vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 23.12.2020.

Jutro



Ako čovjek ne može živjeti sam i udružuje se sa drugima samo radi dva razloga (po Nietzscheu), a to su nevolja ili dosada, onda samovanje ne bi trebalo biti nešto što bismo unaprijed osuđivali ili prezirali. Dapače, samovanje bi često moglo biti poželjno i potrebno, pogotovo kada čovjek u društvu ostvari pregršt iskustava koje ga istodobno privlače i odbijaju od drugih. Skupljao sam ovih dana takve misli u sebi, predan poslu i obavezama, povremeno pogledavajući van u ono tmurno i bijelo more magle i niske naoblake. Čitav jedan niz od valjda desetak takvih, tmurnih i oblačnih dana, mogao bi čovjeka odbiti od samovanja pa ga natjerati da prihvati bilo kakvo društvo oko sebe, i to ne samo radi dosade; no, svanut će jednom i lijepo jutro, sunčano i vedro, u kojemu neće biti kraja plavom beskrajnom nebu. Samovati u takvim jutrima nije nimalo teško, dapače.
A naći pravu mjeru samovanja i druženja, kao i u svemu ostalome, važna je stvar u životu. Za nas same, i za one oko nas - barem za one do kojih nam je stalo.
U čekanju takvog jutra bodrili su me proteklih dana ovakvi prizori snimljeni u mome mobitelu.
Očito je da je ovo današnje jutro takvo!

23.12.2020. u 08:33 • 28 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.