Već stotinu puta uvjerio sam se kako pjesnici umiju mnogo, a ponajviše bez pogreške odgonetnuti i kao snažnim snopom svjetla obasjati barem na čas u tmini neki prizor. U 2020. godini (iako se radi samo o običnoj igri brojki i naše nade vezane uz njen odlazak stoga tek su smiješne tlapnje) otkriće za mene, iako ne i prvo čitanje, uslijedilo je u vezi Slavka Mihalića. Ne radi se nipošto o tome da bih morao i mogao veličati čitav njegov ciklus, ali nekoliko pjesama tako je i toliko snažno i blistavo, da me to uvijek prenerazi. Sasvim sam svjestan toga da sljedeći stihovi nisu pisani baš za ovakve situacije (jer ruševine koje je pjesnik zamišljao odnose se prvenstveno na ono što smo sami porušili), ali ako tek malo odmaknemo pogled od tla i shvatimo da sve što ovi predivni ljudi oko nas rade da bi pomogli svojoj braći u nevolji zavređuje svaku našu pažnju, i da je moguć svijet u kojemu bi patnja ljudi bila ako ne beznačajna, a ono značajno umanjena uslijed svijesti o tome da nisi sam u nevolji - znat ćemo da svi ovi stihovi predstavljaju tešku i važnu opomenu; nešto što moje ruke nikada ne bi znale napisati, baš kao i smislen naslov ovome postu, a prevažno je da se čuje. Zato, dame i gospodo:
„…Ne očajavaj zbog okova
Nego s njima – strahovito težak –
Kreni na svoj put.
U tome je odgonetka ljudskih zabluda:
Da se čini, a poslije se kaže: nisam činio,
Da se ljubi, a poslije se kaže: nisam ljubio,
Pa se posvema prestane.“
Jer, inače:
„Možda je došlo vrijeme kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti u podrumu kakve napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa, odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta, oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju, spaliti,
A njezin prah razbacati na sve četiri strane.
Došlo je, došlo vrijeme
Kad je i poezija nepravda.“
< | prosinac, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |