vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 28.12.2020.

Potresno svjedočanstvo



(Fotografiju sam snimio davno, negdje u okolici Siska; za ovo danas – na žalost - sasvim prigodno.)

Rijetko kada pišem izravno u blog editor; češće napišem nešto u poseban dokument, pa onda vrtim i gledam i premišljam, ali - sada nemam zašto previše misliti; dovoljna su bila dva događaja koji mi omeđuju proteklu noć: pred spavanje pročitao sam negdje u bespućima interneta sjajan citat iz Čehovljeva Ogrozda, tako prikladan za sva zla što snađoše naše bližnje; pa ga lijepim dolje, a ovo jutro prekinuto je još jednim potresom kojeg se i ovaj put dobrano osjetilo. I još nekoliko njih. Pa, kada se osjetilo, i shvatilo da i opet n a m a nije ništa, ali da bi opet moglo biti drugih koji trpe, stvari su se same povezale i presložile u tu tmurnu i tešku sliku. Ja ne znam opisati taj doživljaj ni izbliza tako kao što to znade stari majstor, zato, čitajmo. Čitajmo, jer sve je već napisano i opisano, a na nama je samo pokušati razumjeti, koliko umijemo.

I da, kao zvučna kulisa: dok netko ostaje bez krova nad glavom i zahvaljuje Bogu što je živ i relativno čitav, samo nekoliko kilometara dalje drugi u istom času baca petarde, pa te eksplozije odzvanjanju našim sivim gradovima kao posljednja opomena koju nitko ne želi slušati. Jer, kako smo već nekoliko puta ovdje utvrdili, dobar je samo onaj čovjek koji ne umije biti sretan dok drugi pored njega trpi.

Dame, i gospodo, Čehov; Ogrozd.

„Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i poživotinjenje slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž... Međutim, u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate; ono što je u životu strašno događa se negdje iza kulisa. Sve je mirno, spokojno i prosvjeduje jedino nijema statistika: toliko i toliko je poludjelo, toliko je litara ispijeno, toliko i toliko djece umrlo je od gladi... Takav poredak očito je nužan, očito se sretan čovjek osjeća dobro samo zato što nesretni nose svoj teret šutke, i bez te šutnje sreća bi bila nemoguća. To je opća hipnoza. Iza vrata svakog zadovoljnog, sretnog čovjeka morao bi stajati netko sa čekićem u ruci i stalno ga udarcem podsjećati na to da postoje i nesretni; da će mu, koliko god sretan bio, život prije ili kasnije pokazati zube, navalit će nesreća – bolest, siromaštvo, gubici, i nitko ga neće htjeti vidjeti ni čuti kao što ni on sad ne vidi i ne čuje druge. No čovjeka s čekićem nema, sretni žive i sitne životne brige uzbuđuju ih malo, kao vjetar jasenovo drvo – i sve prolazi sretno.“

28.12.2020. u 11:37 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.