Pretpostavimo da je ovo zbilja jedini život kojeg imamo. Velika većina truli tražeći ili obavljajući posao. Rad je stavljen na pijedestal nečeg najvažnijeg kao da je to samo po sebi razumljivo. Čovjek mora raditi da bi preživio, nema izbora iako bi se npr. igrao cijeli život izrađujući makete željeznica kao što to radi jedan sredovječni gospodin u Berlinu, koji ima sreće da od tog i živi, jedini problem su mu kazne kontrolora rada, jer mu dućan često nije otvoren u propisano radno vrijeme. O tome sam meditirao jutros šetajući psa shvativši gledajući hrpu ljudi da se ljudi ponašaju ljudski uglavnom za vrijeme marendi, dok sam fotkao pas je obavio nuždu, odšetali smo, on mirno doma, a ja već hrlim na radno mjesto.