Well, here it is... Valentine`s day... Ne znam zašto na svakom drugom izlogu u gradu, izlogu koji je pun vrišteće crvenih srdaca, moram naletit na „Valentine`s day“... Zar je toliki problem napisat Valentinovo? Ma sačuvaj Bože, tko je vidio rvackim govorit, treba na engleskom, da te razumije onih 30.000 turista koliko ih je, navodno, posjetilo Zagreb u prva dva mjeseca ove godine... Ja sam vidio samo hordu Japanaca i poneku Japanku. Broj 34. Slightly worn...
Da, eto još jedno Valentinovo... Pretprošlo mi je bilo poprilično stresno, razloge možete pročitati ovdje, čisto da se podsjetite... Skrolirajte dolje do 14.2., ne da mi se sada tražiti permalink, mislim da sam to izbacio iz html koda, a ne sjećam se kako se vraća... Uglavnom, poprilično ratoborno... No, nekoliko stvari se popravilo od 2007., a to je da je Miško prestao kasniti (više ga i ne viđam), a druga je da ipak učim francuski.... S parama sam svejedno posvađan... :) A što se tiče veza, mislim da se (opet) slažem sam sa sobom... Samo ovaj put razlozi su puno dublji od trošenja novca na nepostojeću feminu.
Valentinovo poslije toga... Ujedno i posljednji radni dan u CineStaru... Hehehehe, pjevah potpuno drukčiju pjesmu! Pizdih, o da... Pizdih kako samo ja to umijem, i pisah kako mi je pun kurac (s dužnim oproštenjem na tako prljavoj riječi) svega, kako želim biti voljen i kako ZNAM da mi nikada neće postati svejedno hoću li nekoga naći ili ne! E pa, guess what? Danas pjevam drugu pjesmu! Doduše, slične melodije ali drukčiju. Istina, nije mi svejedno, ali toliko sam opušten, pomiren, indiferentan u kolikoj mjeri da mogu reći onu poznatu „ma jednog dana“... Sada uistinu to i vjerujem... Jednog dana je poprimilo poprilično pozitivno značenje lately i sviđa mi se... Jednog dana... A znate što je najgore od svega? Iako neću provesti ovo Valentinovo u CineStaru, svejedno ću ga (opet) djelomično provesti s organskom!!! Interesantno kako se povijest obožava ponavljati! Hehehehe...
I tako, u ovom ultrakratkom preletu dođosmo i do današnjeg dana... Iako mi na živce ide sva ta silna srcad uokolo koja visi, krevelji se, ispušta odvratne zvukove i još odvratnije mirise, milijarde mrtvih ruža koje čekaju da se negdje sasuše, tisuće i tisuće parova koji smatraju kako je naprosto božanstveno gledati njihove izložene jezike kako se omataju jedan oko drugoga, iako mi sve to ide na živce svejedno sam sretan što takav dan postoji jer simbolizira pobjedu. Onda kada se nije smjelo voljeti i iskazivati svoju ljubav vjenčanjem, ljudi su riskirali i vjenčavali se i često su znali ostajati bez glave. Sv. Valentin, kaže legenda, bio je zaslužan za potajno vjenčavanje rimskih vojnika i njihovih tek procvalih nevjesta... I pobijedio je... I ljubav je pobijedila, ljudi su sve žrtvovali... Dakle, danas je dan žrtve, riskiranja i pobjede ljubavi, ne dan otužnih medeka s „I love you“ natpisima (da, oni s „volim te“ su rijetki ko i afričke dvodihalice).
Gdje sam ja u svemu tome? Pa, negdje po strani... Kao i uvijek, izdvojen jer ne volim privlačiti pozornost na sebe čisto iz razloga što se ne snalazim savršeno u situacijama bez osobnog presedana. Iako mi je jedna cura rekla kako naprosto frcam samopouzdanjem, smatram da se gadno prevarila jer svoje samopouzdanje nisam nikada upoznao. Ostavilo me kada sam bio negdje šesti osnovne... Pobjeglo jer se nije moglo nositi sa mnom... Ko kad mater narkomanka ostavi svoje nejač i pobjegne za iglom... Tražim ga... Platio oglase, reklame na Anteni i postere po CityReklam billboardovima... So far no good....
Dakle, ja čučim tu sa strane i promatram... Učim... Teoriju partnerske ljubavi uspješno savladao, čekam poziv na praktikum. No, „jednog dana“... Kada? Ma uopće nije važno! Zašto da se posvetim jednoj jedinoj osobi kada imam dva ultraubercool prijatelja (s pimpecima) i dovoljno prijateljica da ih mogu izvozit za Bangladeš?! Zar da sve to zanemarim (uvjetno rečeno) zbog jedne osobe? Sada? Ma čemu sve to? Neka život ide svojim tokom, puno je zanimljivije kada ne znaš što ti sutra nosi. Dobro, ja TOČNO znam što mi život sutra nosi no još me stigne iznenaditi!
Da, ljudi moji, dobro ste pročitali! Medo je odlučio ništa više ne forsirati! Pitati samo jednom i proći dalje ukoliko je odgovor nezadovoljavajući. Ma zašto da se osvrćem ako me nije vrijedno?
Ma neću! Divno mi je ovako kako je... Istina, ubio bih čitavu Zemlju da sada imam nekoga za dobro maženje i podulji zagrljaj ali ako nemam, s razlogom nemam! Ništa nije bez razloga... Osim toga, I can always dream... All I have to do is dream! :)))))))
Post je objavljen 14.02.2009. u 01:41 sati.