vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 01.12.2020.

Prvi snijeg

Barometri divljaju a vjetrovi pronose brze i daleke oblake kroz visine. U našim malim zemnim pričama tlo već danima ne gubi vlagu i sjaj što odbija mutne i tamne slike svakodnevice. Tjeskobne misli posustat će ipak, pred dalekim i još slabašnim najavama prvog snijega.
Odrastao si pod vrhom travnatog brda, dovoljno bliskog centru grada da na nekim svojim padinama ima već asfaltirane spustove, kao stvorene za dječju avanturu i gluposti. Mokri i promrzli, onih dalekih i bijelih zima – spuštali smo se sanjkama dugim i položitim strminama našeg netaknutog brijega (koji danas predstavlja tek temelj nekih moćnih kaskada, građevina, čitava ljudskog mravinjaka), tek koji put nespretno stmoglavljujući se u grmlje i šikaru što su stajali uz puteve. Nakon toga, u prvi sumrak, tik prije nego će nas zabrinute bake stati dozivati u kuće, odlučili smo izazivati sreću uputivši se k onoj strmoj i zavojitoj ulici što se spušta prema dolini i završava izlaskom na cestu. Na tom raskrižju velik je i visok zid, tako postavljen da se, silazeći sa strmine, u brzini lako zabiješ u njega – sanjkama, biciklom, bilo čime. Nakon što ćeš ljeto prije toga, zviždukajući prve hitove mladosti, biciklom pasti i dobrano se natući na toj strmini, stigla je posljednja zima našeg djetinjstva, zima nakon koje će ti važnije postati ploče, koncerti, knjige, djevojke, čizme koje će se na snijegu nositi – od snijega samog. Tada ćeš jednog takvog sumraka krenuti posljednji puta nepromišljeno se sanjkama spustiti ovom uskom uličicom, zajedno sa još nekoliko istih takvih kao ti. Sam Bog čuvao te kada se putanja tvojih sanjki presrela sa putanjom vozila koje je izlazilo iz dvorišta; doduše, nešto je u svemu tome odigrao i strah koji ti je otvorio četvore oči, pa si uspio nogama manevrirajući na ledu s lijeve strane pronaći uzak prolaz preko dršćućih svjetala farova, u kojem će se tvoja stara dječja jakna posljednji puta poderati prije bacanja, a lijevo koljeno dobro ozlijediti, no većih posljedica nije bilo. Dapače, i jadan čovjek što je polako izlazio na put jedva da je shvatio što se, zahvaljujući neozbiljnosti i ludosti jednog trinaestogodišnjaka, moglo zbiti, samo da si naišao sekundu kasnije i podletio, recimo, između kotača.
Zato ćeš, svaki puta kada dolaze prvi snjegovi, pomisliti baš na taj, posljednji snijeg tvoga djetinjstva, i izreći tihu ali odlučnu hvalu što si još tu, i kradeš dane tako uporno, odlučno, bespovratno.
Prvi snijeg sjetit će te i jedne tihe, vjetrovite noći na planini ponad mjesta gdje more najdublje dopire u kopno stare Europe, kada je mećava jenjavala, a ti, prestrašeni i usamljeni osamnaestogodišnjak na straži - slušao korake u prvome snijegu. Nisi znao što ćeš, jer ako stvarno dolazi netko da ti načini kakvo zlo, ima li smisla braniti se… i u tih par sekundi gluhe strave, u kojima će ti u ušima kucati tvoje slabo i preplašeno srce, shvatit ćeš da vrijeme u životu jest mjera stvari, ali da one najvažnije nisu određene vremenom, i da ih je dovoljno tek oćutiti da bi ih iskao čitava života. Pa ćeš, na iznenada narasloj mjesečini prve noćne vedrine, prošaranog tek pokojom zaostalom pahuljom, vidjeti jedan od najljepših prizora svog života: srnu na vrhu nedaleka grudobrana. I shvatiti da koraka nisu bila dva, nego četiri, i da nema zla koje bi bilo tako snažno i istinsko kao što je ova nepoznata i daleka ljepota, koja postoji, tu do nas – ali je mi najčešće ne želimo i ne smijemo dotaći. I čitava ćeš života znati o čemu si mislio kada si par trenutaka poslije, drhtureći palio jednu od prvih cigareta u svome životu, zapakiranih i zgužvanih u džepu bluze za svaki slučaj, i taj će te okus, i miris, i prizor pratiti čitava života kada čuješ i vidiš prvi snijeg.
Dovoljno će ti, dalje, biti izići iz sigurnosti i topline doma na bolnu hladnoću ledene tmine, da oćutiš cjelov jedne davne i mrkle noći na planini - noći prvih snjegova te zime, u koju ste pošli tek onako, lakomisleno, iz mladalačke nestašnosti, jer se društvo dogovorilo; još se negdje na usponu tvoj prijatelj zamalo survao u provaliju, što ste takvi, mladi i veseli, jedva i primijetili, nastavljajući dalje pijani od ljubavi i ljepote hodati gore i dolje, i grijati se u tihoj glazbi u usputnim pozaspalim planinarskim domovima. Tu nezaboravnu Božićnu noć završili ste silazeći šuštavim i neutabanim stazama u usnuli velegrad okupan sivilom prve zore. Prije tog događaja nisi baš volio ići planinama i nizinama; više si bio neki sjedilački tip; dovoljno ti je bilo nekoliko kvadrata spokoja ili dobro društvo. To je bila noć u kojoj ćeš Najdražoj, nakon mjeseci i godina opiranja na njena nagovaranja, priznati kako je čarobno u prirodi; dapače – ta će te noć opiti u tolikoj mjeri da se toga pijanstva i danas nećeš riješiti. (Kada se nečega primim - govorim Ti - onda u tome doista nemam nikakve mjere – i sama mi to često kažeš i trebala si to već tada znati. Ah, da smo tada znali to što znamo sada, ne bi nam se dešavalo ono što se dešavalo tada – odvraćaš zagonetno.). Vukao sam tako godinama sebe i svoje u šume, na livade, u planine kada god sam uzmogao. Morat će doći tek prve sijede, pa da shvatim kako život valja urediti tako da se nema kuda i zašto bježati, jer život nije tamo, negdje drugdje – nego je život samo ovo ovdje i sada, i tek će oni koji te istinski vole ostati s tobom dok sve to budeš saznavao i shvaćao, kao što i milijarde drugih moraju proći svoje spoznaje i svoje ratove da bi znali jesu li ih vodili ili su kroz njih tek vođeni bili.
I još će jedan prvi snijeg ostati u tvojoj uspomeni; to je snijeg koji se spustio na zemlju nakon jednog davnog i nikada viđenog pogreba, kada si čitavu noć putovao do obale da bi ispratio dragu preminulu osobu, što ti je čitava života svijetlila svojim mirom, mudrošću i savjetima i kojoj nije želio nitko bliži stati uz odar (ne zbog mržnje prema pokojniku, nego - još nevjerojatnije - iz prezira prema sredini u kojoj je živio, kako to već u tim životnim sredinama biva - strašno i mračno i neshvatljivo), pa si to od srca, ne znajući radiš li zapravo nešto ispravno ili ne - učinio ti, sasvim nepoznat većini, kako bi ipak netko mogao primati izraze sućuti za pokojnika; na čuđenje pristiglih promatrača („koji mu je ovaj, pa nije ima` sina?“). Pun takvih teško razumljivih dvojbi i dojmova, umoran od naporna puta u jednoj noći i jednom danu, vraćao si se ispružen u autobusu praznom autocestom gledajući u slabašna svjetla promrzlih i tihih gradića, kada nas je negdje ispod onih surovih i mrklih gora stao milovati prvi snijeg, kao najbolji i najpotpuniji tješitelj, što odnosi sve tmurne i teške misli i podsjeća na besmislenost naših malih ovozemnih razmirica u dalekom i neugasivom svjetlu vječnosti.
Prvi snjegovi, padajte sada sami, pa zovite druge u svoj zagrljaj. Dovoljna mi je ova bjelina papira umjesto vaše; sasvim je dostatna izvjesnost prve prave starosti, da mogu živjeti u sjećanjima. Vijajte nekim drugim životima, ali oprezno, tiho – tako da i u njima ostavite uspomene, njihovo najveće blago.

01.12.2020. u 11:42 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.