Nachtfresser

Pojačali smo drugaričinu opatijsku terapiju, danas smo doduše ručali sarmu doma i testirali odlično napravljen novi desert, subotom se možemo naručiti i ranije, parkiranje je van sezona besplatno. Iako je hladno Jin i ja se opuštamo šetajući, kakav god užas od gostiju u kontaktu s Jinom poljude.
Već više tjedana je uz more dvoje uličnih pjevača, stariji lik s gitarom i jedna uvijek zanimljivo odjevena gospođa koja sigurno pamti sretnije dane. Pjeva a capella, očito joj to ne ide, a i pokretima daje do znanja da je, što bi narod rekao, pukla. Uz nju je isto tako jedna malo čudna kujica.
Danas mi se već iz daljine počela glasno obraćati, trebalo mi je vremena da shvatim da meni galami, te gospon samo da znate kako je ovaj s gitarom bezobrazan, da ju je potjerao, a vidite i sami, uopće nema glas i ne zna pjevati, samo ta bučna gitara, a ona je eto prava pjevačica...
Klimao sam glavom prateći Jina pogledom, nisam u tom trenu još bio siguran kojeg joj je spola pas, a Jin s muškima zna biti nezgodan. Međutim kujica mu je zbrisala, a on je digao nogu i piškio, tek tad sam primjetio, na spomenik, koji do tad nisam zapazio, iako tu stoji kako piše od 2009.
Ostao sam paf gledajući Krležu dok je žena vrištala :"Fora, gdje si?!!!" "Fora, vrati se!!!".
U sekundi sam se zbistrio, uhvatila me panika, jebote, toj ženi bi samo još trebalo da ostane i bez te kuje, gledao sam razrogačeno u svim pravcima dok je žena jurnula u nelogičnom smjeru, a Jin skakao po meni kao uvijek kad mu nije jasno u čemu je frka. Fora se pojavila kod Krleže, a uskoro i naša pjevačica.
Zadnje što sam čuo je kako tip objašnjava ženi, taj spomenik je Bandić poklonio Opatiji, a ona odgovora, izgleda bogami kao da ga je i sam isklesao.
p.s.
Mlada dama s psićem na fotografijama nema veza s junakinjom naše priče, čisto snimljena u prolazu.

U principu većina onih koji me poznaje znaju da nemam svoje mišljenje niočemu, i to je bolje od onih koji znaju da sam protiv njih, ako mi je netko glup ili samo antipatičan to ne znači da mi se lako natjerati razmišljati o njemu, odvratne stvari uvijek odgađam, ne mogu si pomoći, nešto kao plan građanskog odgoja koji je trebao biti danas napravljen, a stalno ga u praksi neplanirano odrađujem. Zanimljivo kad sam predao zahtjev za primanje u tu svoju Platformu, jedan od trojice potrebnih garanata, njemački student koji je dvije večeri ukupno bio u mom širem društvu me u jednoj rečenici okarakterizirao na osnovu par rečenica, oke i Nijemcima sam trebao objasniti korelaciju deklariranog feminizma i fotki teta na blogu, al to je logično, blog je na hrvatskom, a oni ne znaju jezik, te fotke mogu zavesti. U zemlji u kojoj nitko nikog ionako ne sluša nek ostane da nemam svoje mišljenje niočemu, dok jednom djelovanje u skladu s takvim mišljenjem nekog ne zaboli.
Krenuo sam obrisati post i staviti neki 5-7-5 pjesmuljak, obično tako nešto napišem kad mi ne ide postanje, zabavno mi tako nabiti misao koju ionako nemam. Neki dan sam na Korzu sreo bivšu učenicu koja mi je rekla da ne objavljuje više poeziju na blogu jer se krade, prva mi je asocijacija bila, kome se to poezija isplati.
Hranu smo naručili danas dostavom, ne vrijedi štediti kad nas svakodnevno pokušavaju dokrajčiti, možda će sutra uspjeti.

Zemlja

Ratar ište tlo
neskladno raskrečeno
kopa kulturu.

Birokracija

Puknut će ptica
letom zaustavljena
vriskovi crva.

Presuda

Kaznimo te pse
lajanje nam boji noć
ne lažimo se.

Trenutak

teške statue
živjeti od balona
prati vrijeme

Težina

rakija ćuti
zastoj našeg razvitka
užas trenutka

Primjetio sam da Opatiju psi vole. Iako zimski pusta, puna je raznolikih mirisa koje mi očito ne njušimo, oni zastaju nakon svakih par koraka i uživaju. Meni nikako nije lijegala, al eto liječnik i trener je izabrao to mjesto, prva vježba uvjeravanja mi je bila, hodaš, svejedno kuda hodiš, ovdje uz more nema ni prometa. Sad mi se eto zimi počela i sviđati, ovako pusta, zatvorenih hotela osim onih najskupljih. Ako sretneš nekog turista, dobro, izuzet ću gastarbeitere, sve nešto čudno, dendiji i adekvatne čudakinje, osim zapadnih, a i dalekoistočnih umirovljenika. Simpa su mi te face, koje imaju očito novaca, a ne znaju kamo bi. Jučer sam imao čak zanimljiv susret s damom u krznu i simpa kujicom, očito čistokrvnom neke egzotične vrste. Čak je puna pudera po blijedom licu očito oživila i osmijehom poljudila kad je Jin elegantno počeo zavoditi njenu pratilicu, u očitom uživanju u toj tuđoj igri prekinuo je diskretan zanimljiv zvuk mobitela, u trenu je vratila oklop na ponovo zaleđeno lice.

Dva dominantna mirisa u mom naselju. Zima je i loži se sve i svašta. Ljudi nemaju izbora, a i drva je opasno krasti. Pješačim u grad, vjetar donese zapuh poneke zaprške. Sve što može gorjet će, bistri mi se simbolika pakla.

Zapravo ljudi su izuzetno predvidivi i dosadni, govorim o ovima u reali u domaji. Kod nas teško nastaju dobri realistični krimići jer samo se upitaš koji bi mogao biti osobni interes oponenta koji te želi uništiti ili člana njegove obitelji i to bude to, a drugi će se praviti blesavi i pitati o čemu ti to.
Iako se zavaravaš raznim akcijama ništa ne možeš promijeniti i nakon što se izguštiraš s alkoholom, drogom i ostalim bijegovima (kocka, seks i slično) preostaje ti samo poluditi ili nabaviti psa. Ili se predati i prilagoditi, ali to ostavljaš onima kojima treba priznanje provincije.

Sinoć sam shvatio jednu podvalu ponuđenu drugarici na potpisivanje, neprijatelj ne samo da ne spava, nego izuzetno kurvanjski djeluje, ustao sam u rano praskozorje samo ta sranja fotografirati, da se ne zaboravi, ali usput i probudio gospodina psa koji je smatrao da nema razloga da prvo mokrenje ne bude nešto ranije.
Iako je drugarica imala prebukiran dan, svi brinu da joj ne bi slučajno koju minutu bilo dosadno, uspjeli smo degustirati izuzetno ukusan mladi krumpir iz pećnice s lungićem.
Zatim je drugarica bila na informatičkom usavršavanju, Jin sat i pol na šišanju, a ja sam bauljao po hladnoći. Sreo poznate i odslušao o tome da treba ignorirati frizere koji ne dopuštaju da pratiš šišanje svog psa.
U pozadini mi drnda televizor, čujem par riječi, neki izuzetno ograničen ekonomist objašnjava grčki poučak, jadni vi koji visite uz teve.

Jučer ujutro sam vidio na svojoj Platformi poziv na glasovanje o podršci grčkoj, vjerojatno na zaprepaštenje mnogih, pobjedničkoj stranci današnjih izbora. Mislio sam, idem ipak sačekati, nakon što odšećem Opatiju bit ću pametniji, jer osjećam par rezervi prema stranci koju nazivaju ekstremističkom, a koju u suštini podržavam i mislim da će njena pobjeda, ako bude uvjerljiva, dosta promijeniti Europu, a time polako i Hrvatsku. Sve gluposti što blebećemo mi koji nemamo pojma o stvarnosti postaće legitimne i ljudi će mijenjati svoja mišljenja i bit će da su oduvijek znali da su potrebne baš takve promjene. Nekoliko stvari mi se naime ne sviđa kod SYRIZE mada su razumljive, prećutna podrška terorističkom palestinskom Hamasu, jak nacionalistički antieuropski stav koji je privukao i dosta nacističkih pristaša, podržavljenje banaka oke, mada se to vjerojatno neće usuditi, podržavljenje privatnih klinika nisam baš siguran jel bi bilo pametno, omjerom žena u vodstvu nisam zadovoljan i tak to... Ipak sam odlučio da neću filozofirati, neka ide proglas, dodat ću svoj glas. Vratim se ja tako, otvorim stranicu, imam što viditi, glasovanje završeno, dostignut dovoljan broj glasača članova, vidim danas na stranici Progresivne Platforme dodana na kraju rečenica koja zadržava mogućnost kritike vanjskopolitičkih poteza buduće vlade, odlično, sve pet i bez mog učešća.
S druge strane moje berlinske frendice i najdraže njemačke političarke Julia Schramm i Anne Helm krenule su na youtube sa svojim novim projektom Significunt, čitam, nisam znao, da se i na taj način može zaraditi nešto novca, pa eto, zašto ne, podržavam spajanje ugodnog s korisnim, znam jednu modnu blogericu kojoj je blog postao profesija, podržavam, ne moraju svi postati jadni kad u zemlji bezakonja i divljih poslodavaca ostanu bez posla, poput hrvatskih blogera.



Fotke ponovo nemaju veze s tekstom, Jin je umoran, drugarica je cijelu noć pisala pripreme po uputama iz doktorata prosvjetne savjetnice, pripreme koje ima nisu dovoljno dobre, a Jin uvijek bdije uz onog od nas kojem je u datom trenu teže.
Zima je, bura brije.

Danas smo u Opatiji otkrili kipić, ne grafit, grafit svi vide i grafit smo odavno snimili, Isadore Duncan. Neugledan, nije mi se dalo trošiti snimak na njega. To je meni fascinantno s zagrobnim životom Serjožine, i ne samo njegove, ljube. Neugledne spomen ploče na zabačenim mjestima van turističkih ruta postojano postoje, pa ako si gajio kakvu simpatiju prema dotičnoj, obraduju te ti znaci nezaborava daleko više od uobičajenih monumentalnih nemani.
Za ručkom nas vidješe poznati i vele, ajme meni al vi znate uživati. Odlično, zbilja se onda dobro držimo, privid je bitan, nikoga ionako nije briga za stvarno stanje.
Onako usput kad svi pišu i govore o kulturi jedna ekskluziva, nije Frljić obrisao one fotke, ne precjenjujte ga, ne zna on to, al naravno preuzeo je odgovornost, svi su tako svojevremeno povjerovali da je jedan grafit koji je podigao prašinu moj, nije bio al nisam negirao, fora je bio, nakon godina mi se više ne vjeruje da to nisam bio ja, koga briga, mene najmanje.

Ma ponosan sam, sad i kao član progresivne platforme što sam dio berlinske piratske priče i tužan što druga ekipa iz iste stranke ništa ne razumije. Iako su u opoziciji prolaze im u berlinskom parlamentu, kako jadni pirati iz drugih krajeva tvrde, suludi i klaunovski zahtjevi. Sad im je prihvaćeno da u parlamentarnim novogradnjama i svugdje gdje je parlament nadležan budu uniseks vecei, te da se i postojeći pretvore u iste ako odgovaraju uvjetima. Prije toga im je prihvaćeno da psi koji polože ispit mogu hodati kroz Berlin oslobođeni povodca. U dijelovima grada gdje pirati imaju uticaja dopušteno je fotografiranje po parkovima i roštiljanje, sve pizdarije koje nemaju veze s izvornim programom i zbog kojih se stranku ne uzima ozbiljno, gunđaju gubitnici kojima je san dva posto glasova, dok se ovi, i to jedino u Berlinu, zahvaljujući parlamentarcima od kojih je dobar dio napustio stranku, drže postojano oko izbornog praga.
Inače danas nam stradavaju predmeti, prvo je termosica svom snagom zveknula i ulubila se, zatim je fotić tresnuo svom snagom objektivom od pod, nakon što je Jin jurnuo na kujicu, dok sam ja fotografirao oblake, zblokao se, žao mi u stvari bilo samo što moram kalkulirati s jebenom lovom, nakon sat vremena očaja drugarica ga vađenjem baterije restartala, mada sad treba dobro stiskati dok se uspostavi kontakt, funkcionira, evo nova fejs profilna je jedan od prvih probnih snimaka.
Krvavice s Viškova su očajne, al šiš najbolji u gradu i okolici, danas smo zbog naleta bure ipak dobili dopuštenje da s Jinom jedemo u restoranu, naravno da je demonstrirao svoje gospodske manire, u stvari nitko nije ni znao da je unutra.

Pričali smo o ljepotici
iz njegove generacije
znatno je mlađi od mene
priznao sam da mi je bila bliska
i nakon školovanja
no kasnije se okrenula
karizmaticima i obitelji
nelogično za rokericu
al čudna su hrvatska vremena.

Nedugo nakon što sam govorio
da je izgleda ponekad
nasilje jedino rješenje
dogodio se incident
taj udarac glavom iz vrata
je tako ofucan
i ja bih ga vjerojatno izveo
da mi se nepoznati
unese u lice.

Tipu krvavog lica
ništa nije bilo jasno
dok su ga jedni držali
drugi brisali
netko je rekao
bio je branitelj,
sve je frontove...

Izlazeći mi je sinulo
opet je pogrešan stradao
al tko zna
možda sutra
kad ja ne mognem
uzmaknuti...

Nismo se osvrtali
hoće li netko
zapucati.

p.s.
Malo sam se opustio danas popodne, ručak je od ranije, al u principu ništa ne sluti na dobro. Fotke po običaju baš i nemaju direktne veze s tekstom, eto ovo mi se učinilo zgodnim sastaviti u obliku pjesmice

Dok Koreanac Thomas pokušava skrpati drugaricu, Jin i ja u šetnji Opatijom srećemo penziće uglavnom s dalekog Istoka, par i bližih, jedna napirlitana gošća sa srpskim naglaskom i simpatičnim psom se žali kako su joj ukrali mobitel, tu je par građevinskih radnika, al ne vrijedi zvati policiju, ja joj jasno potvrđujem da je zbilja najbesmislenije zvati policiju, predlažem da se približimo tim sumnjivcima i da mi da, pa nazovem njezin broj, ona odmahuje glavom, sve to nema smisla, koji bezobrazluk, produžuju dalje pas i ona, Jin ignorira i psa što ne sliči na njega. Mislim kako bi bilo lijepo doživjeti tu prijevremenu mirovinu, nema veze što nema šanse i što bih dobivao crkavicu od jadne države, samo onako, najgori je ovaj osjećaj da ništa ne možeš napraviti i prolazi život, lako za tebe, al čovjek nije rođen da živi sam, a svi skviču, pa to i tebe kači, od umirovljenika nitko osim vladajućih stranaka ništa ne očekuje.
Opet ručamo kao da nam je zadnji ručak, meni idu ti uštipci koji vi nazivate ćevapom i taj štolije, kajmak ili sir uz njih, moji su štedili čitav život da bi sve banda ukrala zadnje dvije godine života onemoćalom ocu, Hrvatska, raj za lešinare, vidim sad fašistička Mađarska postaje uzor, vidjet ćemo što je bolje, fašizam ili ovakva demokracija, nisam siguran, kad vidim ljudsku komociju, sve manje mi se čini da je Hitler pobijeđen jer Dobro mora pobijediti Zlo, taština ga je natjerala da pošalje vojsku u rusku Nedođiju, ljudski, odveć ljudski.
p.s.
Pogledajte tu ploču sa zabranom i upamtite, u Hrvatskoj uvijek može dobiti vlast veći kreten od onog što mislite da je najveći.

Jutros ne radim pa sam već prilično iscrpljen, nemam ni sekunde slobodnog vremena. Za šetnje me obuzeo bijes što kao još uvijek aktualni sindikalac ništa ne mogu napraviti za drugaricu i svakim danom sve brojnije kolege koji sad trpe govnarije prošlog socijaldemokratskog ministra obrazovanja kojeg su novinari čak brojali u ljevičare i koji je potpuno narušio ravnotežu između ravnatelja i ostalih dajući sve ovlasti ravnateljima uglavnom biranim još pod hadezeom, toliko o našim izborima. Nemoć vodi do bijesa, a kratak je korak od nemoći do pucanja, pa vi prevodite, svi odgovori su točni.
Druga tema meditacije je bila taj rat protiv golih tijela, tu priču što sam čuo, dijete igra u sotonskoj predstavi po mišljenju crkvenih muškaraca s dozvolom mame, oni kojima se zamjerio autor predstave sad će fotkati ta gola tijela iza djetetovih leđa kao dokaz na sudu ne bi li se dijete oduzelo mami, monstruozno, netko bi prije dvije tri godine rekao i odmahnuo rukom, uh opasno, što napraviti, sadašnje je realno sagledavanje situacije.
U dućanu sam kupio sladoled i ostale sitnice, pogrešno mlijeko, zaboravio kruh, prebrzo obavio fotkanje koje bi moglo skandalizirati dominantan dio javnosti.
U stanu obavio čiščenje papira i dokumenata na dohvat ruke, naručio šišanje za Jina, pronašao neke stvari koje sam proglasio nepovratno izgubljenima, između ostalog knjigu Thomasa Manna ružnog naslova "Gospodar i pas" koja mi je darovana, a još je nisam ni pokušao čitati. Napravio sam još dosta toga, sad razmišljam paralelno kako vratiti svjetložutu boju tenisicama, al mi je izgledalo, nemam ništa za post, i onda, pojavila se teta na autobusnoj stanici.
Koja budala, već osjećam komentar neke daleke dame, neka, s pravom, svejedno

Zvao se "Crtica o bitnom". Sunce obasjalo grad. Idemo na ručak po filozofiji, jesti svaki ručak kao da je posljednji, jer sutra je sve samo ne izvjesno. Najljepša terasa u gradu. Poslije idemo na Molo Longo. Nekom čovjeku je pozlilo, prepoznajem velečasnog iz kapucinske blijedog ko smrt, pitaju ga jel mu bolje, on, nije, valjda će uskoro biti. Šetnja, opuštanje od aveti i nameti svagdanjih. Gosti, bivša učenica i njezin dragi, te Jinova gošća Liza. Prekrasan poklon čiji dizajn gost potpisuje "Slovo Makovo, slovo o Maku", upakiran poput luksuzne bombonjere, Mak Dizdar, pjesnik moje mladosti. Opis druženja uz poantu. Usput gošća kaže da mi je tražila nešto iz 2006. u arhivi i nije mogla otvoriti, nisam još provjerio. Ljut sam zbog današnjeg posta, ne znam što se dogodilo, možda sam i sam kriv, al eto, nije teško ponoviti fotke xD.
p.s.
Jelo na drugoj fotki je inspirirano komentarom druga Alexxla iz prethodnog posta- punjena vešalica.

Jučer smo se preko dana bavili problemom koji su prouzrokovali isfrustrirana moćna baba, neodgojeno razmaženo derište muškog spola kojeg sablažnjava spolnost, te posljedično njegova bespolna sretno udana mama. Na kraju sam žurio do jedine male pošte otvorene do 21.00. Zanimljivo da to nije uzrokovalo nervozu žene koja subotom radi do toliko, nego mi je ponosno potvrdila, da, mi smo dežurni.
Konzum, bivši Mercator centar sad pak radi do 22.00, a i birtije u njemu. I tamo zanimljivo među zaposlenicama dobro raspoloženje, jedino Jin nikako nije mogao shvatiti zašto je cijeli dan morao trpiti nervozu i čekanja. Svaki zaposlenik koji ne dopusti da ga sustav ovakav kakav je ubije u pojam zaslužuje priznanje, mada prilagodbu uopće ne preporučujem niti je mislim vježbati.
p.s.
Jetrica za ručak je bila izvrsna, jedino se jako brzo hladi.

Svako malo neki knjiški moljčić (Moljac je samo na blogu.hr) ismijava blog kao mjesto izražavanja i možebitne kreativnosti. Sinoć me tak drugarica sjedeći pred teveom pozvala, počuj malo, lik priča o tebi, lik kojeg nikad vidio nisam, stoji mu ime i prezime, nikad čuo, vjerojatno je važan jer je na teve, mislim nisam mjerilo, nisam čuo ni za naslovnog uvodničara poznatog časopisa koji je jednostavno uzeo moj blog naslov "Nečastivi na filozofskom fakultetu" i samoposlužio se istim za svoj uman uvodnik, dakle taj neki lik na teve brblja kak su bedasti oni koji na blog stavljaju slike hrane, a još bedastiji oni koji to gledaju, govorim po sjećanju i dojmu.
Smatram inače da tim likovima koji dobro znaju što je čemu i gdje mjesto ne treba pridavati nimalo pozornosti sem ako se ne zovu barem Igor Mandić, to vam je jedan stariji, nekad prilično vješt, književni kritičar koji npr. o pornografiji zna dosta ali se u nove medije uopće ne kuži niti to želi, treba ga razumjeti obzirom na godine). Problem je što ova mlada indigo bića uzdišu tipa, al je ovaj I.M. sprco te blogere, ništa ne razumjevši i uživajući u moći koja im je dana, ispoljavati svoju ispraznost na javnom mediju. Doduše malo se dotični na kraju korigirao, neki pisci su počeli i kratko objavljivali kao blogeri, prvi koji su mi pali na pamet blogeri Babl i Heidegger su bili renomirani književnici, štoviše maltene klasici, znatno prije pisanja na blogu, i to ovome ruši jednu od niza nategnutih generalizacija. Ništa novo, ograničenih kritičarskih bedaka je bilo i prije, velikog Duška Radovića valjda nisu za života priznali kao klasika jer je imao već antologijsku emisiju na radiju baš svako jutro za, to mu je grijeh, široke radne mase "Beograde dobro jutro", neću ići u dalju povijest raznih zidnih novina.
Čitam koliko stignem, imam red nepročitanih knjiga doma, al zadnja koju sam uzeo preko reda čitati je na preporuku blogerice kritičarke Bookeraj, nedavno sam se ozbiljno zamislio jer nisam razumio kod sebe komentar meni najboljeg ne samo blog pripovjedača na ovim tužnim prostorima Pametnog zuba, Dražen me svojim komentarima ipak motivira da još jednom probam razumjeti slabosti beskralježnjaka, pjesnikinje na blogu, o tome sam već jednom pisao, (važi vjerojatno i za muške, al muški me baš principjelno ne zanimaju) mi se čine znatno bolje od prosjeka itd, itd... Ne, tip se u svojoj ograničenoj glavici čudi kako možeš gledati hranu koja ti nije servirana za trenutno žderanje, valjda i kako ja mogu trošiti vrijeme fotkajući cure s kojima nikad neću u krevet, kako uopće možeš uživati u nečemu što ne možeš konzumirati jer noviji kurikulumi uče uglavnom umijećima imanja.
Jin skače, sugerira, vrijeme je za doručak, a ti se baviš glupostima, u pravu je, evo ekskluzivno najnovija njegova snimka, a kao prvu ću izvući neku iz arhive (nekako sam navikao na standard, bar dvije fotke uz post).

Dobar dio ljudi sugerira da dio krivice mog nezadovoljstva sustavom mora biti i u meni samom i da baš ne mogu baš toliki na istaknutim mjestima biti potpuno promašeni likovi. Istina, kad se poistovjetiš s sustavom u kojem se još osjećaš sigurnim, mi koji, iako smo unutra, sve promatramo s distance, predstavljamo ozbiljnu prijetnju. Logično da ćete nas zgaziti samo trebate naći način ne probuditi sve ove što zijevaju zbunjeno i umorno sa strane.

Polemike većina nas voli čitati, polemike koriste za brušenje stavova o važnim i manje važnim temama, međutim kako u tkz. realnom tako i u virtualnom svijetu skoro da nema, ne samo polemika, nego ni osnovne komunikacije. Živimo u vrijeme kad je sramota pogriješiti pa naravno nitko nije lud priznati pogrešku. Najlakše ako nekoga možeš bilo kako etiketirati, čemu onda razgovor, udri po tome. U krajnjem slučaju ja nemam problem s nemogućnošću komunikacije, samo nek mi društvo osigura mogućnost egzistencije i ispunjenosti mojih skromnih potreba i oke, za 90 posto okruženja ću mirno poslati poruku, raja, slobodno odjebite. Dok se eventualno jednog lijepog dana ne uspostavi neki normalniji sustav vrijednosti...

umjetni svijet
jednolična muzika
raspeti svemir.

Upada u kadar
kad jednostavno zaključiš
da je bio pogrešan dan
da se fotić jednostavno neće razbistriti
nakon postferijalne dijagnozirane
duboke depresije
učenice koja je jednostavno predarovita
za pedagogiju vremena
kad su te zadnji put ubili
negdje tamo u pretpretpretprošlom životu.

Djevojka iz supermarketa
ima grudnjak kojem vjeruje
i jebe joj se jel tko snima.

Prošlo je već par dana od ubojstava u Parizu, svjetska javnost je već u iščekivanju nove katastrofe, vrijeme je za barem nestanak nekog novog aviona. Samo obiteljima poginulih ništa neće biti kao prije, ostalima će se sve nastaviti kao do sad, bit će gore i nema razloga da bude drukčije. Čitam zapadne analize jer ih kod nas baš i nema, vidim na blogu kod Modesti da su se Dona i ona nešto kao kačile, al ne da mi se tražiti adresu Doninog bloga, nitko od nas nema vremena za neservirane stvari van osnovnog interesa.
Jednog od ubojica su navodno radikalizirale fotke američkog logora i dokumentacija mučenja i ponižavanja arapskih zatvorenika, drugog bliskoistočni konflikt, a trećeg je mučila socijalna nejednakost i čitao je o židovskim zavjerama kontra čovječanstva, to je otprilike srž istraživanja novinara ne baš reprezentativnog ali čitanog Spiegela. To je vjerojatno najgluplje objašnjenje, a objašnjenja svi traže, jer sve je u svijetu nepravedno podijeljeno, ne postoji nikakav ugovor koji bi težio nečemu drukčijem, recimo ugovor da po rođenju stičemo neka prava samim tim što se rađamo kao ljudi. Minimalno se razlikuju ubojstva plaćenika po Siriji, od neonacističkih ubojstava EU useljenika ili ova najnovija ubojstva.
Ne postoji odgovornost pojedinca za zajednicu, a i zašto bi kad su karte tako promiješane da samo egoizam vodi uspjehu, tamo gdje se ljudi ipak nekako socijaliziraju, radi se o najblentavijim manipulacijama, vođama je uvijek uspijevalo jedinke oduševiti za idiotarije, prvo pojedinca uvjeriš da je ništavan i da ga uvijek možeš i ostaviti bez posla i raskućiti, onda mu ukažeš na krivce : židove, muslimane, katolike, ovisno gdje je jedinka i u kojem plemenu rođena, sad su već i budisti krvoločne ubojice najnižih nagona jer se eto jedna skupina jadnika na tu tradiciju poziva, poguban uticaj feministica i homoseksualaca na duhovno zdravlje pučanstva odavno je poznat.
Meni je najbliže, sigurno za ozbiljne teoretičare lako dokazivo, pogrešno tumačenje. Radi se jednostavno o tome da je ljudima konačno dopušteno, svaki izgovor je dobrodošao, uživanje u ispoljavanju svojih najmračnijih strana, dovoljno je samo imati izgovor i podršku svog socijalnog okoliša, onda možeš silovati, skupljati uši i oči protivnika, ubijati pred najpoznatijim svjetskim teve kućama, biti netko, ili sa sigurne distance odrubljivati glave državljanima osovine zla i stavljati na youtube ili sad već i alternativne kanale, vrhunac nadmoćne masturbacije dok traje. Dok te ne sjebe neki dron uz masu drugih nevažnih kolateralnih, al eto, ti misliš da živiš ispunjen život. Na Zapadu sad otkrivaju toplu vodu, ubojice su među nama, samo šupcima treba dati izgovor, postoje i revolucionari, no njih je malo i o njima slabo tko piše, npr. kurdske heroine
p.s.
Čak i kompjutorski sustav s promjenom godine maltretira, nove fotke dolaze s novom godinom na početak umjesto na kraj foldera, izložen sam stalnom iritiranju druge fotke koja sad zauzima mjesto iza najnovijih, pa eto, zašto bi vi bili pošteđeni...

zapravo teoretski sve znam
sve sam već pročitao
kod bölla i bukowskog
na rubu opstojnosti
u civilizaciji drkadžija
najgore je što svaki dan
srećeš one koji još nisu
došli na red žderanja govana
polusvijet također poznajem
i nemilosrdnost ulice
prema onima kojima nemaju
niti za bocu jebenog pića

zapravo teoretski sve znam
svejedno se nadam
da će u grčkoj puknuti sustav
dugo godina na toplom
ostavilo je tragove.

zapravo sam i zaboravio
gdje sam spremio pištolj
negdje je uz
prezervative i nargilu
na dnu suvišnih ladica
kojih je već
i previše.

p.s.
Šišanje lošom mašinicom koja ni ne može postići pravu nulericu naplatio je 50 kuna tip koji navija za Hajduk i ima u brijačnici apel za udomljavanje pasa, deprimira samouvjerenost onih koji ne slute što ih čeka.

Danas za kraj za razliku od jučer je bilo ispod očekivanja, a znamo koliko niska su bila moja očekivanja, prve dvije fotke su s dobre radionice, jasno vam je onda kakvo je bilo današnje npr. duže predavanje, sve sam isfotkao za neki drugi post, neću na prvu komentirati, opasno je u sustavu u kojem se očito iz više razloga ipak treba nekih ljudi bojati. Opatija je bila prekrivena sumaglicom, sunca ko ni nade vidjelo se nije.

Windica je danas dadiljala Jina i on je vježbao svoje interkulturalne kompetencije s Mađaricom dotične. Mi smo bili na radionicama, ha,ha, danas ću reći da su bile bolje od očekivanja, jučer, kad sam napisao po očekivanju, nitko se nije upitao kakvo je bilo očekivanje. Sad smo preumorni i Jin i ja, od rane zore smo u prometu, njemu je ipak očito bilo bolje. Kompetencija je sad hit tema, houston,we have a problem, oni koji će biti zaduženi za procjenu kompetentnosti uglavnom su nekompetentni i fućka im se na parametre mjerenja, volim te, ne volim te, u zemlji seljaka na brdovitom balkanu.

Kratko objašnjenje prethodnih postova, konzervativne babe na položajima vole i HDZ i SDP, ne znam zašto se hadezeovke blogerice nalaze prozvane, u prosvjeti je najviše moći najkonzervativnijama dao navodni ljevičar Jovanović. Papa je sigurno veći praktični ljevičar od sličnih što opet nema nikakve veze s našim duhovnicima. S druge strane meni fale moje frizerke, nitko nije skužio poantu da ostaju raditi lošije i skuplje, zaboli glava od tih površnih branitelja tržišta i realnog sektora.

Bio sam na predavanju danas i bilo je i organizirano i dobro i korisno baš onoliko kolika su bila moja očekivanja. Nemojte da vas fotka zbuni, Jin je bio zbunjen samo prvi tren kad smo ušli, dok smo se smještali, tad sam ga slikao. Poslije je bio jedan od onih što su najopuštenije slušali, jedino je žena iza mene bila u stanju duboke meditacije, ipak nisam snimio. Propustiti kuglicu griotte poslije svega bila bi griota.

Obično kad se probudim živčan, a ne moram na posao idem u šetnju, usput obrijem glavu. Nevjerojatno, obje moje frizerke od nove godine stavile ključ u bravu, ove koje sam plaćao trideset kunića, drugdje gužva, a inače znam da ću par minuta s mašinicom platiti četiri ili pet banki. "No future" osjećaj me guši, uzeo sam u knjižnici opet knjigu našeg časnog profesora Čedomila Veljačića, ponovo se pokušati ufurati u dijelove istočnjačke duhovne filozofije, materijalni opstanak u ovoj državi je sve neizvjesniji, a u ime zapadnih mudrosti nas se ionako samo pljačka. Sad me sreću novosti iz Pariza, koliko udren u jebenu tikvu moraš biti da zbog loših karikatura radiš pokolj. Nikako da se počne kokati barem s nekim razlogom kao u Italiji i Njemačkih sedamdesetih, ono iako je besmisleno, to su zbilja bili neki simboli zla koje nas okružuje.
Prijatelju su mi preko vikenda provalili i opljačkali stan. Neošišan žurim na seminar koji će me prosvijetliti.

Ajmo danas samo guštati u životu, sutra počinje opatijski seminar, preksutra ću tamo trebati dva tri sata bejbisitera za Jina, javiti se na mail sa strane, rat pak, nadam se, počinje tek idući ponedjeljak, mada neprijatelji nikad ne spavaju, mrki moćni patuljci plaćeni za smišljanje zlobe guliverima i njihovi podanici, zatezači užeta.

Nevjerojatno koliku je glupost napravila vladajuća klasa otvorivši Molo Longo za obične smrtnike. Sreću nas bivši učenici, razgovaramo kako je moguće ovo ludilo što se događa oko nas, uživamo, a to je sve ipak opasno za vladajuće političke kaste.
Čitam jutros izuzetno opasne gluposti, prepoznajem u njima neke mladce s kojima sam pokušao kratko politički surađivati, u Njemačkoj su stvari raščišćene, kod nas dijaloga nikad nije ni bilo:
"Svijet se može pomoću algoritama mnogo bolje regulirati nego glupom demokracijom, demokracija je jedan vid zaostale tehnologije.Treba dati odriješene ruke tehnološkim stručnjacima, koji će ponuditi ispravne modele poslovanja i svijet će ići naprijed."
Pada mi na pamet Heidegger, kako je osjetio opasnost koja prije od gurua tehničkog napretka da bi, istina kratko, darovao povjerenje fašističkom modelu.
Ne sumnjam da svi žele poboljšati svijet, velika većina uglavnom za sebe.

Još malo Opatije, kupačica u najboljim godinama, žena koja je svjesna da je najbolje odjevena u mjestu i šire, uz ručak s prijateljima razgovor o mobbingu kojem sustav ide na ruke, masovnoj psihologiji fašizma te pornografskom mentalitetu nekad ugledne zbornice.

Eto još će nam se Opatija na kraju svidjeti iako u nju dolazimo zbog na prvu neugodnih stvari, liječenje i rehabilitacija te seminari. Dok se još držalo do obrazovanja i germanistike seminari su održavani u Crikvenici, dolazili su izvrsni predavači iz Njemačke, Austrije i Švicarske i godinama su se vrtile u nastavi tamo naučene tehnike rada i materijali. Otkako je Opatija "in" uči se uglavnom kako savladati bespuća administracije jezika koji se skoro više i ne uči u banana državi.
Simbol Opatije hotel "Kvarner" sa svojom kristalnom dvoranom je zatvoren, no za turiste koji dolaze pretežno iz Japana željnih fotografiranja on je ionako bio nezanimljiv posebno renoviran sa žalosnim krovom, apsolutna atrakcija broj jedan je "djevojka s galebom" na mjestu nekadašnje, ako se ne varam, Madonne bez djeteta. Bilo je samo pitanje vremena kad će dama osim za golublja sranja postati atraktivna i za selfije nove generacije sustavno uzgojene zlatne mladeži.

Nahodasmo se eto, napričasmo s prijateljima koje smo sreli na Molo Longu, jedna frendica spisateljica koju dugo ne vidjeh tražila da joj opišem osobu spomenutu u razgovoru, pa joj eto napravih poetski kroki u prethodnom postu.
p.s.
Gdje mi je fotić na zadnjoj fotki ?

Ona laže i krade
ona je moćna
politička kurva pobočna
ona će nas uništiti
tragovi joj dovoljno smrde
što se to tamo mrda
prijetvorna kurva zbrda
nju poštuju jajari
opčinjeni tom rupom
koja ih vodi logikom glupom
zaštićenosti u svom smradu
otporne guze
načelnikove muze
koja nas škopi
oronulih sisa
u seksolandiji
miomirisa
ona je drčna
kod nje su zaštićena
guzonjina djeca
ona komandira
I kad vrišti
I kad jeca
no previše je plovna
nova vlast
izbit će joj govna
koja tako nadmoćno jede
I vraća ih podanicima dičnim
širom otvorenih usta
školovane bijede.

U vrijeme kad mi ništa ne ide ni na kojem području, dobijem komentar kako znam organizirati stvari i uživati u životu, uvijek me to sjeti na trenutak kad sam odlazio iz vojske bivše države, prethodno odbivši pruženu ruku bivšeg mi nadređenog bojnika, nakon apsolutno najbesmislenije godine svog života provedene s krdom uglavnom neobrazovanih ili obrazovanih i glupih muškaraca, izuzimam par njih s kojima sam pio u pauzama, a još uvijek sam u kontaktu s pravim frendom, najboljim harmonikašem bivše države, koji me glazbom održavao u čestim kriznim momentima, sjetim se dakle tih tim suludijih riječi, jer je onaj što ih je izrekao vjerovao u ono što govori :"Ne pamtim da je itko bezbolnije i s više uživanja proživio vojni rok od njega." na što je drugi odgovorio: "Ma ja se uvijek sjetim Bore Čorbe u onim širokim hlačama."
Grintati sam se u stvari prisilio zadnjih godina. Moram jer imamo posla s blentavim ljudima koji pamte sve što napravimo i pišu. Ako se ne podsjećamo njihovih idiotarija, ja zbog svog u zlatnim godina izuzetno uvježbanog opuštenog garda, zaboravimo i zbunimo se izloženi kretenskim predbacivanjima. Pisari i administrativne drkadžije su došli na svoje, kreativci kuš.
Poštujem sustav samo onoliko koliko zbog suživota moram, zasad se samo branim u nužnoj samoobrani. Otkazi ne prijete niti jednom inspektoru zaposlenom na radnom mjestu obračuna s kotačićima koji razmišljaju.
p.s.
Fotke su od jučer, malo cura, one koje sam sreo su loše izgledale kao i njihovi živčani psi.

E ovaj put sam kontra svih, jako mi se svidio i razveselio me čak, meni koji nikad ne gledam televiziju, program za doček nove godine, posebno na trećem programu hrvatske televizije. Televizija inače mom društvu služi kao usputni dekor, međutim budući da nam već neko vrijeme ne radi jedini podnošljivi satelitski program (3sat) drugar se za zagrijavanje počeo zabavljati rješavanjem tog problema. Usput smo mi ostali brbljali, ja o nemogućnosti zaposlenja i atmosferi straha u zbornicama nekad elitnih opatijskih i riječkih škola te izuzetno konzervativnoj, da ne upotrijebim grublju riječ, atmosferi u njima. Prenijeli smo dijagnozu lagano na društvo i onda šok za nepovjerovati na trećem programu javne televizije, češki film pun eksplicitne golotinje od samog početka. Poznato je da je golotinja sedativ u fašističkim i staljinističkim društvima, za vrijeme studijskog boravka u ozloglašenom DDR-u nikad se nisam osjećao bespomoćno i glupo kao danas u Hrvatskoj, kad je ono kao sloboda i demokracija, bio je tamo u tuđini prisutan izuzetno zdrav odnos prema ljudskom tijelu, "tekstilne" plaže su bile u manjini i tko je želio na njih morao je pažljivo pratiti putokaze, a odmah prvi dan u domu u kojem smo bili smješteni netko je zamijenio oznake za muške i ženske sanitarne čvorove.
Tako smo jučer pucali od smijeha ne vjerujući, subverzivna golotinja za novogodišnju noć nigdje drugdje nego na katedrali duha, hrvatskoj dalekovidnici, Sodoma i Gomora, kako sam odmah objavio status na fejsu, izuzetno hrabar potez i zajebancija nekog od urednika tamo. U tim trenucima nije toliko ni iritirao rat eksplozivnim sredstvima vani koji je strašno prestrašio mog najboljeg prijatelja i nismo uspjeli iskoristiti nedovoljno dugačak predah za uobičajenu večernju šetnju.
Jutros je zato diskretno počeo ispuštati glasove već oko šest sati, bunovan sam se obukao i krenuli smo vani očekujući sablasnu postratnu atmosferu, još nije bilo ni svanulo. I onda čisti nadrealizam, dio se valjda osjeti i na fotkama. Prvo smo naletili na izgubljenu baku u kućnoj odjeći, tražila je put ka "gore" ništa preciznije nije znala reći, uputio sam je ka stepenicama sa zadnje slike jučerašnjeg posta koje vode u gornji dio naselja. Onda smo šetali i šetali, ja sam bauljao, Jin je očito duboko disao i uživao u tišini i svježini jutra. Onda je stao taksi na "otvorenoj cesti", moguće da je taksist i izbacio jedan mladi par pod gasom, ona je posrtala u visokim petama i ultraminici. Prvo su nešto raspravljali sigurni da su sami na cesti, ja sam krenuo snimati dok me Jin vukao na drugu stranu. Onda sam krenuo ipak za Jinom misleći, dosta su mi te fotke, dvije, da bih nakon par minuta skužio da mi se opet snimao film, kotačić mi se sam pomakao i bez ikakvog smisla sam automatski obrisao snimak. Vračajući se doma opet smo naletili na par, fotke nisu uspjele, nikako se fotić nije htio izbistriti, uglavnom farsa, iako je cura bila vesela njene najlonke su tipu bile nepremostiv problem. Šećer i tuga na kraju, ponovo srećemo bakicu, napravila je puni dugački krug da bi se opet izmorena i dezorjentirana krenula ponovo penjati uz iste stepenice, pokušavam iako mi se spava izvući podatak odakle je, spominje hercegovačku ulicu ali ne odavdje, od gore, odustajem kao što sam odustao i od promjene svijeta i odlazimo spavati. Prije mi se javljaju slike kako su me u dva noći javljali da mi otac krvav luta okolo, taj put sam ga spasio, naravno nigdje u blizini nije bilo onih kojima je ispoklanjao sve i tu se nije moglo ništa napraviti jer je sustav takav da favorizira lešinare. Ako je dakle netko izgubio bakicu u novogodišnjoj noći lutala je Škurinjem.