Marketing
Šetamo penzići, Jin i ja...
Dok Koreanac Thomas pokušava skrpati drugaricu, Jin i ja u šetnji Opatijom srećemo penziće uglavnom s dalekog Istoka, par i bližih, jedna napirlitana gošća sa srpskim naglaskom i simpatičnim psom se žali kako su joj ukrali mobitel, tu je par građevinskih radnika, al ne vrijedi zvati policiju, ja joj jasno potvrđujem da je zbilja najbesmislenije zvati policiju, predlažem da se približimo tim sumnjivcima i da mi da, pa nazovem njezin broj, ona odmahuje glavom, sve to nema smisla, koji bezobrazluk, produžuju dalje pas i ona, Jin ignorira i psa što ne sliči na njega. Mislim kako bi bilo lijepo doživjeti tu prijevremenu mirovinu, nema veze što nema šanse i što bih dobivao crkavicu od jadne države, samo onako, najgori je ovaj osjećaj da ništa ne možeš napraviti i prolazi život, lako za tebe, al čovjek nije rođen da živi sam, a svi skviču, pa to i tebe kači, od umirovljenika nitko osim vladajućih stranaka ništa ne očekuje.
Opet ručamo kao da nam je zadnji ručak, meni idu ti uštipci koji vi nazivate ćevapom i taj štolije, kajmak ili sir uz njih, moji su štedili čitav život da bi sve banda ukrala zadnje dvije godine života onemoćalom ocu, Hrvatska, raj za lešinare, vidim sad fašistička Mađarska postaje uzor, vidjet ćemo što je bolje, fašizam ili ovakva demokracija, nisam siguran, kad vidim ljudsku komociju, sve manje mi se čini da je Hitler pobijeđen jer Dobro mora pobijediti Zlo, taština ga je natjerala da pošalje vojsku u rusku Nedođiju, ljudski, odveć ljudski.
p.s.
Pogledajte tu ploču sa zabranom i upamtite, u Hrvatskoj uvijek može dobiti vlast veći kreten od onog što mislite da je najveći.
Post je objavljen 21.01.2015. u 10:27 sati.