Marketing
OTOK KAO SKULPTURA
More i kamen mojeg otoka, su slike koje su ostale u meni kao dio mojeg življenja na otoku.
Plavo-bijeli život. I nikako da to iziđe iz mene. Štoviše, dnevno me te slike opsjedaju.
Dali su ovi isti motivi navodili i kipara Ivana Mirkovića da te slike iz svojeg djetinjstva, pretoči u svoja djela kojima se danas divimo? Crtežima i skulpturama koje je izradio, kazao bih da je to pozitivan odgovor, međutim ostajemo prikračeni za umjetnikov odgovor.
More i kamen, dvije tako različite materije, dvije poptpune suprotnosti. Jedna tako meka i podatna, promjenjiva i fluidna, nedorečena, druga čvrsta i stamena, stabilna i sigurna, gotovo vječna.
More – prostranstvo, veliko plavetnilo, plovidba, odlazak.
Kamen – suhozid, obala, dom, ostanak.
I more i kamen uvijek me iznova ostave bez daha, kada sam u dodiru sa njima.
Tu je beskonačan broj njihovih lica i postava, na svakom djelu mojeg otoka pojavljuju se u nekom drugom obliku, posebnom, paškom obliku.
Kazao bih nakon svega, da mojem otoku ne trebaju spomenici, skulpture nastale ljudskom rukom, umjetnički osmišljene. Ne kažem da nisu dobrodošle, još ako su od umjetnika sa otoka, ne kažem da su suvišni, jer lijepih stvari nikada previše, ali na mojem otoku oni nisu neophodni.
Na mojem otoku priroda je sama oblikovala skulpture. Na svakom koraku čekaju Vas kamene gromade neobičnih oblika, toliko prekrasnih da im nikakve dodatne intervencije nisu potrebne.
Ili kada "škajica" čuva kap vode.
Branko Barbir je u pjesmi "Voljeni Pagu" zapisao:
'ko kamen obala tvojih,
čvrste su te kadene,
za tebe pjesme pjevam,
zbog tebe duša vene
Ne treba trošiti dalje riječi, fotografije govore sve. Ne u cijelosti baš sve, ali dočaravaju barem djelomično moje impresije, koje sam pomno bilježio svojim fotoaparatom.
Post je objavljen 21.10.2013. u 18:51 sati.