ISKONSKI PAG

četvrtak, 31.10.2013.

USURET BLAGDANU SVIH SVETIH

Suncem ogrijani Pag, zima pred vratima i nikada pod ovim suncem nebih kazao da je tu. Predvečerje uoči Dana svih svetih, provodim doma. Ovo je jedna od rijetkih prigoda da na ovaj dan mogu biti doma. Dan svih svetih je dan, kada se miješaju osjećaji tuge ali i ponosa, dan sjećanja na sve one drage ljude koji zauvijek žive u našim mislima.

Moja nana Kate bi mi znala kazati:
- Ti se ni na mertvi dan nećeš sitit nane, a kud da ćeš mi kiticu cvića donit i šteriku užgat.

Memento mori! Draga nana. Sjetim se ja onih kojih nema, a opet ima. I bit će tako do onog trena kada ću ja vapiti da se netko sjeti mojeg imena.
Jako dobro znam koji je to osjećaj kada ne možeš posjetiti mjesto na kojem počivaju tvoji najmiliji. Kako je to kada na tuđem groblju pališ pred Centralnim križem svijeću, sa sjećanjima za onima kojih više nema. Ovaj Dan svih sveti pružiti će mi drugačiju priliku.

Danas, ove dane nema čovjeka koji se ne sprema svojim najmilijima, svojim dragim koji su se preselili sa ovog svijeta, nema groba na kojem ne gori svijeća, koji nije cvijećem okićen, niti kuće u kojoj nečija ruka nije lumin zapalila. Za one koji su otišli, koji su okončali svoj zemaljski put, a nedostaju nam.
Svijeća naših uspomena vječno gori, a ljudi umru jedino ako ih svi zaborave.

utorak, 29.10.2013.

ČIJA JE ČIPKA STARIJA – PAŠKA ILI PRIMOŠTENSKA?

Danas je portal Grada Paga donio vijest kako je u Osnovnoj školi "Juraj Dalmatinac" održana Osnivačka skupština Učeničke zadruge, kojoj su nazočili svi oni koji su morali nazočiti, uz veliko zadovoljstvo na organizirani način imati ćemo sada Udrugu koja će skrbiti da paška čipka koju štiti UNESCO, konačno krene uz stručno djelovanje i zaštiti se kao takva. Svakako je za pozdraviti i podržati ovu ideju.

Međutim, mene više brine jedna druga stvar i odmah postavljan otvoreno pitanje odgovornima: "tko će konačno javno i na osnovu dokumenata štiti ovu našu pašku čipku?"
Ovo moje javno pitanje još jednom upućujem svima onima koji zakonski i nezakonski skrbe o paškoj čipki, a tragom javnom prilogu kojeg još uvijek možete pogledati na stranici www.hrt.hr :"čija je čipka starija – paška ili primoštenska?"
Doista, možda je primoštenska čipka, starija od paške, kako pisac priloga navodi, ali tko je u gradu Pagu zadužen da konačno prezentira i podastre istinu o tom reliktu prošlosti, koji se stoljećima njeguje u gradu Pagu.

Nemam ništa protiv da se u Primoštenu šije primoštenska čipka, ali ona ne može biti preslika paške čipke.
U prilogu koji je prikazan na televiziji, jedna primoštenska čipkarica navodi kako je na Pagu učila šiti pašku čipku.

Ako je istina kako tvrde stručnjaci, da jedino paška čipka posjeduje "zupcić", onda je definitvno iskrivljena i nevjerodostojna priča o primoštenskoj čipki. Zupcić bi trebao biti dokaz da je današnja primoštenska čipka falsificirana i da se čipkarice u Primoštenu služe onim znanjem, koje je njihova čipkarica stekla u gradu Pagu. To je onda protuzakoniti čin i treba poduzeti sve radnje da se to iskorijeni. Danas već pored novaljske, kolanjske imamo i primoštensku čipku. Sada me interesira kada ćemo imati: riječku, zagrebačku ili inu čipku, za čiju izradu su njihove čipkarice došle na naukovanje u grad Pag.

Mogu biti svjedokom živeći i radeći u Šibeniku i čestim odlascima mojoj radnoj kolegici u Primošten, nikada nisam čuo da postoji primoštenska čipka. Njihov najprepoznatljivi brend je bilo čuveno vino "Babić". Živo sam zainteresiran kako bi Primoštenci reagirali da Pažani objave da se na Pagu proizvodi čuveno vino "Babić" i to prije nego u Primoštenu.

Pag i čipka to je jedno. Malo koji grad može se odazvati samo na jednu riječ. Čipka. Nikakve kule i palaci, ne trebaju ga predstavljati. Takvih ima posvuda po svijetu. I svi se hvale svojim znamenitostima. Ponekad i velikim lažima. Željom za premoćnošću. U Pagu samo čipka, samo rozeta. Kao ona na pročelju crkve u Starom gradu, ili ova prepoznatljiva na stolnoj crkvi u novom gradu Pagu.

Grad Pag još iz svojeg vremena na starom mjestu ili Starom gradu, pa do današnjeg grada Paga, začeo se, rađao i stasao čipkom, koju je pomno čuvao i njegovao i doveo pred treći milenij kao ljepotu kojoj se teško odoli.

ponedjeljak, 21.10.2013.

OTOK KAO SKULPTURA

More i kamen mojeg otoka, su slike koje su ostale u meni kao dio mojeg življenja na otoku.

Plavo-bijeli život. I nikako da to iziđe iz mene. Štoviše, dnevno me te slike opsjedaju.

Dali su ovi isti motivi navodili i kipara Ivana Mirkovića da te slike iz svojeg djetinjstva, pretoči u svoja djela kojima se danas divimo? Crtežima i skulpturama koje je izradio, kazao bih da je to pozitivan odgovor, međutim ostajemo prikračeni za umjetnikov odgovor.

More i kamen, dvije tako različite materije, dvije poptpune suprotnosti. Jedna tako meka i podatna, promjenjiva i fluidna, nedorečena, druga čvrsta i stamena, stabilna i sigurna, gotovo vječna.

More – prostranstvo, veliko plavetnilo, plovidba, odlazak.

Kamen – suhozid, obala, dom, ostanak.

I more i kamen uvijek me iznova ostave bez daha, kada sam u dodiru sa njima.

Tu je beskonačan broj njihovih lica i postava, na svakom djelu mojeg otoka pojavljuju se u nekom drugom obliku, posebnom, paškom obliku.

Kazao bih nakon svega, da mojem otoku ne trebaju spomenici, skulpture nastale ljudskom rukom, umjetnički osmišljene. Ne kažem da nisu dobrodošle, još ako su od umjetnika sa otoka, ne kažem da su suvišni, jer lijepih stvari nikada previše, ali na mojem otoku oni nisu neophodni.

Na mojem otoku priroda je sama oblikovala skulpture. Na svakom koraku čekaju Vas kamene gromade neobičnih oblika, toliko prekrasnih da im nikakve dodatne intervencije nisu potrebne.

Ili kada "škajica" čuva kap vode.

Branko Barbir je u pjesmi "Voljeni Pagu" zapisao:
'ko kamen obala tvojih,
čvrste su te kadene,
za tebe pjesme pjevam,
zbog tebe duša vene

Ne treba trošiti dalje riječi, fotografije govore sve. Ne u cijelosti baš sve, ali dočaravaju barem djelomično moje impresije, koje sam pomno bilježio svojim fotoaparatom.

četvrtak, 17.10.2013.

120 GODIŠNJICA ROĐENJA IVANA MIRKOVIĆA

Na današnji dan 1893. godine u Pagu je rođen, Ivan Mirković kao jedino dijete Josipa i Lucije, rođene Pečarević. Dolazi iz ugledne paške plemićke obitelji.
Pučku školu pohađao je u svom rodnom gradu, klasičnu gimnaziju u Zadru. Likovnu akademiju polazio je u Pragu u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela.
Grad Pag se na njegovoj 120 godišnjici rođenja i 30 godina od smrti odužuje tom velikom hrvatskom umjetniku, izložbom u organizaciji Centra za kulturu, pod pokroviteljstvom Grada Paga.
Izložba slika i skulptura postavljena je u Kneževeom dvoru u Pagu.
Imao sam čast upoznati tog velikog umjetnika u njegovom domu u Splitu, u trenucima kada je dovršavao kip Jurja Dalmatinca, kojeg je poklonio svojem gradu i koji danas krasi Branimirovu obalu u Pagu.

Neka od svojih djela poklonio je, i ostavio kao trajan znamen da je dijete ovoga grada, između ostalog i poprsje Bartolu Kašiću koji krasi glavni gradski trg. Bila mu je velika želja otvoriti galeriju u svojoj rodnoj kući i pokloniti još više svojih djela. Kao i sve u Pagu, do ostvarenja umjetnikovih želja nikada nije došlo.

Svojim fotoaparatom zabilježio sam otkrivanje spomenika Jurju Dalmatincu u Pagu 1975. godine, kada je prvi puta nakon toliko godina izbivanja iz svojeg rodnog grada, umjetnik sa puno emocija pokazao koliko je odan svojem gradu. Gradu svojih korijena.

Ovom prigodom kao svoj doprinos 120 godišnjici rođenja ovog paškog umjetnika, prvi puta prikazujem dio fotgrafija sa tog događaja.

nedjelja, 13.10.2013.

PAG – ISTO, A DRUGAČIJE

Fotografiji sam posvetio dva posta na mojem blogu, u kojima sam zapisao sva moja poimanja fotografije.
Premda navode da se amaterska fotografija nerijetko svodi na popunjavanje obiteljskih albuma bilo da je riječ o rođendanima, raznim obiteljskim proslavama, iz školskih dana, pa čak i sprovoda.
Jednako tako mnogo amatera fotografa zabilježilo je neke detalje koji su nestali, kojih više nema u onom obliku kakvi su bili zabilježeni njegovim fotoaparatom.
Te fotografije gledatelju bude snažne osjećaje dok svjedoči o vremenu i događajima koji su išćezli.
Svojim fotoaparatima zabilježio sam neke događeje u mojem gradu, kojih ću prikazati na ovom blogu, time se vratiti u djetinjstvo i sjetiti svih Vas kako je to izgledalo u nedalekoj prošlosti koje je iza nas.
Pod serijom "Pag – isto, a drugačije", moći ćete na mojim fotografijama vidjeti kako je to izgledalo nekada i kako izgleda danas.

LOKUNJA 1979.

LOKUNJA 2013.

petak, 11.10.2013.

USPOMENA NEKA IM BUDE, GRAD SVOJIH KORIJENA

Kiša, magla, južina, ali ona doslovna južina, vrijeme je koje već tjedan dana ne napušta Kvarner. Kao da se rodilo ovo vrijeme na Kvarneru.

Jučer je bio dan kada su dvojica Pažanina otišla na svoj vječni počinak. Rijetko se to kada desi u Rijeci, ali jučer se i to desilo.

Obojica još uvijek u životnoj dobi kada su i te kako bili potrebiti svojim obiteljima. Mati od jednog je pred ljeto u visokoj životnoj dobi dolazila na terapiju, pričala mi o Pagu, o svojim sinovima i unucima, i veselila se da još uvijek sa svojom djecom, može otići na Pag. Život je neumitan. Nezna rasporediti ni prioritete ni vrijednosti. Ili možda zna?!
Smrt je diploma životne škole! Sprovod, rodbina, prijatelji, znanci, mnoštvo ljudi, patetika, plač i bol za odlazak drage osobe. Klape, glazba, glamour, sve je to prisutno u tim trenucima.

Zašto je kišna Rijeka, jučer bila tako tužna?
Ne znam može li se riječima dočarati taj doživljaj, ali oni koji učestvuju u tome mogu doživjeti svoje sutra. Mogu misliti na svoje sutra.

Pjesma govori:

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.

Zato ljudi radite to što volite i uživajte u tome, da životom budete stalno prisutni u društvu, da društvo zna, da ste jedinka koja uživa u životu. Treba se svega sjetiti, treba drage ljude dostojno ispratiti, ali pustimo to, život piše nove stranice, svatko živi sa svojim djelima, spava i budi se sa njima, umiva, korača kroz dan, idemo dalje jer još uvijek imamo motiva, a trebamo i drugima.
Živimo, život!

11.10.2013. u 21:50 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.10.2013.

101. PAŽANIN - 5.IVAN TUTNIĆ

Relikvija Svetog Trna iz 1435. zasigurno je najvrednije umjetničko djelo zlatarskog obrta cvjetne gotike koja se čuva u benediktinskoj riznici u Pagu.
O Svetom Trnu najviše je pisao i dokumenata prikupio Marko Lauro Ruić, a nakon njega povijest te relikvije obradio je don Blaž Karavanić.

Od nekoliko verzija priča kako je relikvija iz Svete Zemlje došla u Pag, zasigurno sve te priče poriče Isprava čiji se prijepis iz 1564, čuva u arhivu paškog kaptola.
Ta isprava zorno donosi da je Sveti Trn donio fra Ivan Tutnić, koji je 1443. imenovan opatom benediktinske opatije sv. Petra i koji je do tada bio franjevac.

Don Blaž Karavanić piše, kada je bila proglašena Papinska odluka pred vratima crkve u Starom gradu, te fra Ivan Tutnić uveden u posjed abacije, bijahu prisutni ovom obredu: Donato Fanfogna, "konte" Begna, Šimun Fanfogna, primicir Margitić, svećenik Radosij Dardanić, te Kukovešić, te Paški kanonici: Juraj Kašić podknez, Blaž Dišković i Luka Belota.
Fra Ivan je imao sestru koludricu koja se zvala Stana, a redovničko ime bilo joj je Marija.
Donjevši Sveti Trn, fra Ivan Tutnić tim činom je sve Pažane učinio dionikom tog dara. Javnom je ispravom fra Ivan relikviju Svetog Trna darovao paškoj komuni, narodnoj skupštini i kaptolu pod određenim uvjetima: "spomenute Svete Moći Trnove Krune Gospodinove za vazda imaju ostati i stati u crkvi sv.Margarite časnih koludrica u Pagu, u ormaru ili škrinji ili u svetohraništu, koje bi se imalo napraviti u spomenutoj crkvi od paške općine, na trošak iste, sa četiri ključanice i četiri ključa, od kojih jedan ključ mora imati i držati kaptol spomenute paške Velike Crkve, drugi pak ključ za bolju sigurnost, treba držati paška općina, ili onaj građanin koji bude izabran od paškog vijeća; treći ključ imati će držati časna sestra Marija koludrica rečenog samostana sv.Margarite, a sestra spomenutog fra Ivana, a nakon njezine smrti taj ključ neka drži časna sestra opatica rečenog samostana, koja se bude tada nalazila, a tako od opatice do opatice nek se ima držati zauvijek; četvrti i zadnji ključ treba da ima i drži isti gospodin fra Ivan, koji (ključ) fra Ivan može dati i uručiti bilo komu od paških plemića, koga on bude smatrao dostojnim, koji ključ taj plemić za to izabran, ima držati zauvijek za sebe i za svoje potomke bez ikakve protivštine bilo koje osobe. Također da se dade dužna počast i štovanje rečenim Svetim Moćima Trna spomenute Krune Gospodinove, imade se vazda svetkovati dana 4. svibnja, naime sutradan po Našašću sv.Križa, koja je svetkovina ima se nazvati: Svečanost Krune Gospodina Našega Isusa Krista. Ta svečanost ima se slaviti sa časoslovom i sa pjevanom misom u crkvi sv.Marije Velike, predidući opći ophod, a u procesiji imaju se nositi sa časti i najvećom pobožnosti rečene Svete Moći."
Pažani su u duhu ove isprave svetkovali Svete Moći kako je zatraženo od fra Ivana Tutnića. Paški kaptol, kao i paška općina, držali su se točno svih uvjeta.
Što se pak ključeva tiče paška je općina izgubila pravo na jedan ključ jer se dugo nije pozivala na to pravo sve do 1731. kada je nastao spor sa kaptolom koji je zastupao mišljenje da je to pravo općine zastarjelo.
Najvećim svečanostima proslavljena je petstota obljetnica Svetih Moći 1935. godine. Svečanosti je predvodio šibenski biskup i apostolski administrator dr. Jerolim Mileta, uz sudjelovanje brojnog svećenstva i paškog puka.
Ruić je zabilježio da se grobnica fra Ivana Tutnića opata nalazila sve do početka devetnaestog stoljeća u abacijalnoj crkvi pokraj današnjih magazina, urušena sa grbom, mitrom i abacijalnim štapom. Na nadgrobnom kamenu se čita ovaj natpis: " Prečasnom Gospodinu Ivanu Tutniću pok. Tome iz Paga ovoga samostana Opatu predostojnom. Ivan pok. Jurja Ocu blagodarnom M CCCC LVII postavi." (Ruich, Delle riflessioni storiche etc.,vol.1.)
Ove su godine nakon svih ovih godina od kada se više ne časte Svete Moći po želji fra Ivana Tutnića, časne benediktinke prvi puta izložile relikviju kako bi se mogle vidjeti.
Fra Ivan Tutnić ovime se činom svrstao u red časnih muževa grada Paga i zadužio nas da štujući ove Svete Moći, poštujemo i njegovo djelo.
Paškom kaptolu su odriješene ruke da obnovi ove Svečanosti.
Na kraju kako je don Blaž Karavnić zapisao:

Po plemenu Tutnić se je zvao,
Kao opat petnajst ljeta stao,
Sve to možeš čitat na grobnici,
To i drugi kažu spomenici.

Pjesma o sv. Kruni govori:

O trnova kruno slavna
Naša diko štiti nas!
O svetinjo naša davna
Oku vjere divno l sjaš
Isusova kruno sveta
Častimo te dušom svom.

06.10.2013. u 14:32 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 02.10.2013.

DA SE NE ZABORAVI - TORKUL

Grozje je vikovima bila kultura otočkog covika od ke je dobiva i hranu i vino za život. Nakon ca bi se grozje pobralo tribalo ga je preradit, a taj posal je uvik bi najteži. Prerada grozja obavlja se u "torkulima", preša koju su ljudske ruke okretale oko osovine i prešale grozje.
Ovakav torkul kao na sliki, verujen da se u Pag više ne more vidit, baren ne ovako veliki torkul, a nisan sigura da više ki uopće i dupera torkul za smastit grozje.

Torkul je preša za izradu vina ali i uja.
Kada torculum prevedemo sa latinskog, dobivamo sljedeća značenja: škripac, stisak pa čak i žurba.
Ovaj pasani vikend trgajući u Istru, torkul me torna u ditinstvo, ali i beseda ku se nesmi zaboravit.

02.10.2013. u 23:32 • 0 Komentara • Print • #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.