Prvi koraci po europskim metropolama su mi uglavnom bili po muzejima suvremenih umjetnosti. Nakon putovanja staneš i umozgavaš se. I muzeji su mi kao i ljudi, ili me osvoje na prvi pogled ili to ide sporo mukotrpno ili se odjednom upali neka svećica pa me pukne, obično nakon pitanja samom sebi, što ga je moglo motivirati da radi ta sranja.
Najnovija izložba prati zanimljivu tendenciju zadnjih u Malom salonu na Korzu, zanimljivije su od onih godinama prije, otvorene su oko mjesec dana i imam pojam da ih posjeti nas uvijek istih desetak ljudi.
Nemam kalendare doma. Ako mi zatreba datum pogledam na laptop dolje desno valjda. Sjećam se vremena kad je bila stvar prestiža tko će imati bolji kalendar ili kalendar poznatije firme. Nisam ni tada sudjelovao u natjecanju ali sam ponekad pomagao u nabavci. Jedne godine sam sjećam se napomenuo postajemo nacija kamiondžija, u trendu su bile gole žene, tada nam je još dobro išlo, sad su humanitarni kalendari u trendu, kupujuju ih uglavnom firme. Pojedinci baš i ne planiraju budućnost.
Žalosno je kako mi frendovi lako gube živce, razumijem ali ne opravdavam. Meni je odmah na početku dan trebao otići u vražju mater jer sam zakazao na pečenju onog što zna napraviti svaki pizdožmik, jaja na oko. U gradu braniteljski sajam, frend dragovoljac pizdi, gle vojaka s trbusima do koljena, ja velim, ma uživaj, gle ovih majstorija.
Na akciji pazite salama od divljači s plemenitom plijesni 70 kuna, bazdi malo na plijesan al nisam testirao jel plemenito, dosta mi eksperimenata na našim prostorima. U školi žestoka rasprava o ovoj babi što je došla prosipati mudrosti o seksu, obje strane baš mene dočekaše da ih razočaram glupim pitanjima jel ona gošća, tko ju je zvao, kak se tko ponašao, veli frend koji je pizdio na ove zaostale, al ga sereš, znam da misliš da je žena primitivna glupača, a ti ga tu filozofiraš, sve stoji, velim ja, al kad bih svakom što ja osobno procjenjujem da je glup to i rekao, gdje bi završili, osim toga budale su već nametnule svoje vrijednosti, najgore je ne biti pristojan s njima, kad mi budemo većina promijenit ćemo sustav vrijednosti i pravila igre, razgovaraćemo o seksu u bankama, a ne o tome smije li se vrijeđati homoseksualce i nas velike masturbatore.
Ostaje mi enigma zašto ljudi odbijaju pokušati biti slobodni, najiracionalnije je uvriježeno racionalno ponašanje. Moja ekipa griješi, ne želim pogriješiti i nametnuti se, nema nade. Vrijeme je danas bilo jako lijepo.
Razgovaramo još preksinoć al tek sad reagiram jer sam ostao bez riječi kako nisam živio u tom jebenom stvarnom svijetu, iz svijeta opojnih derivata sam se preselio u svijet interneta. Totalni sam outsider, ni o jednoj seriji nakon "Dugog toplog ljeta" ne mogu razgovarati, televiziju pamtim iz vremena rata kad me zanimalo kuda je slobodan prolaz, te se sad iznenadim kad neke reportere upoznam kao borce za ljudska prava. Jedino što me uvijek užasavalo bile su ozbiljne stvari, tako nikad nisam bio među najvećih freakovima u svojoj komuni, oni su poznavali istinu, a sad me malo zbunjuje to da moramo biti ozbiljna stranka, pa zar nisu svi ozbiljni, i crkva i država, a mi valjda ne želimo biti kao oni. Vi koji ste živjeli normalan život javite mi jesam li što propustio.
Jučer mi bilo žao, na fejsu rasprava o nekoj očito općepoznatoj časnoj Simoni, a ja nemam pojma o njoj zatvoren u lažni svijet onih od kojih se svaka druga zove Kate.
Još mnogo ljepši bi mogao biti grad i te kako, al eto realisti kažu da je neostvarivo, pa nek im bude, kad je tako.
I tak se vozimo, vozimo, malo odmorimo uz more, malo prozabavimo, šetamo i opet vozimo. Usput obavimo što se od nas traži kao i nuždu naravno.
Tko bi sad trebao odgovarati, on što je stavio fotku samnom na svoju stranicu ili ja koji sam njegovu fotku samnom kao glavnim likom skinuo s njegove stranice i objavio na mojoj ? Mislim jebemise, al tko bi ako tuži mogao dobiti lovu, sad je u Njemačkoj jedan bloger popušio zbog fotke na dizajnu koji uzgred on nije radio od jedne jebene imperijalističke korporacije.
Post koji ću što brže zamijeniti sutra s drugim, ha što brže, kad mi vrijeme dopusti, bolje nego da ulazim u raspravu na drugom mediju s nekim pičkicama i razbudim se, fotke za sutra već imam, uglavnom iz javnih prometala, al ne idu uz ovakav post.
Prolaze fešte, sve nas je manje u Rijeci, sve manje piva u igri. Otpravili smo još jedan rođendan od Megi, Matija je uspio napuhati loptu, konačno opet promatram svijet s normalne visine
Razbuktala se rasprava o seksizmu u društvu. FDP, njemačka govnarska partija, što se nazivaju liberalima, je na opće iznenađenje dobila 10 % glasova na zadnjim pokrajinskim izborima i naravno odmah nakon toga je u javnosti izbio skandal oko njihovog vodećeg političara, u očito pripitom stanju dobacio je nešto neprimjereno zgodnoj novinarki. Nijemci temeljiti kako jesu su odmah otvorili opširnu raspravu o seksizmu u društvu, umjesto rasprave o psihi ogromnog broja građana koji je glasovao za kretene. Dva su se pola iskristalizirala, izuzetno radikalne i oštre feministice, te skoro sve stranke koje ih gle čuda masovno razumiju i podržavaju, te najtiražniji dnevni list "Bild" koji usamljen relativizira stvari na drugoj strani, a u sredini hrpa normalnih koju nitko ne čuje.
Tu je meni od početka nešto strašno smrdilo, nisam mogao detektirati što, onda su reagirali pirati i tek nakon bijesnih odgovora na njihovu vizualnu provokaciju shvatio sam bit problema.
Naime baš svi komentatori kao i vjerojatno velika većina čitateljki i čitatelja ovog posta su opsjednuti veceima i probavom, razumljivo za nas koji smo dobrano u govnima, al za Nijemce me to začudilo.
Baš svi misle da vrata mogu voditi jedino u vecee i razgovaraju o problemu zajedničkih vecea, o tempora, o mores.
Dobro, umjesto ozbiljne rasprave i ja ću iznijeti svoje iskustvo, bio sam DDR stipendist smješten u studentskom domu, po katu su bila dva veća prostora s tuševima i veceima na dva kraja hodnika, s oznakama na ulazima, jedna za muške, druga za žene. Odmah prve noći je netko pomiješao te oznake, prvih par dana su se ljudi s tim zabavljali, no ogromna većina je posjećivala prostor najbliži svojoj sobi, sve je savršeno funkcioniralo osim jednog Rusa koji je umjesto uživanja u programu slao dopise upravi tražeći uvođenje reda. Žao mi ga bilo zbog očitog zatvora.
Jebate al mi stranka ima image. Konačna rasprodaja Hrvatske,zatvaranje Lunje i Maze, Bandićev internet, pritvor Jasne Babić, samoubojstvo mladog policajca poštenjačinje, sve baš sve pratim na netu među prvima reagiraju članovi moje stranke, al jebat ga, nitko nema pojma osim nas unutra da su baš oni članovi i da ta stranka postoji, svi reagiraju imenom, prezimenom ili nickom.
Hebe mi se naravno za to, nastavljam svoje uobičajene šetnje, srećem ljude i zaustavljam se s njima, čita se blog i zbilja što reče frendica istina malo drukčijim riječima, ta arhiva sa strane kurcu ne služi, kad uhvatim vremena stavit ću linkove nekih starih postova, možda i iz 2004 ako još postoje, nema šanse da ih se dokopam ili ne znam bez enormnog trošenja vremena.
Spominje mi na pijaci kolega s druge škole da zašto sindikat šuti oko pizdarija i pretnji starijim prosvjetarima, kažem da ne znam jer mi je sindikat sad centraliziran, nisam čitao, ne čitam fucking jutarnji, zašto bi trebao čitati ta sranja, pa da imaš svoj stav, kaže kolega i u tom trenu vidim na tržnici svog starog koji je o svakom sranju imao i ima zadrt stav, pa makar i pogrešno površan, imao je i stav ne slušajući me da ja nemam svoj stav, kažem kolegi da nemam vremena, žurim, he, he, dobro je, stari iako jasno bolestan ne izgleda tako kako postupa, pas me čeka doma, on misli da nešto strašno gubi što nije vani, on misli poput tih izlapjelih ljudi koji puše svu moguću propagandu da je jedino bitno da se istog trena pojavi u parku i popiša na prvo stablo.
Svijet kao i sindikati i stranke imaju druga pravila i statute. Riba smrdi od čistačevih jaja.
zašto je zatvorena?
pitam radoznalo.
svi su jednaki pred zakonom
svi su jednaki
budale ponavljaju
budale ponavljaju
budale ponavljaju
postavljam potpitanje
pred sudom su svi jednaki
pred sudom su svi
budale ponavljaju
budale ponavljaju
svi su jednaki
svi ponavljaju
pitam jednako
nitko ne razumije
svi su jednaki.
p.s.
maskirao sam fotku
karneval je
i ja sam narod
pun ga zatvor.
Moja generacija je poprilično out, od moždanih udara, preranih smrti do puzajućih propadanja. U svim projektima kojima sudjelujem uglavnom sam najstariji i valjda dobro da je tako. Nama nekolicini neukalupljenih u životnim kavezima je zajedničko da nas uglavnom previše ne zanima ono u čemu nas društvo prihvaća i u čemu smo uspješni. Noritoshiju nitko ne bi dao te godine, stalno putuje, angažirani aktivist, Japanac u New Yorku, ne baš previše mudar, jurio je u Japan nakon nesreća pokupiti udio radijacije koji je smatrao da mu pripada, samac i vegan, u pauzi slavni fotograf. Tako bi mogao složiti životopis jebača generacije, Bertija iz Kanade, mah iz Rijeke, Čombe se valjda oporavlja od udara al on da ne duljim ima obitelj... To je prednost fejsa, zbilja mi je zadovoljstvo gledati svježe fotografije uspjeha, nisam ljubomoran.
Bezvoljan sam prateći ove polemike na fejs zidu Jasne Babić, ona koja se još za rata najviše kužila u kriminal je u zatvoru, tužio je onaj sumnjiv lovator poznat po pokojnoj Begovićki i Pokosici, a likovi neki meni baš i ne potpuno nedragi poput blogera Peratovića papagajski ponavljaju, zakon je jednak za sve. Raste nemoć u jadnoj državi, ne znam samo zašto su neki suci jadni, pa nitko iznad njih nije, napisa netko, pa i oni imaju dugove i nekako mi situacija postade namah jasnija.
Jučer grah, danas lignje, dok ide ide...
E neće ići, evo vratih se upravo s ovaj put zanimljivog partijskog, al o tome možda drugi put, razmišljam nešto, koliko bolesnih ljudi živi u tim neboderima ?
"Stretching, NF, stretching" ponavlja moj nezadovoljni koreanski učitelj na rastanku uobičajene sesije ponedjeljkom. Danas nakon rasturačine od masaže sat i pol do radnog vremena. Lagana šetnja provincijom, to volem. Prvo birtija, moram oporaviti organizam od šoka, jedanaest je sati, dvojica valjda četrdesetogodišnjaka, bistro djeluju, jedan i moj fotić skužio, s već četiri pive na stolu, fotić konobaricu registrira.
Šetam dalje, mutan pogled.
Prolazim pokraj stadiona kaljuže, metafore športa horvatskog.
Najslađe je poslije doma, ne samo zbog psa koji se kod ulaznih vrata u skakavca pretvara, prije šetnje se valja okrijepiti, to ja zovem strechingom, gle kolača kak se rastegao, vježba umjesto mene.
"Zakazali smo. Bili smo kao i ostali, a da to nismo ni primjetili."
Klaus Peukert Tarzun član predsjedništva njemačkih Pirata nakon jučerašnjeg neuspjeha na pokrajinskim izborima u Niedersachsenu, 2,1%.
Zanimljivo je bilo noćas na Twitteru nakon objave rezultata. Meni je posebno zanimljiva bila Mareike, najdoljnja na onom postu s četiri piratice od prije par dana. Očito je opet malo popila, a ona nije dosadna poput Obersnela koji kad popije iza ponoći prijeti Slovencima da neće na Jadran ako mi ne idemo u EU pa drugi dan diplomatski izglađuje stvari. Nju je lako prepoznati kad popije, lamentira o svjetskim nepravdama, a usput netko tko je pokušava obuzdati dobije epitet nacisvinje. Noćas je na tapetu bio i lanac H&M. Slatko.
Trijezna je bila grupa pirata koji su napisali zašto su ipak glasovali za Zelene. Zeleni su jako moćna stranka sad u Njemačkoj, pola Njemačke ima sjeban vid zbog njihovog guranja ekoloških žarulja, a i tanje novčanike jer jedu skupu ekološku hranu s farmi na kojima nema masovnog uzgoja stoke i biočokolade koje uzgred rečeno uopće nisu loše.
Glasovali su jer im je sve lošije u životu, a u onim pokrajinama gdje Zeleni imaju ministre unutrašnjih poslova razgovara se s ljudima na ulici, nema ni nasilnog izbacivanja onih koji su zaposjeli nenastanjene prostore kojih je puno, a svi su u nečijem jebenom vlasništvu, onda zeleni ministri mjesecima razgovaraju i zime prolaze i barem se ne najebe od hladnoće. Štite se i prava životinja jer oni koji završe na ulici su uglavnom sa svojim psima.
He,he, ja sam naravno iskoristio jutros demokraciju Twittera onako svjež za potkuhavanje onih koji nisu spavali tezom da ljudi vole da im je loše, al da se osjećaju sigurno dok im nisu ugrožena njihova četiri zida, ono kad tenk ide ravno na puža, a puž kaže, baš me briga, odoh ja u svoju kućicu. Svaka alternativa je opasna. Pirati i inače nigdje nemaju šansi za višekratne uspjehe, svugdje su popisi stranaka po abecedi, ovdje su konkretno bili na dvadesetom mjestu, dobar postotak su još dobili, tko bi čitao listić do njihovih kandidata.
Ja sam sinoć kao bijeli remizirao protiv jake verzije jednog od najšahova online Shreddera, prilažem dokaz, nakon trostrukog ponavljanja pozicije. Ima nas koji barem u igrama ne volimo gubiti, za život manje više svejedno.
p.s.
Jedan pupoljak je u četvrtak otpao s vijenca na sahrani i sad raste li, raste...
Problem suvremenog doba je što se ljudi ulove pojedinih sekvenci iz filma i po doživljaju istih procjenjuju film. Film se zahvaljujući tehnici podsjećam može zaustaviti baš u svakom trenu i važno je koji trenutak se izabere. Onda se izvlače zaključci, npr.Helen Hunt je u suštini ružna, ne, snimljena je pod pogrešnim kutem ili ne zna se odjenuti.
S druge strane nikog ne zanimaju nova vila i auti redatelja filma, neprihvatljivo je svako zadiranje u privatnost pojedinca. Manipulacija plakatima je već druga tema.
svi su prihvatili smrad
kao nešto najnormalnije
i otpratili čulo mirisa
na smetlište historije.
nema smisla borba
za par glavonošaca.
hodam dovoljno uspravno
i ovako.
Jedan od najpoznatijih svjetskih fotografa Noritoshi Hirakawa snimio je studente za vrijeme svog predavanja u Bangkoku. Još uvijek to radi onako bez najave, ne smijemo zvati mog fejs prijatelja u Hrvatsku, mogao bi biti kažnjen zbog narušavanja tuđe intime, naša država nas voli i štiti. Jedna studentica na fotki bi po meni i ne rekavši ni riječ zaslužila odličnu ocjenu iz poznavanja psihologije velikih fotografa 
Dvije cure ogovaraju treću u busu, dosadna česta priča, i onda dodatak, to sam pročitala na njenom blogu, ona ni ne zna da je čitam. Ja sjedim u busu i odmah snimam, jel tko može dešifrirati navodnu kolegicu s prve fotke. Neupadljiva cura zahvaljujući dodatnoj odrednici dobiva na značaju. Inače predvidiv i dosadan dan, ono što vele, do jaja.
Ne dođe uvijek svatko tko želi, jučer je bilo nevrijeme, a kao prekjučer rat.
Svaki dan prolazim, nikad nikog, valjda jer je besplatno. Zatvara se prekosutra. Volim i barem ja čestitam izborniku ili vjerojatnije izbornici, pojma nemam, ubiše me informacije u oči.
Žureći snimao u prolazu, ovo nisu izborne teme, neka nama seksa, fotke nabacane poput napuštenih skupih kvadratnih metara, prostori propadaju kao i kultura ispijanja čaja, što sve opet onaj bloger samo nabacuje...
Hvala na pitanju, ponovo zaostajem s administrativnim poslovima. Društvo zna prioritete za svoje građane. Život je negdje drugdje.
Pogodite tko je od ovih cura vulgarna komunjarska drolja, koja ima sumnjive veze s arapima, koja o baš svemu ima svoje mišljenje i time iritira, koja zbog navodne bolesti, a u stvari opijanja u dva oka otkazuje u posljednji moment važan javni nastup...
Čitam bulevarske napise o njemačkim piratkinjama i pitam se kad ćemo mi imati tako simpa cure u politici. Istraživačka novinarska govna iste vrijednosti u tajnim službama već imamo i znam da su mi oni jedina nada da se pronađe u bespućima blog arhive fotka jedne mlade cure koja mi je jutros nešto trebala, naravno ako se politički aktiviram.
Ma razumijem snimati film 17 sati ili prevoditi dobar roman ili štoviše stvarati ga, al ne razumijem one što bi nabili na kolac druge koji ne bi radili bilošto samo da zarade neku crkavicu, jer su mediji isprali mozak ovim prvima da u današnje vrijeme treba biti sretan svatko tko ima bilo kakav posao, nisam ni ja sretan koji još imam nekretensko radno mjesto, al sam okružen onima koji vjeruju novinama i teveu. Pita danas jedna novinarka jel se dogodilo da maturant ne dođe na sat zdravstvenog odgoja, kako ne dođe, što mislite da ću najaviti, hej cure i dečki, sutra ćemo raditi ono o čemu pričaju na televiziji, i to ono što crkva kaže da je sporno, guba je, dođite, valjda tako mali Perica zamišlja nastavu. Baš koga briga, ionako nitko neće biti ispitivan.
Ajmo malo o životu, doručak i bljuzga na cesti :
Kao i hrana, još par fotki s puta, da se ne baci kao neobjavljeno. Najbolji učitelji su oni za koji vi znate da su neznalice, bitna je kompetentnost čitatelja.
Prag je kod mene položio popravni ispit, doduše s nekom trojkicom, al opet kako sam ja u godinama da sve teže mijenjam osnovna mišljenja i to je uspjeh.
Put do tamo s našim budućim domaćinom zanimljiv, jeli u atipičnoj austrijskoj krčmi usput, društvo ko iz crtića, snimio samo zidnu parolu, nešto u stilu ne požuruj me, radim, nisam u bijegu. Ulaz u Češku užas, toliko mi se zgadilo da nisam mogao snimati, kič ugođaj blještave kopije Las Vegasa, misao. logično da tako dekadentna država poput Češke srlja u propast.
U Pragu smješteni u potkrovlju, Vinohradska ulica, strogi centar, narušavamo mir mladih filmaša, naš domaćin vama poznati dugokosi Riječanin, uz njega u velikom stanu na dva kata Portugalac, Bugarkinja, Parižanin, drugi dan nam se pridružila i Slovakinja. Družili se jedno popodne uz riječku sarmu, vikend rade po 17 sati dnevno, Bugarkinja režira film, treba iskorist raspoložive resurse kad ih se uspiješ dohvatiti, inače praška škola, svak radi sve, recimo u ovom filmu je naš Luka tonac, u toj nekoj poznatoj novoj uspješnici koju mi eto nismo pogledali, Lorenco je bio snimatelj, inače svi su po vokaciji redatelji, tako da u kasne noćne sate čujem vrisku kat niže, alooo, ovaj film ja režiram !
Na moj užas sve trgovine prehrambenim artiklima u centru drže Kinezi, nitko drugi u tim dućanima nije ni zaposlen, drugi dan mi je bilo veliko olakšanje kad sam pronašao jedan "Spar". Filmašima ne smeta, kažu znaju se u tri noću spustiti po piće ako se pojave zvani ili nezvani gosti.
Prag je grad po mjeri pasa, ako izuzezmo Kineze naravno 
, na svakom koraku se mogu naći besplatne vrećice za nuždu ljubimaca, u centru su veliki parkovi, ali tu patroliraju i komunalni redari, sve pet. Jin je bio zadovoljan, jedino zadnji dan nismo znali za taj neki jebeni vatromet i baš je prvo puklo u njegovoj blizini, odjurio je nepogrešivo pred vrata našeg šminkerskog haustora. Odmah moram napomenuti, nevjeratno kako sam dobrog psa imao cijelo vrijeme na putu i tamo, kad stignemo o Pragu iz pasje perspektive bit će više na njegovom blogu.
Inače sam grad je odvratno komercijaliziran, vidio sam najmanje tri originalne Švejk pivnice, snimio sam samo ulaz u onu za koju od prije mislim da je prava.
Kupio sam novu futrolu za fotić, stara izlizana koja me pratila u blogerskom usponu završila je praškom smeću, vrijeme koje nas, što bi Srbi rekli, pelcuje od sentimentalnosti.
Neracionalno, halapljivo dišemo zadnje nenastavne dane. Ujutro trebamo putovati za Prag, nikad se ne zna u ovoj zemlji luđaka. Prvi put za tako dugo putovanje je potvrđena i Jinova putovnica. Zadnji put sam skoro vodilicu zaboravio pa eto je kao podsjetnik u naslovu. Imam samo ružna sjećanja uz taj grad s maturalaca, riganja djece uz jeftinu votku te smrad kuhinje u elitnoj pivnici. Sad putujem u izabranom društvu otvoren za promjenu dojma o metropoli u kojoj je, netko reče, svaka kuća povijesni spomenik. Nek nam je sa srećom, nismo mi više za puta pouzdani...
Prve dvije jutrošnje fotografije su po novom zakonu za zatvor, fotka obavljanja nužde na javnom mjestu nije. Država te smije svugdje, svagdje, svigdje nadzirati, kamere prelaze preko privatnih posjeda, balkona, soba, školskih svlačionica, nadzire se elektronska komunikacija, prodaju privatni podaci s društvenih mreža, skenira se tijelo ispod odjeće, ja sam se izložio pokazavši vam što je zabranjeno, vi ćete i dalje usmjeravati svoj bijes kako vam diktiraju na paparazze ili ne daj bože pedofile, s vremena na vrijeme će objaviti fotku neke anoreksičarke ili narkomanke u stadiju krize, iskopati nekog pijanog četnika ili nadroksanog Mamića da shvatite da se vrijedi boriti za vrednote zdravog hrvatskog tkiva, najzdravijeg mogućeg i da možda trebate izabrati na izborima od dvije hrpe govana onu koja će bolje nadzirati vašu sigurnost i čuvati vas od samih sebe, krvavi ste pred teveom.
p.s.
Priznajem da je i meni u suštini svejedno dok si doma mogu priuštiti slatko, sve teže, najnovije, retrovizor je nešto preko 1000 kuna, nadzorna kamera je možda snimila počinitelja, ali onima iza nje nije u opisu radnog mjesta to primjetiti, sva ta tehnika nadzire veće teroriste, vas osobno !
Razmišljam o razlici elekcije i erekcije smrzavajući se zajedno s psom na parkiralištu trećeg kata trgovačkog centra dok drugarica obavlja kupovinu levisica za mene. Propuh je, nisu mislili da će netko provoditi vrijeme na pragu modnog svetišta niti su mislili na trgovkinje koje bi u razmacima izlazile pušiti, zgodne, prosjek godina valjda 18, čak i djeluju inteligentno, poduzetnici znaju odabrati. Mislim da curama nisu važne elekcije, za erekcije valjda nemaju brige.
Ne razmišljam o tome, stalno izbjegavam pisati o bedastoćama koje nikog ne zanimaju, a mene tako napadnu onih dana kad ne moram gubiti vrijeme na radnom mjestu. Kad sam jučer radio web stranicu koncepcija me pukla od prve, četiri reda fotki koje se smijenjuju svakih pet minuta, jedan red Berlin, jedan red Krk i općenito gole tete, jedan red moja piratska avantura i jedan osobe koje su me inspirirale i inspiriraju, obavezno društveno angažirane. I iako mi je jasno da će posjetiteljima kao što bi i meni realno bilo najviše pozornosti skretati golotinja i Berlin tu sam bez razmišljanja stavljao fotke koje su mi došle pod oko. No jebe me Otelo de Carvalho ili kak se već piše. Što je najbolje nitko ga ne bi ni prepoznao da sam ga i stavio kao što i neki drugi neće biti prepoznati, a zasad ih ne potpisujem iako postoji ta mogućnost, a čak i da sam ga potpisao bez guglanja bi izuzetno rijeki znali nešto o njemu, a tko zna što i na wikipediji piše. Lik je uglavnom bio časnik, u Portugalu izvršio vojni puč protiv dugogodišnjeg diktatora i uveo narodnu diktaturu, opićen stoposto, al nije to dugo trajalo, prisilili ga Ameri na demokraciju i na izborima za predsjednika je osvojio časnih petnaestak posto, onda su ga uhitili jer je u tajnosti navodno opet snivao revoluciju, no to me nije mučilo kao ni što navodno sad žali što je krenuo u to "oslobađanje naroda" kad vidi svo to sadašnje siromaštvo u društvu.
Mene nešto sasvim drugo tjera na mozganje, naime on je oslobođen iz zatvora, za vrijeme suđenja drugovi su likvidirali ključnog svjedoka protiv našeg junaka, e sad mene moralista muči jel bilo kakvog drugog rješenja, očito nije, al eto Otelo ipak nije završio na mojoj stranici, to mu je ipak za mene druga mrljica, prva jer je bio profesionalni vojnik.
p.s.
Link na stranicu imate ispod zastave, na njoj možete ostaviti komentar kao što je već desetak ljudi i napravilo, hvala
Pun ih je grad i vidi vraga, gledam fotke koje sam jutros napravio, niti jedne na njima. Zašto smo barem nesvjesno tako nepravedni ? A baš sam odmeditirao nešto u stilu, što je to u ženskom biću što ga vodi prema tajicama, jer muškarci ih uglavnom izbjegavaju. U Njemačkoj nedjeljom često umjetnički ateljei i političke stranke znaju imati dane otvorenih vrata. Kod pirata stalno svađe, nered, smiješno mi bilo jučer na fotkama gledati njihove sređene ušminkane prostore. Kod nas se nitko ne svađa osim par forumaša iz nekog drugog svijeta. Za svađu moraš postojati.
Konačno ne moram više na komplicirani način objašnjavati političko opredjeljenje, napokon jedna stranka koja ne veliča rad i koja je odfakala ono nesretno Marxovo da je rad stvorio čovjeka. Kad bi se uveo temeljni dohodak za svakog pojedinca toliko te nepotrebne beskorisne socijalne i ine birokracije bilo bi u kratko vrijeme otpuhano na smetlište povijesti, drkađije od poslodavaca bi se mogle jebati s igrama oko zajamčene plaće i prijetnjama otkazima i tako dalje i tako bliže i nezaposleni bi mogli tragati za onim što ih zanima i eventualno stvaralački ispunjava. Tako ide moj godišnji, jebote svaki dan dvostruko korisniji od 90 posto radnih dana, evo jučer preko frendice na fejsu otkrih i u sat vremena ja informatički mladac sklepah web stranicu, divite se ovom naglašavam početku : Nachtfresser web, pa u par sati mogu napraviti bolji vodič kroz Berlin od svih postojećih.
U utorak se spremamo voziti frenda u Prag, zajebat ću seminar iz pizdunskog zdravstvenog odgoja kako da se djeci ne isuše ruke od drkanja. Napisala mi frendica koja prati moj blog, ne bi tebi kritičari zabranili fotografiranje punokrvnih žena nego uopće da išta radiš, ljubomorni su jer su nesposobni primjetiti život oko sebe.
Primjećujem da peračice prozora i spremačice na javnim površinama nisu prije bile tako zgodne i mlade.
Na Korzu isto tako relativno mlad beskućnik prodaje časopis na kojem je na naslovnici. Pet minuta slave.
Možda uskoro postanu i usisavači preskupi i naglo skoči cijena metlama, kvalitetne temeljnije čiste, lakše bi se disalo.
Inače dok smo mi feštali tamo u unutrašnjosti feštalo se i u mom stanu u Rijeci. Počela se lagano okupljati ta ekipa večeras, zanimljivo ove koji žive trenutno vani ne lovi nostalgija, a žale se i da ih nitko ne nagovara da ostanu ovdje jer ih neće sunce tuđeg neba grijat ,bla,bla,bla... Neće biti daljnjeg izvještaja jer svi očekuju moje snimanje, e baš neću 
Prva vlasnica neospornog autoriteta među virovitičkim psima i Jinovog prijatelja, fotka na njegovom blogu (jin.blog.hr)
Druga stalno nasmijana simpatična konobarica, rijetkost u današnje vrijeme.
Donešeni su bez puno pompe novi idiotski zakoni, zbog par njih bih slobodnom nedobronamjernom procjenom mogao sutra odgovarati. Mi smo mislim jedina europska država u kojoj skoro nitko ne reagira na pojačani državni udar u privatnu sferu svakog pojedinca, ali zato svu stoku sitnog zuba iritira amatersko fotografiranje javnih prostora i osoba na njima . U medijima baš i nema puno o smaknuću psa Miška ubacivanjem petarde u njega onako čisto iz zabave pojedinaca, ipak putem fejsa je dosta ljudi potpisalo apel za pokušajem kažnjavanja pojedinaca, neću stavljati nikakve linkove, neka zabava oko zdravstvenog odgoja traje, živjele rode !
Bile su prvo zidne novine, zatim je cvjetalo tisuće cvjetova, dolazi vrijeme internetske bazične demokracije ili alternativno potpune zaštite sigurnosti izgrađenog lopovskog sustava. Između prvog i trećeg milijuni usmrćenih.
p.s.
Progutana je prva opširna verzija teksta kao što su povijesno unesrećivane nebrojene obitelji, trenutno mi se jebe i za to kao što me nije poput pape briga hoće li pobijediti Dobro jer meni nije dobro, a nikad nisam ni precijenjivao vrijednost svojih misaonih nabačaja, nestalo, jebatga, nestalo, fotke planirane za jedan drugi post ću ipak plasirati, sve se danas međusobno prožima, uklapa i poklapa, kako ne bi dvorci i lignje.
Opa, gledam, skoro nestadoše oni bitni Tuđman i Kinezi :
Samo kratko javljanje, radno se ušlo u novu godinu, uz ratne uvjete s puno pucnjave, negdje uz mađarsku granicu, ne znam tko je u većim govnima, mi ili oni, zato stvarajmo dok možemo!
Sretno svima od blogera Jina,Papalagi i NF-a!
