Nachtfresser

Mi za pljunuti
ništa uspjeli nismo
debil ministar.

Zemlja sadista
izdrkavaju nadmoć
sustav slobode.

Živim još dobro
opljačkana starina
bandu čuvaju.

Slavimo hranu
slatko uništavamo
slano suzimo.

Hrvatska vaša
Tina ipak uzimam
marš seljačine!

Opatija s dobrim razlogom, recimo održanje psihofizičkog ravnovisja, postaje oke. Taj Koreanac čuda radi. U Rijeci na Korzu gitare prašte, pjeva se, ono baš urbana pozitivna atmosfera, hrpa mladih gušta, nešto se potpisuje, aha, Ivana Bavčevića za predsjednika.
Moja generacija, oni što su uspjeli u životu poput Snježane koja je sad glavna na faksu, a bila je još na ovom blogu profa na maturalnoj zabavi, nitko i ništa, oni su jučer potpisivali pred kamerama za vjerojatnog ponovnog pobjednika, ide to uz funkcije i društveni status.
Jebe mi se za sve što su uspjeli u ovakvom društvu, nisam stigao pročitati za što se taj Bavčević zalaže, no za razliku od Ive i Kolinde ima večeras pravi tim na štandu, danas nisam potpisao jer me Jin požurivao, svog kandidata nemam, ako nastave s pozitivom (danas je bilo "dođi mala u moju sobu...") možda im i potpišem, nek se društvo veseli, a motiva za izlazak na izbore ovaj put ni ja nikakvog nemam, ovi što me malo zaintrigiraju, spomenu Boga, pa neka im on pomogne.
Moji gubitnici ovaj put niti ne sudjeluju, koliko vidim nitko progresivan.

Kiši cijeli dan, sjeta ubija, obavio barem uspješno tržnicu, našao po narudžbi kupinovo crno, 0,75 litara kao kg gavrilovićeve pancete na akciji, zanimljivo, kod Gavrilovića uvijek red i gužva, danas nikog, bez čekanja malo jezika, zimske, spomenute pancete. Čekajući bus sjetih se da ništa nisam fotkao, jen, dva, tri klika u razmaku od par minuta, bit će dosta, tek doma sam skužio da je jedan model upao u sva tri kadra, bila je otprilike naciljana samo prvi put uz curu iza nje znatiželjno otvorenih očiju.
Doma nakon bogatog doručka palim komp, razočarenje, bijes, ludilo. Idući vikend smo trebali provesti na sindikalnom skupu u Svetom Martinu, pripremio zapažanja, organizirao se, poslao mailom upit za Jina, nisam dobio odgovor, naša profesionalnost, zvao, lik će se raspitati zašto mi nije odgovoreno, a kolegica će me nazvati oko upita, nije nazvala, u međuvremenu na njemačkom portalu nalazim da su ljudi bili tamo ovog ljeta, 80 kuna dodatno platili za psa, nešto više od 10 eura koliko je inače maksimalna cijena na njemačkom području, ali dobro, poslije ponovo zvao, drugi tip govori da je čuo za upit, pas mora imati do 10 kg (ok, Jin je tu negdje, eventualno ga jedan dan stavimo na dijetu), doplata je 110 kuna, ma super, naravno da nas ništa ne može iznenaditi, za Hrvatsku je ogroman korak naprijed da pas može biti uz nas. Vidim onda na Andreinom blogu se spominje Međimurje, neki natječaj, kad ono besplatan boravak za blogere u Svetom Martinu, vidim na naslovnici reklamu, super, još pride upoznamo neke nove blogere i naoštrio se, jedva čekam i stiže mail o otkazivanju sindikalnog skupa
Nastavljamo s bijednom kišnom svakodnevnicom i novim plitkim podmetanjima nogu od strane onih koji nemaju pametnija posla.
Tak će mi samo jednom otkazati život iako plaćam i više nego redovito.

U areni dosadno
pljuckam košpice
a svi bi da se borim.

Znam da će me ponovo izigrati oni koji se smatraju mojim društvom. Preostaje mi samo zijevati na promišljene poteze novih junaka scene. Danas sam doma zaboravio naočale i mozak, možda sam nešto i potpisao. Večeras nogometna utakmica, tip mi šetajući uživljeno objašnjava sve moguće kombinacije da bi Rijeka išla dalje, dok mu Jin pokušava zaskočiti nemirnu kujicu. Uvijek se sjetim oca frendice kojeg je večer uoči smrti u bolnici najviše zanimalo hoće li mu se osigurati prijenos utakmice na portablici, jesu.

Gubimo od onih koje smo prezirali i postaje nam svejedno.
U Berlinu se nisam nikad izgubio, samo bih ponekad dospio na znatno duži put.
Kriteriji su svi izgubljeni pa mi je smiješno kad me netko poziva na red.

Može se i mene uznemiriti. Večeras je Jin šetao u skupini sa još sedam pasa, odmah se nametnuo na čelu kolone iako on u stvari daleko najlošije poznaje naselje. Nije skretao na ulicu, nije se svađao s rijetkim muškim psima koje smo susretali, nije jurio mačke, svejedno sam se potpuno opustio tek kad smo se baš nakon puna dva sata približili domu.

Onda je nestao. Samo sam ja primjetio, jer su u grupi bila još dva westija. Bilo je to na zadnjem raskrću prije kuće. Kad sam zagalamio njegovo ime ljudi su se štrecnuli, par minuta je trajao metež. Onda je žena iz mraka pitala, jel to on juri. Da, odlutao je u pogrešnom smjeru, nije ni primjetio da ga nitko više ne prati.

Najeli smo se večeras.

igrao sam šah protiv suca koji je
oslobađao ratne zločince
bilo ga je izuzetno lako pobjediti
iako je imao jači rejting
igrao sam šah protiv ratnog zločinca
navodnog kaže sudac koji ga je oslobodio
s njim je već bilo znatno teže
nametnuo mi je poziciju u kojoj treba računati
a kalkulirati mi nikad nije bilo blisko
izgubio sam posramljen nakon previda
i pobacao figure
koje su letile na sve stranke

došao je mir i figure su se osvetile
ništa više ne razumijem i sve mi nejasno
konji i pijuni koji se množe
skoro ni ne trebaju topovsku artiljeriju
za razaranje moje pozicije
novopečenog pacera i neznalice
istina damu mi još nisu zarobili
ali slaba je to utjeha pred pješacima
koji urlaju za promaknućem
figure više nema tko rušiti
niti koga igra više zanima.

Jin ne želi znati kad je nedjelja i svaki put se iznenadi da smo jedini šetači ujutro tamo gdje druge dane u uobičajeno vrijeme nekoga i sretne. Zatim sam pratio njemačku raspravu povremeno se uključujući o razlozima relativnog neuspjeha piratskog pokreta, Lauer, bivši pirat i šef berlinskih pirata, još uvijek parlamentarac, je čak iznio paradoksalnu tezu da su piratske stranke ispale uglavnom najnedemokratskije stranke, u Hrvatskoj nije bilo ni privida bazne demokracije, samo demonstracija par osoba kako paralizirati rad vlastite stranke. Šteta, u Berlinu i Saskoj je djelovala ekipa potpuno drukčija od tradicionalne političke scene, još uvijek se druže, ili u udruzi progresivna platforma čiji sam i ja član ili su još uvijek manjinski članovi polumrtve stranke. Nije mi žao trošiti vrijeme za kako sad stvari stoje bezizgledne opcije, vanserijsko je to društvo.
Iza podne smo se zaputili na sunčani Trsat iskoristiti dan i napuniti baterije za još jedan tjedan možebitnih neugodnih iznenađenja. Bilo je lijepo.

Njemačkom pokušavaju marširati "zabrinuti građani", na tapetu su stranci, homoseksualci, građanska prava. Nemaju šanse, odmah su skuženi kao nacistička banda, kontrademonstranti su uvijek znatno brojniji.
Kod nas samo čekam da se banda sjeti formule, bez brige, nasjest će i stvarno zabrinuti građani.
Danas smo prvo bili na desertu u gradu, iskoristili sunce, te nakon tržnice doma na ručak. Priuštili smo si škampe, učimo se živiti od danas do sutra jer prekosutra može biti samo još gore.

Ubiti sposobnost i potencijal za kritičko razmišljanje. Dresirati učenike da na određeni tip pitanja uvijek daju iste odgovore. Neutralizirati prirodnu znatiželju i postavljanje svevremenskih pitanja. Nove elite oblikuje moralna praznina. Poslušni idioti su toliko navikli na uspjehe da ih iritiraju oni koji od njih ne traže odanost. Reagiraju na poticaje samo ako postoji izravna povezanost s obrazovnim ciljem. Pokazuju drskost i agresivnost prema onome tko im ukaže na glupost sustava. Učenici postaju željeni društveni roboti.

p.s.
Zanimljivo da toliki vrište na Štrljićevu neodgojenost. S druge strane strane isti šute dok im govnari oblikuju poslušnički podanički obrazovni sustav i putem instrumentaliziranih birokrata uništavaju one koji pokušavaju podučiti učenike da nekad treba i razmišljati o zadanim rješenjima.

Razgovorao sam danas s čovjekom s kojim kažu da se ne može razgovarati sasvim normalno. Čak se nasmijao na moj primjer iz jednog Böllovog romana iako sigurno nije čitao ni puku mnogo razumljivijeg Grassa. Zanimljivo je i to zadovoljstvo kad obaviš nešto što bi trebalo biti normalno kao svakodnevna komunikacija i saznanje da baš nije tako primitivan kako ga predstavljaju, možda uopće ni nije.
Ne razumijem da se blagi kečap svugdje može naći, ljuti baš i ne. Ni papričice, nekad kad bismo si još mogli po koji put priuštiti biftek polako je počeo nestajati iz kvartovskih mesnica. Prije par godina se mogao naći i dobar pršut po normalnoj cijeni.
Orijentirati se noću u mom naselju nije teško.

Obavio još par stanokorisnih poslova. Očitao struju, čekajući promatrao face i zabavljao se slušajući dijaloge. Jedan ambiciozan umirovljenik pola sata zadržavao red, on bi rado razumio kako sustav funkcionira, usput prelazi kod jeftinijih strujodavaca i nije mu jasno zašto će mu ovi i dalje očitavati struju, to me eto zaintrigiralo pa sam upamtio, inače otkrio je još nelogičnosti i izazvao opću nervozu, čuj on bi da mu se sve objasni, gdje to ima. I studentica je pokušala nešto s činovnikom muljati u svoju korist no čak je i meni bilo jasno da nema šansi.
Skele stvaraju privid da se u ovoj državi ne grade samo apsurdi i dokazuju da odozdo sve lošije gađam.

Danas sam cijeli dan radio korisne smislene stvari, obavio sam mnoštvo toga i praktično nisam imao praznog hoda osim odlazeći pješice na tržnicu u grad. Tu me zatekla bivša školska kolegica, i ona kad ne žuri na službene puteve, jučer se npr. kasno vratila iz Bjelovara, ide pješice na posao. Ćaskali smo o smislenosti rada kao takvog. Ona je branila tezu da je rad sam po sebi dobar i da uređen život ne bi bio moguć bez rada, a kad bi bila ostvarena utopija bezuvjetnog temeljnog dohotka ljudi bi trošili novac za dokolicu i poroke.
Ljudi su izuzetno nepovjerljivi prema slobodi drugih, ona ih ugrožava, a svi odmah za bilo što navode negativne primjere. Baš sam čitao nedavno razgovor sa ženskom porno zvijezdom, ona bi večer prije čistila organizam prije analnog odnosa, a najgore su joj nehigijenske situacije, npr. bliski oralni kontakt s organom koji je neposredno prije boravio u stražnjici druge žene, druge su uvijek uglavnom higijenski nemarne.
Na kraju jako uspješnog i iskorištenog dana sam i popravio usisavač, odavno nisam imao ovakav osjećaj besmislenog dana u kojem nisam imao vremena za samog sebe. Jedino me iznenadilo i razveselilo da se na dvije od tri fotke koje sam snimio u centru grada nalazi ista osoba, gledano s distance ni po čemu posebna, snimljena na dva različita kraja grada, a nismo se pratili niti išli istim putem...

Težak dan već zaboravljen, najviše iritira ta kiša. Jedva sam okinuo dvije tri fotke, evo za potrebe posta iskopah jednu stariju. Pita me cura na twitteru kad smo se prestali slijediti i je li nešto propustila. Nemam pojma kažem, zar se ne slijedimo?

Vidim da se neki opet prave važni i pljuckaju po nama što objavljujemo svaki dan, pa i tad kad nemamo što kazati.
Danas sam naravno opet dobio partiju, naravno, jer po osobnoj želji igram u ekipi niže lige, jer sam se eto poželio opet pobjeđivati pa to i činim, od osam partija izgubio sam jednu protiv Puljanina koji ima rejting dostojan druge savezne lige ali eto i on je tko zna iz kojih razloga došao ovamo, i on je svejedno izgubio jednu partiju, to statistički tako ide, igraju ljudi, ne roboti.
Meni je dosadan i besmislen npr. inače izvrsno stilski napisan i zanimljivo argumentiran politički post na jednom njemačkom blogu u kojem se veliča Putinova persona i radije ću pročitati i komentirati ne tako spretne pjesničke pokušaje zanimljive mlade osobe, kod one visprene analize ću samo stresti glavom i pomisliti u sebi, koja stilski dotjerana budaletina, ništa ne razumije i neću trošiti vrijeme na sučeljavanje koje nema smisla.
Ne znam ni jednog značajnog pjesnika produktivnijeg od Ericha Frieda, dobar dio je tu neuspjelog sranja, meni svejedno ostaje najjači. Usput je napravio i priznate prijevode Shakespeara, sve skupa dovoljno za više života.
Neću argumentirati vrijednost dnevnika Thomasa Manna, analizirao sam ih u svom davnom diplomskom radu, uglavnom bilježi odlaske krojaču i slične trivijalnosti svakodnevnog života, s njima je doveo u nevolju književne kritičare, rijetko tko je o njima što suvislo napisao, a izvrstan su dokument vremena.
Frischovi i Brechtovi dnevnici su izuzetna literarna štiva. Neka ih.

Dan je proželo razmišljanje o promašenosti životnog puta, kako sam se možda ipak trebao prepustiti kad sam sopstvenim životnim stilom dobrano zakoračio na drugu stranu. Promjena načina života mi je organizam vratila s ruba, iskulirala me u odnosu prema barabama no istovremeno je ostalo premalo respekta prema drugima te udaljilo u realnu asocijalnost. Kad mi drugarica i pas povrh svega nisu najbolje kao ovih dana otvorena je kutija nepredvidivosti.
Danas i sutra igram šah za Krk, pješačeći na mjesto natjecanja pričinio mi se nesvakidašnji prizor, veća skupina mladeži me outfitom vratila u rane sedamdesete prošlog stoljeća.
Igrali smo protiv Otočca i iako s crnim figurama očekivano sam prvi dobio partiju, mada je, kako sam se u jednom momentu spetljao, izgledalo da protivnički konj ima realne šanse blokirati mog topa. Malo je naporno jer otkako su me taktički stavili na petu ploču svima je razumljivo kad eto pobjeđujem, lakše mi je prošle godine bilo nizati remije s nijansu jačim igračima.
Danas ni ja nisam zadovoljan fotkama, depresija od šiš ćevapa.

očajni smo svi
jedan puni oružje
drugi pak puši.

more smiruje
on šeta pred nišanom
tužnog strijelca

hrane još ima
danas i kvalitetne
nevera časti

pišem predaju
nebo se zamračilo
potpisujem muk

sutra odlazim
jučer sam izgubio
volan nadanja

kotači jure
nizbrdo pravom cilju
mi već ležimo.

p.s.
kut skriva danas
veličinu obroka
radost raspada.

Evo u sedmom mjesecu su mi čestitali na naslovu, igru riječi u blog postu s Brešanovim nečastivim, danas vidim u prolazu na kiosku svoj naslov, lijepo da i ugledni novinari prate blogove.

Jučer popodne smo Jin i ja obišli u Opatiji događanja oko Europskog dana poslova, daleko najduži red je bio za informacije oko zapošljavanja u Irskoj, naši još uvijek daju prednost egzotičnosti pred praktičnošću. Znam da se na sajmovima ne nalaze poslovi, zanimaju me okvirno plaće, najdonji broj na jednoj fotki, te fasciniraju prezentatorice i prezentatori koji su redom kao iz kataloga ispali, ak imaš vremena možeš iskoristiti priliku i besplatno brbljati s njima na stranom jeziku. Odlično sam jeo u obližnjem restaurantu, i Jin je bio dobrodošao, neko dalmatinsko ime nosi jedaona, obilne i ukusne porcije, iz mog kuta snimanja se to baš i ne vidi, pristojna cijena (45 kuna) i lijepi tanjuri.
Poslije smo imali predavanje i radionice o integraciji djece s poteškoćama u razvoju u nastavni proces u Rijeci, sa svojim stavovima sam tu u velikoj manjini i bez veze se izlažem ljutnji razumne većine koja "zdravorazumski" gleda na stvari, meni u mojoj situaciji je prosvjetiteljska uloga zadnje što mi treba, al eto, toliko godina se bore da me urazume ali i ja očito imam neke poteškoće u razvoju.

Noć u mom naselju ne djeluje baš privlačno ako kružiš s psom okolo samo u pidžami, a on te stalno vuče na svjetlo, jer ništa ne može poput normalnih ljudi obavljati u polutami. Nije mu bilo dobro i dva puta mi je cvilio za van, drugi put oko pet ujutro kad sam tek počeo baš spavati. Sad on drijema, a ja se spremam za ručak i radni dio dana.
Još jednom sam osjetio razliku u bliskim susretima kasnonoćnih i ranojutarnjih sati i onih rutinskih dnevnik. Noć je opaka, isijava moć iz nje.

U Rijeci opet kiši, razmišljam idući zakopčan u dućan, drukeri zbilja drže. Reklamirao sam onaj jedan što sam i u postu napisao da je odmah ispao, uzgred dodao kako je drugi poznati krojač kojeg smatraju legendom rekao da to ne ide, ovaj se štrecnuo, rekao, kod mene imaš 35 godina garancije, i napravio, revitalizirao odličnu jaknu za 30 kuna. Srećem zadnje vrijeme ljude kojima je prestiž važniji od novca, uostalom "legenda" mi je sašio "nepopravljive" tregere besplatno. I ja sam uzimao prijevode koje nitko nije htio jer su preteški, "stručni", i ne isplati se. Tako sam totalni antitalent za biologiju i drveće naučio što je hrast crnika, a običan hrast ne bih znao prepoznati. Dosadno je raditi ono što svi znaju ili stvari u kojima je jasno da ne možeš nadmašiti autoritete, rutinske stvari koje "svaki zanatlija može." U šahu redovito dobivam u varijanti za koju kompjutorske simulacije ukazuju da stojim znatno lošije. Nažalost rijetki ulaze u te vode.
Većina bi da joj stvari obavljaju jeftini maheri. Neki koji su se već situirali pothranjuju tako mitove o sebi, jer uživati ugled legende u puku znači mnogo više od javnih priznanja koja se uzgred u društvima poput našeg uglavnom kupuju.
p.s.
Preskočena je pizza u Opatiji koja nije naročito izgledala, te nije fotografirana, pa smo opet na ćevapima (prošli put je doduše doma rađen šiš ćevap, ono duguljasto), mislim da se luk sad na fotografiji vidi. Pečeni su u obliku pločica, to je ta banjalučka škola.
p.p.s.
Moja berlinska ekipa koja je išla rušiti "vanjski europski zid" naravno nije uspjela, prepriječila su im se nevjerojatno jake policijske snage u punoj opremi, predstava je zato bila potpuna za one rijetke novinare. Anne Helm bije glas da kad nešto odluči napraviti, teško da će je itko spriječiti, al eto, nju je još srpska policija jednostavno izbacila iz autobusa, novinarima se pravdaju za nekorektne postupke prema putnicima u autobusu time da su mislili da se radi o nogometnim huliganima, novinari se čudom čude, gdje su to dospjeli.
p.p.p.s.
Morao sam jutros napraviti u dućanu i očekivano mutni snimak, ako ništa, reda i imagea radi

Dvadesetpeta je obljetnica rušenja berlinskog zida. Te sam godine bio u Leipzigu odakle su se prosvjedi rasplamsali i družio se s pobunjenicima. Svi su bili puni nade i ideja o boljoj budućnosti, mladi i izuzetno naivni. Propaganda "slobodnog" svijeta je bila nadmoćna praznim parolama onih koji su svojim sugrađanima zabranjivali putovanja u inozemstvo. Zid je pao, Njemačka ujedinjena, na izborima pobijedili kršćanski demokrati kojih nigdje nije bilo kad se riskiralo u borbi protiv omraženog socijalističkog režima. Tu je već nešto opako smrdilo.
Anne Helm o kojoj imate izdvojeni post sa strane bloga je nakon tri sata čekanja i maltrtiranja izbačena iz punog autobusa njemačkih aktivista na srpskoj granici. Putovali su u Bugarsku na vanjske europske granice najavivši umjetnički perfomans rušenja mnogo većeg zida, onog europske zajednice. Nisu me razumili kad sam u Berlinu pričao o nerazrušivim balkanskim granicama ukorjenjenih u glavama pojedinaca, sad su se uvjerili na vlastitoj koži, ne likujem niti me to ni najmanje ne raduje. Bojim se za Anne, ostala je u Mađarskoj, nije ni svjesna da je i to trenutno zemlja divljaka, i fotkanje na javnim mjestima se kažnjava.
U Opatiji su se neki i kupali, prilažem par mutnih fotografija, uostalom da su bistre ugrožen bih bio ja kao fotograf.
Neki stanovnik i tamo prosvjeduje, nečitko je, čini mi se da mu smrdi.
DDR mi iz današnja perspektive nedostaje osim socijalne pravednosti i zbog kulture slobodnog tijela, nitko se nije sramio, golotinje svuda, malo je fotografija jer nikome nije padalo na pamet snimati nešto posve prirodno.
Danas u slobodnom društvu zakopčani do grla svakom akcijom kršimo poneki propis. Kapitalizam se osigurao umnoživši činovničke i policijske štakore.

U Berlinu je sve spremno za proslavu 25. obljetnice rušenja zida. Čak su i sindikalisti, nakon što je sud presudio da je štrajk zakonit, što je u očaj bacilo predstavnike vlade, donijeli odluku, između ostalog i zbog sutrašnje proslave, o obustavi štrajka danas u 18 sati, u međuvremenu je neovisno o tome djelomično, bez velike pompe, ispunjen dio njihovih zahtjeva.
Paralelno s tim jučer je par autobusa u kojima su i moji znanci otputovalo obaviti kako su najavili umjetnički perfomans rušenja vanjskog europskog zida, odnosno kidanja žice koja Europu dijeli od ostatka svijeta, ako sam dobro shvatio u Bugarskoj i Grčkoj. Pratimo na twitteru, autobusi su već zaustavljani, putnici i njihova prtljaga pretresani, no atmosfera je na visini. Momentalno, zašto me to nije iznenadilo, nekoliko sati stoje na srpskoj granici, struja u autobusu je isključena, čekaju putovnice i ne dopušta im se ni punjenje mobitela, no neki imaju izdrživije baterije.
Samo sam jednu fotku napravio danas, ja baš nisam od akcije.

U Berlinu su u višednevnom štrajku strojovođe, većina građana obično putuje na posao inače odlično organiziranom gradskom željeznicom. Štrajk je kako se procjenjuje u odlučujućoj fazi, po prvi put u jednom ispitivanju javnog mijenja 51 posto građana ne razumije štrajkaše. Moja organizacija Progresivna platforma podržava štrajkače, u formiranju stavova mogu ravnopravno sudjelovati. Stvari bi se mogle oteti kontroli i pokazuju koje opasnosti prijete kod moguće privatizacije javnih usluga.
Velika opasnost prijeti i od radikalizacije javnosti. Uzori odjednom postaju bijedna nasilnica i moćna političarka Margaret Thatcher koja je eto znala svojevremeno uvesti reda i sindikalist s kralješnicom koji se nije bojao ruskih tenkova Lech Walesa, poslije se uspostavilo isto trećerazredni konzervativni političar. Nijedno od njih dvoje se nije bojalo prolivanja krvi, dapače, mogućnost je bila hladno ukalkulirana.
I tamo je sad u kritičnoj fazi najmoćnija sindikalna središnjica osudila štrajk kao i socijaldemokrati, pratim pozorno što se tamo događa jer kao i uvijek što je tamo neizvjesno nadmetanje ponoviti će se kod nas kao loša farsa. Zadnji potez sindikata strojovođa je isto za pozdraviti, pozvali su ostale zaposlene u prometu da ih ovlaste da i njih zastupaju u realnim zahtjevima.
p.s.
Ajmo malo o realnom životu, nevjerojatne stvari se događaju, od poslodavaca, za koje sam navikao da su šutljiva korumpirana mafija, sam dobio dva odgovora, jednu odgodu natječaja zbog odluke vlade o zabrani novog upošljavanja, mada se koliko ja razumijem ne bi to trebalo odnositi na mene koji sam već u sustavu, al kome i kako to objasniti i jednu odbijenicu, te čak su mi vraćene kopije dokumenata!
Nevažno al usput, izložbe već duže vremena uglavnom nemaju posjetitelje...
p.p.s.
Jučer nisam pisao jer se nisam mogao iskulirati, drugarica je trpila nazor u sklopu suludog obrazovnog sustava, zasad toliko uz naravno vječne kobasice koje idu uz vunena vremena.

da,
problem je
u nedostatku poštovanja
oni ne poštuju mene
ja još manje njih
opći obrazac
suvremenog ludila
od tog do ubijanja
mali je korak
možda sam jednog
već i ubio
ne znam
nije me dotaklo.

Poznanika mi istukao susjed. Kažu da je nasilnik Bosanac, ima brata u policiji i psihički bolesnik. Poznaniku već par dana djeca ne idu u školu. Ovome nitko ništa ne može. Kažu da su Bosanci okupirali pola tog prigradskog naselja. Pokušana pritužba na nivou gradske policije ali gradsku policiju vodi žena koja sjedi i zabavlja se sa sa svojim dečkima.
Otprilike tako ide priča s dodatkom da je puno psihića na slobodi. Svi su zgroženi i svatko još dolijeva ulja na vatru.
Ne da mi se pametovati pa i zato ne sudjelujem u općem negodovanju .
Znam da sustav ne funkcionira i da nisam imao mira dok nisam tresnuo svog sad već pokojnog susjeda nakon što je između ostalog drugarica imala nož pod grlom, ona mi je sakrila pajser pa mu nisam smrskao glavu. Znam da sam zahvaljujući sustavu koji favorizira lešinare i ludosti u zadnjoj fazi pokojnog oca ostao bez ikakvih nekretnina. Znam da sam na otoku ostao bez mira terase jer došljaci u susjedstvu pripadaju kulturi koja mora imati u kući dva izlaza.
S druge strane lojalan sam član transnacionalne organizacije koja se bori između ostalog protiv fašizma, seksizma i raširene zloupotrebe psihijatrije. O čemu sam ono pisao u uvodu?
p.s.
Nedavno su huligani u Njemačkoj prosvjedovali protiv islamista, moji "platformisti" su izašli s izvrsnim priopćenjem. No uzalud je drugima pokušati objasniti kako stvari stoje kod nas.

Danas sam rekao, svejedno, samo nek je krumpir. Odlično je bilo, i kolač poslije ali totalno bezvoljan sam uspio i zeznuti fotku pa je neupotrebljiva. Nabio sam ovih dana rejting na schacharena.de, kad sam došao kući rekoh sam sebi, ajd da ga malo pokvarim, po očekivanju katastrofalna igra al dobivam izgubljene pozicije, ni tu nema pravde.
Nasilan post kao zadnja recka promašenom danu.
p.s.
Test ujutro skraćen i cenzuriran za svaki slučaj, mogao bi se netko prepoznati, a živimo u osjetljivom društvu.

Fešta je prošla, najelo se, išetalo, popričalo. Neki od nas se traže, neki nalaze, a neki opet poput mene prolaze.

U stvari danas sam skoknuo samo na tren do groblja provjeriti je li aranžman na svom mjestu, i na grobljima se krade, čini mi se, više nego ikad. Promijenio sam ideju o postu vidjevši Bocacciov, a poučen današnjom šetnjom. Snimio sam rutinski nesvjesno situaciju na lukobranskom zidiću neposredno prije trena obračuna triju pasa. Nitko nije stradao, a uvijek je to moguće.
Drugarici je sutra rođendan koji eto unaprijed na blogu čestitam!