Marketing
Fotkanja za vječnost
Jučer je moja nova generacija učenika imala fotkanje razreda, prvo grupnjak pa onda tko želi s kim. Uvijek me to podsjeti na glupe riječi koje sam naravno upamtio nauštrb mnogih pametnih koje su naravno samo projurile od lijevog do desnog uha. Rekao nam je tamo još u osnovnoj fotograf koji je radio one velike umjetničke fotografije da nama i našim roditeljima sad možda izgledaju skupo, al da to ostaje uspomena za cijeli život koju ćemo možda u starosti sa sjetom gledati. Fotograf je za koju godinu umro, fotografija je kao posljedica prvog mog seljenja kao i sve što samo skuplja prašinu , a ne zove se knjiga završila u smeću, a taj nesretni detalj eto pamtim. Poslije sam pisao izvrsne pjesme, svojevremeno me hvalio neumrli Duško Radović, Semka Sokolović Bertok me proglasila najvećim šahovskim talentom na prostoru pokojne države, bio sam potencijal na dosta područja, no nikad nisam imao iluziju da će nešto trajati. Sjetan sam i ljubomoran na druge koji u tim grupnim procesima, organiziranjima u kojima sudjelujem npr. sindikalnim i političkim imaju osjećaj da rade nešto pionirsko za čovječanstvo. Ja sam deziluzioniran i meni toga fali. Vidim da ove nove generacije muškaraca idu u politiku da bi bili jebači poput Berlusconija ili Francuza koji je imao onu dugonogu, jučer sam čuo da je još jedna priležnica važnog političara ovdje zatrudnila, normalnije generacije muškaraca ranije su u te svrhe uzimale gitare u ruke i nije bilo jednostavno naučiti svirati.
Ne znam jesam li barem donekle uspio razjasniti zašto sam i tužan mada i malo ponosan kad me zovu napraviti jedan grupni "selfie", kako ne znam zašto nazivaju zadnju fotku ali puno toga ja ne znam. Znam se samo eto nespretno barem ovdje praviti važan
p.s.
Konačno i gastro dašak barem u mojim mislima Berlina u Rijeci, curry jako volim i ovo je bilo super mada nije currywurst...
Post je objavljen 04.04.2014. u 08:04 sati.