Nachtfresser

E ovaj put sam kontra svih, jako mi se svidio i razveselio me čak, meni koji nikad ne gledam televiziju, program za doček nove godine, posebno na trećem programu hrvatske televizije. Televizija inače mom društvu služi kao usputni dekor, međutim budući da nam već neko vrijeme ne radi jedini podnošljivi satelitski program (3sat) drugar se za zagrijavanje počeo zabavljati rješavanjem tog problema. Usput smo mi ostali brbljali, ja o nemogućnosti zaposlenja i atmosferi straha u zbornicama nekad elitnih opatijskih i riječkih škola te izuzetno konzervativnoj, da ne upotrijebim grublju riječ, atmosferi u njima. Prenijeli smo dijagnozu lagano na društvo i onda šok za nepovjerovati na trećem programu javne televizije, češki film pun eksplicitne golotinje od samog početka. Poznato je da je golotinja sedativ u fašističkim i staljinističkim društvima, za vrijeme studijskog boravka u ozloglašenom DDR-u nikad se nisam osjećao bespomoćno i glupo kao danas u Hrvatskoj, kad je ono kao sloboda i demokracija, bio je tamo u tuđini prisutan izuzetno zdrav odnos prema ljudskom tijelu, "tekstilne" plaže su bile u manjini i tko je želio na njih morao je pažljivo pratiti putokaze, a odmah prvi dan u domu u kojem smo bili smješteni netko je zamijenio oznake za muške i ženske sanitarne čvorove.
Tako smo jučer pucali od smijeha ne vjerujući, subverzivna golotinja za novogodišnju noć nigdje drugdje nego na katedrali duha, hrvatskoj dalekovidnici, Sodoma i Gomora, kako sam odmah objavio status na fejsu, izuzetno hrabar potez i zajebancija nekog od urednika tamo. U tim trenucima nije toliko ni iritirao rat eksplozivnim sredstvima vani koji je strašno prestrašio mog najboljeg prijatelja i nismo uspjeli iskoristiti nedovoljno dugačak predah za uobičajenu večernju šetnju.
Jutros je zato diskretno počeo ispuštati glasove već oko šest sati, bunovan sam se obukao i krenuli smo vani očekujući sablasnu postratnu atmosferu, još nije bilo ni svanulo. I onda čisti nadrealizam, dio se valjda osjeti i na fotkama. Prvo smo naletili na izgubljenu baku u kućnoj odjeći, tražila je put ka "gore" ništa preciznije nije znala reći, uputio sam je ka stepenicama sa zadnje slike jučerašnjeg posta koje vode u gornji dio naselja. Onda smo šetali i šetali, ja sam bauljao, Jin je očito duboko disao i uživao u tišini i svježini jutra. Onda je stao taksi na "otvorenoj cesti", moguće da je taksist i izbacio jedan mladi par pod gasom, ona je posrtala u visokim petama i ultraminici. Prvo su nešto raspravljali sigurni da su sami na cesti, ja sam krenuo snimati dok me Jin vukao na drugu stranu. Onda sam krenuo ipak za Jinom misleći, dosta su mi te fotke, dvije, da bih nakon par minuta skužio da mi se opet snimao film, kotačić mi se sam pomakao i bez ikakvog smisla sam automatski obrisao snimak. Vračajući se doma opet smo naletili na par, fotke nisu uspjele, nikako se fotić nije htio izbistriti, uglavnom farsa, iako je cura bila vesela njene najlonke su tipu bile nepremostiv problem. Šećer i tuga na kraju, ponovo srećemo bakicu, napravila je puni dugački krug da bi se opet izmorena i dezorjentirana krenula ponovo penjati uz iste stepenice, pokušavam iako mi se spava izvući podatak odakle je, spominje hercegovačku ulicu ali ne odavdje, od gore, odustajem kao što sam odustao i od promjene svijeta i odlazimo spavati. Prije mi se javljaju slike kako su me u dva noći javljali da mi otac krvav luta okolo, taj put sam ga spasio, naravno nigdje u blizini nije bilo onih kojima je ispoklanjao sve i tu se nije moglo ništa napraviti jer je sustav takav da favorizira lešinare. Ako je dakle netko izgubio bakicu u novogodišnjoj noći lutala je Škurinjem.