Napasti, demoni, prikaze i aveti, evo vam! Ali ovaj post će biti kratak, imam posla.
A kakvog? Pa, za razliku od prijašnjih puta, Dragi me se ove godine sjetio (i to ponajviše, rekao bih, zahvaljujući njegovoj boljoj metalnoj polovici) i navrijeme me obavijestio za Lasinju. I tako sutra idemo na duhovnu obnovu. Znate ono, ora et labora, bez labora i s pomalo ora. E, a kako se, naravno, ide iz Zaprešića, moram ja večeras tamo otpuzati kako sutra ne bi pravio probleme. I stoga danas moram pospremiti sve u ruksak za tih dva dana koliko ćemo biti tamo i potezati to sve pola dana po gradu jer imam obaveza. I na kraju dana, kada Sunce bude umiralo ponad Zagreba, sjesti na tramvaj et bus i odvest se kod Dragoga doma. Rekao je da će ranije ići spavati, čemu se veselim no to će vjerojatno opet ispasti dva ujutro :)
Kad sam rekao da ostajemo svega dva dana tamo, to znači da moram ponijeti sa sobom gotovo sve što imam jer ja sam takav. Sa mnom mora putovati sva moja garderoba, hrpa nepotrebne tehnike i pola banje. Naravno, srezat ću to na ono osnovno ali svejedno će toga biti previše. Jednostavno uvijek tako napravim :) Ako ništa drugo, barem higijenski paket pretvorih u paketić. Bjeh, naime, maloprije u DM-a pa kupih one putne stvarčice koje su poprilično male i ne zauzimaju mnogo mjesta.
To me sad podsjetilo na onaj nesretni brucoški vikend na Medvednici kada sam, naivan, krenuo gore s hrpom krema, gelova za lice, sapuna i ostalih strička pininih, a nisam uzeo ni gram hrane ni kap vode! Pa sam bio parazitirao na ostalima. U skoro pobio cijeli svoj vod šatorom. I izgubio nas zahvaljujući mom nepogrješivom kompasu. I spustio nas u potočić fekalija. I skoro pobio kad smo upali do vrata u suho lišće i dok su nas tada pauci polako ali postojano zamatali u mreže dok smo se pokušavali probiti van… I imao sulude ideje kako pozvati pomoć (jedna od njih je bila i paljenje Medvednice).
No dobro, let us not open that particular can of worms… Poanta je u tome da sam se od tada opametio pa kada se penjem na nekakvo sumnjivo brdo, nosim sa sobom barem dovoljne količine vode. Hranu više-manje, lakše je ne jest nego ne pit. A kreme ne nosim. Mislim, ako me napadne međed, lakše ću mu pobjeć ako pred njega bacim komad sendviča nego Niveu!
I iz svega toga vučem pouke, recimo, i tristo puta preslagujem stvari po ruksaku te desetkujem sadržaj. Jbga…
Nadalje… Faks je upisan, ako ste se slučajno pitali, to jest sljedeći semestar. Opet ću imati mahnito puno posla no nekako mi je drago. Sada kada sam se riješio repova s prve godine, otvoriše mi se brojni novi magloviti i mutni vidici (to zbog dioptrije). Prvo trebam srediti beskičmenjake, potom starog prdavog akademika koji nas jebe (da prostite) u zdrav mozak i vrijeđa intelekt i poneku fizičku osobinu čisto zato što može… Onda treba napisat fkng seminar za one proklete živine, žali Bože što sam uzeo taj glupi izborni… Nakon svega toga treba zadovoljiti Mrakyja s kralježnjacima i onda se afinamente baciti na nove stvari. Kojih ima pet. Jedna od njih je biokemija. Iskreno se nadam da sa svoje stranice u indeksu neće baciti pogled na svoje prethodnice i vidjeti kako su se položile tek nakon dvije godine. Ne bih htio da uhvati taj trend, proburazit ću se veoma tupim nožem ako se to dogodi. Nemam elana za potezati još jednu kemiju pet stoljeća uzduž i poprijeko. Pametnome i jedna dosta, govorahu naše stare dok su šamarale svoju djecu i tražile iznimno tvrd kukuruz za klečanje. A meni ni nakon tri kolegija, koji su se oduljili više od svih trakavica ovog svijeta, još nije ušlo u glavu. Mislim, počelo je ali zapelo negdje u nosu. Sad ću ja to pročačkat…
Imam još deset minuta vremena da nakenjam nešto nepotrebno ovdje, onda idem peglat. Dakle, nešto… Zalijepih se kao… Korekšn, imam pet minuta, Dragi me obuzeo nakratko. Dunkve, zalijepih se za R.E.M. i „Losing My Religion“. Bez brige, ne poručujem nikome ništa, my religion is still very much alive and kicking ali stvar je odlična. Ne zbog teksta, tekstove pjesama rijetko kad slušam, nego zbog melodije i ritma. Što se mene tiče, tip može pjevati i u slogovima „na na na“, meni bi stvar bila odlična. I tako imam hrpu stvari koje su mi odlične zbog svoje melodije, a tekstove nemam pojma… Nit znam tko to pjeva. Ma, koga briga…
I sad ja idem svojim poslom… Opeglat nekoliko majica, složit (s)tvari u ruksak i uputiti se u grad na mozgocijed. Lea me opet uhvatila da nešto pjevam na znakovnom, koliko god ta konstrukcija čudno zvučala izgovorena ili izgledala napisana, a ja prihvatio kao da nemam dovoljno obveza i ovako. A poslije samo imam francuski… I onda treba odlećet do Dragog… Samo to… Ostavit ću ruksak na faksu, sreća naša pa imamo ormariće…
Eto vas, budite dobri dok me nema, vraćam se u nedjelju popodne, duhovno preporođen, nadam se… A od ponedjeljka slijedi mahnito hvatanje konaca, držanje uzda, odlasci u teretanu ujutro, na faks popodne, znakovni i francuski navečer… Ma nema problema, pa dan ima 456 sati, zar ne? :))
Post je objavljen 26.02.2009. u 11:59 sati.