Nachtfresser

Težak dan jučer, prvo zub, sreća imao sam 300 kuna za plombu odnosno odmah riješiti problem, ručak, a onda odlazak i satipol voljno na Zametu. Ma ne brini za nas, Jin i ja ćemo već znati potrošiti vrijeme govorim drugarici koja je poslom gore. Na kraju to i nije bilo baš jednostavno. Kišilo je na mahove, a kvart prilično dosadan. Lijepe klupice ispred višekatnice i pogled u napuštene prostore s nekadašnjim natpisom, mislim da je bila brijačnica. Pogledaš na drugu stranu još veća depresija, zgrade s balkonima koji ničemu ne služe, odnosno služe protupožarnim stepenicama. Znam da Riječani ionako ne znaju ni cijeniti ni koristiti svoje balkone ali ovakva riješenja su previše.
Kod sportske dvorane ima života, dućan, tržnica, foto radnja, slastičarna kafić. Jina zaskače neki manji psić koji je pobjegao curici od desetak godina, Jin reži i obara ga, ja ih odvajam, curica se uspaničena ispričava i odjednom se pojavljuje tip u trenerci, otac, i nešto brblja, valjda prijeti, slušam curicu koja ponavlja "oprostite". I tako tip ispred mene, lik vjerojatno mlađi iako tako ne izgleda, izgleda užasno, neizbrijano i ispijeno, i meni ga žao, vjerojatno neki prolupali besposleni ratnik koji želi biti po svaku cijenu autoritet pred svojim djetetom, a namjestio se da ga poklopim glavom jednim udarcem, okrećem se s mučninom, drugi propadaju mnogo brže od mene, čudna vremena. I Jin šuti, odlazimo na sladoled kao da se ništa nije dogodilo, a ni nije. Par brzinskih fotki i istopilo se vrijeme, nazad u centar.

Najlakše je vladati nacistima, puknu par zabrana, nađu žrtveno janje na kome će se iživljavati i koje će proglasiti manje vrijednim, našima najsiromašnijima podjele hranu i svi sretni osim te jebene manjine. Onima koji im se suprotstave tajne službe proučavaju podatke skupljene na sve moguće i nemoguće načine. Netko krikne, a privatnost, aha, vlast odmah reagira, zabranjuje fotografiranje na javnim mjestima, puk zadovoljno svršava, to je naša vlast.
Čitam tako jutros o Mađarskoj, onda idem na blog kolege More Ljubavi i vidim pitanje, jesu li ti dopustili fotografiranje.
Zreli smo za dalju obradu.

Iziritirao me jučer nastup postarijeg gospodina koji se zove Igor Mandić. Znam, u meni je krivica, ne podnosim uspješne stvaraoce logično zaokruženog životnog opusa. Mislim to bi mi trebalo biti svejedno, on bi uskoro trebao otići u podsjećanja apologeta i dobro.
Zbog polumaratona smo kasnije zvanično doručkovali, uživao sam u svježe naribanom hrenu. Anticipirao je dan za plakanje.
Dom nas je gušio, spomenuti uspravni intelektualac je pojačao dojam tako da smo potjerani na kišu. Pasa uvijek ima dosta vani kad je takvo vrijeme, ako ništa nekima su dobar izgovor.
Zrak oslobađa, kao i suze uostalom.

Današnji dan u Rijeci su obilježile dvije sportske manifestacije, pučka kratka utrka "Homo si teć" i međunarodni polumaraton dug 21 kilometar. Meni je dan svakako obilježio blogerski susret koji nisam fotografski obilježio, čisto zato što mi je kolega bloger dojurio u susret u sekundama kad sam fotkao poznatog riječkog prosvjednika Marina koji je također trčao. Prepoznali smo se odmah bez predstavljanja, znamo se mi stari blogeri i te kako, bio je to onaj što nažalost sve rijeđe piše, glasoviti Sredovječni udovac. Iznenadilo me samo da je nešto niži od mene, u tom pogledu sam ga drukčije zamišljao.
Proveo sam u centru desetak minuta i snimio strane sudionike koji su se držali skupa valjda da ne fulaju put, te strankinju koju su nekolegijalno ostavili iza sebe, mladića koji je jurio za policijskim autom daleko ispred kolone, spadao je valjda u onu kraću utrku, lika koji se sam predstavio kao najstariji sudionik utrke iz Dubrovnika, meni je rekao da ima 70 godina da bi tren poslije teve ekipi koja se pojavila kazao 68, snimio sam najsporijeg sudionika utrke, žena je bilo malo i uglavnom zakopčanih, jedna atraktivna tamnoputa strankinja mi je bila prebrza pa je sve ostalo na ovom vezivanju tenisica, snimio sam damu u jako brzim kolicima, za kratko vrijeme dosta toga, zar ne, svega dvije mutne fotografije neće biti iskorištene. S udovcem se nadam piću drugi put, djeluje zanimljivo kako i piše.

Nije pametno vlastima puštati ljude na lukobrane. Maknuti su iz zbijenosti svojih nebodera, presije svojih ureda s iživiteljima niskih poriva koji se eto dokopaše neke moći.
Još uvijek su na lukobranu većina žene i još uvijek su recepti koliko u prolazu čujem dominantna tema razgovora ali nikad se ne zna. Sve više prolaznika zna podići tu i tamo svoju glavu, i ostati zasljepljeno čarolijom duge uglavnom mirne plavine.
Sloboda se zabetonira sladoledom u centru i eto ti nevolje, čovjek pomisli da je život moguć, ne samo uobičajeno životarenje.

Ugodan dan jučer, zanimljivo druženje u lijepom društvu, ćaskanje o stvaranju i projektima prije ručka. Ipak sparno je bilo navečer, a sparina uvijek upozorava na suzdržanost, ograničenje brzine, naravno one koji na iskustvima uče.
Eksplodirala je noć, fotkam zidni sat, to vrijeme će doći na naplatu ako ikad budemo mogli sadašnjem zlu suditi.
Mada ta govna po zatvorima nisu neka utjeha, govna treba pokopati po sladištima otpada.
Novi dan nosi miris novog kruha, vjerojatno nikad više neću biti toliko fin kao što sam bio jučer.

"Pa ne možeš iz tog kuta fotografirati."
"Jimi Page je još niže spuštao gitaru."
"Sklad nismo izmislili ni ti ni ja, on jednostavno postoji."
"I u neskladu postoji red ako ti je već do pojmova toliko stalo."
"Treba stvarati da se ne sramiš budućih generacija."
"Samo sadašnjost danas i ovdje me zanima, a sram, nećemo opet na politiku."

Živim zarobljen u trenu sad i ovdje. Otkako sam svjestan da je sutra sve samo ne izvjesno kradem trenutke koje još mogu uživati i to onako gramatički nekorektno. Uštedio sam samo kanistre zapaljive kreativnosti za eventualnu lomaču trenutno vladajućih vrijednosti. Usput vježbam zaobilaženje živih govana ometala. Trk u preobrazbu.

Šal mi se zamotao
u trku oko očiju
nisam vidjela, nisam znala
vozač automobila je
morao bolje paziti.

Za ovaj život jahte su me mašile. Uvijek bi u prolazu malo zavirivao, tko je to tamo, i što ti gutači love konzumiraju. Vidio sam hrvatske seljačine kako miješaju whiskey i colu, vidio crvene zapadnjake uz lijepe boce šljivovice, ukratko uglavnom ekipa za ne zaviditi, zato me iznenadilo kad sam na jahti u riječkoj luci spazio sasvim običan curetak kako žuri i brzo silazi, a sve nazire lik iz Protecta, morao sam je kao kuriozitet snimiti.
Lagano klizim u neizvjeznu starost i žalim samo previše dobrog odgoja stečenog u domu svom. Ipak neovisno o Marcesovoj zadnjoj poslanici nemilosrdno tamanim sladoled od čokolade dok još mogu, ovoj put nakon tirinških kobasica.

Nećemo danas koliko su ljudi jeftini i kako ih je lako manipulirati. Čak smo često i zahvalni za to.
Kremšnita i kapućino 15 kuna, toliko te veseli da platiš 20.
Jučer je žuto bilo u trendu, boja trulog liberalizma. Izuzetno se lako zaprljati, a o skladu se sve manje razmišlja.
Trenerka, spuštena cijena pri pogađanju na tržnici. Odlično služi svrsi.

Piratska stranka Njemačke preživljava prilično veliku krizu nakon naglog uspjeha ispočetka, dosta pokrajinskih organizacija optužuje najuspješnije među njima berlinske pirate zbog tobožnje radikalnosti njihovih stavova i akcija čime navodno postižu da ih ne mogu birati "normalni nezadovoljni građani".
Jučer su se najpoznatiji i najkritiziraniji od njih uz pomoć Brune Kramma iz Bavarske odlučili za rizik samostalne akcije, demonstracija protiv TIPP-a, ugovora o slobodnoj trgovini s SAD kojim bi se na mala vrata dopustio uvoz između ostalog američkog prehrambenog smeća, od GMO modificirane hrane nadalje.
Akcija je i na moje iznenađenje potpuno uspjela, to je bila apsolutna medijska top tema u Berlinu, a i sve najvažnije svjetske agencije su prenijele efektne fotografije demonstracija berlinskih Zombija. Europski i američki pirati su tražili dodatne informacije od nas "poznavatelja scene", a njih su salijetali predstavnici zvaničnih medija njihovih zemalja.
Ovako je to izgledalo po medijima :

Bio je to ta neki obiteljski običaj njegovan u vrijeme trulog socijalizma, al vrijeme se promijenilo i nema više onih kod nas kojima to nešto baš znači, u trenucima borbe za opstanak slaviti tradicije ostavljam situiranima i mazohistima. Ipak smo jučer vani pojeli odličan bakalar za 35 kuna, ugostitelji koji znaju posao stvaraju privid uređene zajednice.
Za rata sam proveo jedan Uskrs predvodeći riječke gimnazijalce u Neussu, Njemačkoj, oni su bili smješteni u fiskulturnoj dvorani, ja u obitelji, na misama smo bili zajedno, obišli smo i obližnji Köln i čuvenu katedralu, dok se većina njih penjala s domaćinima u visine da budu bliže božjem carstvu ja sam s par udrenih djevojaka vrijeme trošio u obližnjem izvrsnom muzeju suvremene umjetnosti, taj dan je jedna cura koja je bila pri vrhu katedrale u knjigu dojmova napisala da je bilo lijepo, dostojanstveno i fino.
Već rekoh, vremena su se promijenila, ne samo na jadnom Balkanu, nego u cijeloj Europi, čak u naprednoj Njemačkoj zahvaljujući demokratskom dodvoravanju velikih stranaka relativno ne baš tako moćnim religioznim zajednicama na snazi je zakon o zabrani plesa na dan velike patnje. Zahvaljujući i usprkos tom zakonu u organizaciji pretežno piratske stranke pleše se onda kad ranije nitko nije, vidim po izvještajima to vrijedi i za dio švicarskih kantona koji su preuzeli taj zakon. Kod nas i bez zakona ionako nikom nije do plesa.
Poslije ručka predahnuli smo već tradicionalno na visinama iznad lučkog grada.
p.s.
Veliki petak su u Sloveniji obilježile masovne studentske demonstracije.
p.p.s.
Sretan Uskrs i obiteljsku sreću i mir koliko je to moguće čitateljkama i čitateljima kojima to nešto znači želi autor ovog bloga!

Nekom greškom se Moravijina knjiga našla u biblioteci mog pokojnog starog, vjerojatno kupljena na sličan način kao poslije rariretna LP ploča Eltona Johna nabavljena za njegovog boravka u Londonu, meni klincu pred pubertetom se tad na jednoj novinskoj fotki svidjela Olivia Newton John i naručio sam je iz Londona, stari je rekao da se namučio dok je našao i zbilja vjerojatno je, jer je to što je nabavio,poslije se uspostavilo bila raritetna diskofilska ploča izdana u malom broju primjeraka, ja neznalica bio jako razočaran.
Knjiga mi je pak bila tako dobra da sam je prisvojio, on je logično rekao da ga ne zanima, ali nikad nisam prebacio u svoju zbirku knjiga, te je vjerojatno završila u nekom smetlištu prilikom brojnih seljenja ili sad pred kraj života kad su ga zarobile s blagoslovom hrvatskog zakonodavstva lešinarke i lešinari i kad je nemoćan uglavnom sve ispoklanjao ili mu je jednostavno uzeto.
Poželio sam se podsjetiti zlatnog vremena kad sam živio punim plućima i ni slutio nisam koje nas katastrofe od političkih režima očekuju, kad sam imao vremena za onu pravu dokolicu u kojoj sam iz dosade smišljao sve varijacije mogućih i nemogućih igara u svijetu u kojem je postojala perspektiva i sva vrata, koja su bez izuzetka vodila nekoj boljoj budućnosti, bila odškrinuta.

Svaki put me nasmije kako se ljudi ono spontano razgale uz romsku muziku, kao prirodno ih ponese, jedina usporedba koja mi se nameće je ludovanje Švicaraca prvog kolovoza na valjda jedini nacionalni praznik koji zbilja slave. Osjetio sam ja svojedobno jednom u Bosni lika koji je zbilja iz dna duše razbijao čaše i vrištao no to su već časni izuzeci najčešće uz laganu pomoć maligana.
Tortilja mi postaje sinonimom za povratak u Rijeku, možda ne bih toliko ni guštao da nisam siguran što ću si za par mjeseci od hrane uopće moći priuštiti u valjda već najgorem od mogućih sustava. Pozdravljam i izbor bogomilnog rektora jer sve što ide u smjeru da nam svima bude gore može samo pomoći nužnom buđenju onih panijenambašjoštolikološe.
U stvari jučer me iživciralo što opet s fotićem loše gađam iz donje perspektive.

Virovitica ima odličnu slastičarnu u centru, testirali smo je odmah prvi dan, udobno za sjedenje, sladoled dobar, kuglica pet kuna, još na onom suncu, perfektno. No vrag mi nije dao mira, eto čulo se, dobar PR, prodana priča, jedinstven sladoled s medom i tak to. I domaćini vele da su ovi napravili kult birtiju. Otišli smo, meni odmah odbojno, nikakav pogled, jedva nađosmo stol al nema sunca na terasi i baš konobarice nisu pokretne poput one u centralnoj birtiji. Stiže, ne možemo dobiti ništa, zabranjena nazočnost psa na terasi. Bijeda provincije čiji se duh može sjeći u zraku. S olakšanjem odlazim na udobnije mjesto, prijatelji koji su probali slastice u toj gorkastoj "Medeni" priznaju med u tragovima ali ni govora o zamjeni za šećer.
p.s.
Međupost, za prodati par fotki Jina i prirode, a ne da mi se pisati o ljepotama zalazaka.

Prvo ću se nadovezati na prethodni post, za leskovački voz ne znam, al kobasice su mi na prvi pogled izgledale fenomenalno, probam valjda drugi put.
U pivnici Medvedgrad sam imao sastanak s ostalim kandidatima piratske stranke za EU izbore, uglavnom radi upoznavanja jer neki novi ljudi su u prvom planu, po meni može biti samo bolje, jer bilo je kako je bilo, otprilike kao u Njemačkoj gdje je izvjesni Nerz bivši demokršćanin zasjeo na čelo pirata, jer pirati tamo baš i ne mare za funkcije, da bi par godina zezao moje Berlince i ostale koji su imali ideja, ove godine je napustio funkciju i dobro uzdrmanu stranku. Nositelj liste nam je stari dobri Mak, koji je prošao gotovo cijeli svijet i okolicu, skoro ravno meni koji sam upoznao gotovo cijeli Berlin, sad radi na međunarodnom svemirskom projektu o čemu smo nas dvojica uglavnom ćaskali jer se o nužnosti uvođenja bezuvjetnog temeljnog dohotka na europskom tlu, u vremenima kad će zahvaljujući robotizaciji između ostalog posla biti sve manje, dobro razumijemo. Oni koji nisu mogli doputovati komunicirali su s nama preko skype-a, uglavnom sastanak uspio. Tu su linkovi koji potvrđuju, prvi: Lista broj 16, životopisi, te drugi sudjelovanje u baš ne toliko popularnoj akciji na ovim prostorima (kliknite na Hrvatsku pa će vam biti jasnije o čemu pišem): Za prava svih
Iz Podravine smo se naravno vratili sa suvenirima prikladnim za kraj posta.

Na putu za Podravinu skrenuli smo u Zagreb na sastanak kandidata stranke za europske izbore u pivnici Medvedgrad. Naravno da smo iskoristili priliku iskušati preporuku blogera masterchefa Alexxla i testirati Kostu majstora roštilja kak vele. Pljeskavica odlična, domaćin za pet, što veli vrag odnio žurbu, sve natenane, seli od prvog petog, još ne zna kamo, ostavio posjetnicu.
Eto tako, samo kratko javljanje s puta, ispratih prijatelja bivšeg blogera u bolnicu na operaciju, sad na feštu, to je život, opširnije sredinom tjedna kad se vratim u Rijeku

Izlozi se preuređuju, modeli mijenjaju povijesne kostime, Korzo diše pod naletom starih odora. Lutke preodjevene i osvježene ostaju lutke, to je ono što većini promatrača po navici ulijeva mir i uživajući u prividu reda zanemaruju turbulencije.
Putujem danas u pravcu Mađarske u kojoj neonacisti caruju, evo baš jutros čitam kako narod tamo likuje, ekonomija se oporavlja i svatko će uskoro znati gdje mu je mjesto.
p.s.
Želio sam "Anelu" pružiti drugu šansu nakon zbilja odvratnog šiša prvi put, no dočekalo me novo pravilo banjalučkih poduzetnika, psima zabranjen pristup terasi te pečenjare, a meni je pas u svakom slučaju draži od seljačina, tako da ostaje prvi dojam.

Zanimljiv dan jučer, prvo blogerska ekskluziva, pred riječkom bankom prepoznah se i ispričah s blogerom More Ljubavi, sve mi manje blogerskih skalpova nedostaje.
Suđeno je izgleda bilo nastaviti s ljudovanjem, ovaj put se ručalo doma klasično i nenadjebivo i onda odlazak ne na bilo kakvu pjesničku večer. Pozvao nas je Izet Medošević, ikona riječke underground scene, punk filozof kako ga je Novi List jednom krstio, učenik koji je svojom životnom neumjerenošću nadmašio učitelja na tom polju, to jest mene, odnosno zajedničkog nam američkog piščinu čiju dvadesetu obljetnicu smrti ove godine obilježavamo.
Prostor je bio knjižara Ribook, oni sad imaju sajam knjiga, bio sam malo skeptičan oko organizacije jer sam se uvijek družio s "onim drugim" kulturnjacima Kičmašima. No bilo je dovoljno mjesta, istina nijedan stolac nije ostao prazan, a i Jin ne samo da je mogao kao i kod konkurencije unutra, nego mu je odmah i servirana hladna vodica.
Publiku je predstavljala uglavnom ulična elita, umjetnici s ruba koji su na mahove i aktivno sudjelovali, pisci Igor Večerina, Enver Krivac, da ne nabrajam sve, uglavnom autentični glasovi ulice, pravi nastavljači riječkog Novog Vala.
Nekih od fotogeničnijih dama nema na fotkama interijera jer su sjedile u ravni Jina i mene.
Barem na jednom mjestu najbrojnija stranka piratska i piratsko opredjeljenje onih koje su birokrati stranački deaktivirali , Izet, Grga, Iva..., te nas dvoje četvrta i peti s liste broj 16 za europski parlament. Pojasnio sam, sudjelujemo za spas kompilacije ideja koje pripadaju ovom stoljeću, za ljudskost i dostojanstvo pojedinca, a internet je zadnje, jedino ustvari još nepokoreno polje na kojem se sloboda brani.
Vidim po fejsu, Izet nije spavao, to je bila njegova noć, a bogami, zaslužio je!

Slabo je nekako bila obilježena dvadeseta godišnjica smrti Bukowskog. Meni je to proletilo, događaj kao iz nekog proteklog života, sjećam se da smo ga te ratne godine u mom potkrovlju drugarica, još dvije cure i ja obilježili ritualnim šišanjem, lutka koju smo napravili imala je lijepu šarenu kosu. Meni je tad kroz glavu kružila njegova pjesma o muhi koja se odjednom pojavila u hermetički zatvorenoj sobi dok je pisao, tako će se jednom došuljati i smrt.
Cura za obližnjim stolom jučer je pila pivo, dva su pala jučer dok smo ručali. I naše cure su bile opuštene, eksperimentirale sa svim i svačim znajući da im je svijet pod koljenima, i bio je.
Ovu je izgledalo nemoguće bez dopuštenja fotografirati, ali eto ja sam čitajući Bukowskog naučio i prolaziti kroz zidove tako da smo i to uz desert obavili, bilo je slatko.

Ružno je bilo ovaj put, ne samo vrijeme, sve skupa, tako da mi se u ukupni dojam ovog vikenda lijepo uklopio i zaokružio seruckanjem onaj nepismeni gastarbajter što voli šaruckati po komentarima na blogovima. Alergičan sam na krčke turističke meštre, navodno je neki mladi bugarski "stručnjak" otjerao naturiste strategijom razvitka, cijene su preko cijele godine sezonske, sad i naljepnice po stupovima lažu da je mjesto pokriveno wi fi signalom, nekad funkcioniralo, sad se spominjalo il trebaš dobro istražiti da bi otkrio par lokacija za po par minuta surfanja. Turista ima, uglavnom starijih, mlađih je bilo na biskupijskim obiteljskim susretima, Jin me iznenađeno jutros pogledavao dok smo išetavali plaže, što je ovo, ništa, tradicionalne vrednote.

Jučer je moja nova generacija učenika imala fotkanje razreda, prvo grupnjak pa onda tko želi s kim. Uvijek me to podsjeti na glupe riječi koje sam naravno upamtio nauštrb mnogih pametnih koje su naravno samo projurile od lijevog do desnog uha. Rekao nam je tamo još u osnovnoj fotograf koji je radio one velike umjetničke fotografije da nama i našim roditeljima sad možda izgledaju skupo, al da to ostaje uspomena za cijeli život koju ćemo možda u starosti sa sjetom gledati. Fotograf je za koju godinu umro, fotografija je kao posljedica prvog mog seljenja kao i sve što samo skuplja prašinu , a ne zove se knjiga završila u smeću, a taj nesretni detalj eto pamtim. Poslije sam pisao izvrsne pjesme, svojevremeno me hvalio neumrli Duško Radović, Semka Sokolović Bertok me proglasila najvećim šahovskim talentom na prostoru pokojne države, bio sam potencijal na dosta područja, no nikad nisam imao iluziju da će nešto trajati. Sjetan sam i ljubomoran na druge koji u tim grupnim procesima, organiziranjima u kojima sudjelujem npr. sindikalnim i političkim imaju osjećaj da rade nešto pionirsko za čovječanstvo. Ja sam deziluzioniran i meni toga fali. Vidim da ove nove generacije muškaraca idu u politiku da bi bili jebači poput Berlusconija ili Francuza koji je imao onu dugonogu, jučer sam čuo da je još jedna priležnica važnog političara ovdje zatrudnila, normalnije generacije muškaraca ranije su u te svrhe uzimale gitare u ruke i nije bilo jednostavno naučiti svirati.
Ne znam jesam li barem donekle uspio razjasniti zašto sam i tužan mada i malo ponosan kad me zovu napraviti jedan grupni "selfie", kako ne znam zašto nazivaju zadnju fotku ali puno toga ja ne znam. Znam se samo eto nespretno barem ovdje praviti važan
p.s.
Konačno i gastro dašak barem u mojim mislima Berlina u Rijeci, curry jako volim i ovo je bilo super mada nije currywurst...

Toliko godina nakon Barcelone i u Rijeci je tržnica postala turističkim odredištem, neka, meni ne smetaju, ionako vodiči uglavnom vode do onih štandova gdje imaju dogovoreno s prodavačima, a ja kod te ekipe uglavnom ne kupujem jer imaju robu "naveliko". Jučer me iznenadila samo veličina grupe njemačkih turista koja je upala u ionako gužvast ambijent.
Iznenadilo me i da je i piratska stranka predala listu za europarlamentarne izbore, ja bih po rezultatima unutarstranačkog glasovanja trebao biti na petom mjestu, moja drugarica na četvrtom. Za obnovu znanja uzeo sam jučer na suncem okupano Jinovo šetalište knjigu talijanskog profesora koji tako kuži pizdarije koje nam se dešavaju da mu je vjerojatno ponekad i dosadno.
Moji "Meksikanci" otkako znaju da su njihove marende prilično često na blogu još pažljivije nego inače paze na umjetnički dojam, barem takav dojam imam

Svašta se svakodnevno kombinira i muti. Netko se možda čudi zadnjoj fotografiji, zašto, što je ideja, zadržao sam dah, smirio ruke, jedina mi misao bila napraviti oštru fotografiju, zadovoljiti one koji dolaze i njurgaju i u pravu su, moj fotić i to može, a da ne paše na ovaj blog, ne paše.

Sve je počelo u svijesti ljudi s CCC (Computer Chaos Club). Vrlo egzotično za šire slojeve, čak romantično, organizirala se grupa hackera, novo doba može započeti. Onda su se pojavili ti pirati, najprije stranica pirate bay, skidanje filmova i mjuze, raj za po kući, dok ukućani gledaju dosadan tivi. Nisam se dao uvući, ja sam ipak odrastao na ulici. Onda u Berlinu davne 2007. marihuana marš, ja u prirodnom okruženju čavrljam s jednom pomalo agresivnom vegankom uz kombi stranke Zelenih, kad u blizini četiri lika i piratska zastava. Hej, što ovi rade na ulici, progutat će ih, nije ulica kompjutorska simulacija. Snimam ih, sad već povijesna mada mutna fotka, negdje je na mojoj web stranici.
Onda su došli izbori 2011., za mene stalnog berlinskog posjetitelja šok, u moru uobičajenih bezveznih plakata piratska stranka daleko najoriginalnija, s najboljim dosjetkama, daleko od one početne geekovske ekskluzivnosti. Mislio sam da svejedno nema šanse no uspjeli su s izvrsnim rezultatom, baš svi kandidati su ušli u parlament, a nisu imali imali dovoljno ljudi za popuniti sva mjesta na koja su imali pravo, priča poput bajke, a u kontaktu s njima vidiš da su ljudi, nisu političari. Na krilima njihove pobjede stranka bilježi uspjehe po cijeloj Njemačkoj no sad već privlači i istina mlade ljude, ali one mlade ljude koji žele biti političari po zanimanju, oni preuzimaju i funkcije u stranci koje bazičnim piratima ništa ne znače niti ih zanimaju. U Berlinu ionako funkcionira liquidfeedback, članovi berlinskog ogranka o svim pitanjima elektronski preko laptopova ili pametnih mobitela glasuju i odlučuju. No drugdje i nije baš tako.
Počinju kritike iznutra, realnih razumnih političara članova piratske stranke, Berlin im je prekonvecionalan, preradikalan, prelijev, ovi ih iz početka šprdaju nije bitno to tko je navodno lijevo ili desno, nego tko je gore tko dolje, no javljaju se i takozvani fundamentalci koji bi se samo bavili reformom copyrighta i sličnim pitanjima za široke radne mase, stranka je ipak za razliku od drugih izuzetno otvorena i transparentna, rasprave se vode na twitteru pred očima šire javnosti, sustavna propaganda širi dojam da se "pirati samo svađaju" i popularnost kopni, još uvijek najmanje u Berlinu.
Ja sam ostao u kontaktu s berlinskim piratima i smatram se duhom berlinskim piratom. Kod nas je stranka po sličnom receptu paralizirana no vjerojatno ćemo se ipak uspjeti organizirati da izađemo na europske izbore, lijepo je tonuti na brodu sa zanimljivom posadom.
p.s.
Sve fotke su moje uglavnom još neobjavljene ljetne osim zadnje najnovije Mike Herbsta, pirata s brojem dva u knjižici.