Marketing
Šetnja, dućan, stanica
Jutros ne radim pa sam već prilično iscrpljen, nemam ni sekunde slobodnog vremena. Za šetnje me obuzeo bijes što kao još uvijek aktualni sindikalac ništa ne mogu napraviti za drugaricu i svakim danom sve brojnije kolege koji sad trpe govnarije prošlog socijaldemokratskog ministra obrazovanja kojeg su novinari čak brojali u ljevičare i koji je potpuno narušio ravnotežu između ravnatelja i ostalih dajući sve ovlasti ravnateljima uglavnom biranim još pod hadezeom, toliko o našim izborima. Nemoć vodi do bijesa, a kratak je korak od nemoći do pucanja, pa vi prevodite, svi odgovori su točni.
Druga tema meditacije je bila taj rat protiv golih tijela, tu priču što sam čuo, dijete igra u sotonskoj predstavi po mišljenju crkvenih muškaraca s dozvolom mame, oni kojima se zamjerio autor predstave sad će fotkati ta gola tijela iza djetetovih leđa kao dokaz na sudu ne bi li se dijete oduzelo mami, monstruozno, netko bi prije dvije tri godine rekao i odmahnuo rukom, uh opasno, što napraviti, sadašnje je realno sagledavanje situacije.
U dućanu sam kupio sladoled i ostale sitnice, pogrešno mlijeko, zaboravio kruh, prebrzo obavio fotkanje koje bi moglo skandalizirati dominantan dio javnosti.
U stanu obavio čiščenje papira i dokumenata na dohvat ruke, naručio šišanje za Jina, pronašao neke stvari koje sam proglasio nepovratno izgubljenima, između ostalog knjigu Thomasa Manna ružnog naslova "Gospodar i pas" koja mi je darovana, a još je nisam ni pokušao čitati. Napravio sam još dosta toga, sad razmišljam paralelno kako vratiti svjetložutu boju tenisicama, al mi je izgledalo, nemam ništa za post, i onda, pojavila se teta na autobusnoj stanici.
Koja budala, već osjećam komentar neke daleke dame, neka, s pravom, svejedno 
Post je objavljen 20.01.2015. u 13:42 sati.