vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 03.12.2020.

Gušter kraljeva

Pustimo sada snjegove, jer svi znamo da iza snjegova dolaze jugovine koja će ih otopiti; spustimo se načas na zemlju. No, ne bez pogleda prema gore. Ovo su dani u kojima odlaze mnogi najbolji; svakako mnogi od onih najboljih po vještinama, iako možda i ne po dušama; ali tko smo mi da sudimo dušama drugih, kada ni svoju nismo spoznali?
Je li Maradona bio jedan od njih? Pa, dugo već on nije bio najbolji u tome čime se bavio; čak niti kada je najbolji bio, nisi ga takvim doživljavao, jer puno više od svih njegovih majstorija u ono vrijeme dostupne su bile novine i televizijski prilozi, nego same utakmice. A u njima, oduvijek – bilo je više žutila i svoga onoga što uz nogomet ide, nego nogometa samog. Na koncu, sam Maradona, pisao si već o tome, nije priznavao da je Prvi; govoreći sasvim jasno o nekom El Trinche Carlovichu; o Peleu i Krojfu, o bilo kome drugome, samo ne o sebi; sjećate se toga još, zar ne?
Šokirao te onaj dokumentarac Asifa Kapadie prikazan posljednjeg petka u ovom studenome; dugo već, danima razmišljaš o tome – pa zato dugo nisi niti mogao ništa napisati i srećom si već dogotovio onaj magleni tekst dolje, i onaj snježni, i tko zna koje još; mislio si – gledajući nemušte najave i trailere - da je to tek još jedan patetičan prikaz onih svima dobro znanih nekoliko trenutaka koji su Ga činili prvim: gola na Marakani, rušenja smrtnih neprijatelja sa Falklanda; indirekta Juveovoj ukopanoj obrani u kojoj lopta na dvanaest metara leti lukom kojeg drugi trebaju za trideset; golova Belgijancima ili Grcima ili pakiranjima za Šukera…
A onda šok: ostao si bez daha kada si u dva sata sasvim jasno osjetio taj život kojeg nije želio živjeti, a morao je, jer drugačije nije umio. Život u kavezu, pod prijetnjama i stalnim pritiskom; pakao slave, droge i nemira od kojega se nazirao tek onaj maleni, sjajni i očaravajući djelić, a sve ostalo bilo je sakriveno i nejasno u tamnim noćima podno Vezuva.
Današnji sport, ma kako industrijaliziran i elitan bio, pruža svojim pulenima daleko veću sigurnost i spokoj; postoje miks zone i konferencije, određeni red i pravila; naravno da novac koji u sport pritječe i dalje dolazi tko zna otkuda, ali sada je jasno barem tko mu je nominalni vlasnik, i koliko godišnje smije trošiti, i koliko se prijavljuje i dobiva i gubi. I nema šanse da bi netko igrao mjesecima pod kokainom a da ne bude otkriven, pa makar se od srijede do nedjelje čistio od njega, na prvome mjestu – za svoje dobro. Danas je majstora više, ne samo dva, i ne samo stotine drugih koji dolaze; majstorluci su snimani iz dvjesta uglova i sasvim uhvatljivi. Zvijezde se bave nebeskim prahom, i ničim drugim (ako , naravno, plate porez); reket nad njima preuzele se države, menadžeri, institucije – sve ono čega nije bilo još prije slučaja Bosman i bez čega se ranije živjelo.
Maradona nogometu sigurno nije dao sve što je mogao, u prvom redu svojom krivicom. Pele je odmah uočio kako je slava opasna a zarada šuplja, pa se radije upustio u posao sa Fifom iz kojeg je hvatao komadiće kolača, nego da sav kolač nastoji preuzeti sebi. Messi i Ronaldo? Ronaldo Lima i Ronaldinho? Ma dajte, odvratit će vam stari kibici sa Zagrebova istoka ili poljudskog zapada; pa što su oni napravili za nogomet? Ako je itko nogometu dao sve, i kao igrač i kao trener, to je bio Krojf; igrao je gradeći priču iz protivničkog šesnaesterca, a trenirao tako da se nogomet preokrenuo naopačke.
Ali upravo je Maradona trebao doći i onako naprasno otići, a ovaj dokumentarac biti snimljen, pa da se vidi koliko su osamdesete bile strašna i neponovljiva mesarska priča o Divljem zapadu i pionirskom osvajanju zemlje; priča u kojoj su uspijevali najbezobrazniji i najsnažniji; priča u kojoj niti strašni protivnički bekovi za najzloglasnije startove na koljena i gležnjeve nisu dobivali niti žute kartone. Posljednja generacija najamnika koja je mogla tek sanjati milijune bila je upravo ona iz njegove zemlje od koje je tako naprasno otjeran 1978.; nakon toga, dolaze Coca Cola i reklamni divovi, a nogomet postaje biznis unosan poput nafte ili lijekova. Osamdesete, godine u kojima je Maradona kraljevao, bile su definitivno godine najgoreg divljačkog nogometa: posljednji brončani tim europskog nogometa morao je – sjetit ćete se, sigurno tih penala koje su branili Zoff i Viktor -biti odlučen nakon kakvih tridesetak jedanaesteraca, jer bi se na ništa-ništa igralo do zore; za dobiti crveni karton nije bilo dovoljno niti lomiti ljudima noge ili lubanje, kako je to činio čak i pokoji vratar tipa Tonija Schumachera, a prvenstva sa najmanje golova igrana su upravo tih godina. Sva, osim jednoga, Onoga koje je dobio Najbolji.
Upravo doba njegova vrhunca u Napoliju bilo je i doba kada te nogomet odjednom prestao zanimati. Prirodno, došle su kasne godine drugog desetljeća tvoga života, i svi su se dotadašnji dječji heroji pogubili pred nekim drugim, snažnijim i važnijim stvarima u životu. Maradona je kraljevao a da za njega nisi imao pojma osim kroz članke što si ih čitao ili blijede priloge što si ih povremeno gledao na televiziji, a govorili su o slavi, sumnjivome društvu i navikama, nepriznatoj djeci i sličnim marifetlucima. Njegova vještina bila je tu najmanje važna.
To Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. odgledao si u vojsci, jer tamo se većinom nije imalo što pametnije raditi ako nisi stražario. To, Njegovo prvenstvo, doista je jedino na kojemu je neka reprezentacija uspjela ni iz čega, sa zvijezdom i gomilom podanika, doći do trona. Nije u povijesti bilo, niti će biti momčadi prvaka u kojoj je bilo tako malo znalaca i majstora. Ali, nogomet je timski sport, i sam Maradona, kako je to bezbroj puta govorio i za Argentinu i za svoj Napoli, ništa ne bi mogao bez ostalih. A ni taj Napoli, ni prije niti poslije Maradone nije bio niti blizu ničemu, do možda posljednjih ljeta… Maradona je odbojan i nezgrapan; nije mu bilo suđeno igrati gospodski nogomet jednog Beckenbauera, Platinija ili Rossija i uživati u bogatstvu na kakvom tihom i mirnom mjestu, pa je iz favele i slama sletio u novu favelu i slam, ne računajući kratku i izgubljenu epizodu u Barceloni. Suvremeni Maradona, to je Ibrahimović: neuklopiv i nestašan, on će uveseljavati narodne mase do zore, ali njegov talent i borba rijetko će kada rezultirati kakvom kantom. I znat će se othrvati snažnim pipcima slave i svega lošeg što ona donosi.
Zato je toj podivljaloj svjetini kod Maradone i bila ključna samo čarolija; samo privid pobjede i uspjeha, koji će se preliti u milijune praznih i očajnih života. Pa tko bi se umio u dvadesetičetvrtoj nositi sa mafijom, sam i nezaštićen i okružen svežnjevima šuštavih papira? Kako su ga osamdesetipete osvojili i oteli, tako su ga devedsetiprve i ostavili napuštenog i uništenog, kao zlatnu koku koja je svoje dala i jeftino prodala. Svaki se puta dizao i pokušavao; nebrojeno puta bio sasvim blizu, kao u Italiji ili SAD; ali vjerojatno najljepše partije svoga života odigrao je tek sa Simeoneom i Šukerom u Sevilli sredinom devedesetih, bez ikakva pritiska i muke. Bez potrebe da vodi u nebo milijune kao kakav kralj prosjaka, Spartak za čelu nepregledne kolone robova i očajnih. I da završi u prašini i blatu, nezaštićen i sam, kada se onaj prefrigani život poigra sa njime tako i toliko sarkastično i strašno, pa mu u noge dade posljednji penal posljednjeg polufinala prvenstva pijre brazilske ere devedesetih, u kojemu će na svome San Paolu, u svome Napulju, morati – da bi uspio – ubiti, pregaziti, izbaciti sa turnira nikoga drugoga nego „svoju“ Italiju, za koju će navijati tisuće onih koji su se do prije dva sata kleli u Njega, i tako iz njihovih života izbaciti jedinu valutu koju je imao – čaroliju? I onda se mjesec dana poslije vratiti u taj strašni pakao u kojemu će osamljen i napušten, tražiti rupu za bježanje, u kokainu, kurvama, nepriznatoj djeci i sumnjivim društvima? Znam, reći ćete; veličina čovjeka je u odricanju, i u onome što nisi uzeo, a mogao si; ali lako je suditi druge, a pogotovo one koji imaju to, nešto, više i drugačije od nas - običnih i nevještih, što iz dana u dan zahvaljujemo dragome Bogu na novoj nagradi.
Nemam potrebu braniti Maradonu, a još manje njegove čudne svjetonazore temeljene na urotama protiv moćnih i bogatih; dovoljno je prepatio za sve svoje grijehe. Nemam potrebu pisati niti patetične priče o njegovim vještinama, jer tko ih nije vidio i uživao u njima, taj nikada vjerojatno niti neće. Imam potrebu samo zavapiti nad ovim strašnim i nepravednim svijetom, koji čovjeka iz kralja u pet dana pretvori u lupeža, nakon što mu otme i prisvoji sve što bi mogao, samo da bi pobjegao od svoje praznine, sebičnosti i golotinje. Nikada Maradonu nisam smatrao niti idolom, niti kraljem, niti malim zelenim. Maradona je bio jedan od pet najboljih igrača nogometa u povijesti, a u svoje (nogometno vjerojatno najteže i najstrašnije) vrijeme nesumnjivo najbolji; nesretnik koji se mogao izvući iz neimaštine ali neimaštinu nije znao izvući iz sebe; a nakon toga ovisnik, prepun bolesti, tuge i patnje.
Pa kada slušamo Morrissona, ili Hendrixa, ili Janis, ili Amy, ili tko zna koga sve još, valjalo bi sjetiti se, brate Džime, da život nije tu da se tumači, nego da se igra, jer čovjek je zapravo zaigrana životinja, sjećaš se?, a ako igraš, igraj onako vješto i bezbrižno kako je to – baš kao i vi svi, i još mnogi drugi, svatko na svome kvadrantu svemira - radio nesretni Diego.
Bože moj, kaže moja Draga, a ja se sav stresem, dok slušamo Nick Cavea: on se dvadeset godina pikao i šmrkao i ludovao; imao je koncerte na kojim doslovce nije znao gdje je; i onda njegov sin prvi puta u životu proba neku tabletu - i umre.
Hej, gospodo, svjetlosti naša; kuda ste nas vodili i čime ste nam to svijetlili?
Pa ako cijenimo vas, koji ste isto tako poklekli pod istim tim teretom na isti taj način, i dapače vas još smatramo svjetlima svojih malih života, zašto barem na minutu, ne dulje, ne bismo sada mislili i na onog nesretnika Diega, sjećajući se čarolije igre koju je donosio. Nikada nam, dapače, ta čarolija nije bila nikakav putokaz u smisao; bila je to tek puka dječja igra. Pri tome potpuno valja poštovati stav jedne španjolske nogometašice koja neki dan sjedeći na zemlji nije željela odati pozdrav minutom šutnje (jer bi svako tjeranje na to bilo pravi fašizam), optužujući ga poslije da je za života počinio neke stvari za koje nisam znao, a možda netko znade bolje (silovanje, pedofilija, nasilje). Želim vjerovati kako bi se, da je tome bilo povoda, svakako za njegova života našlo onih koji bi ga i za to, i za tko zna što još optužili i osudili (a možda i jesu, ali o tome nemam pojma, pa sam u krivu?), pa – ne želeći da u tome bude prizvuka ikakve zlobe – zazivam i nadam se kako će i ta dama jednoga dana imati neko takvo umijeće da i nju gledaju i u njemu uživaju drugi ljudi kojima će takvo što predstavljati užitak.
Jer inače, u praznini običnosti i prosječnosti; tako je istinit i strašan i neponovljiv onaj grafit kojim su pratili Maradonu kroz njegov kasniji, ovisnički pakao:
- Diego, nije važno što si učinio sa svojim životom; važno je što si učinio sa našima!

03.12.2020. u 11:29 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.