Zadnje dvije knjige koje sam dobio su "Genij usamljenog čovjeka" Izeta Medoševića i "Sitna proza" Davora Schunka. Bliski su generacijski i drskim gardom. Osnovna preokupacija im je ekološka, reciklaža gradskog smeća. Dok nas Schunk još nasmije dosjetkama kod drugog ili prvog je osmijeh zamro, ako ne računamo da se kritičar mora nasmijati pročitavši uvodne stihove jedne pjesme : "evo mene iza nje/najbolje pičke na korzu", srknuti čaj i prozboriti za sebe, jebo te pjesnik. Obojica stratezi glede žena, Schunk "bit ćeš moja u drugom životu/jer nemam prvi", Medošević "teško je biti žena u pet ujutro", s različitim prioritetima, Medošević pije i puca, Schunk puca i prdi.Na rubu normalnosti cinici i naturalisti isti. Rasčerećio bi ih al obojica imaju imaju copyright, ne bih se s tim u današnje vrijeme zezao.
Jedan s druge strane Balkana je napisao "reč umetnost dolazi od glagola umetati", to bi valjda bilo to mada nismo svi izašli iz Hankovog šinjela.