vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 10.12.2020.

Zabranjene šetnje

Rijetko ujutro slušam radio; mijenjam prostorije dok se spremam za van ili nešto radim po kući i ne zadržavam se dugo u pojedinoj - a zima je, pa je poželjno zatvarati vrata; zato nemam već odavna u to doba dana naviku slušati radio. Zašto sam toga jutra upalio tranzistor nemam pojma; zašto sam pomakao stanicu sa Drugog programa (kojeg nekako više ne slušam niti u automobilu, kada se njime vozim) – nemam pojma. Uglavnom, okrenuo sam skalu negdje na početak i odlučio se zapravo za lokalnu stanicu koja u to doba emitira daleko više glazbu nego li vijesti; valjda je takav bio moj motiv za to. Iza glazbenih brojeva slijedi emisija u kojoj ljudi mogu prijaviti probleme koji ih tište, podijeliti svoju muku sa drugima. I tako, začujem starački glas; odlučan ali već prilično tih; da bi s vremenom prešao gotovo u plač. O čemu se radi? Pa, gospodin u jako poodmaklim godinama smješten je u nekom zagrebačkom staračkom domu; zdrav je i čio; njegov se problem sastoji u tome što ne smije već mjesecima napustiti prostor doma; ni najmanja šetnja ili izlazak nisu dopušteni. Jasno mu je da mora biti tako; nije već skoro godinu dana vidio nikoga od svojih; jedva da i kontaktira sa drugima u domu, jer njegove generacije ili nema, ili je u stacionaru; ono što mu nije jasno jest to da djelatnici doma smiju odlaziti svojim kućama, kretati se normalno svijetom, odlaziti u dućane, tržnice, benzinske pumpe i tako potencijalno donijeti zarazu, a on, niti pod kakvom preuzetom odgovornošću, bez ikakva izuzetka, ne smije napuštati dom.

Ostao sam, unatoč svim brigama, razumijevanju, oprezu koji je neophodan (jer, ako u dom uđe virus, mrtvi će se mjeriti desecima), zatečen spoznajom o njegovom životu: većina staraca u domu nema nekih ambicija koje bi uključivale šetnje ili tjelesnu aktivnost; tamo se može i razgovarati, i čitati, i družiti, i pijuckati kava; no – pokušavam zamisliti takav život koji sada traje već godinu dana; život još vedra i aktivna čovjeka koji bi s vremena na vrijeme, sam kao prst, prošetao pod nebom, možda sat vremena u tjedan dana. Pokušavam zamisliti život u kojem bi morao provesti godinu dana zatvoren u četiri zida, ili ograničen na neko dvorište omeđeno betonom, u kojemu možeš nazrijeti tek djelić neba nad sobom. Pokušavam, i ostajem zamrznut od straha.

Dan ili dva nakon toga dolazi vijest koja je još nevjerojatnija: kćeri koje nisu vidjele svoga oca mjesecima unajmile su građevinsku dizalicu da bi u njenoj korpi mogle biti spuštene (ili – uzdignute) na razinu prozora njegove sobe u nekom drugom domu umirovljenika; da bi oca, možda i posljednji puta vidjele u životu. Stari vjerojatno leži i ne može niti proviriti kroz prozor; to im je jedini način da ga vide.

I osobno sam imao neki takav slučaju u obitelji; moja teta dvadesetak je godina boravila u domu umirovljenika, a posljednje tri već je bila smještena u stacionaru; tko ne zna što je to i kako je tamo; zapravo je i bolje da ne zna. Bio sam zajedno sa njenim sinom a nekoliko puta i sam tamo kod nje; nisi zapravo ni imao što raditi više od nekoliko minuta, dovoljno da je kao ptića nahraniš nekom kremšnitom ili kremastim kolačem koje je voljela; pričao si sve čega si se sjetio vjerujući da ona zna tko si, jer ti dopušta da je hraniš. Najstrašnije je što si se zapravo pitao što je to što vidiš u tim očima, a nepristojno je to nazivati prazninom. Po čitav dan nije se micala sa kreveta,no mogla je sama doći do kupaonice; vidio si kako to nekoć okretno i čvrsto tijelo kopni i umire pred tvojim očima. I opet, kao da sam čuo neki unutarnji glas; možda niti tri tjedna prije zatvaranja domova, negdje u veljači - rekao sam rođaku da pođemo k njoj; bilo je to posljednji puta da sam je vidio, a on – njen sin – možda tek još koji dan iza mene. Već početkom travnja preminula je; sin nije smio niti vidjeti tijelo; kremirana je po njegovoj telefonskoj naredbi bez ičijeg prisustva, pa tek kada su se stvari malo smirile krajem svibnja, mogli smo nas nekoliko u tišini naših misli i čaroliji prelijepa proljetna dana - zakopati tu urnu na nekom seoskom groblju u Zagorju (kao što vidite po jednom od prošlih postova, neobični pogrebi nisu kod mene izuzetak; ne znam bih li na to rekao na žalost, ili ne bih?).

Gledam, šećući kroz tihu zimsku večer - mračne i prazne prostorije kafića koji su do još prije desetak dana u to doba zračili cikom i pjesmom gomile mladih i sjajili veselim i raznobojnim svjetlima. Djeca su (unatoč nedavno objavljenim smiješnim rezultatima testiranja u odnosu na ukupan broj djece) upravo u najosjetljivijoj srednjoškolskoj dobi - većinom upućena kući. Nisam ušao u kafić valjda posljednjih mjesec dana prije njihova zatvaranja, ali nedostaje mi jedna jedina vrela kava koju bih sa Najdražom popio u neki ledeni sumrak, smrzavajući se na stolicama kakve prazne terase, zabundan poput polarnog medvjeda. Nema škole, nema kafića, nema osamnaestogodišnjaka koji se gledaju u oči – a kako ćeš živjeti i kako se zaljubiti ako ne gledaš u oči? I tako, filozofiram u nedogled, jer me ništa nije klepilo po glavi, pa nemam izgleda pojma o čemu govorim, kada kažem da mi je navrh glave svijeta u kojem djeca štite starce u mjesto da mi starci štitimo njih; a i svi koje poznajem i koji su se borili s tim virusom prošli su relativno netaknuto. Razmišljam o trenucima, a ne o brojkama godina i mjeseci; čekam sunčan zimski dan u kojemu ću sasvim sebično i pomalo poskrivećki turnuti u stražnji džep bočicu vode, nataknuti gojzerice i uputiti se u blatom okupanu šumu, slušati svoj uzburkan dah okupan hladnom svetošću njene tišine. I misliti na onog nesretnog starca, kojemu to nije dopušteno; neka taj spokoj uđe u tome času u mene, a prenese se sav, do posljenje trunke, na njega.

Posljednjih mjesec dana proputovao sam neobičan put kojega nikome poželio ne bih, započet usputnim mišljenjem jednog liječnika o mogućem karcinomu i završen žurnom intervencijom drugog (po narudžbi u svega nekoliko tjedana, bez ikakve intervencije) uz koju je nesumnjivo i pregledom a i histološkom analizom, od onoga što je na živo odstranjeno, potvrđeno da je takva dijagnoza netočna. Sretan poput malena djeteta jer je – eto -vjerojatnije da umirući neću predugo patiti, nego da će me, radi moga problematična zaliska (operirao ga jednog dana ili ne), vjerojatnije snaći kakva trenutna smrt – ne razmišljam uopće više o sebi i svojim željama. Jednostavno – nemam ih. Toliko me može obradovati nekakav lijep pogled, neka riječ, miris, okus – da uopće ne želim više ništa planirati; ništa zahtijevati; ni radi čega protestirati. Neka se zastor sada spusti, pa makar se spuštao dugo i bolno; zadovoljan sam i pun kao brod; moj život bilo je jedno neponovljivo i sjajno putovanje na kojem me čitavim putem pratila radost, a i spoznaja da – srećom po mene - ne postoje ljudi koje sam ozbiljno nečime povrijedio. Sve ostale želje tiču se drugih, meni dragih, koji na ovaj ili onaj način ovise o meni (a moj je sveti zadatak čim prije, sada već bez ikakva okolišanja, osoviti ih na noge, da više ni o čemu i ni o kome ne budu ovisni), ili onih meni dalekih nepoznatih ljudi koji pate i trpe.
Ili, kako to lijepo u jednom romanu kaže naša ugledna spisateljica: učili su nas sve i svašta, kako pješice vaditi drugi korijen, koliko je cipela proizvedeno prije a koliko poslije rata, kako se oprašuje cvijeće – ali nas nisu niti pokušavali učiti o najbitnijem: da je sastavni dio života patnja i bol, i da se s njima moramo nositi. Kada nam umre zlatna ribica, naučili su nas promijeniti je kupujući drugu i ubacujući je u akvarij umjesto mrtva tijela preminule, i praviti se da je sve u redu.

Znam, znam – nema tu pomoći; većina ljudi brojat će život brojkama koje potvrđuju njegovo trajanje a ne nečim drugim, pa će smatrati da je bolje doživjeti devedeset ili sto, makar i ležeći na krevetu, ili zureći bespomoćno kroz prozor, nego li šezdesetak kakvih ispunjenih, radosnih i vedrih godina. Možda su u pravu. Možda je žalosni starac čiji me glas onog maglenog jutra zamislio - sasvim u krivu; neka njegova nepromišljena šetnja, kontakt ili razgovor mogao bi pobiti nekoliko desetaka njegovih sustanara u domu kao od šale, a želim vjerovati da bi baš on, onako zamišljen i tih, prvi pristao otići sa ovog svijeta umjesto nekoga drugoga kome bi donio smrt u njegov život. Ili, ipak možda, ne smijemo stvari gledati i rješenja donositi istim aršinom za sve: možda otići u šumu i udahnuti miris kraljice jele okupane svjetlom nekog rijetkog zimskog podneva, sada tako snažan, kada više nema bjelogorična lišća koje bi ga ometalo – ne znači trenutak, već čitav jedan lijep i pun život. Sasvim dostatan da se za njim čovjek okrene i kaže: dovoljno je, Bože.

Ali ne, varaš se. bilo kako bilo, očito je da – makar za tvoj svijet - dolaze posljednja vremena: vremena patnje i tjeskobe. U njima valja ne dopuštati im da potisnu ona lijepa, prošla, puna i vedra, ili neka druga, buduća, svijetla i lijepa, što čekaju na one koji dolaze, a još važnije - misliti ne druge, a ne na sebe. Samo kroz utjehu ili radost drugih moći ćemo i mi konačno pronaći taj uzan prolaz što nas čeka, zar ne?

10.12.2020. u 11:49 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.