nadam se kako će i ta dama jednoga dana imati neko takvo umijeće da i nju gledaju i u njemu uživaju drugi ljudi kojima će takvo što predstavljati užitak.
Jer inače, u praznini običnosti i prosječnosti; tako je istinit i strašan i neponovljiv onaj grafit kojim su pratili Maradonu kroz njegov kasniji, ovisnički pakao:
- Diego, nije važno što si učinio sa svojim životom; važno je što si učinio sa našima!

03.12.2020. u 11:29 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 01.12.2020.

Prvi snijeg

Barometri divljaju a vjetrovi pronose brze i daleke oblake kroz visine. U našim malim zemnim pričama tlo već danima ne gubi vlagu i sjaj što odbija mutne i tamne slike svakodnevice. Tjeskobne misli posustat će ipak, pred dalekim i još slabašnim najavama prvog snijega.
Odrastao si pod vrhom travnatog brda, dovoljno bliskog centru grada da na nekim svojim padinama ima već asfaltirane spustove, kao stvorene za dječju avanturu i gluposti. Mokri i promrzli, onih dalekih i bijelih zima – spuštali smo se sanjkama dugim i položitim strminama našeg netaknutog brijega (koji danas predstavlja tek temelj nekih moćnih kaskada, građevina, čitava ljudskog mravinjaka), tek koji put nespretno stmoglavljujući se u grmlje i šikaru što su stajali uz puteve. Nakon toga, u prvi sumrak, tik prije nego će nas zabrinute bake stati dozivati u kuće, odlučili smo izazivati sreću uputivši se k onoj strmoj i zavojitoj ulici što se spušta prema dolini i završava izlaskom na cestu. Na tom raskrižju velik je i visok zid, tako postavljen da se, silazeći sa strmine, u brzini lako zabiješ u njega – sanjkama, biciklom, bilo čime. Nakon što ćeš ljeto prije toga, zviždukajući prve hitove mladosti, biciklom pasti i dobrano se natući na toj strmini, stigla je posljednja zima našeg djetinjstva, zima nakon koje će ti važnije postati ploče, koncerti, knjige, djevojke, čizme koje će se na snijegu nositi – od snijega samog. Tada ćeš jednog takvog sumraka krenuti posljednji puta nepromišljeno se sanjkama spustiti ovom uskom uličicom, zajedno sa još nekoliko istih takvih kao ti. Sam Bog čuvao te kada se putanja tvojih sanjki presrela sa putanjom vozila koje je izlazilo iz dvorišta; doduše, nešto je u svemu tome odigrao i strah koji ti je otvorio četvore oči, pa si uspio nogama manevrirajući na ledu s lijeve strane pronaći uzak prolaz preko dršćućih svjetala farova, u kojem će se tvoja stara dječja jakna posljednji puta poderati prije bacanja, a lijevo koljeno dobro ozlijediti, no većih posljedica nije bilo. Dapače, i jadan čovjek što je polako izlazio na put jedva da je shvatio što se, zahvaljujući neozbiljnosti i ludosti jednog trinaestogodišnjaka, moglo zbiti, samo da si naišao sekundu kasnije i podletio, recimo, između kotača.
Zato ćeš, svaki puta kada dolaze prvi snjegovi, pomisliti baš na taj, posljednji snijeg tvoga djetinjstva, i izreći tihu ali odlučnu hvalu što si još tu, i kradeš dane tako uporno, odlučno, bespovratno.
Prvi snijeg sjetit će te i jedne tihe, vjetrovite noći na planini ponad mjesta gdje more najdublje dopire u kopno stare Europe, kada je mećava jenjavala, a ti, prestrašeni i usamljeni osamnaestogodišnjak na straži - slušao korake u prvome snijegu. Nisi znao što ćeš, jer ako stvarno dolazi netko da ti načini kakvo zlo, ima li smisla braniti se… i u tih par sekundi gluhe strave, u kojima će ti u ušima kucati tvoje slabo i preplašeno srce, shvatit ćeš da vrijeme u životu jest mjera stvari, ali da one najvažnije nisu određene vremenom, i da ih je dovoljno tek oćutiti da bi ih iskao čitava života. Pa ćeš, na iznenada narasloj mjesečini prve noćne vedrine, prošaranog tek pokojom zaostalom pahuljom, vidjeti jedan od najljepših prizora svog života: srnu na vrhu nedaleka grudobrana. I shvatiti da koraka nisu bila dva, nego četiri, i da nema zla koje bi bilo tako snažno i istinsko kao što je ova nepoznata i daleka ljepota, koja postoji, tu do nas – ali je mi najčešće ne želimo i ne smijemo dotaći. I čitava ćeš života znati o čemu si mislio kada si par trenutaka poslije, drhtureći palio jednu od prvih cigareta u svome životu, zapakiranih i zgužvanih u džepu bluze za svaki slučaj, i taj će te okus, i miris, i prizor pratiti čitava života kada čuješ i vidiš prvi snijeg.
Dovoljno će ti, dalje, biti izići iz sigurnosti i topline doma na bolnu hladnoću ledene tmine, da oćutiš cjelov jedne davne i mrkle noći na planini - noći prvih snjegova te zime, u koju ste pošli tek onako, lakomisleno, iz mladalačke nestašnosti, jer se društvo dogovorilo; još se negdje na usponu tvoj prijatelj zamalo survao u provaliju, što ste takvi, mladi i veseli, jedva i primijetili, nastavljajući dalje pijani od ljubavi i ljepote hodati gore i dolje, i grijati se u tihoj glazbi u usputnim pozaspalim planinarskim domovima. Tu nezaboravnu Božićnu noć završili ste silazeći šuštavim i neutabanim stazama u usnuli velegrad okupan sivilom prve zore. Prije tog događaja nisi baš volio ići planinama i nizinama; više si bio neki sjedilački tip; dovoljno ti je bilo nekoliko kvadrata spokoja ili dobro društvo. To je bila noć u kojoj ćeš Najdražoj, nakon mjeseci i godina opiranja na njena nagovaranja, priznati kako je čarobno u prirodi; dapače – ta će te noć opiti u tolikoj mjeri da se toga pijanstva i danas nećeš riješiti. (Kada se nečega primim - govorim Ti - onda u tome doista nemam nikakve mjere – i sama mi to često kažeš i trebala si to već tada znati. Ah, da smo tada znali to što znamo sada, ne bi nam se dešavalo ono što se dešavalo tada – odvraćaš zagonetno.). Vukao sam tako godinama sebe i svoje u šume, na livade, u planine kada god sam uzmogao. Morat će doći tek prve sijede, pa da shvatim kako život valja urediti tako da se nema kuda i zašto bježati, jer život nije tamo, negdje drugdje – nego je život samo ovo ovdje i sada, i tek će oni koji te istinski vole ostati s tobom dok sve to budeš saznavao i shvaćao, kao što i milijarde drugih moraju proći svoje spoznaje i svoje ratove da bi znali jesu li ih vodili ili su kroz njih tek vođeni bili.
I još će jedan prvi snijeg ostati u tvojoj uspomeni; to je snijeg koji se spustio na zemlju nakon jednog davnog i nikada viđenog pogreba, kada si čitavu noć putovao do obale da bi ispratio dragu preminulu osobu, što ti je čitava života svijetlila svojim mirom, mudrošću i savjetima i kojoj nije želio nitko bliži stati uz odar (ne zbog mržnje prema pokojniku, nego - još nevjerojatnije - iz prezira prema sredini u kojoj je živio, kako to već u tim životnim sredinama biva - strašno i mračno i neshvatljivo), pa si to od srca, ne znajući radiš li zapravo nešto ispravno ili ne - učinio ti, sasvim nepoznat većini, kako bi ipak netko mogao primati izraze sućuti za pokojnika; na čuđenje pristiglih promatrača („koji mu je ovaj, pa nije ima` sina?“). Pun takvih teško razumljivih dvojbi i dojmova, umoran od naporna puta u jednoj noći i jednom danu, vraćao si se ispružen u autobusu praznom autocestom gledajući u slabašna svjetla promrzlih i tihih gradića, kada nas je negdje ispod onih surovih i mrklih gora stao milovati prvi snijeg, kao najbolji i najpotpuniji tješitelj, što odnosi sve tmurne i teške misli i podsjeća na besmislenost naših malih ovozemnih razmirica u dalekom i neugasivom svjetlu vječnosti.
Prvi snjegovi, padajte sada sami, pa zovite druge u svoj zagrljaj. Dovoljna mi je ova bjelina papira umjesto vaše; sasvim je dostatna izvjesnost prve prave starosti, da mogu živjeti u sjećanjima. Vijajte nekim drugim životima, ali oprezno, tiho – tako da i u njima ostavite uspomene, njihovo najveće blago.

01.12.2020. u 11:42 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>