Razgovorao sam danas s čovjekom s kojim kažu da se ne može razgovarati sasvim normalno. Čak se nasmijao na moj primjer iz jednog Böllovog romana iako sigurno nije čitao ni puku mnogo razumljivijeg Grassa. Zanimljivo je i to zadovoljstvo kad obaviš nešto što bi trebalo biti normalno kao svakodnevna komunikacija i saznanje da baš nije tako primitivan kako ga predstavljaju, možda uopće ni nije.
Ne razumijem da se blagi kečap svugdje može naći, ljuti baš i ne. Ni papričice, nekad kad bismo si još mogli po koji put priuštiti biftek polako je počeo nestajati iz kvartovskih mesnica. Prije par godina se mogao naći i dobar pršut po normalnoj cijeni.
Orijentirati se noću u mom naselju nije teško.