XYM (ilitiga Hum, na ćirilici :) ) i nema veze s postom...
Napasti, demoni, prikaze i aveti, evo vam! Ali ovaj post će biti kratak, imam posla.
A kakvog? Pa, za razliku od prijašnjih puta, Dragi me se ove godine sjetio (i to ponajviše, rekao bih, zahvaljujući njegovoj boljoj metalnoj polovici) i navrijeme me obavijestio za Lasinju. I tako sutra idemo na duhovnu obnovu. Znate ono, ora et labora, bez labora i s pomalo ora. E, a kako se, naravno, ide iz Zaprešića, moram ja večeras tamo otpuzati kako sutra ne bi pravio probleme. I stoga danas moram pospremiti sve u ruksak za tih dva dana koliko ćemo biti tamo i potezati to sve pola dana po gradu jer imam obaveza. I na kraju dana, kada Sunce bude umiralo ponad Zagreba, sjesti na tramvaj et bus i odvest se kod Dragoga doma. Rekao je da će ranije ići spavati, čemu se veselim no to će vjerojatno opet ispasti dva ujutro :)
Kad sam rekao da ostajemo svega dva dana tamo, to znači da moram ponijeti sa sobom gotovo sve što imam jer ja sam takav. Sa mnom mora putovati sva moja garderoba, hrpa nepotrebne tehnike i pola banje. Naravno, srezat ću to na ono osnovno ali svejedno će toga biti previše. Jednostavno uvijek tako napravim :) Ako ništa drugo, barem higijenski paket pretvorih u paketić. Bjeh, naime, maloprije u DM-a pa kupih one putne stvarčice koje su poprilično male i ne zauzimaju mnogo mjesta.
To me sad podsjetilo na onaj nesretni brucoški vikend na Medvednici kada sam, naivan, krenuo gore s hrpom krema, gelova za lice, sapuna i ostalih strička pininih, a nisam uzeo ni gram hrane ni kap vode! Pa sam bio parazitirao na ostalima. U skoro pobio cijeli svoj vod šatorom. I izgubio nas zahvaljujući mom nepogrješivom kompasu. I spustio nas u potočić fekalija. I skoro pobio kad smo upali do vrata u suho lišće i dok su nas tada pauci polako ali postojano zamatali u mreže dok smo se pokušavali probiti van… I imao sulude ideje kako pozvati pomoć (jedna od njih je bila i paljenje Medvednice).
No dobro, let us not open that particular can of worms… Poanta je u tome da sam se od tada opametio pa kada se penjem na nekakvo sumnjivo brdo, nosim sa sobom barem dovoljne količine vode. Hranu više-manje, lakše je ne jest nego ne pit. A kreme ne nosim. Mislim, ako me napadne međed, lakše ću mu pobjeć ako pred njega bacim komad sendviča nego Niveu!
I iz svega toga vučem pouke, recimo, i tristo puta preslagujem stvari po ruksaku te desetkujem sadržaj. Jbga…
Nadalje… Faks je upisan, ako ste se slučajno pitali, to jest sljedeći semestar. Opet ću imati mahnito puno posla no nekako mi je drago. Sada kada sam se riješio repova s prve godine, otvoriše mi se brojni novi magloviti i mutni vidici (to zbog dioptrije). Prvo trebam srediti beskičmenjake, potom starog prdavog akademika koji nas jebe (da prostite) u zdrav mozak i vrijeđa intelekt i poneku fizičku osobinu čisto zato što može… Onda treba napisat fkng seminar za one proklete živine, žali Bože što sam uzeo taj glupi izborni… Nakon svega toga treba zadovoljiti Mrakyja s kralježnjacima i onda se afinamente baciti na nove stvari. Kojih ima pet. Jedna od njih je biokemija. Iskreno se nadam da sa svoje stranice u indeksu neće baciti pogled na svoje prethodnice i vidjeti kako su se položile tek nakon dvije godine. Ne bih htio da uhvati taj trend, proburazit ću se veoma tupim nožem ako se to dogodi. Nemam elana za potezati još jednu kemiju pet stoljeća uzduž i poprijeko. Pametnome i jedna dosta, govorahu naše stare dok su šamarale svoju djecu i tražile iznimno tvrd kukuruz za klečanje. A meni ni nakon tri kolegija, koji su se oduljili više od svih trakavica ovog svijeta, još nije ušlo u glavu. Mislim, počelo je ali zapelo negdje u nosu. Sad ću ja to pročačkat…
Imam još deset minuta vremena da nakenjam nešto nepotrebno ovdje, onda idem peglat. Dakle, nešto… Zalijepih se kao… Korekšn, imam pet minuta, Dragi me obuzeo nakratko. Dunkve, zalijepih se za R.E.M. i „Losing My Religion“. Bez brige, ne poručujem nikome ništa, my religion is still very much alive and kicking ali stvar je odlična. Ne zbog teksta, tekstove pjesama rijetko kad slušam, nego zbog melodije i ritma. Što se mene tiče, tip može pjevati i u slogovima „na na na“, meni bi stvar bila odlična. I tako imam hrpu stvari koje su mi odlične zbog svoje melodije, a tekstove nemam pojma… Nit znam tko to pjeva. Ma, koga briga…
I sad ja idem svojim poslom… Opeglat nekoliko majica, složit (s)tvari u ruksak i uputiti se u grad na mozgocijed. Lea me opet uhvatila da nešto pjevam na znakovnom, koliko god ta konstrukcija čudno zvučala izgovorena ili izgledala napisana, a ja prihvatio kao da nemam dovoljno obveza i ovako. A poslije samo imam francuski… I onda treba odlećet do Dragog… Samo to… Ostavit ću ruksak na faksu, sreća naša pa imamo ormariće…
Eto vas, budite dobri dok me nema, vraćam se u nedjelju popodne, duhovno preporođen, nadam se… A od ponedjeljka slijedi mahnito hvatanje konaca, držanje uzda, odlasci u teretanu ujutro, na faks popodne, znakovni i francuski navečer… Ma nema problema, pa dan ima 456 sati, zar ne? :))
Eto... Dogodilo se... Ako ste danas slučajno doživjeli padanje sjekira iz oblaka, kišu žaba i pastrva, vidjeli Ogopogoa kako veselo skakuće krajobrazom ili ako ste kojim slučajem naletjeli na sveopće veselje na ulicama bez ikakvog očitog povoda, znajte da je to sve zato što je NETKO dobio svoju krvavo zarađenu dvojčicu iz matematike... Taj netko ne može vjerovati da se to zaista dogodilo i trebat će neko vrijeme da stvar fermentira u spoznaju koja će toliko opaliti pa će izvjestan netko možda i učiniti kakvu glupost, samo da bi se riješio naglog izljeva sreće.
Dakle, kao što mudre seoske babe često znaju reći, dok jednim okom prate svoj vez, a drugim situaciju kod susjede koja je upravo zaprijetila mužu da će ga objesit za jaja ako ga ufati još jednom s kozom u pojati, i budali se posreći. E pa ovoj budali se debelo posrećilo i sada kada se riješila svih duuuuuugih repova, mogla bi i prestati nizati dvice i koncentrirati se na svoju karijeru... Prvu priliku da se u tome iskaže dobit će u ponedjeljak kada je na meniju oceanografija... Živi bili pa vidili, još jedna stara narodna...
Da... Osim te nevažne informacije da mi je danas upravo izvađen trn veličine Sears tornja iz lijeve hemisfere koji je polako ali postojano prodirao sve dublje sa svakom novom godinom ponovnog upisa matematike, čineći putem nepopravljivu štetu svome vlasniku, ništa novoga nema... Jedva čekam kada će proći još i oceanografija da se dohvatim knjiga i počnem čitati, čitati, čitati! A imam i namjeru, zajedno s Ulfuz, krenuti u teretanu i istopiti određeni postotak abdominalnog tkivlja (hehehe, kad već mesarimo jezik, činimo to sa stilom!) kako bih do ljeta zabljesnuo nekoliko stotina metričkih tona lakši, oslobođen matematike, oslobođen organske, oslobođen svih ostalih zaostataka... Slobodan...
I tako... Umoran sam ko pseto, budan sam od 5 ujutro, prehodao od 6.50 do 11.00 jer mi se nije nigdje sjedilo... Umoran, toliko umoran da ne mogu zaspati. Malo ću čitati, nisam odavno... Slumpy i Ulfuz pravljahu mi društvo danas popodne, gledasmo film, igrasmo jamb... Pobijedih. Pusekich, Slumpy...
No, idem ja pokušati zaspati, uz knjigu, ako ništa drugo... Čitam s kompa, a ne volim to... Više volim zgrabiti dobru staru knjigu, prošuškati joj stranicama, oćutiti teksturu lista, omirisati stranice... Obično namirišem ručak osobe koja je prije mene posudila dotičnu u knjižnici ali nema veze, i to je dio osobnosti knjige. Da. Ma, papir je zakon. Jedva čekam trenutak kada ću biti ponosni vlasnik određenog broja kvadrata negdje u nekom gradu. Jedna prostorija bit će odvojena i ostavljena isključivo za knjižnicu gdje će se moći sjesti i čitati, neometano... Lijepi prozor, ukusno uređena. Shvatio sam da mi je drugi izbor karijere, ukoliko biologija podbaci, leži u unutarnjem uređenju prostora. Jednostavno volim skupljati ideje po butigama ili tuđim domovima i zamišljati ih u svom budućem stanu ili kući. Već vidim kako bi izgledala moja buduća knjižnica, kuhinja i tinel. Još samo trebam odlučiti što ću s kamarom... Hehehehe, bit će nešto od svega toga! Ajde, obli mi i čili bili, odoh...
Usput, danas me naprosto šokirala činjenica da je sinjorina Hilton napravila pravi mali reality show kako bi si pronašla novu najbolju prijateljicu. I zamislite sad, naredila im je da se iskažu tako što su morale ribati svinjac! Molim? Kad je ona zadnji put oribala svinjac pa da zna, kuja, kako je to i koliko to vrijedi? Osim toga, ja ne želim da moji prijatelji za mene ribaju svinjac, želim da su tu da me zagrle kad ih trebam! Kujetina... A još gore su one koje su se na to prijavile. Jedu mi se gumeni bomboni....
Eh, velepoštovano moje čitateljstvo, kako je? Meni dobro je, sada. Već nekoliko dana idem na instrukcije iz vražje matematike (da, znam, o čemu ću nego o faksu) i po prvi put imam osjećaj da ću to proći. Treba mi samo 55% iz ovog kolokvija, molim sve moguće supranaturalne entitete da stvar proradi...
Supranaturalni entitet se već jednom isprsio kada sam Ga gnjavio u katedrali prije pismenog iz organske. Prekjučer sam vidio rezultat gnjavljenja. Imao sam 51% na ispitu! Što je bilo dovoljno da me profich ne gnjavi na usmenom predugo nego da mi nakon nekoliko braindead pitanja i malo suptilnog vrijeđanja na odsječkoj osnovi (znate ono: nitko ne voli matematičare, kemija i biologija se ne podnose, fizičare nitko ništa ne pita, za geofiziku se nije sigurno da uopće i postoji, geologija gura svoje, geografija se šlepa za ostatkom PMF-a...) uvali tu teško zarađenu dvojčicu u indeks. Da, dragi moji, Medo je konačno položio organsku! Ma bravo ja.
Sutra je matematika. Ako to prođem... Ako to prođem mislim da ću se razletit od oduševljenja i toliko će mi biti drago da će mi biti sasvim svejedno ako ne dam oceanografiju i beskralježnjake (što bih volio dati jer bih onda očistio i drugu godinu). Vidjet ćemo...
Inače? Što ima kod vas? Prepo vas snijeg? Hahaha, zove me mati i priča kako je dolje kaos živi, ima valjda tri centa snijega, sve paralizirano, šije bura i ledi sve pred sobom... Katastrofa... Ma svijet nije vidio takvu oborinu još od prije Tutankamona! Pater familias odustaje od vožnje do posla, zove prijevoz... Smak svijeta... Sviđa mi se kako se jug paralizira kad ga pogodi jedna i po zalutala pahulja... A kad sjever pogode nesnosne vrućine? Hehehe, to mi je još bolje gledat, kako se kontinentalci blago isušuju na +50 dok se mi dolje brčkamo u moru i nervoznim pogledom tražimo zalutalu morsku psinu... Ma, svaki kraj svoje čari ima... Meni je, iskreno, draži snijeg i led od sunca i priganja na užganom žalu ali što ću...
I tako... Nemam vam ništa posebno, sarkastično, cinično, groteskno, kinky ili bilo kakvo za prijaviti, pričekajte da prođe kolokvij iz matematike sutra pa ćete ili čitati kako je svijet predivno mjesto za živjeti ili pak možda primjetite negdje osmrtnicu... Ali ne moju. A ne. Šteta mene. Treba riješiti svijet još dvoje matematičara (bez uvrede, ako vas ima koji ljubite tu granu „znanosti“), imam pune posla, noži spremni (gle, glupi hrvatski word ne shvaća dubrovačku kratku množinu ali je zato bez problema prihvatio riječ „word“ kao hrvatsku... prokletnik) i čekaju svoje prve jugularne... :))) Ma šalim se... (to kažem samo zato ako ima koga iz policije tko pregledava blogove, vi znate da se šalim :)) )
Jubilarni, 300. post! Dragi blože, sretno Valentinovo želi ti tvoj Medo! :)))
Well, here it is... Valentine`s day... Ne znam zašto na svakom drugom izlogu u gradu, izlogu koji je pun vrišteće crvenih srdaca, moram naletit na „Valentine`s day“... Zar je toliki problem napisat Valentinovo? Ma sačuvaj Bože, tko je vidio rvackim govorit, treba na engleskom, da te razumije onih 30.000 turista koliko ih je, navodno, posjetilo Zagreb u prva dva mjeseca ove godine... Ja sam vidio samo hordu Japanaca i poneku Japanku. Broj 34. Slightly worn...
Da, eto još jedno Valentinovo... Pretprošlo mi je bilo poprilično stresno, razloge možete pročitati ovdje, čisto da se podsjetite... Skrolirajte dolje do 14.2., ne da mi se sada tražiti permalink, mislim da sam to izbacio iz html koda, a ne sjećam se kako se vraća... Uglavnom, poprilično ratoborno... No, nekoliko stvari se popravilo od 2007., a to je da je Miško prestao kasniti (više ga i ne viđam), a druga je da ipak učim francuski.... S parama sam svejedno posvađan... :) A što se tiče veza, mislim da se (opet) slažem sam sa sobom... Samo ovaj put razlozi su puno dublji od trošenja novca na nepostojeću feminu.
Valentinovo poslije toga... Ujedno i posljednji radni dan u CineStaru... Hehehehe, pjevah potpuno drukčiju pjesmu! Pizdih, o da... Pizdih kako samo ja to umijem, i pisah kako mi je pun kurac (s dužnim oproštenjem na tako prljavoj riječi) svega, kako želim biti voljen i kako ZNAM da mi nikada neće postati svejedno hoću li nekoga naći ili ne! E pa, guess what? Danas pjevam drugu pjesmu! Doduše, slične melodije ali drukčiju. Istina, nije mi svejedno, ali toliko sam opušten, pomiren, indiferentan u kolikoj mjeri da mogu reći onu poznatu „ma jednog dana“... Sada uistinu to i vjerujem... Jednog dana je poprimilo poprilično pozitivno značenje lately i sviđa mi se... Jednog dana... A znate što je najgore od svega? Iako neću provesti ovo Valentinovo u CineStaru, svejedno ću ga (opet) djelomično provesti s organskom!!! Interesantno kako se povijest obožava ponavljati! Hehehehe...
I tako, u ovom ultrakratkom preletu dođosmo i do današnjeg dana... Iako mi na živce ide sva ta silna srcad uokolo koja visi, krevelji se, ispušta odvratne zvukove i još odvratnije mirise, milijarde mrtvih ruža koje čekaju da se negdje sasuše, tisuće i tisuće parova koji smatraju kako je naprosto božanstveno gledati njihove izložene jezike kako se omataju jedan oko drugoga, iako mi sve to ide na živce svejedno sam sretan što takav dan postoji jer simbolizira pobjedu. Onda kada se nije smjelo voljeti i iskazivati svoju ljubav vjenčanjem, ljudi su riskirali i vjenčavali se i često su znali ostajati bez glave. Sv. Valentin, kaže legenda, bio je zaslužan za potajno vjenčavanje rimskih vojnika i njihovih tek procvalih nevjesta... I pobijedio je... I ljubav je pobijedila, ljudi su sve žrtvovali... Dakle, danas je dan žrtve, riskiranja i pobjede ljubavi, ne dan otužnih medeka s „I love you“ natpisima (da, oni s „volim te“ su rijetki ko i afričke dvodihalice).
Gdje sam ja u svemu tome? Pa, negdje po strani... Kao i uvijek, izdvojen jer ne volim privlačiti pozornost na sebe čisto iz razloga što se ne snalazim savršeno u situacijama bez osobnog presedana. Iako mi je jedna cura rekla kako naprosto frcam samopouzdanjem, smatram da se gadno prevarila jer svoje samopouzdanje nisam nikada upoznao. Ostavilo me kada sam bio negdje šesti osnovne... Pobjeglo jer se nije moglo nositi sa mnom... Ko kad mater narkomanka ostavi svoje nejač i pobjegne za iglom... Tražim ga... Platio oglase, reklame na Anteni i postere po CityReklam billboardovima... So far no good....
Dakle, ja čučim tu sa strane i promatram... Učim... Teoriju partnerske ljubavi uspješno savladao, čekam poziv na praktikum. No, „jednog dana“... Kada? Ma uopće nije važno! Zašto da se posvetim jednoj jedinoj osobi kada imam dva ultraubercool prijatelja (s pimpecima) i dovoljno prijateljica da ih mogu izvozit za Bangladeš?! Zar da sve to zanemarim (uvjetno rečeno) zbog jedne osobe? Sada? Ma čemu sve to? Neka život ide svojim tokom, puno je zanimljivije kada ne znaš što ti sutra nosi. Dobro, ja TOČNO znam što mi život sutra nosi no još me stigne iznenaditi!
Da, ljudi moji, dobro ste pročitali! Medo je odlučio ništa više ne forsirati! Pitati samo jednom i proći dalje ukoliko je odgovor nezadovoljavajući. Ma zašto da se osvrćem ako me nije vrijedno?
Ma neću! Divno mi je ovako kako je... Istina, ubio bih čitavu Zemlju da sada imam nekoga za dobro maženje i podulji zagrljaj ali ako nemam, s razlogom nemam! Ništa nije bez razloga... Osim toga, I can always dream... All I have to do is dream! :)))))))
Nekoliko uvodnih napomena. Post je poprilično dug. I bavi se Bogom i Crkvom. Ako vam se ne da, shvaćam. Ako vam se da, sretan sam. Ako na koga ostavim dojam (po mogućnosti pozitivan), let me know :)
Cotaju mi po mozgu dvije teme o kojima bih mogao, no ni jedna me ne privlači. Usput budi rečeno, sve nešto razmišljam da počnem po blogu pisati korisne stvari, onako, prava svoja razmišljanja (a toga kod mene, Bogu fala, ima koliko oćete), ne samo pižđenja i slično.
Dakle, dvije teme. Jedna je o Valentinovu. Da, nakon što prestanete kolutat očima (zamantrat će vam se), coktat (slomit ćete si zube) i glasno uzdisat (hiperventilirat ćete), primijetite da ću sada napisati kako ne mislim naricati nad zajebanom sudbinom, pizdit kako ću opet sam trulit doma dok sav zaljubljeni svijet troši pare na zadovoljavanje tuđih materijalnih potreba (što ne mora biti loše, svi smo mi mali materijalisti koliko god forsirali suprotno). Ne, mislio sam napisati nešto o povijesti tog dana, po kome je nazvan i što on meni znači. Vidjet ću hoću li o tome.
Druga tema o kojoj bih je vjera. Pričekat ću da fine još jedna runda kolutanja, coktanja i uzdisanja (stvarno, trebali biste pripaziti na zdravlje!) i obrazložiti. Ne, nisam imao namjeru protjerivati heretike, prozivati bezbožnike i osuđivati sve oko sebe. Htio sam napisati nešto srcedrapajuće, možda svoja iskustva (koja ne počinju riječima „Bog mi govori, ja slušam i idem uokolo i propovijedam) tako da sve koji su s našim Dragim posvađani, koji su na Nj ljuti ili koji ne znaju kud bi, nekako pogurnem, ako žele biti pogurnuti. Također sam htio objasniti zašto ja volim Crkvu, usprkos sve većem trendu da je se mrzi jer je „licemjerna“, „kradljiva“ i „razvratna“. Da, razmislit ću hoću li i o tome.
Tako, dok dvojim o čemu pisati, hajde da vidim što se zbilo. Osvojio sam Milka poklon paket na Anteni Zagreb! Naime, jučer dok sam se vozio na Matematiku, na Anteni se povela rasprava o oblačenju, stilu oblačenja i sl. I tako ja pošaljem poruku veoma duhovitog sadržaja i gle čuda! Baš moja bi izabrana kao „majka svih poruka“, kako je rekla Barbara Kolar, voditeljica, i nazovu oni mene taman kada sam izašao s kolokvija i kažu mi da me izabraše. Ja presretan. Jutros otiđoh do Antene (srećom mi je blizu) i pokupih svoje Milka praline. Polako no sigurno nestaju jedna po jedna. Ovo mi je actually prva stvar koju sam ikad osvojio, a osvojio sam je svojom maštovitošću. Ma prekokrasno.
Jesam li se odlučio o čemu ću pisati? Jesam...
Dakle, zašto vjerujem? Nemam pojma. Rođen sam u katoličkoj obitelji, kršten i išao bez pogovora na vjeronauk (koji se, po mom mišljenju NE MORA vratiti u crkve jer je izborni i tko neće, ne mora), volio čitati Katekizam, volio slušati kako se Isus smilovao slijepcu, bludnici, kako je volio dječicu i slično. Poslije, kada je došla srednja, prošao sam fazu „što će meni Crkva, kao da moram ići na misu, pa ja s Bogom pričam i ovako, u krevetu prije spavanja, dok se vozim busom“... I nisam išao u crkvu dosta dugo, većinom zato što sam bio lijen, no to nisam tako interpretirao nego kako već napisah. Ali ono što se nikad nije dogodilo, a nadam se i da neće, je da sam rekao „ma On ne postoji, kome se uopće molim?“.
Puno puta sam gledao na National Geographicu emisije o Bibliji. O Torinskom platnu, o Isusovu grobu, o ovome ili onome i svaka je generalno završavala riječima „ovo ne možemo objasniti“, „ovo je neobično“, „ovo ovako ne bi trebalo biti“. Znanost je svaki put zakazala kada je trebalo osporiti neki događaj ili osobu iz Biblije. To mi je davalo sigurnost. Nešto se dogodilo prije 2000. godina, netko je živio tko je promijenio živote stotinama, tisućama i na koncu milijunima ljudi. To je sto posto tako. Živio je. A ako dopustite samima sebi da spojite „boga“ i „ovog čovjeka koji je živio prije 2000. g“, pogodi vas stravična spoznaja. Pa on jest živio! I on jest Bog!
Izvukla se iz svega toga skupina ljudi koji su se skupljali u čast svoga Isusa jednom tjedno i sjećali ga se. Tijekom godina, kako je broj onih koji su shvatili, kao i ja danas, tko je bio Isus rastao, tako se javila i potreba da se neke stvari uniformiraju, da se zapišu neki opći podaci ili kako bi se trebalo ophoditi prema tom Isusu, čovjeku, Bogu. Pomalo je nastajala Crkva. I nastala je. Kroz ovih 2000 godina nastale su brojne tradicije koje su danas (pogotovo mladim) ljudima naporne, dosadne, besmislene i slično. No to su tradicije starije i od mene i od tebe i od tvoje babe i od moje prababe. Neke sežu još u vrijeme kada je naš Bog zadnji put večerao.
Dakle, kada vi (kad kažem vi, mislim na sve one koji odbijaju ići „tamo“ jer su tamo „dvolični ljudi i kradljivi popovi“, ne mislim konkretno na vas koji me čitate) ne idete u crkvu jer kažete „što će mi to, tamo ionako sjede ljudi koji će poslije opsovati Boga, koji će nekoga ubiti i koji će nekome uništiti život, koji su dvolični i ogavni“, sjetite se da ne idete tamo zbog tih ljudi, idete zbog onoga u kojeg vjerujete. U crkvu idete naći se s vašim Bogom. Isto kao što na faks idete na praktikum, iako biste mogli ostati doma i secirati štakora, no praktikum je mjesto za to i tamo secirate štakora i ne radite u tom trenutku ništa drugo, to je najvažnije. Isto tako, kada odete na misu, idete ponovo proživjeti određene dijelove Isusova života i tada radite samo to i ništa više. Možete ostati doma i biti pobožni no sto puta će vas nešto omesti, bio to telefon koji zvoni ili susjeda koja je došla posuditi šećer. Milijun stvari postoji koje vam mogu odvući pažnju. Kada odete na misu, slušate predivne stvari. Kyrie Eleison! To mi je najdraži dio, iskreno.
Bilo je vremena kada sam mislio kako su tradicionalne crkvene pjesme čista tugaljiva dosada. Onda sam shvatio da je takav ton uzvišeni. Ne mogu vam to objasniti ali kada pjevate nekomu tko je milijun puta veći od vas, potrudit ćete se da to bude svečano, polagano i sveto.
Ostali ljudi na misi. Pa nisu svi baš dvolični i nemoralni! Otkud vi znate da su baš sve babe iz vaše klupe stare gadure koje gledaju kako će vas potkopat? Pa neka ih! Što vas briga, uopće? Neka rade što hoće, najvažnija stvar se odvija naprijed, na oltaru.
Onda i popovi. Crkva je tradicionalna i konzervativna i glavna joj je zadaća očuvati tradiciju i konzervativne stavove ljudi koji su prvi stvorili tu zajednicu. Naravno da se neće prilagođavati! Zašto bi se prilagođavala? Nije li poanta neke zajednice da ima svoje vrijednosti i njih se drži? Zašto bi Crkva bila iznimka? Zato što propovijeda vjeru u Boga koji je dobar, milostiv i ultra super? Dobar, milostiv i ultra super ne znači da vas svi mogu razvlačiti i tumačiti kako se kome prohtije i očekivati da ćete vi na to s oduševljenjem pristati! Zato što propovijeda nešto čega se sama ne drži? Istina, ima među crkvenim službenicima ljudi koji se ne drže onoga za što su položili zakletve da će se držati. Hoćete li slušati jednog pokvarenog popa ili 1000 dobrih? Hoćete li dati popraviti svoje cijevi kod vodoinstalatera koji je sfušerio već petsto puta ili kod nekog koga svi preporučuju?
Dakle, kada vam pop na misi govori određene stvari, nemojte misliti na tri čovjeka koji rade suprotno, mislite na 1.000.000 koji rade ispravno! Pokušajte razmisliti o stvarima koje govori. Popovi obično imaju tendenciju da zaoštre svoje propovijedi, deru se i prozivaju upravo zato da trgnu ljude.
Idite na misu zato što je taj obred ustanovio vaš Bog. Ako vjerujete u njega, zašto odbijate činiti stvari za koje je On sam rekao da ga uveseljavaju? Pokušajte otići jednom i uživiti se. Pjevajte Kyrie, predivna je! Kada pop počne govoriti one riječi „Kad se predao na muku, On uzme kruh...“ sjetite se da vam je jedan Čovjek i Bog otvorio mogućnost da dođete k njemu. Bez toga, tko zna što bi bilo! Zamislite to! Pregovarao je sa Sotonom i pitao ga što bi li mu mogao dati za duše svih ljudi koji će ikada živjeti. Ne da ih automatski spasi, nego da im samo ostavi mogućnost spasenja. Jer kakav bi to bog milostivi bio kad bi vas natjerao da se spasite! Pa loš bog! A Sotona želi izmrcvareno, mučeno i naposljetku mrtvo tijelo osobe koju najviše mrzi! Zamislite da u nekakvoj ludosti, iz zabave, hodate po pruzi svaki dan i vješto se izmičete vlakovima. I onda jednom ne uspijete i na vas juri vlak, ogromni, crveni i znate da je kraj. I odjednom se odnekud stvori vaša majka ili vaš otac ili najbolji prijatelj, muž, žena, oslobodi vas i sam zapne. Prije nego što pogine, kaže vam „Nemoj to više raditi, dajem ti novu šansu, hodaj daleko od pruge!“ Vi gorljivo kimnete glavom jer ste pod utjecajem. Oplačete osobu koja je za vas dala život i za mjesec dana opet jašete istu prugu i opet vješto izmičete vlakovima. Dokad?
Dakle... Ako ste posvađani s Bogom, nemojte biti. Ako ste jednom vjerovali u njega, znam da i dalje vjerujete, samo se ljutite na nešto što vam nije ili je napravio. To je zato što se vjerojatno tražili nešto što bi dokinulo vašu slobodu izbora ili slobodu izbora nekog drugog ili trećeg. Znate, On si je postavio tešku klauzulu na ugovor s čovjekom. Bog čovjeka obožava, voli iznad svega i ljubi ali ne smije se prtiti u njegov život tako da mu remeti slobodu izbora. To je sam rekao da više nikada neće napraviti. Da, znam, patnja mladog bračnog para s djetetom koje ima Downov sindrom, kao i patnja tog djeteta nisu baš njihov izbor, zar ne? Ali, čekajte. Vjerujete li u Boga? Ako je vaš odgovor potvrdan, onda trebate biti sretni što vam je sada teško jer će poslije biti savršeno lako. Ako je vaš odgovor niječan, onda vas baš briga. Ali nemojte govoriti, ako ne vjerujete u Boga, „čemu sva ova patnja, da Ga ima, On bi to sredio!“ Ma nemojte! Tko bi to sredio, onaj u koga ne vjerujete??? Ne vjerujete zato jer je patnje u svijetu? Ma dajte, molim vas!
Patnja u svijetu. Glad. Žeđ. Ubojstva. Općenito loše stvari. Svi vječito zamjeraju Bogu, i vjernici i nevjernici, što ništa ne poduzima. Otkud mi to znamo??? Kako mi znamo da Bog nešto nije napravio za dijete s Downovim sindromom? Tako što to nije razglasio na sva zvona? Čak i da to napravi, pola svijeta opet ne bi povjerovalo.
Da, istina, nije nahranio čitavu Afriku. Jesu li ljudi tamo zaslužili da umru od gladi? Nisu. Je li Bog tome kriv? Nije. Krivi su oni koji drže najveće svjetske kompanije i koji kontroliraju svjetsko tržište. Njihov je izbor ne nahraniti Afriku, njihov je izbor da budu zli i sebični. Zašto Crkva, za koju svi govore da ima najviše love na svijetu, ne rasproda sve i nahrani ih? PA da, mogla bi to napraviti. I kada bi to napravila, nahranila bi Afriku i dvije godine svi bi bili sretni. I kada se to potroši, što onda? Ne bi bilo još jedne „Crkve“ da opet sve rasproda!!!!!!! A zli i sebični bi ostali! Ovako ona šalje misionare, troši novce na organizaciju toga, potiče nas koji imamo da odvajamo za one koji nemaju... Zašto vi ne rasprodate sve što imate i ne spadnete na prosjački štap? Aha, zato što vi ne propovijedate čistoću, siromaštvo i pobožnost. Sačuvaj Bože, jel da?
Dakle (valjda petstoti put pokušavam završiti s ovim). Crkva možda i nije baš savršena tvorevina na ovom svijetu. Popovi možda i nisu baš najčistiji ljudi na svijetu. Bakica do vas na misi možda i nije baš svetica ali to nije bitno. Idite na misu jer to vašeg Boga veseli, nemojte mrziti Crkvu zato što se trudi očuvati starinu, nemojte u svakome vidjeti loše stvari nego vjerujte da nose u sebi i dobrotu. Svi se mi ponekad krivo prezentiramo svijetu, pa tako i Crkva. Nemojte suditi na osnovi 50 slučaja pedofilije. Zar mislite da su svi takvi? A kad čujete da je xy vodoinstalater nekog ubio, mislite da su svi vodoinstalateri ubojice? Volim Crkvu. Volim uniformnost i hijerarhiju koju ima. Volim njene obrede. Volim je jer mi je dala Miška ovakvog kakav je. Volim li svakog pojedinog popa, kardinala i biskupa i držim li ih sve svetima? Ma to ne! Pa i oni su samo ljudi. Nemojte mrziti Crkvu. Volim je jer mi je dala i sve prijatelje koje imam, a koji su pod njenim utjecajem bili ili još uvijek jesu. Ne znam koliko ih je ali ima ih.
Bog je nešto divno. Ma i ljutite se na njega, gunđajte i budite durice, samo ga nemojte odbaciti. Više On voli kada se durite na njega, vičete i zahtijevate pravdu nego kad ste ravnodušni. Ravnodušnost svakoga ubija.
Ja Njega volim. Tisuću puta mi je uslišio molbu, tisuću puta nije. Ljutim li se na Njega zbog toga? Ma neeee, pa on je moj Bog! Ja znam da on postoji. Radije ću živjeti u uvjerenju da postoji i slušati Ga te se poslije razočarati, nego odbijati Ga i negirati i poslije gorko zažaliti!
S time završavam ovu propovijed. Iskreno mi je žao ako sam kojeg agnostika ili ateista naživcirao. Iskreno mi je drago ako sam kome pomogao da Ga opet prihvati. Budite mi super, odite na misu, oprostite Crkvi što nije čisto savršenstvo. Na kraju krajeva, tko od nas jest?
Kao što znate (većinom po mojim postovima, vi koji ste faksove završili [ili niste] prije 3,2 eona), veljača je vrijeme prevrtljive atmosfere, mačjeg rasploda (iako se znaju ševiti cijele godine), nekima je najvažniji 14., no čitavoj studentskoj populaciji su ispitni rokovi, bili oni mačkoljupci, neotkriveni romantičari ili ljudi koji nikad ne nose ombrele. A kako je vrijeme ispitnih rokova jednostavno astrološki najpovoljnije razdoblje za promjene, tako se i u mojoj iznajmljenoj kuhinji odvijaju promjene. Nessa, znam da si ti velika ljubiteljica čajeva koji NISU iz filter vrećice ali ja, nažalost, moram zadovoljavati široke narodne mase pa mi je najlakše kupovati ih okolo u kutijicama po Konzumovima...
No, da se vratim... Imao sam jedno 18-19 kutija naslaganih na radnu površinu jer je jedino tako bilo moguće pregledati veličinu moje zbirke. Sada sam reducirao sve na 8-9 kutija, a sve one kojima je svaka vrećica zapakirana u svoju papirnatu košuljicu potrpao sam u ogromnu staklenu vazu (jbga, treba se snaći) koja je sada puna puncijata. I stoji tamo. A ostatak kutija je maknut u jedan viseći.
Nadalje, čitavu jednu kredencu sa samostojećim visećim elementom koji, jadničak, nije našao svoje mjesto na zidu, premjestio sam na drugu stranu, a mikrovalnu prebacio na frižider. Putem je, naravno, bilo poprilično čišćenja jer kako inače imam dioptriju da ne vidim slona na tri metra, ne vidim zasranoću dok ne dosegne određenu magnitudu. Istina, nosim cvike ali opet zahvaljujući mojoj sićušnoj dioptriji sve mi je malecko, puno manje i bljeđe nego što inače jest. Dakle, ako ste ikad bili kod mene i primijetili nešto odurno što ja nonšalantno ignoriram, to je zato što ne vidim pa me fino upozorite, neću se naljutiti.
Dobro... Znam da vam svi ovi moji opisi ništa ne predstavljaju jer ni ne znate kako izgleda kuhinja no opisujem sve to da vidite koliko posla bilo je. I još nije gotovo jer sam opet zasro pod nečim (to vidim, teško je ne vidjeti), pa moram opet prat. Ali sada je kuhinja puno funkcionalnija, ima manje stvari uokolo i više radne površine. Nadam se da Ulfuzicu neće puknut srce kad vidi. Uostalom, zašto bi? Pa ja živim ovdje, valjda si smijem prilagoditi brlog? Pa ne bi bilo prvi put! :)
Tako, osim što sam prečistio apsolutno svaku horizontalnu i vertikalnu površinu u kuhinji, redizajnirao i povećao učinkovitost, vrijeme je da se smirim.
Slušam Antenu Zagreb. Semiramida me zarazila njome, prije nekih tjedan-dva, i više se ne mogu skinut. Čak sam se počeo buditi ujutro u 6.15 da čujem Jutarnji šou. No što je istina, istina je: fakat imaju najbolji glazbeni miks. I sviđa mi se što često ponavljaju pjesme, kad jesu dobre, k vragu...
I tako... Faks... Da, faks... Ma, faks... Faks? Što faks? Pa faks! Aha, faks! E, faks... Faks...
Izvadak iz posta koji je nastao 15. svibnja 2006.:
"Ah divno li je ispraviti matematiku (funkcije, op.a.) i ne interesirati se za test iz integrala jer koliko god da dobiješ, imaš čime preklopit... Pa makar mi bilo dva. Znam da ću se poslije u životu kajat ali trenutno samo želim da što prije prođe ta vražija matura da se mogu osjećat ko normalan čovjek."
Da... Pitam se.... Jesam li ja to vidovit??
Izvadak iz posta koji je nastao 7. studenog 2006.:
Nakon svega ovoga uslijedilo je sat vremena umiranja na predavanju iz kemije. Nakon dubljeg mozganja oko jednog problemčića, zaključio sam da Miškec i ja moramo OBAVEZNO sjedat odvojeno na kemiji i matematici jer ništa živo ne pratimo i ljosnut ćemo oba kolegija. Nakon par nanosekundi rasprave, postigli smo kompromis: kemiju pratimo, matematiku nabijemo na...
Nekolicina vas mi je već tristo puta ponovila kako ne mogu pristupiti nekim mojim davnim postovima (još uvijek ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji bi to actually htjeli čitati) pa sam stoga umjesto kalendara (koji je očito proizvodio probleme) stavio linkove koje sam provjerio i koji rade. Eto, ako ste još uvijek nadobudni, samo naprijed.
A ja ću malo nazad. Zaboravio sam username i password bloga na kojem stavljam priče (zvuči poznato?). Imam jednu novu koju razvijam potajno, nema veze ni s Pixijem ni s mačkama općenito nego s okultnim. Shodno tome, stvar nosi radni naziv „Okultnik“ (word sam već naučio na tu riječ tako da mi je već jednom prestane podvlačiti) i bavi se, dakle, magijom koja je u ovom slučaju nešto loše i gadljivo za stanovnike jednog grada gdje je radnja počela, dok je „okultno“ nešto lijepo i nadasve korisno. Upletene su tu još i više sfere postojanja, pokoja dimenzija (odakle su aretheiji), komplicirana podjela okultnoga unutar institucije znane jednostavno kao Akademija, kao i kompleksni odnosi građana i okultnika gdje jedni vjeruju da su sretni što imaju druge, dok drugi gledaju kako da ih drže u uvjerenju da postoji međusobna ljubav. Znam, zvuči cheesy, ideje su pokradene i adaptirane odasvud, počevši s Paolinijem, pa preko Pullmana do ne znam ti ja koga već. Mogao bih okarakterizirati djelo u nastajanju kao fan fiction nedefiniranog pravca ili pak kao eklektičko nastojanje. Uglavnom, razvija se. Ovaj put, malo za promjenu, imam glavnog lika koji relativno zna gdje ide, imam nekakav plot ali mi nedostaje jako puno sporednih plotova. Doduše, masterpiece broji tek 12-ak stranica teksta tako da ima vremena za nastavak sage. Meni se sviđa jer mi se ideja o cijelom tom svijetu mota već dulje vrijeme po glavi, snovima, realnosti, željama i slično. Nadam se da neće doživjeti istu sudbinu kao i ostali moji pokušaji (sjećate se onog groblja i raja koje je također zastalo jer nije znalo kuda treba ići?).
Današnji dan bio je koktel svakojakih osjećaja, počevši s čemerom (organska) i grčevima u želucu pa preko kratkog i ultra intenzivnog oduševljenja, zbunjenosti, popriličnog razočaranja, zabrinutosti, malo veće zabrinutosti, ozbiljne zabrinutosti pa do bolova u nogama, sumnji, jeze, nevjerice, čuđenja i pokušavanja shvaćanja. Kad bih vam išao pričati, potrajalo bi dobar dio megabajta, a stvarno sam umoran pa ću taj dio preskočiti. Radi se o jednoj osobi koja je uzrokovala sve od oduševljenja pa do kraja koktela, jedino je organska bila krivac za grčeve u ventriculusu.
Metafizičke rasprave nastavile su se i nakon što sam stigao doma, a što je bilo negdje između 18.15 i 18.30, kada sam prvi put danas i jeo. I odgovor na sve rečeno u tom vremenu je da NIKAD ne bi prestao biti prijatelj s nekime samo zato što se njegova ili njezina mišljenja razlikuju od mojih (ukoliko nisu psihosociopatski drugačiji :))) ). Kada si nekome pravi prijatelj, onda si prijatelj u dobru i u zlu, isto kao i u braku. Doduše, prijateljstvo je raskidivo dok brak nije ali nećemo ulaziti u semantiku. Poanta ovoga svega je da svi imamo svoje stavove u određenim fazama određenih trenutaka u životu i ako danas tvrdimo jedno, ne znači da sutra nećemo tvrditi nešto novo. Errare humanum est i griješimo u prosudbi zato da bismo nešto naučili, no perservare diabolicum, pa ako ustrajemo u griješenju konstantno, onda smo idioti. Jednom ti se svašta omaknuti može no ako ustraješ u neodgovornosti, onda si majmun (uz dužne isprike svim majmunima Staroga i Novoga svijeta, ma gdje bili) kakvog nema.
Dakle, nikome neću otkazati pretplatu na prijateljstvo, osim ako mi ne pobije pola rođene i nerođene familije i usput pljune u facu. When Medo gives, he gives all he`s got... And he „gives“ rarely! ;)
No dobro, dosta metafizike za danas, idem se utopiti u kadi i pokušati zaboraviti na probleme koje treba rješavati sutra. Previše stvari nagurano u malo vremena, malo vremena. Danas se već od djece u vrtiću očekuje da znaju koji će faks upisati. S deset već imaš karijeru isplaniranu, s dvadeset čitavu obitelj i unuke, s trideset si na vrhuncu, s trideset pet uživaš u penziji i plodovima svog prebrzog odrastanja. Šume su zakon, šume su potrebne. I vjeverice... Želim vjevericu. I obožavam pisati riječ „vjeverica“. Jeste li primijetili kako hrvatski ima vizualno prelijepe riječi? Jedna od njih mi je „vjeverica“. Ima i taktilnih. Na primjer, „pahulja“. Zar ne osjetite tu mekoću zraka kad vam tijelo prelazi s „paaa“ preko „huuu“ na „ljaaa“? Meni je štokavsko narječje najmekše, kajkavci su mi tvrdi, čakavci piskavi ali nemojte misliti da podcjenjujem, sačuvaj Bože, volim ja diverzitet našeg jezika.
Volite li vi hrvatski jezik? Zar nije najljepši na svijetu? Žao mi je što ga ne mogu koristiti u svoj njegovoj punini jer ga ne poznam dovoljno. Želio bih koristiti riječi kao što su „krugoval“, „brzoglas“ ili „dalekovidnica“ ali bi me svi čudno gledali. Želio bih da svi pišemo glagoljicom. Ja pišem svaki put kad mi se pruži prilika, to jest kada zapisujem nešto što poslije ne treba biti brzo pročitano. Na primjer, bilješke s kralježnjaka. Ili svoj dnevnik (što je izvrsna enkripcija). Pisati mogu relativno brzo i uredno, brzo čitanje je već malo veći problem jer mozak još uvijek ne percipira (sad tu dolazi j na glagoljici koje izgleda kao veliko h i veliko p spojeno preko h-ove horizontalne linije) kao j nego kao h i p zajedno. Ali napredujem. Zašto svi ne pišemo glagoljicom i budemo različiti do ostatka svijeta?
Glagoljica je puno ljepša, dinamičnija i upečatljivija od latinice. Uglata. Obla mi je previše gayish, iskreno. Sve te krivine i krivinice su naprosto strašne. Žao mi je što smo je napustili. I žao mi je što nam jezik svakim danom sve više i više pati pod nasrtajima engleskog, njemačkog i ostalih jezika koji nas siluju. Pasiv. Mrzim pasiv. Osuđen je od strane države. Država ga je osudila! Odbačen od strane društva. Društvo ga je odbacilo! Uskoro ćemo čitati naslove u novinama: „Žena udarena od strane tramvaja!“ Pa onda ono „bez“. Napravio je to bez da je ikome rekao. Napravio je to, a da nije nikome rekao (nisam siguran ide li u ovom slučaju zarez prije prijedloga)! Svako „bez da je“ zamijenite s „a da nije“.
Dobro, znam da kenjam, i sam radim previše sličnih grešaka ali neke stvari jednostavno treba iskorijeniti iz jezika. Žalosno je što se više pažnje ne poklanja pismenosti mladeži. Da vi vidite kakvih strahota ima po seminarima na mome faksu, mala snaga bi vas ufatila! Mogu ja koristiti krnje infinitive, sprezati glagole tako da izbacujem višak samoglasnika no to radim na mjestima kao što su kafić, blog ili kauč dok se Slumpy uz mene gnijezdi. Ne radim to na seminaru! Niti u razgovoru s obrazovanim i kulturnim ljudima! Da ne govorim tek za ono vražje „da li...da“.
Eto, nadam se da je određena klijentela zadovoljna, nisam previše pizdio o faksu, samo u dva navrata, ako se ne varam. :) Sada idem napisati još koju rečenicu „Okultnika“ i onda na spavanje, sutra trebam otići upisati četvrticu iz evolucije. Živjele vjeverice! I tvorovi, još jedna riječ koju obožavam. Tvor. Baš ima smrdljive konotacije, zar ne?
Evo, rekoh, prije nego se utopim negdje na desnoj obali Save, da napišem koje slovo, čisto zato da ne potonem ko „kamen“, if you know what I mean. :)
Dakle, sutra je ispit iz organske. Moja malenkost je ovih dana učila... Recimo, no bila je veoma zabrinuta za stanje znanja. A znanje čuči na stolu koji je staklen, star i kojemu su šarafi u nogama debelo odavno popustili. Stoga, bez previše trzaja treba sići...
Nadalje, kobila iz matematike je kolokvij stavila za idući tjedan, što mi istovremeno i produžuje agoniju i daje novu nadu. Iz evolucije imam 4, što je zasigurno teško pogodilo profu ali i mene, stvarno sam mislio da će to biti moja prva petica u indeksu koji vapi za njom kao hortencija usred Sahare. Neka se strpi do laboratorijskih živina, to je zagarantirano odlično.... Strpljen spašen, govore stare mudre babe. Ajmo ih vjerovati.
Vidite (tj. čujete) onu pjesmu u prethodnom postu? Da, zalijepio sam se za nju kao morska spužva na svog raka samca i ne puštam. Meritas nikad prije nisam slušao, znao sam za njih i čuo koju stvar ali sada su mi pravo otkriće. Iskreno, umorio sam se od engleskog. Ima tako lijepih stvari i na našem predivnom hrvatskom kojeg svakodnevno pljujemo, masakriramo i dovodimo do ludila. Ozbiljno, trebalo bi vješat ljude zbog kikseva tipa „ćovijek“. Evo, srce me zaboljelo pišući to!
Još uvijek ima dobrih ljudi na svijetu, samo ih treba navrijeme nešto pitat :)! Kažem to zato što se jedna kolegica na faksu, ničim izazvana (dobro, vjerojatno izazvana mojim opetovanim drobljenjem kako ću nekog smaknut jer mi se više ne uči organska i kako bi najradije sve poslao u tri cijela četrnes i odjedrio do sočno zelenih engleskih livada) ponudila da mi donese primjerke ispita s rokova iz organske. Da sam se sjetio prije pitati (a znate jako dobro da nisam tip osobe koja će povlačiti druge za rukav, osim ako dotični rukav ne pokušavam skinuti), imao bih sada cijelu kolekciju pitanja koja se uvijek pojavljuju na ispitu i riješio bih to sutra mamutski. Vjerojatno će mi i ovaj ispit pomoći jer su pitanja uvijek na isti kalup, eventualno se promijeni prvi zadatak koji zahtijeva da krstimo spojeve koje nitko nikad nije vidio, osim nadobudnika koji ga je u laboratoriju sintetizirao i kojeg su poslije skupljali žličicom kada mu se novoimenovani spoj osvetio, raznijevši čitavo krilo zgrade.
Nema veze, bolje jedan nego nijedan. Netko je to jednom negdje rekao. Valjda se nalazio u istoj situaciji. Dobro, sličnoj, čisto sumnjam da je prije deset tisuća godina išao na ispit iz organske. Vjerojatno je uspio uloviti samo jednog mamuta i sličnu rečenicu prvi put upotrijebio na svojoj ženi. Eno ih obojice sada, smrzavaju se u arktičkom ledu. A što je s onom „Bolje vrabac u ruci nego golub na grani!“? Kakav je to lijen ćovijek, zaboga? Idi gore, stoko, i ufati tu ptičurinu, što ćeš s jednim vrapcem? Nemoj da se i ti budeš smrzavao, samo ne na Arktiku nego na odjelu patologije, treći red, prvi frižider lijevo.
Evo, odlutah. Idem ponavljati reakcije i reagirati na njih veoma reaktivno. Znate, niti ne znate koliko samo poezije leži u znanosti (pjesmu o kopljači još nisam stigao prevesti s engleskog, a nadobudnom autoru bi trebalo povaditi tonzile usijanim žaračem), jedna debela zbirka bi se dala izmanufakturirati.
Mda... UGLAVNOM... Ne znam zašto sam jutros naelektriziran ali neka potraje, dug dan, a bogme još i dulja noć su ispred mene i sve će biti dobro ako dočekam kraj u jednom komadu. Idem sad, papati nešto da budem velik i jak (jači bih i mogao postati, nije na odmet, ali kud ću veći, i ovako moram nositi registracijske pločice kada se krećem gradom, zaprečna svjetla sam naručio, stižu prvom prilikom iz udaljenih krajeva).