Nachtfresser

Ajd polako već još od jučer dočekujemo tu Novu koja će biti još gora, dapače za mene katastrofalno loša, družimo se s onima koji su svratili na par dana iz dalekih krajeva, čujemo da su oni koji su nas razočarali, davno od ovih bili identificirani kao govna, jebiga kad ne izlaziš iz kanalizacije navikneš se na smrad.
Lijepa su ta druženja, počinješ ovdje otupljivati s hipnotiziranom gomilom. Zanimljivo, Jin zbilja razlikuje dobre ljude od baraba, od nekih ne želi ni keks primiti.
Ugodan doček čitateljkama i čitateljima bloga želim !
p.s.
Zadnje neobavezne teme opuštenog razgovora: čajevi Istoka&domaća stoka...
p.p.s.
Polunagradna igra : pronađi Jina

...eventualno sam zainteresiran za revoluciju. Čitam mudroslovljenje kako mi blogeri odnosno fotografi amateri već pomalo ugrožavamo egzistenciju profesionalnih fotografa. Ma malo sutra, meni, a i većini, je fotografija sredstvo, a ne cilj. Ako su ugroženi oni koji snimaju vjenčanja i sprovode, to mi je priznajem najjača umjetnost, photo shop je svima dostupan, ljudi žele čiste fotografije, čisti kič im nažalost svatko može servirati, ne znam baš za puno antologijskih fotki tih parada kiča. Glede ulice i ostalog, pa ne mogu ja valjda Hirakawu ugroziti, svaki put me iznova iznenadi pogotovo s kutevima, al on je umjetnik, a ne jedan od onih koji umišljaju da su to jer im je netko rekao da divno fotografira, pa su uzeli to zdravo za gotovo.
Ima mnogo ugroženijih kategorija stvaralaca, ali o tome naravno drugi put. Uzgred primjećujete li koliko mi se odužila jutrošnja šetnja s Jinom, dama je bila odmah na početku izlaska, a Jinovo odlaženje na kraju. Okinuo sam samo ta dva puta i tek maloprije prebacujući fotke primjetio svjetlomračnost pozadina.

Nakon nedavnih nereda u Hamburgu kad je policija neizazvana napala kolonu demonstranata što je izazvalo nerede, stradanja s dosta povrijeđenih i materijalne štete jedan političar vladajuće stranke (CDU) je predložio da su oni koji prijave demonstracije dužni snositi troškove istih. Naravno da su svi odmah shvatili i ismijali namjeru predlagatelja, platiš ljudima da razbijaju ako želiš naškoditi organizatoru. Vjerujem da bi kod nas to bilo prihvaćeno kao odlična ideja i popušili bi zauvijek pravo na demonstracije koje nam ionako ne treba.
U pauzi između kišnih izljeva na nebu divne slike jučer i jutros, šteta što nema nekoga tko to voli slikati, meni je eto začudo pušačica na trotoaru koja nekamo žuri intrigantnija, al dok namjestim fotić...

Radnja se odvijala u baru botela (brod hotel) "Marina". Moram napisati izuzetno ugodno mjesto, od prvog kontakta, lijepa šarena recepcija, "razumije se da pas može unutra", do polumračnog jazzerskog ambijenta. Nastup Riječanke u New Yorku, te Gorana Ilića na gitari ispratila je u ispunjenom susretištu riječka kulturna krema, neću nikog imenovati jer su se pravili važni i gledali u plafon (zar i ti sine Andy).
Sve bi bilo vrhunski odrađeno, štonovele ko iz snova da nas idioti s petardama na obali nisu svako malo podsjećali gdje živimo. Jin je u cijelom koncertu uživao, konstantno pokazivao plemićke manire, jedino je jednu simpa tetu koja ga je neoprezno previše privukla licu majstorski polizao.
Astrid je bila odlična, uživala je među "svojom" publikom, igrala se školovanim glasom, naravno da sam ja poznato gunđalo u ugodnoj šetnji poslije morao iznijeti primjedbu, točnije usporedbu s najboljom ove sorte koju ću ovdje radije prešutiti .
Eh da je više ovakvih večeri, publike ima, i to mlade, jako ugodno iznenađenje.

Šetati, fotkati, disati punim plućima, družiti se sa sebi sličnima, širiti autonomne slobodne prostore, ne odreći se sladoleda dok ne moraš...

"Kad se osjeti vjetar promjena ne treba bježati u zavjetrinu nego graditi vjetrenjače." "Nijedna dogma nije vrijedna jedne lepinje."
Mao Tse Tung

Rođen na današnji dan, po nekima najveći zločinac u povijesti odgovoran za masovne likvidacije sunarodnjaka. Danas raspravljamo koji je sustav brutalniji, možda ipak ovaj današnji hrvatski puzajućih umorstava.

Borba za opstanak se sutra nastavlja

Uvijek kad se nešto tako dogodi ljudi uz kavu analiziraju počinitelja i prisjećaju se, ma meni je već tad i tad izgledao čudan, ono kad je to veće objavio rekao sam vam da nije posve čist. Kako bi samo nekad znao eksplodirati, pa čekaj, ne možeš tako s ljudima, sve se da na lijep način saopćiti.
Tako uvijek kad prolupa netko od moje ekipe, svi to lijepo racionaliziraju, nama se takve stvari ne mogu dogoditi.
I nastavljaju dalje nehotice razbijati dijelove starog servisa...
p.s.
U stvari je veliki problem kad ti se pas uživljava u tvoje osjećaje.
p.p.s.
Realisti su danas bili u onom manjem redu na Korzu, u redu za fritule, u onom dužem za riblju hranu je samo jednom liku koji dobro izgleda pozlilo dok sam prolazio.
p.p.p.s.
Naravno da sam morao u prolazu snimiti ne zastajkujući ženski vece u trgovačkom centru

Nikad u vrijeme darivanja nisam ulazio s toliko gorčine. Dobro nastranu današnji besmisleni dan u kojem ćemo se naći ne kao nekad da bi se družili nego da bismo negdje do sitnih poslijepodnevnih sati raspravljali o brojevima u našoj školi i usput kritizirali nas nekolicinu koji eto nisu upisali sve sate, ako je tko sumnjao što je smisao današnjeg obrazovnog sustava. Usput će se analizirati ako je netko od profesora nepodoban za pojedine roditelje od formata.
Na stranu na to da je drugdje u školama uglavnom i gore, da to nije više ni preslika društva, vozačima kamiona i ribarima iz ministarstava je nužno da im djeca budu društveno priznata i jao kome ako im tko stane na žulj, rodijaci su i tu i tamo, na svim ključnim mjestima...
Jučer me ni shopping baš nije relaksirao, ove godine svima više nego obično smetaju fotići, i na Korzu bagra zabranjuje snimanje, razmišljam o jednom postu samo sa snimljenim facama onih koji viču nije dozvoljeno, jučer je bila to ružna ekipa, vidim kad pogledam fotke, al eto, sad počinjem tražiti da vidim gazdarice ili gazde koji to naređuju, no začudo, nigdje ih nema, kao da ih nije briga što ih se na štandovima potkrada, bitno da su naredili zabranu snimanja.
Pretjerujem sa sladoledom, eno ga na fotki na traci, zahvaljujući brzim prodavačicama, privremeno bježi od mene...

S tog zidića je prije par dana skočio pas, doduše veći, no mi se nikad nismo obazirali na veličinu, zarežati na vučjake nam je kao dobro jutro. No ipak osjećamo visina je nešto drugo. Koji vrag nas to tjera da težimo pokušati ono što su drugi već napravili, čemu uopće to samodokazivanje?

1999. mi je neočekivano stigao poziv za hodočašće u Rim. Prva asocijacija mi je bila vidi Rim i umri, uostalom to je i prvi hrvatski predsjednik ne baš tako dugo prije napravio. Za rata sam vodio u crkvenoj režiji riječke gimnazijalce u Neuss, možda i zato što nitko drugi nije htio preuzeti tu odgovornost pa sam se tako udomaćio u tom miljeu. Nisam se nikad previše opterećivao vjerskim i religioznim pitanjima, a put u Rim je vodio jedan od trojice bogoslova koja je crkva slala s gimnazijalcima u Neuss preko ratnih uskrsnih blagdana. U Rijeci se onda vodila i tu u crkvenim krugovima pozitivna selekcija, sjećam se zanimljivih rasprava s budućim teolozima o Nietzscheu.
Prvi zbilja dugačak roman koji sam bez zijevanja pročitao i koji me poslije pratio kao kletva su bili "Buddenbrooks" od Thomasa Manna. Propast jedne obitelji precizno stupnjevan, što su članovi više bili u umjetnosti i stvarali bili su bliže fizičkom kraju, poslije sam pročitao Mannov skoro cjelokupan opis, diplomirao na tom reprezentantu mrske mi građanske klase, uvijek ga prati taj motiv.
Koji god smo veći grad u Europi obišli, prvo bismo poput izgubljenih u magli i pomrčini tražili muzeje suvremenih umjetnosti. U Rimu nismo, u Rimu sam se ja osobno bavio smrću, tamo uostalom postoji i veliko groblje za strance koji su došli baš tu umrijeti. Puno stvari me omelo u dostojanstvenom sumiranju života, uostalom već sam nadživio Jacka Londona, to sumiranje mi je pogađate bila potonja namjera.
Vecei u pizzeriama s precijenjenim picama su užasno smrdili, u centru raskalašen život, u parku gdje smo se skrenuli odmoriti dvoje se besramno ševilo, uz večeru bi nam u vjerskom prihvatilištu servirali po bocu vina, a u prostoriji u kojoj je navodno svojevremeno boravio blaženi meni tada nepoznati Ivan Merz, svoju verziju njegovog života mi je sve samo ne dostojanstveno iznio religiozni fanatik mladi zapjenjeni antikomunist.
Dodatno smućen od svih profanih doživljaja, istovremeno ponovo dolazeći svijesti i izranjajući iz bunara samouništenja odlučio sam još malo ostati u ovoj dolini jada. Prva naredna ideja mi je bila da si napravim spomenik u obliku web stranice, nešto slično kao što je već spomenuti London praktično oporučno ostavio "kralja alkohola" no nisam srećom imao tehničkog znanja za izvođenje tog besmislenog nauma.
2004. se pojavio blog.hr, vratio sam se hrvatskom jeziku na kojem nisam objavljivao tamo valjda od devedesete i ostalo je povijest, ovo je 3286. post, dosadan sam više i bogu i vragu, samo me za razliku od nekad ni to nije previše briga

"[kalorijski restoran minus40kg ... dražeN ;) ] I šefovi imaju šefove, a i njegovi šefovi imaju šefove, ... tj. hijerarhijska nadređenost ili podređenost uvjetovane su tek osobnom pozicijom, pa bilo koga suditi na toj osnovi i nije baš nešto što bi vrijedilo ozbiljnije razmatrati. Grupiranje na osnovi nekih još općenitijih karakteristika tek je na klimavim nogama (žene, crnci, mediteranci, pirati, profesori, ...)."
Komentar na prethodni post uvaženog blogera kojem se zdravorazumski ne bi trebalo suprotstavljati. Međutim to bi značilo prihvatiti opću društvenu negativnu selekciju nakon devedesetih godina prošlog stoljeća i demokratskog osvješćivanja hrvatskog naroda. U prosvjetu su tada na ravnateljska mjesta došli uglavnom budući, kako kaže poznati profesor u intervjuu književniku i blogeru Kruletu, politički komesari, koji odu isključivo ako nešto politički zgriješe, a onda ih zamjenjuju novi cinici, poput te bogomdane moćne ravnateljice trgovačke koja me ljetos nije primila iako spadam u kategoriju onih koji po kolektivnom ugovoru imaju prednost, jer je "iskazano da sam tehnološki višak na 10 sati, a ona treba nekog za 12 sati". Čujem i čitam da ni po bolnicama ništa nije bolje, a zbog suludosti sustava strahovi osoblja dominiraju i tu i tamo. U javnim medijima konstantno svjedočimo o samovoljama tamošnjih političkih komesara, demonstrira se, ova će dobiti otkaz i tako bude, drugog skinu s gledanog termina i nikom ništa.
Novokomponovani moćnici i njihove obitelji imaju sve, jedino im ponekad fali priznanje da su sposobniji i pametniji onih neuspješnih, panj ostaje panj i u "mečki", ne mogu kupiti još ponekog profesora, do nekih uspješnih liječnika se ipak ne može doći vezom, na nekim sudovima se naleti na nesalomljive, ali iskustva Rusije tek nas čekaju, kod nas oni s kralježnicom zasad samo ostaju bez posla ili povećavaju statistiku jedinki koje savjest otjera na bolovanje.
Uvijek se sjetim pouke jednog ovdašnjeg ipak cijeli život lokalnog političara, "da je Vlado Gotovac imao talenta za politiku ne bi toliko vremena proveo u zatvoru i to za razliku od jednog drugog bez ikakvih beneficija te slobode kretanja pri izlasku."
Gledam što sam sročio, nisam zadovoljan, svejedno ću postati ako budem znao odgovor na sigurnosno pitanje, cijenim tih svojih par potrošenih minuta javne meditacije.

Nikad mi ne uspjevaju fotke popodne kad ljudi dolaze s posla. Svima samo da je što prije dokopati se doma i skinuti se. I zaboraviti pizdarije koje im serviraju frustrirani iskompleksirani nadređeni likovi. Vjerojatno je do toga da se ni meni ne da, samo da se ono što prije naruči hrana i to...

Nikom u državnoj drugostupanjskoj komisiji za tehnološke viškove ni pola godine poslije ne pada na pamet reagirati na obavještenje prvostupanjske komisije da je neka tamo bahata ravnateljica bogom dana kao i svi državni činovnici odbila postupiti po kolektivnom ugovoru, jebe se njoj kao i bilo kome njoj nadređenom. Ravnatelji su tu da se bahate, isto kao svi šefovi u ovoj državi, sjetite se kako je taj Mamić moćan, Romana Eibl se nešto zamjerila, dobila otkaz i svima samorazumljivo,ne može se tu ništa napraviti.
Skeptičan sam prema peticijama, ljudi prilično lako daju potpise iza kojih ne stoje, mislio sam i pokazalo se par puta. No vidi vraga, danas sam osjetio strah, nevoljkost i ljudi su svoje potpise brisali korektorom, ima nade, lošije je, vraćaju se dobra stara olovna vremena.
Na Korzu se nešto snima, nitko ne zna što, svi samo refleksno bježe od kamera.
Oznaka je naravno moda, ništa nas ne smije oneskladiti.

Hvala fejsu, imam skraćeni podsjetnik, inače naučio bedastoće brzo zaboravljati:
Godina konzervativne čitaj zatucane malograđanske histerije. Prijavljen u siječnju, paralelno kad smo podržavali Književnicu 600 koja je sjećate se bila na udaru udrenih kršćana jer je Tomica iz lektire za četvrti pučke pornograf, meni između ostalog zamjereno korištenje latinskih riječi u nastavi kao što je "oralno", do tad mi se podrazumijevalo da je to dio opće kulture, i kod mene egzorcizam nadamnom ozbiljno shvaćen, moglo se naslutiti što se sprema.
U politici prvi izbori s piratskom strankom, dobio osobne glasove dosta blogera, sva mjesta u kojima su bila dva ili tri glasa saznao poimence tko su bili glasači U svibnju susret s piratima iz Nürnberga koji su ljetovali na Krku, kandidatima na nadolazećim njemačkim, piratsku bajku završio u srcu piratstva Berlinu, boravio u stožeru u kolovozu i sudjelovao u Marihuana maršu. Odličan dokumentarac o toj kod nas nikad zaživjeloj stranci se može pogledati na linku Na velikoj vožnji, tko ne razumije njemački vrijedi mu preletiti barem preko skupštinskih scena festivala demokracije. Za razliku od Njemačke kod nas je to stranka kao i sve druge stranke, čak rigidnija od većine drugih što se tiče inicijacije novih članova.
U Berlinu sam se našao i s Anke Weber s kojom sam u kontaktu puna tri i pol desetljeća, počeli smo se dopisivati kad sam ja bio prvi srednje i izdržalo je, nadživjelo i njena dva braka . Krajem kolovoza je, fejs je to pažljivo naglasio, moja drugarica eksperimentirala s duginim bojama u kosi, nije se još dao ni naslutiti nadolazeći referendum.
Ja sam jednim potezom pera na poslu pao na pola norme. Jasno da našem društvu ne treba luksuz učenja drugog stranog jezika, zna se čega se najlakše odreći.
Zabilježio je fejs i akciju solidarnosti riječkih pirata s turskim prosvjednicima, objavljeno je na mnoštvu utjecajnih međunarodnih portala (mi s transparentom tik uz more). Tad se već počeo gasiti entuzijazam aktivista unutar stranke, za sve što smo eventualno mislili napraviti nedostajao je pečat.
U listopadu su zabilježeni i moji šahovski nastupi polovično uspješni u trećoj lizi zapad, naravno javnosti je predočen zvanični formular jedne od mojih pobjeda. Preminuo je i otac koji se nakon odlaska mame jednostavno nije snalazio u sustavu koji potiče lešinare.
U prosincu eto tiskovna u kojoj vodstvo sindikata traži ostavku ministra obrazovanja, meni će uskoro biti potpuno svejedno jer su me lagano eliminirali "racionalisti" i "realisti", te moram pod stare dane tražiti novi posao.
Dva najuspješnija po broju lajkova statusa u 2013.godini :
"Možete nam uzeti sve, ali našu primitivnost nikad!", te meni najprimjereniji :
"pitat će vas starost gdje vam je bio log out."

Nisam otvorio usta pa neće biti ni fotki, kao što nema učenika, nema posla, nema ljudi, čisti nanose znanja efikasna uprava, očistiti mozgove u ime efikasnog gospodarstva.
Zapažam tužne detalje, sve više pristalih žena što nemaju što odjenuti, pustinjacima ne smeta.

Čitati kvalitetno, puno toga se ne slagati s autoricom, uživati istovremeno u njenom umijeću pisanja, e to je gušt. Posložio sam sebe u pročitanom, osvijestio zašto različito mislimo o dijelovima prošlosti, učvrstio svoju nepomirljivost prema dominantnim kulturnim i inim vrednotama hrvatske svakodnevice, još jednom opsovao sveprisutnu sektu banditsku jedino se čudeći kako se njoj da kao identifikaciju prihvaćati ono "jedna od vještica". Dobro, možda bih i ja bio danas netko, a ne nitko(v) da me netko onda od "tuđih manijaka" označio, al najboljima su ta zajedništva nepotrebna.
Dovoljno je veliki kompliment neprihvaćanje od strane ovakvog društva.

Baš lijepo je krenulo, ovaj moćnik koji ne zna što bi sa svojim ministarstvom će ukinuti kolektivni ugovor, i te kako me se tiče, već drugi obavijesni razgovor ove godine, pozvan, nisam znao zašto, dobro, korektno obavljen, nego razmišljam, što ono dođeš dekoncentriran, lupiš nešto u zapisnik i jebi se, završiš u pržunu, lijepa vremena.
Pune se fontane, dolaze praznici.

Skrenuo mi pozornost zanimljiv položaj dame u razgovoru sa službenikom. Preplivao večeras 900 metara na bazenu. Sutra još jedan obavijesni razgovor, ide to ove godine, najgore što ja kao što ne razumijem inače mafiju ne razumijem dobro ni jezik kojim "čuvari reda" pokušavaju komunicirati.

Pobjegosmo na dan. Zasluga divljačkog kapitalizma koji omogućava otimanje obujma posla, baš sam se dobro opustio.
Postoji li neki političar nakon Mandele kojeg bi trebalo poštovati? Ne. Dobro. Pokrenite tik tak mehanizam s onim booom na kraju.

Zadnje dvije knjige koje sam dobio su "Genij usamljenog čovjeka" Izeta Medoševića i "Sitna proza" Davora Schunka. Bliski su generacijski i drskim gardom. Osnovna preokupacija im je ekološka, reciklaža gradskog smeća. Dok nas Schunk još nasmije dosjetkama kod drugog ili prvog je osmijeh zamro, ako ne računamo da se kritičar mora nasmijati pročitavši uvodne stihove jedne pjesme : "evo mene iza nje/najbolje pičke na korzu", srknuti čaj i prozboriti za sebe, jebo te pjesnik. Obojica stratezi glede žena, Schunk "bit ćeš moja u drugom životu/jer nemam prvi", Medošević "teško je biti žena u pet ujutro", s različitim prioritetima, Medošević pije i puca, Schunk puca i prdi.Na rubu normalnosti cinici i naturalisti isti. Rasčerećio bi ih al obojica imaju imaju copyright, ne bih se s tim u današnje vrijeme zezao.
Jedan s druge strane Balkana je napisao "reč umetnost dolazi od glagola umetati", to bi valjda bilo to mada nismo svi izašli iz Hankovog šinjela.

Znaš da me iritira kad te vidim iz autobusa kako pješice odlaziš u grad, svi misle vidi ga, kakva su vremena došla, ni on nema za kartu, kaže mi susjed malo uspješniji sindikalist od mene koji je sudski digao 120 milja od firme kad je dobio otkaz. Kao da se zajebavaš veli.
Ne zezam se, nije mi ni na kraj pameti, kome je do zezanja s ovim moćnim nesposobnim budaletinama visoko u hijerarhiji. Samo se trudim ostati postrance koliko je moguće od ovog svakodnevnog primitivizma, u autobusima se previše kuka.
Na Korzu božićni sajam, tu je i moj frend autentični nepokoreni pobunjenik Marin, prodaje simpatične brodice, obitelj mora od nečeg živjeti dok revolucija ne sazrije.
Doma me čekaju autentične radosti, knjiga dar što sam je osvojio na nagradnjači točno odgovorivši na pitanje koji se grad najviše postotkom proslavio na prethodnom referendumu, radujem se čitanju i gledanju jer knjigu preporučuje književnica i blogerica Silvija 600, Wind hvala, da nisi spomenula na blogu ne bih ni ja znao, dakle to je bila druga radost koja me dočekala, prva jelto pas jelto skakavac, treća ono što podravci nazivaju sarmom.
Tu je i termosica, drugarica je otišla delati, i sve se baš poklopilo, u termosici najčaj tibetanac sorte Pu Erh ili kak se već zove.
Lijep dan iako vuče na jugo i malo je smrdilo po gradu.

Rubovi ceste se gube
misli lebde u ponoru
vidi li tko sunovrat
ovog obezbojanog uma
privučenog ništavilom

ljepše je u polumraku
svjetlost ubija sigurnošću drugih
more je za otploviti
žar užitka vječnog sutra
prije opuštanja ili potonuća

razasutom svejedno

Vratio se iz metropole. Neću pisati što smo zaključili, ništa se nisam miješao. Vidio pismo koje je potpisala glavna tajnica Međunarodne konfederacije sindikata premijeru Milanoviću, pozitivno me iznenadilo jer kako u ovoj državi sumnjam u sve sumnjao sam i da su se naše sindikalne središnjice zbilja požalile zbog načina donošenja novog zakona o radu.
Na Zrinjevcu živo, valjda cjelodnevni program. Pojeo dobru kobasicu u "Staroj preši", nije lako u Hrvatskoj naći kobasice, osim ako se privatno ne nabavi, na javnim mjestima jesti inače veliki rizik. Rakija se tamo i vino kuha.
Jin i ja smo posjetili i našu blogericu Andreu, našli smo je na trgu na starom mjestu, popili pijaču u već standardnoj birtiji u prolazu.
Od stoperice koju smo vozili do Karlovca dobili knjigu. Bog će nam pomoći.
Slike neba usput ću ostaviti za drugi post.
Hvala Alexxlu i Partisani na preporukama za jelo, ovaj put smo preskočili ručak.

Nisam jedini koji ide uglavnom pješice u grad i kreće se pješice gradom. S nekima s psima već i razmijenim po par riječi. Psi obično zareže jedni na druge nakon što se rutinski pozdravimo na rastanku. Psi se vrlo brzo pronađu i ne kuže zašto treba žuriti s rastancima.
Ljudi pješače svatko iz svojih razloga. Nisu svi debeli i ne vjerujem da su svi siromašni.
Sutra putujemo u Zagreb. Nijemci su točno pogodili kuda će orkan proći, doduše malo je bio blaži od prognoze. Sutra napušta njemački teritorij i nastavlja ka Balkanu. Ne znam što će tamo, nikog nije briga za njega.
Ja uglavnom hodam za izbaciti pizdarije iz glave. Čime god se počnem baviti nalijećem na one koje ne zanima igra nego samo upravljanje. A mozak je čudno pažljiv, nema ugrađen mehanizam brzog odjeba.
I to je taj krug.

Zapravo nezdravije od klasičnog nareska. Smeće od hrenovki i nezdravih priloga povremeno prija. Repete jedan od jeftinijih sladoleda, kako se kod njih formiraju cijene nije mi jasno.
I inače sve čudno zadnjih dana, slažem se s iseljenicima okupljenih oko hrvatskog glasa Berlin, sudjelujem u njemačkoj internoj piratskoj raspravi, ovdje ne, sindikalisti me zovu na konzultacije, u kaotičnim sustavima ništa nije predvidivo, a osobno me raduje što ja sam ne znam kako ću se postaviti, razmislit ću!

Hladno je ujutro al već sam razvio tehnike kontra smrzavanju.
Nakon šetnje mailovi, pozvan na sastanak subotu u Zagreb. Obično kad mene zovu slijede neki prosvjedi .Google mi nudi na mailu zanimljivu osobu koju bih mogao slijediti, piratica aktivna u pomoći političkim zatvorenicima. Jučer sam o zatvoru pisao na blogu, ovo je berlinska Njemica, kako sve odmah povezuju i spajaju nas uslužna kopilad. Lijepo je vidjeti da nisu sami oni zatvorenici koji su bili uvjereni da se bore ne bi li svima omogućiti neki bolji svijet, tisak i mediji su ih pojednostavljeno nazivali ih teroristima, ta definicija terorizma se logično sve više širi, agenti tajnih službi imaju sve više posla.
Doručkovalo se, sunce se pojavilo, dan se može osmisliti.

Nisam se vratio u krevet kako mi je savjetovano nego sam se rano zaputio u grad, pješice naravno. Instikt me vodio u školu, iako ništa nisam imao na rasporedu, i dobro me vodio, hitno je trebalo uraditi neku razredničku administraciju. Usput sam prošao pored zatvora, danas je tjedni dan posjeta. Odmah me asociralo na jučerašnju vijest o privođenju Matije Babića zbog nečeg objavljenom na portalu, zatim me odvelo na psihijatra oca mog frenda, o čijem slučaju sam na blogu i nekadašnjem x portalu pisao, jedan od najposjećenijih mojih postova, koji ništa naravno nije mogao promijeniti, ovaj je svoju kaznu kasnije odgulio. Sjetio sam se i razgovora u Berlinu s gospođom iz iste struke koja me upozoravala da živimo u ograničenoj zajednici i da sam presmjeo na blogu za okruženje u kojem živim, tada sam baš radi primitivnih kreatura ukinuo mogućnost anonimnog komentiranja. Jedan frend mi je jučer napisao, počela su privođenja, sutra će doći po mene, preksutra po tebe.
I tako pričam s kolegicom o toj temi i ona će meni, al znaš, ti si mu vjerovao al nikad mi on nije izgledao posve čist.
Jbga, pomislih u sebi odlazeći, zemlja prljavih ljudi.

Nažderao se sinoć kasno tako da smo jutros na ulici dočekali prve jadnike koji su već malo iza šest odlazili na posao.O tome kako ne respektira veće pse neću ni riječi, nevinašce sad spava i nadoknadit će sve. Nužno je obavljeno.

Vidim po inozemnim portalima da mahom uz negodovanje rezultatima referenduma i zatucanim hrvatskim stanovništvom navode i da će prava istospolnih zajednica biti ravna pravima u braku i regulirana zakonom, znači dobro su obaviješteni i više je dakle nego jasno da su ovaj cirkus poticale obadvije vodeće stranke, a Hrvatska neće osim daljnjeg urušavanja imagea države u kojoj žive primitivci i urođenici imati drugih posljedica.
Meni je osobno ako se donese zakon o radu kakav se nagovještava svejedno hoće li na vlasti biti socijaldemokrati ili fašisti, kod drugih bi tradicionalno bilo čak više šansi za zapošljavanje.
"Hrvatska nam pokazuje da direktna demokracija nije majka svih rješenja i da referendumi ne mogu zamijeniti političke programe." Oliver Höfinghoff, parlamentarni šef berlinskih pirata.
Pokušao sam spasiti stvar frazom da građanska i ljudska prava ne mogu biti predmet referenduma, tu se već javlja problem, tko će arbitrirati, što je dopušteno, što nije, kad eto pokazalo se, većina stanovništva uopće nema pojma što su to građanska prava.
Život ide dalje, bura bistri koliko može.

Izborna skupština njemačkih pirata se polako privodi kraju. Novo vodstvo je uglavnom već oblikovano, na dvije najvažnije funkcije su izabrani pirati koji su od početka u stranci ali dosad uglavnom u drugom planu. Pogodovao im je sustav glasovanja da svaki član može zaokružiti više kandidata i izabrani su oni rijetki kojima ne bi bio problem popiti kavu s većinom članstva stranke zavađenih. Iako u burnoj diskusiji prije stranačkog dana nisu prihvaćene ženske kvote za funkcije, kao da jesu, na manje atraktivne funkcije su izabrane žene, naravno one koje nisu puno talasale u unutarstranačkim diskusijama, većinom učlanjene 2011, i kasnije. Svi su se ponašali kao što je primjetio bivši član predsjedništva Klaus Peukert kao da se nije dogodio izborni neuspjeh i da su jedini problem radikali u vlastitim redovima.
Hannah Beitzer novinarka Sueddeutsche Zeitunga i vrsna poznavateljka piratske stranke napustila je Bremen i veselo društvo još danas ujutro, po statusima na twitteru najzanimljivije joj je bilo da je berlinski parlamentarac Martin Delius ponovo pustio kosu. Najvažnija nova vrlina je pristojnost, novinari nagađaju kad će se stranka konačno raspasti, političari CDU-a i SPD-a komplimentiraju istaknutim piratima koji se ovaj put nisu kandidirali i nagađa se tko će gdje nastaviti karijeru, zasad je samo Anke Domscheit Berg jasno napisala da nema rezervnu stranku, njen muž je, onako usput velim, bio suosnivač Wikileaksa, organizacije koja je potpuno razotkrila nemoralnost današnje politike.
Ipak ima tu još potencijala, saznajemo na sad već među "bazičnim demokratima" omraženom twitteru da je noćas u jednoj sobi feštalo dvadesetjedno, što članica što članova. Nije jednostavno te omražene individualce dovesti u red.

Samo jedna fotka danas koja reprezentira zanimljivost skupa i atmosferu na njemu :