Iritiraju me naši novinari koji svake godine za božić nađu kao ove godine u Novom listu nekog mladog perspektivnog beskućnika s nadom u formiranje obitelji i bolju budućnost, usput otkrijemo i bezdušnike koji su krivi za njihovu budućnost. Na meni zanimljivom portalu zeit.de novinare, nema majci, nije fake, šalju na ulicu u istraživanje, izvještaj je ovdje, ne da mi se zezat s ubacivanjem linka, tko zna njemački nek samo kopipejsta: http://www.zeit.de/2012/52/Maria-Josef-Neukoelln
Prošle godine su bili u statistički najbogatijem njemačkom kvartu, ove godine u najomraženijem berlinskom. Potvrdilo se ono što sam ja znao i početkom devedesetih doživio na berlinskim ulicama, nema velike razlike u suosjećajnosti kod najbogatijih i najsiromašnijih, kod vršitelja službe u molitvenim hramovima i onih zaduženih baš za beskućnike, pankeri u zauzetim zgradama su često opasni i barem stavljaju natpise da nitko nije dobrodošao u njihov zatvoreni svijet.
Dugo već nisam pročitao sedam čitavih stranica na ekranu, povremeno radeći pauzu s twitterskim odama Jelene Jovanović životu u Danskoj, životu na nekom drugom planetu.
Inače pas i ja smo sami na prigradskim ulicama, drugarica još boluje, nigdje ne piše koliko traje ta gripa ako je to to, sinoć su mi se priviđale sjene, sjetih se Teobalde i jednu sam uspio kako tako snimiti.
Odazvao sam se pozivu njemačkih pirata blogerima pa možete kod mene uživo potpuno transparentno u posebnom prozorčiću pratiti kako ide akcija prikupljanja 50 željenih donacija za piratske plakate, zabavno to mijenjanje brojeva.

Sviđa mi se taj ideal dijeljenja što je okupio društvo oko mene na twitteru, svašta nešto za studirati ...

Naljutiše me jutros, psa na lajnu pa pješice u grad. Svratismo i u piratski kafić, tamo opasno za pse, nažderao se keksa od pirata dok sam ja dekoncentrirano vodio jedan razgovor, na povratku naletih na rijetke prizore ugodne oku i nosu, i domaćini bijahu ugodni. Već sam ponovo bio potpuno opušten pri kraju pješačkog maratona kad je Jina iznebuha napao avlijaner, pokušao ga i ugristi, srećom nešto ranije sam ga oslobodio uzice nadomak doma svoga pa ga je munjevito oborio na leđa, tad sam se već i ja snašao i pomogao ga otjerati. Nema sigurnosti ni za ljude, ni za pse na ulicama naših gradova.

Nismo na putu, pukli smo, imamo jednu dosadnu temperaturu, jednog zaljubljenog i sebičnog svojeglavca i jednog ekonoma i šetača koji se u komentarima kod njemačkih pirata priljepio na još gluplju temu od zdravstvenog odgoja, zabranu pušenja.
Članica piratske stranke je protivno zaključku stranke glasovala za prijedlog zakona o zabrani pušenja na javnim prostorima kako su ga predložili Zeleni, prvo je rasprava išla o tome je li u redu to što je napravila, nakon dvadesetak komentara svi smo došli do točke oko koje smo se složili, nijedan zastupnik ne treba glasovati protivno diktatu svoje savjesti i moralnih principa bez obzira na stranački stav, sad dvoje kojima ja pomažem kratkim zajedljivim upadicama pokušavaju dokazati da to ovdje nije moguće primjeniti kao jači argument od poštovanja stranačkog stava i tako se zajebavam umjesto planiranog čitanja dvije knjige Agnes Heller koje su mi važne u jačanju sigurnosti vlastite svjetonazorske principjelne pozicije, ovdje ne mogu čitati jer mi je ambijent zagađen blizinom radnog mjesta pa makar bio i na odmoru, izvrstan izgovor.
Inače u stanu branim pravo psa na pisoar, mada je očito da bi mogao i bez njega i da piša samo kad želi pažnje ili bi bonbonicu.
p.s.
Da ne bude sve crno malo crnog slatkog...

Odlazi još jedna godina, a valjda ću i ja, kod mene se za ferija nikad ništa ne zna, popodne na put. Ne mogu reći da je to bila najgora godina, ovih par prije je nemoguće nadmašiti. A što reći, promijenio sam životni stil, rokirao poroke, osjetio trenutak za drukčiji tempo i prioritete, nabavio Jina, odjebao emotivnu vezu sa sindikatom , još sam unutra jer još nema boljeg, ušao u piratsku stranku bez ikakvih iluzija, sa željom da pomognem, sviđa mi se berlinska piratska priča, u Berlinu smo ove godine imali stan u Friedrichshainu, središtu svijeta, neprocjenljivo, nastavio blogati.
Propustio sam i tridesetpetu godišnjicu mature mada sam svojevremeno odlučio da ću ići na zadnju okruglu. Više možda i nije nemoguće da ih bude još.
Nemojte se čuvati, uživajte koliko možete, put neumjerenosti zbilja vodi u zamak mudrosti, spori vlak sigurno pristiže iako svaki put iznenadi.

Počelo je opuštanje, lik vidio kod mene na fejsu, zna me jer moj pas skače na sve pse, dakle vidio piratska stranka, kaže hoćeš da ti kažem svoje mišljenje, ma neću, jebe mi se za mišljenje umornog i razočaranog vozača kamiona koji je prošao više od pola Europe, da virtualno vozi formulu pa ajde, ja stalno kasnim s promjenom guma kad kiša počne padati, ciljane skupine ne mogu biti u Hrvatskoj stari, iskusni, zdravorazumski maheri. Možemo razgovarati samo o prehrani pasa pod uvjetom da mi ne sereš da mi je pas debeo i da je psima dovoljan jedan obrok dnevno. Smijem se uprazno dok mi se nešto govori.
Lijepa mi je bila ova baš ljudske zajebancija oko smaka svijeta, čak i fotka s Mamićem mi prvi put bila simpa uz tekst nabijem vam na k.... vaš smak svijeta. Na Korzu mi se pozira, objavite nas na blogu, pa vrijeme je darivanja, ma kome je važno to da ga vidi nešto ljudi, a ženskog je roda, može mi se slobodno javljati, pozitivna diskriminacija, još ako je rubna skupina poput Romkinja ili časnih šansa za objavu je veća. Jina jednu današnju fotku objavljujem na svom blogu, nakupilo ih se za njegov, ali nemamo vremena, šetamo i dišemo.

Jučer smo birali pogled, ne hranu. Organizam osjeti što mu je prioritet. Pizzeria s pogledom. Nema baš ljudi, valjda su probali, ne samo pogled nego i hranu. Dobro moja dinamitna je mogla proći, osim toga i pas je mogao sjediti na terasi, ne smijemo tražiti previše. Završio sam s poslom do nove godine. Danas je drugo praznično čašćenje na koje se neću odazvati. Nikad političara od mene, da je fešta uklopljena u obavezno radno vrijeme pa ajde. Nasmijali me moji maturanti pitanjem bi li išao s njima na put preko uskrsnih blagdana, dragi su mi svi, ali to su slobodni dani, neprocjenjivo toliko da ću idući tjedan i stranačku feštu propustiti, akobokda bit ću u Europi, ma makar i u romskoj Mađarskoj.

Dug dan me čeka nakon ranog ustajanja. Nekad sam se uz tako ispunjene dane osjećao važan, sad više ne. Barem se pas jutros naskakao i valjda će i spavati između pauza mojih dolazaka.
p.s.
Zadnja fotka radni naziv : "Dok se Jin igra."

Postoji nešto što mi se sviđa ovih dana, šarenilo na Korzu. Dobro je da u ove dane kiča i umjetnici nešto prodaju. Kažem prijatelju Marinu, inače ne samo slikaru i pjesniku nego i poznatom riječkom prosvjedniku, savjesti grada, da me ribe podsjećaju na Voju (Radojičića), on me nije dobro čuo i odgovara, ne to je stiropor (nije Vojo valjda ;)). Ako ne znate što za poklon, preporučujem ga, oko cijene ćete se već dogovoriti.
Najveća gužva je kod štandova s hranom, ove godine imaju dobru PR ekipu, čitaj reklamu, al čini mi se da je počelo i tradicionalno hrvatsko muljanje da se dobije na težini, u svakom slučaju ja ću svoje obješenjake nabaviti u Podravini.
Zanimljiv mi i novi atelje, za tetu još nisam čuo, a krvavice mogu proći, i red je, cijena im je bila 35 kuna po kg..

Opaka je i predsjednica, ne samo ekipa, samo koliko je to važno, jebu me svjetla, nikad dvorskog fotografa od mene.

Jesen je tek sad potpuno zavladala gradom. Pasja vremena. A pas je već počeo cviliti dozivajući proljeće, neće to dobro završiti, prerano je počeo.

Žabica relativno dosadna bez Windice.

Jutarnja šetnja obavljena, novac na vanjskom bankomatu podignut, šetnja bez psa obavljena, plaćeni računi osim onog od 25 kuna, taj ne primaju u Konzumu, zbog tog računa uvijek problem,čekamo dostavu plina do devetipol, žena koju sretosmo u šetnji imala je izuzetno uske traperice, baš me zanimalo kako će to izgledati u negativu, a ono šipak.
Uvijek su mi bile zanimljive te face što se nasilno oblače.
Inače pašteta od tune je na repertoaru, pas je lud za njom, čudan je on, sve kontrira ovima s foruma, uglavnom bi jeo ono što ne smije, imitira mene, cvili zbog čokolade, ali što bi bilo previše bilo bi previše, dovoljan je jedan što nikad nije znao granice u stanu.

Tužan sam bio jutros, shvatio sam da je sustavna indoktrinacija potpuno uspjela, sve zlo je u tome eto što se država nešto petlja u gospodarstvo, privatizacija svega i niski porezi su lijek za oživljenje, za popizditi.
Promijenio sam se, ne ulazim u te diskusije. Uostalom neoliberalna banda je u pravu, nije postojalo gospodarstvo ravno onom za vrijeme Pinochetove diktature, Čile je bilo uzor uspješne liberalne ekonomije.
Kao što već jednom napisah, ajmo malo o bitnim stvarima. Kolači su super mada odstupaju od recepata tako da i želimo ne biste mogli dobiti recepte. Uslikam ih čisto zbog dokumentiranja, brzo nestaju. Još mi nisu dosadili pršut i ljute papričice koje nabavljam kod svojih ljudi, naletio sam na odličan mladi trapist na akciji pa danas ima i sira, jedino što mi se nije dalo ni jaje skuhati.
A ovo vjeronauk i zdravstveni odgoj, dva suvišna ideološka predmeta pokušavaju se neutralizirati, jebe mi se za ustaše i komunjare, da netko ne bi povezao naslov s aktualnom diskusijom, svaka sličnost je slučajna.

Cijeli dan pljušti, svi smo ludi u našem potkrovlju. Oke, neradan dan, ja visim na netu. Upravo u trenu kad na blogu dobih po šovinističkom nosu, na twitteru njemačke piratice favoriziraju moj twitt, uzgred, po prvi put primjetih da imam samo dva muška followera i to je jedan čudnog nicka ribafish kreten. No protiv tvrdoglavih nikakvi argumenti ne pomažu, psa sam podigao i na krov da vidi taj potop, ništa, morali smo nakon ručka popustiti. Pametniji su tako kako biva nakon popuštanja pokisli.
Vježbam i piratski engleski, nedopustiv je closed source code in open source software !

Kći provincijske učiteljice još kao starija maloljetnica odlutala je u bijeli svijet i tamo je naletila na najveće barabe koje joj je umjetnički svijet današnjice mogao ponuditi Clarkea, čiju sam berlinsku izložbu pogledao prije više godina ali prošle ne jer je sad upad deset ojra, koji ju je kao redatelj klasično eksploatirao i Galloa kojem je u istoj ulozi ni manje ni više no fake popušila i skandalizirala jadni nevini filmski svijet koji kroz današnjicu korača zatvorenih očiju. Rekla je da joj to nije bilo teško jer je s njim i prije bila intimna, zanimljivo mjerilo za prihvaćanje uloge. Što je je, ali sad si može priuštiti vrhunske fotografe koji će slaviti njen tjelesni hram.

I tak ti ja mislim da mi niš ne može popravit dan, mobitel mi radi non stop, pitaju me profesori zašto, a ja ne znam objasniti, ministar je naime donio odluku da nema zaključivanja ocjena na polugodištu, a sad odjednom razrednici moraju servirati napismeno roditeljima sve ocjene njihove djece i to poslat im ,da ne bi slučajno došli u školu, suludo i idiotski, ja ko sindikalac još vjerujem da je to neki nesporazum s birokratskim patuljcima kojih se nakotilo po ministarstvima.
I tak se prestanem javljati na mobitel, kad ono na Korzu predstava bogatih za raju, borba za elitni prostor, jedni ušli, a drugi ih uz pomoć suda, policije, provalnika i hitne pokušaju izbaciti. Ništa ne kužim, obavješteni mi kažu da ovi unutra ni ne štrajkaju glađu, vidim struju imaju, a unutra su već nekoliko tjedana, izvor informacija mi ne zna reći jel imaju vece. Zemlja luđaka, deložacija se odgađa jer je krivo napisana adresa gdje se treba odvijati, meni je novo da su mi simpa i novinarke i policajke, čak i ona zločesta što nas snima, novinarke ipak imaju više bora, teži im valjda posao.
Nadam se da za vrijeme predstave koja je trajala oko dva sata nekom iz drugog dijela grada nije zatrebala usluga hitne pomoći. Na drugoj strani Korza sve ide svojim ustaljenim potrošačkim tijekom.

Moć najčešće nije tamo gdje se čini. Jučer sam čak branio tezu da ne vjerujem da je ministar idiot te da vjerojatno nije ni vidio odluku donešenu u njegovo ime na što su mi se smijali. U ratu su svi znali da postoje i dokazane su paralelne linije odlučivanja, generali baš i nisu bili ponajjači na terenu. Ljudima je gušt posjedovati pozadinsku moć, neugrožen vučeš temeljne poteze. I internet već vrvi ne samo od zatvorenih već i tajnih skupina, iznenadiš se svaki put kad otkriješ postojanje neke nove mailing liste.
Ipak diskusija će se razviti tek kad na blogu fotografijom dokumentiram postojanje golog dupeta u raskrečenoj pozi.

Zvuči nevjerojatno, prve radne godine su tako prolazile s tim da sam jedno kratko razdoblje kao samac i jeo uglavnom vani. I dalo se, i moglo se, sjećam se ispred. a ne u Kontu smo počeli piti tek nakon pojave glazbenog novog vala. Bendovi su osjetili i najavili predstojeću apokalipsu, sumrak svih vrijednosti. Zatim je svake godine bilo sve gore, pa rat, pa još gore. Od nedavno izlazim jednom tjedno u stranačku birtiju, to je jedna od jeftinijih.

Smiješno pitanje, imam li najnoviju fotku Anne Hathaway, kao nestala s interneta. Zanemario sam taj smjer bloganja otkako sam se ufurao na fotkanje na slijepo, doduše zadnju godinu neki čudan period, vodeće glumice nešto glume s donjim rubljem. Očekujte svašta, i papu od danas pratim na twitteru.

Prvo o bitnim stvarima, jučer smo se nas dvoje sustanara sebično bez trećeg Jina dogovorili da ćemo sami vani na ručak i usput pokazali koje smo konzerve u izboru restauranta i hrane, ako B(l)og dopusti komentiranje znam da će biti i ono deja vu. Drugo za neupućene, ja nemam nikakve veze s nemogućnostu komentiranja, to su male tajne velikih majstora kvaritelja igre bloga.hr.
Sudjelovao sam u izgradnji sindikata koji je toliko ojačao da se sad kad tkz. socijaldemokrati imaju vlast, izborio za sudjelovanje u pregovorima s vladom. Kvaka je u tome da socijaldemokrate više nigdje u Europi ne zanimaju principi socijaldemokracije, zadnji uticajniji demokrati među njima su bili Olof Palme i Willie Brandt, a to je već bilo dosta davno, pa su pregovori, ili ćeš potpisati što ja kažem ili ću ja uvesti red uredbom. Sad kad je uspješan ni sindikat mi nije više izazov mada mi je lijepo gledati da se članovi na referendumu mogu izjasniti za ili protiv potpisivanja temeljnog kolektivnog ugovora, ta odluka ništa ne može promijeniti, bit će kak je vlada odlučila, al nek postoji jedan sindikat u kojem se možeš igrati kemijskom i papirom i umišljati da si važan.
Jednom tjedno utorkom odlazim na druženja male stranke koja ni kemijsku ne priznaje, moraš znati na kompu miša na pravo mjesto ako želiš konzumirati demokraciju. Tu je već problem jer većina Hrvata ne zna što je miš i čemu im služi, pa dečki, a uglavnom su dečki u priči, djeluju nesigurno kad im cure ponude suradnju, ne mogu izglasati tko će ih uputiti u zajednički projekt, problem je gore u središnjici, mi u provinciji smo prodorniji, ne bojimo se eventualnog neuspjeha niti rizika neprijateljske infiltracije.

Ne leži mi baš ta uloga ali valjda po prirodi stvari pripada nama starijima. Jer inače ja ne trpim ni foto aparat ispred sebe

Pretpostavimo da je ovo zbilja jedini život kojeg imamo. Velika većina truli tražeći ili obavljajući posao. Rad je stavljen na pijedestal nečeg najvažnijeg kao da je to samo po sebi razumljivo. Čovjek mora raditi da bi preživio, nema izbora iako bi se npr. igrao cijeli život izrađujući makete željeznica kao što to radi jedan sredovječni gospodin u Berlinu, koji ima sreće da od tog i živi, jedini problem su mu kazne kontrolora rada, jer mu dućan često nije otvoren u propisano radno vrijeme. O tome sam meditirao jutros šetajući psa shvativši gledajući hrpu ljudi da se ljudi ponašaju ljudski uglavnom za vrijeme marendi, dok sam fotkao pas je obavio nuždu, odšetali smo, on mirno doma, a ja već hrlim na radno mjesto.

Svi ti moji projekti s distance gledano su šarena laža. Slobodna škola se svela na slobodnu učeničku zajebanciju i relaks pauzu od mučnog štrebanja drugih predmeta, sa sindikatom sam naizgled, barem prema pojavljivanju u medijima uspio, ništa lažnije od toga, ideali dalje od ostvarenja no ikad, a odlučivanje osim sporadičnih referenduma, centralizirano kao kod većinskih sindikata koje smo poslali u vražju mater i napustili. Ovo s piratima najnerealnije zvuči, no možda baš zato postoji šansa, uostalom već sad sam zadovoljan, i Jelena mi je među ostalim junakinjama pokreta fejs frendica, a na twitteru me ne prate njemački pirati, nego piratice, sve nekako logično, u tom ludilu ima sistema, još kad bi se neki detalji s ljudskim resursima poklopili ,
ma nema veze, kao i uvijek, samo se igramo, kolači su sve bolji, možda na slikama ne jer ih ne fotografiram hladnokrvno. Netko je nestrpljiv, ima izaći !

Zarazne kuglice od smokava, ne možeš stati, sva sreća da sam se "dobro rasterećen" vozio u grad. Jinov prvi sudar sa snijegom pratite na njegovom blogu. Sa svjetlećim lampicama se u gradu opet razbacuju, ovaj put barem nije ono baš neukusno. Hladno je, jako je hladno, stavljene su zimske gume ali Trst će ipak izgleda čekati. Na twitteru me prate najopakije njemice i najopakije srpkinje, smiješim se. Na Korzu mlade intelektualke rade makro snimke.

Ajme meni koliko poruka da sam bio u dnevniku u dvanaest, nema više moje mame da to prati pa eto javljam cjelokupnoj javnosti da ću možda još biti u informativnim emisijama. Glede rasprave na fejsu u pravu su oni koji vele da majica više vuče na narančasto nego na crveno, no nebitno je to za sivu stvarnost, zato je danas samo fotka s buvljaka na putu ka sindikalnom domu u boji.
A glede sadržaja današnjeg sastanka nakon presice i mojih stavova, uvijek podržavam referendum ma kako bio sastavljen, ovdje se glasa o dva pitanja, i ma kolika bila bila vjerojatnoća da će glasačko tijelo pogriješiti, nakon zadnjih brutalnih pokušaja vlade da dokrajče ostatke i ionako slabašnog sindikalnog pokreta u Hrvatskoj, neplaćanjem štrajka i donošenjem zakona da bi se sprečilo ostvarenje dogovorenih prava piratski odgovori na postavljena pitanja glase ne i ne, a u normalnija vremena s normalnijim ljudima ćemo trezvenije razgovarati.
Za ostale zaposlene baš me trenutno briga, njih ionako nitko ništa ne pita, predstavnici nekih sindikata državnih službi nam zahvaljuju što smo neplaćenim štrajkom izborili neka prava i za njih, jadno ali ipak oko jubilarnih i oko prijevoza naprimjer, ima na čemu i neće biti i drugi put, jer ni nas biti neće. Zato zaokružujte dok možete pa makar na ententini.

I tako se vozimo uljuljkani u svoje sudbine, a netko sa strane vidi sve...

Fotografije su već objavljene na novom rezervnom blogu
tako da sam ovdje dan mogao preskočiti, ali glede komentatora ovdje je raja .
Sva sreća da naša banda nema novca ko banda u Berlinu, barem neka sirotinjska utjeha, oni tamo su čitave kvartove koji su zaudarali po boljoj prošlosti porušili i napravili nova raznobojnija i funkcionalnija naselja.
Budući da su mi peračice prozora jedan od omiljenih motiva primjetio sam da se kod nas barem u centru izlozi sve češće peru i da je, zanimljivo, prosjek godina trgovkinja sve niži...

Ni pas ni ja nismo najbolje, on zadnjih dana svugdje sakriva hranu pa sad posljedično povraća, ja sam knap, obveze u Ustanovi, hobi (stranka jučer) te e-aktivnosti, nov sam i na tumblru, tek sad sam čuo i za to čudo, a ništa mi internetsko promaći ne smije, i tamo sam nachtfresser.
Dokumentiram jutarnju kupovinu u Merkatoru, jučerašnji ručak te što primjetih na jednom portalu s lošim fotografijama, u Švicarskoj snijeg ali nije prehladno.

Prorokovano mi je od strane jedne fakultetske predavačice u Berlinu prije nekoliko godina, a eto tek sad počela neka kampanjica kontra mene na društvenim mrežama, tek sad ispada da ono što već osam godina na blogu svakodnevno lupetam i fotke koje objavljujem nije potpuno nevažno i beznačajno, nego ono što sam oduvijek htio isprovocirati, stav da bi te tričarije najbolje bilo zabraniti. Daleko je to od zatvora za prakticiranje trenutno nepoćudne psihoterapijske doktrine, ali ništa ne dolazi preko noći. Sirija je primjer s jedne strane kako je jednostavno isključiti internet pučanstvu, s druge strane kako je još jednostavnije preparirati javno mijenje protiv krvožednog režima.
laje se laje
al nema više sruje
vidi još traje !

Najprije šok, neće biti tradicionalne pijače s dvije godine mlađim najboljim frendom iz djetinjstva, jebiga, imao moždani. Nije njega samo rat sjebao, što bi Sidran rekao otac je kuća što se ruši. Reče Čombe zadnji put, mi smo bili rockeri, neumjereni do daske, al imali smo ko neki jebeni kodeks časti.
U Puli prvo idemo na autobusni kolodvor po današnju zvijezdu programa , bili smo uvjereni da nećemo na put pa je ona uzela autobusnu iz Zagreba, mi smo čekali nju, a nas je čekao pljusak.
Sajam je zakon, sve puno ljudi iz Hrvatske i šire, jučer je i od Predraga Lucića bio veća zvijezda talijanski germanist, omiljeni tršćanski predavač Claudio Magris, zbog njega svojim nasljednicama glede njemačkog predlažem Trst za studij. I u toj gužvi masu ljudi i poznaješ ko da ste iz istog sela.
Pustili su nas na iznenađenje Vedrane Rudan s psom. Znam da dosta ljudi misli da psu unutra nije mjesto, ali moj se voli družiti i to čak s ljudima i to ljude zbunjuje jer su se oni zaboravili i međusobno podnositi.
Pula je zakon, i u obližnji restaurant smo mogli s Jinom, juha s tartufima 20, gulaš s fužima 30 kunića.
A knjige, knjige su bez obzira ma popuste skupe, ja ništa nisam uzeo, drugarica sabrana djela Meše Selimovića, pet romana za 189 kuna, valja doduše i meni uskoro ponovo čitati "Derviš i smrt", jer sve mi je bliže ono da je i smrt besmisao kao i život.

Prvo šetnja s psom, zatim piratski članak za zatvoreni krug ljudi, tradicionalni odlazak na tržnicu, već sam spominjao rituale, ponedjeljak Koreanac, utorak pirati, četvrtak bazen, nedjelja tržnica, ovaj tjedan će biti nešto poremećen, a danas je bio u kombinaciji sajam knjiga u Puli, vjerojatno ništa od toga. Hladno je, ali i bolje da je tako, samo nek ne kiši, dosta mi je nevremena po Europi.

Cijeli dan pratim mladu kolumnisticu na twitteru, trenutak kad je u Berlinu počeo padati snijeg.na fotki je njen mačak Alf :

U Sloveniji krv na trgovima. Šetam mirnom hladnom Rijekom i razmišljam o svojoj uvjetno rečeno radikalnoj političkoj poziciji i kako si oni kojima je najgore više ne mogu priuštiti ni drskost u gardu, lagano lomljenje je privedeno kraju.