Dao si nam život

28.02.2021.

Rijeci života Oče ti blagoslov daj
čuvaj lice zemlje podari neba sjaj
milostiv budi u sve dane i godine
u svaki novi dan upiši svoje ime

Kličem i radujem se svemu što činiš
moja radost želja je ispunjena Tebi
Tvoje svjetlo daje sjaj mome licu
odlazak svoj prinosim kao paljenicu

Plodovi nek rastu stopama Tvojim
u visinu za sve što si pripravio dati
svaka riječ Tvoja dar je mira i sreće
u vjeri i nadi sva budućnost se kreće

Nauči me dane brojati srcem mudrim
kušnjama kušanog vijencem me ogrni
vijencem obećanim ogrni sve ljubljene
vijencem života ogrni sve zaljubljene

Nosit ću vijenac i pokazivati mnogima
da spasom dobrota Tvoja ne prestaje
mudrost ne presušuje ona iznova raste
vjernost obnavljaš mnogi da se spase

Dao si nam život dug da se veselimo
iako dolazi i onih tamnih dana mnogo
praznina dođe u svjetlu Tvom nestane
svim srcima koja ljube ljubav se daje

Blago čistima srcem oni će Te gledati
u miru Kristovom oni će Boga slaviti
mir Kristov nek zove srce, neka plamti
na stazi života Bože, radost nam vrati!


- Pjesma nastala danas prema riječi iz Biblije
(eum)

Sreća i bitak

25.02.2021.

„Bit ćemo sretniji kad shvatimo da postoje veći problemi od toga što pada kiša. Bit ćemo sretniji kad shvatimo da uništena majica nije kraj svijeta, a da će za autobusom koji smo propustili doći drugi. Bit ćemo sretniji kad svoju sreću ili nesreću prestanemo uspoređivati s drugima. Bit ćemo sretniji kad počnemo cijeniti i uživati u malim stvarima. Bit ćemo sretniji kad počnemo raditi ono što stvarno želimo, a ne ono što nam svijet nameće da trebamo činiti. Bit ćemo sretniji kad se prestanemo bojati istine i počnemo govoriti ono što stvarno osjećamo. Bit ćemo sretniji kad naučimo da naša sreća ne ovisi o drugima. Bit ćemo sretniji kad prestanemo život stavljati po strani i kad prestanemo očekivati da ćemo biti sretniji kad budemo imali novi model telefona, bolji automobil ili najpoznatije marke odjeće i obuće… Uživajmo u onome što imamo ovdje i sada. Ako smo relativno dobrog zdravlja i imamo obitelj koja nas voli – imamo puno, puno više nego što mislimo“. (Nepoznat autor) Njemu na zahvala slijedi moja pjesma:

Sreća i ljubav

Sreća ne ovisi o kiši što pada
sreća ne ovisi o sreći drugoj
i kada izgubiš lančić od zlata
prava sreća nije manja tada

Moja sreća put je srca moga
kada sam ovdje bićem cijelim
kada me istina u srcu gleda
kada se ljubav Ljubavi preda

Moja sreća to je srce zdravo
i ljudi iskreni koji vole pravo
i sve bi dao neka voda nosi
osim Ljubavi koja zlu prkosi

Od svega imati u pjesmu stane
nisu važni poju godine ni dani
kada zapjeva zvjezdama u noći
radost srca svoju ljubav hrani

Ljudi nade;

23.02.2021.

"Danas su nam u javnosti potrebni ljudi nade, odvažni ljudi. Oni koji traže sigurnost nikad neće uspjeti, ziheraši, nikad neće uspjeti. Čovjek i ne može biti siguran, ne zna gdje ga čeka smrt ili neka nesreća. To su stvari koje ne ovise o nama, mi nemamo sudbinu u svojim rukama, ne raspolažemo zakonima prirode ni svemira, nemamo vlas nad smrću i bolestima, ali nam ostaje Božja providnost. A, od Boga ne dolazi nijedna recesija i nijedan neuspjeh. A, da se oslonimo na Njega, možemo biti sigurni da će mo sve preživjeti i uspjeti. Samo ljudi nade danas mogu zapravo uspjeti i samo su oni sretni, smiju se i puni su humora, oni ne govore negativno. Samo ljudi nade mogu danas vladati u svijetu i preobraziti društvo". (dr. Tomislav Ivančić)
Na ove riječi istine dr. Ivančića odgovaram svojom pjesmom - Ljudi nade:

Ljudi nade

Dolazi bol i patnja što ju prati
utihne osmjeh a tuga se vrati
umor zastane sred ove ljepote
ljudi nade sve ka dobru vrate

Nitko ne zna granice do kraja
gdje ga uspon pad il rana čeka
vrijeme teče ka mramorna rijeka
čovjek nade uz osmjeh nas čeka

Život nade ne predaje se tmini
daje pogled suncu na visine
čovjek nade gradi mirnu luku
u zvijezdama traži Neba ruku

Dolaze im boli, a patnje ih prate
utihne li osmjeh a tuge se vrate,
kad sve stane sred ove ljepote
ljudi nade sve s ljubavlju vrate!

Misao i smisao:

21.02.2021.

„Više riječi čini miso koja se Ocu vraća po djelu ljubavi. Misao je rasuta svuda. Sve ima svoje razloge, pa i onda kad ih mi ne znamo. Priroda, svijet i uopće sve što postoji nije slučajno, nije mrtvo, nije nepokretno. Naprotiv, sve vodi nekom cilju. Prirodni zakoni imaju čvrst cilj, u svemu je smisao. Smisao je kad pronađemo kamo ta misao smjera. Zna se čemu služe prirodni zakoni, čemu razni materijali u prirodi. Sve ima svoje zašto i zato. Netko je sve stavio u pogon radi nečega. A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac. Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, ljubi, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti.“ (vlč. Tomislav Ivančić) Na ove veličanstvene riječi dr. Ivančića, ja mogu odgovoriti samo svojom pjesmom životu (u komentaru):

Duša ili tijelo:

18.02.2021.

Svjedoci smo da sve tjelesno/materijalno u vremenu nestaje. Jedna živa bića odlaze druga dolaze, a samo je čovjeku data spoznaja života i smrti. Samo čovjek svojim djelovanjem može utjecati i mijenjati prirodu, sebe i svijet oko sebe. Samo čovjek je odabran i pozvan da poštuje zakone Božje kako bi prestao biti životinja a postao dijete Božje na zemlji i u kraljevstvu Božjem. Ima potpunu slobodu izbora. Ima svoju savjest koja dobro razlučuje od zla. Svi zakoni su pisani radi nesavršenosti i grješnosti čovjeka: da bi postao bolji, da bi naučio i znao ljubiti. Samo čovjek može birati dobro ili zlo, jer se nalazi u okruženju duhovnih sila koje ga navode da poštuje zakone ili da ih prezire i da tako griješi. Na čovjeku je, dakle, odluka u što će više ulagati: u tjelesno ili duhovno. Kad čovjek bira tjelesno i požudu, materijalno i/ili pohlepu, te ustraje dugo na tom putu, postaje žrtvom onih sila koje ga postupno pretvaraju u nehumano biće, biće čovjeka koji se vraća životinji. A, svjedoci smo propasti onog koji su daleko otišao na tom putu pa i njega samog okreće protiv sebe. Depresija i gubitak smisla je postala masovna pojava. Gubitak smisla i nade mnoge je odveo u bolest i propast. Čovjek bez nade je trom, lijen, ništa ne pokušava, ništa ne uspijeva i na koncu ostaje bez svega. Ulagao je u materijalno – a izgubi sebe.
Na drugoj strani, čovjek nade nikad nije sam, stalno je u Božjoj prisutnosti te ostvaruje materijalno da bi otkrio i ostvario smisao svog postojanja, istinsku radost. On bira duhovno, razvoj u skladu sa potrebama svoje duše, dobrote svog srca, te bira duhovni rast u transcedentalnoj komunikaciji sa Bogom. Razuman čovjek zna reći: sve što je ljudsko nije mi strano, ali svakako znam svoj put, on je uz mog Stvoritelja, On zna tko sam, zašto sam stvoren i kamo mi je poći. (dali to netko ovdje zna?) Njegovi putevi nisu moji, ali svakako, mij put vodi prema Njemu. Moj život je siguran jedino u Božjim rukama.
Kako bi potvrdio gore izrečeno/napisano, navest ću dva citata iz vjerske literature:
„Grijeh puno obećava, malo daje, a uzima sve“. I svi smo bili prevareni i nasjeli na njegova obećanja i na kraju smo malo dobili, a sve izgubili. To nam potvrđuje i David kad moli da mu Bog vrati radost spasenja. On je znao o čemu govori kad je govorio o radosti spasenja, znao je što osjeća, što je doživio kad ga je Bog spasio. Znao je u kakve je kandže grijeha upao i kako mu je grijeh potamnio dušu, donio mu teret, u njega unio nemir, krivnju i ostale negativne osjećaje koji su ga činili nesretnim čovjekom. Samo nam Bog može donijeti radost slobode od grijeha, samo kad nam Bog oprosti, možemo osjećati istinsku radost. Samo se kao slobodni ljudi možemo radovati. Kad je rob mogao biti sretan? A Bog ne želi da robujemo ni grijehu ni bilo kome. (Izvor: Book.hr) Nastavak posta u komentaru!

Treba znati stati:

15.02.2021.

„Jer od svakoga kome je dano mnogo mnogo će se i zahtijevati, reče Isus, a kome su ljudi mnogo povjerili još više će tražiti“ (Lk 12,48,KJV). Na ovo drugo malo tko obraća pozornost a to može biti uzrok velikih životnih nedaća. Jer, Bog od nas traži samo ono što nam daje, riječ za riječ ljubav za ljubav na putu u Očevoj blizini. Ali, čovjek od drugog čovjeka traži uvijek više. Što više radiš on više traži. Nije li to svima poznato.
Pa ta silna očekivanja, nikao ih se riješiti. Nekad je važnije što će "selo" reći nego što mi želimo ili jesmo. Mnogi nasjedaju na očekivanja drugih, a kada ih masa ponese u nekoj potpori ili slavi izgube kompas, udaljavaju se od sebe i Boga te neznajući pravi uzrok konzumiraju opijate, želeći ugoditi svima i tako sve postignuto okreću protiv samih sebe. U žrvnju svog i tuđeg očekivanja, a u odsutnosti duhovne ravnoteže, svog mira i Božje prisutnosti, čovjek više ne može odstupiti, želi se na silu uzdići, pogodovati. Na putu svog uzdizanja gubi strpljenje, ne čeka da ga Bog uzdigne po njegovim zaslugama. A tko ne može čekati po pravednosti Božjoj ne biva podignut - nego ponižen. A Biblijski put promaknuća je kristalno jasan: „Ponizite se pred Gospodinom i On će vas podići“ (Jak 4,10). (Biti ponizan znači poštivati Božju riječ)
Za one koji su na putu da postanu veliki u glazbi, umjetnosti, ili kod ostvarivanja nekih drugih talenata (o čemu je pisano u prethodnim postovima) osvrnuo bi se na poučak iz života „dvorskih luda“ prema kojem jedino šti je važno jeste: zadovoljiti Kralja. Treba stati i promisliti, jer zadovoljiti ili razočarati ljude nije im toliko bitno, bitno je zadovoljiti Kralja. Sve se može oteti kontroli onom tko nije u stanju uravnotežiti svoj život i ono što čini. Zato je dobro ujutro se zapitati: hoću li danas biti Kraljeva ili ljudska luda. Tko ne poštuje ljudske zakone često završi u zatvoru a kad ne poštuje Božje zakone koji ga štite, završi u bolesti. Nažalost, tek kad se ozbiljno razboli čovjek počne ozbiljno razmišljati. A tada žalimo uglavnom zbog onoga što smo propustili učiniti, zato što smo dopustili da nas u tome spriječe strah i brige.. „Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti” - rekao je Ivo Andrić. (EuM)

Poetski kutak II

13.02.2021.

- Kao vapaj boli, ova pjesma stoje, odlazak je ono što nitko ne voli;

Odlazim ti danas

Kao sveli miris stoji bol od suze
od hladnoga mraza otrnula čaša
od strasti se bolom srce umirilo
od čekanja gorka kajanje se skrilo

Nestalo je cvijeće plavo i proljeće
muk valova krhko obija o stijene
crna zemlja skrita od očiju zjene
crni gavran klati na grani iz sjene

Odlazim ti danas, dočekao nisam
da me takne grudva tvoje mile ruke
probuđena slova naći ćeš na sitno
kako kamen ljube kada me ne bude

Ne gledaj me suzom u pjesmi izreci
tvoga sunca zrake neka nebo kiti
boju lica tmurna neka osmjeh primi
kad umire srce pjesma nek se širi

Ti raspusti kosu vjetru nek se igra
da odvežem strune kitica i sveza
da se vrati život u pjesmi od glasa
da ne čeka ljubav koja nosi spasa!

(Novo na portalu: https://book.hr/sred-ljubavi-zivot-se-vratio/)

Usamljenost i sreća

11.02.2021.

Vratiti se sebi, u osami promatrati svoje biće, svoju puninu postojanja, radosna je stvarnost. Tako gledamo onu Božju iskru koja nas ispunjava i priprema za vječnost. Tek kada se vratimo sebi slobodni smo za let. Ali to nije lako. Moramo se osloboditi praznine i navezanosti. A praznina je puna iluzija očekivanja koja muči najveći broj ljudi. Kada se pojavi praznina želimo pobjeći od nje, palimo televizor, nešto čitamo, tražimo društvo, zabavu... a to je zapravo velika industrija koja nam nudi sve svoje, želi nas zabaviti a uzeti i uzima našu naklonost i naše vrijeme.. Prije ili poslije toga često trčimo za poslom te ostajemo bez vremena ponekad i bez daha. Imamo velika očekivanja od drugih, ne damo im mira, isto tako oni nas ne žele pustiti na miru. Zato se nameće jedno pitanje koje izgleda neprimjereno ali mi zvoni kao istinito: Može li se reći da nas netko voli ako smo mu (ili oni nama) psihološki i čuvstveno neophodni za njegovu sreću?. Da li se ljubav može uvjetovati bilo čime? No nismo savršeni, ali želimo svojih pet minuta, svoj mir svoju osamu za kojom čezne svaka slobodna duša. Ona nam kazuje da se usamljenost ne liječi ljudskim društvom niti sredstvima zabave, nego kontaktom sa pravom stvarnošću. Svaka duša čezne za pravim mirom jer je predodređena za vječnost i čezne za mirom u kojem ju traži i nalazi. Zar je potrebna bol ili bolest da nas uče pameti. Za to je potrebna sloboda od mnogih iluzija i navezanosti na nekoga ili nešto. To se stječe godinama učenja, padanja i uzdizanja ali mnogi tvrdoglavci nikad ne dosegnu svoju slobodu – svoju zdravu usamljenost - stvaralačko stanje ili bitak slobode svoga duha. Pravi umjetnici djeluju pomalo ekscentrično, u biti žele biti svoji, posebni, i žele da ih prihvatimo onakvima kakvi zaista jesu, a što na koncu pokazuju po svojim djelima.
Iz knjige „Buđenje svijesti“ navest ću zanimljiv citat za promišljanje o ovoj (tek načetoj) temi: „Ono u čemu zaista uživam - nisi ti, to je nešto veće od tebe i mene. To je nešto što sam otkrio, nešto kao simfonija, jednu vrsta orkestra koji svira određenu melodiju kada si prisutan, ali kada odeš, orkestar ne prestaje svirati. Kada sretnem nekog drugog orkestar svira drugu melodiju, koja je isto tako lijepa. I kada sam sam, orkestar i dalje svira. Repertoar je vrlo velik, i glazba nikad na prestaje“.
I tako, dok ovako iz posta u post, jedni druge pomalo učimo, družimo se, komentiramo, svjesni mnogih svojih nedostataka i ograničenja, ipak dopustimo neka simfonija života traje, uživajmo još ovdje i danas u trenucima radosti postojanja našeg slobodnog bića, znajući da vječnost, zapravo, započinje našim prvim sretnim korakom - još ovdje na zemlji. (EuM)

Poetski kutak

10.02.2021.

Dajem se tiho

Sanjam u snu dotičem zoru
u zraki toploj pjesma se budi
bijela zemlja u magli se nudi
usput nestajem mašu mi ljudi..

Rastu li cvjetovi plavi tamo
da li još more plimom ljubi
u zanosu života koji se gubi
izgubljeni zov u žalu se budi

U zanosu tom umrijeti što je
još život nitko pretekao nije
ovdje sve raste a da ne pita
ako i odem, bit će ko i prije

Duša se stisla, zamorena
dani kušaju, kao da tonem
sve je otvrdlo ko od kamena
sve više sam sam sebi sjena

Oči smeđe žarom su zgasle
dajem se tiho suzi od plača
mladosti divna svoje si dala
samo je sjeta pogledu ostala

U bijelom cvatu otvrdle zime
molitvu zovem u zanosu noći
bijela zemlja u magli se nudi
usput nestajem mašu mi ljudi..

(U trenucima noći, sjete i tuge, pjesmom putujem, nema mi druge)

DUHOVNA PRIČA

08.02.2021.

Čovjek koji je imao pune ruke posla:
Bio jednom neki čovjek koji je govorio da uvijek ima pune ruke posla i to cijeli dan (poznato?). A ljudi kĽo ljudi, nisu mu vjerovali pa su ga ispitivali kakav je to posao. On im reče: „Imam dva sokola koja trebam krotiti, moram paziti na dva jastreba, hraniti dva zeca, čuvati jednu zmiju, timariti magarca i još vezati lava!” „O to je puno!” rekoše ljudi. „Tebi doista treba vremena. A gdje je taj tvoj zvjerinjak? Gdje su životinje o kojima govoriš? Ne vidimo ni jednu.” Nato čovjek stade govoriti o tim životinjama, ali onako da ga svi razumiju:
„Dva sokola jesu dva oka. Na svašta se prilijepe i za svačim lete. Teško ih je obuzdati.
Dva jastreba grabežljiva? To su naše ruke. Svega se laćaju, sve zgrću, hoće sve zadržati. Teško ih je nadzirati. A dva zeca koja moramo hraniti i zaustavljati? Naše noge. Stalno lutaju tamo-amo, ovamo i onamo, često se umaraju. Ali najteže je paziti na zmiju – jezik – iako je u kavezu. Zar se ne veli: „Trideset i dva zuba ne mogu obuzdati jezik”? Tu je i magarac, kojeg treba timariti – naše tijelo. Ono tegli, opterećeno je, posrće, ne sluša. A toliko ga trebamo! Na kraju ostaje lav. Treba ga se čuvati. On je kralj nad svim životinjama. To je naše srce, prepuno želja; sva naša moć i snaga.” „Pravo imaš”, rekoše na to ljudi. „Imaš posla za čitav dan…” (Nepoznati autor)

Životna priča:

06.02.2021.

Život je poput putovanja vlakom.
U vlak ljudi ulaze i s njega silaze. Prilikom nekih zaustavljanja migu se dogoditi i lijepa iznenađenja. Ljudi proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji.
Nažalost, kad tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti i prijateljstva. Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo i zavolimo. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.
Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas gurnu u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može „iskliznuti“ te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo može bit „iskliznuti“ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici, prijatelji, sići. Ne znamo ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu. Međutim gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Moramo se truditi da naše putovanje bude sretno i stalno podsjećati da se sva muka na kraju stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno mjesto koje će kod putnika koji nastavljaju putovanje, buditi čežnju, lijepa i ugodna sjećanja. Svima želim sretno i ugodno putovanje prema vječnosti!

Oproštajno pismo prijatelju:

04.02.2021.

Poštovani prijatelju,
naš virtualni hod po svemu sudeći priveden je kraju. Ostanimo onakvi kakvi jesmo a to nam je osnavno kako bi ostvarili svoju posebnost na ovome svijetu. To nam je zadaća i po tome se prepoznajemo. Sve što činimo činimo za sebe a kao vjernici kako bi se Bogu svidjeli u ostvarivanju naše zadaće a njegove volje. U tom smislu i u ovoj fazi naše spoznaje, cijenim da bi naš naš rastanak bio koristan..
Iz različitosti naših karaktera i ostalog iskustva uvidio sam da jedni od drugih možemo učiti ali ne možemo puno očekivati, jer naša istina nije Božja a Njegovi putevi nisu naši. Moramo Njega prije svega tražiti i razumijevati tražeći sliku njegovu u suradnji sa onima koje nam je postvio na put. Uz takvo razumijevanje i učenje rađa se ljubav prema Ljubavi koju nam je poslao već u začetku naših bića.
Bogu ne možemo prići razumom nego svojim srcem. Uvjeren sam da on gleda naše težnje i namjere srca puno više nego naša mudrvanja, naše pogreške i naša djela. Otuda moja poezija, ne da Ga zamijeni nego da istakne riječ Njegovu kada ju kitim u postovima. (Cijenim i podržava pravo ne mišljenje ali ga ne moram prihvatiti). Nedorečenost riječi uz to, zamjenjuje jezik srca, a to je govor poezije i poete u dobru i ljubavi - pritisnutoj tugom i žalosti ovog života. Još neke bitne stvari bi ovdje istakao: nikada i nikada kao vjernici ne bi smjeli govoriti u Božje ime a da se ne možemo istovremeno pozvati na sveto pismo, inače naše riječi pretvaramo u "metke" koje šaljemo i njima možemo povrijediti bližnje ili svoju okolinu. (Sjetih se ovdje jedne anegdote: Uđe slnik u kasabu i veli mnoštvu - je li, tko je odđe jači od mene?, nemalo potom javi se jedan - ko od brda odvaljen! Ja sam! A on mu priđe, zagrli ga i od straha poljubi, te nastavi: a tko je sad jači od nas dvojice.). Ima ljudi kojima je to dopušteno, a to su njegovi svjedoci, mističari, karizmatici i svećenici - koji su se poradi vječne ljubavi odrekli dijela svog svjetovnog života.
U svom tjelesnom odlasku, boli i bolesti svoje, kada se ono bude predavalo, željet ću isto suobličiti patnji Njegovoj, žrtvi davanja za sve nas, na način da ću sve to, svaki dan, u molitvi prikazivati Njemu, za one koji pate, one koji su bolesni/ji i za one koji trpe u čistilištu i vape za našim molitvama. Pokušavat ću otrpjeti bolne posebnosti nerazumijevanja bližnjih, usput ne pokušavati mijenjati nepromjenjivo, gledati na njihove potrebe i dati im od sebe koliko mogu ali neću ugroziti bunt svoje biti svoju posebnost koju ću čuvati u hodu prema Nebu. Naša zadaća ovdje vjerujem da ima svrhu i u daljnjem postajanju, te se moramo truditi da ju na svoj način ostvarimo. Vjerujem i u to da moramo gledati na odmjerenost u svemu osim u ljubavi. Ako je naša zamišljena ravnoeža ovdje ugrožena, tada najviše moramo paziti, jer su tada otvorena vrata zlu. Osim toga, postala mi je upitna ljudska iskrenost ili vjera u druge. Možemo očekivati razumijevanje od srodnih duša, ali vjerovati u čovjaka općenito ne. Vjerovati u dobro i tražiti dobro u drugima jedino je to preostalo kod čovjeka u što mogu vjerovati. Naše vrline nisu date samo nama, nego za one kojima možemo pomoći i na našu korist, ali ne i slavu, slava pripada samo Bogu. Neki i pokojnima upućuju slavu i tako griješe. Često nailazim na tzv. cjepidake ili perfekcioniste. Od njih sam puno naučio kako treba i puno kao ne treba. Vremenom ih počimam žaliti, ali više ne i sresti na svom putu.
I da se vratim na početak, podržavam iskrenost jer samo tako možemo izraziti svoju bit te ostvariti svoju zadaću u autentičnosti postojanja. Čeznem za dragim prijateljima, a mogu ih naći samo među onima koji pokazuju srce, koji su jednostavni i susretljivi, ponizni prema Bogu. Među ljudima koji pjevaju životu sve do zaborava na sebe.
Ovim pismom, prijatelju, govorio sam o sebi, pa na njega ne treba odgovarati. Ovog časa ti sve opraštam, za sve one riječe koje su me na neki način zabolile. Isto tako prihvaćam tvoj oprost za sve ono čime sm te mogao povrijediti. Neka most među nama ostane, kada ljubav htjedne proći...
To je bio moj pozdrav i zahvala na svemu od srca. (EuM)

Srce, Duh, duša, vjera

03.02.2021.

Rečeno je u prethodnom postu: preko „duše“ čovjek ima vodoravni odnos sa svijetom, a preko „duha“ ima okomiti odnos s Bogom. Važno je razumjeti da se oboje odnosi na čovjekov nematerijalni dio, ali samo se „duh“ odnosi na čovjekov hod sa Bogom. „Duša“ se odnosi na čovjekov hod u svijetu, kako materijalno tako i nematerijalno.
Mjesto gdje se dodiruju ili sastaju duh i duša, rekao bi da je to toliko često spominjano srce naše duše, srce nas samih i naše biti, koje ima najdivniji odnos sa nama i želi nam posve ugoditi i uljepšati život. To je mjesto svih naših nada, čežnji, ujedno i svih problema, patnji, boli, mjesto nekima spasa a nekima propasti. Zašto je to tako? Čovjek u srcu svoje duše prima sve elemente i dobra i zla, te će se osoba gibati u onom smjeru kuda ga vodi takvo srce koje ne nadzire razum. A, ako razum ne drži „konce“ svog srca, takvo srce/osoba je dezorijentirana ili se giba u krivom smjeru!. Jer, to je ujedno mjesto gdje se sastaju naša vjera (religija) i Božji duh koji komunicira (molitva) sa našim razumom, nudi mu um, savjest, svoju ljubav, svoj Duh, a po tome svemu i moralnu istinu te predispozicije da Ga tražimo i uzvraćamo svojom ljubavlju. Na drugoj strani u srcu se nalaze i ponude razgradnje oca laži, a to su: razumom nekontrolirani užici, pohlepa, sklonost grijehu, oholost, laka zarada, i čega sve ne, dakle, sve radnje i navike koje nemaju za posljedicu ostvarenja božanskih ciljeva ljudskog života. Po svojoj zajamčenoj slobodi, čovjek je dužan primati spoznaju i odgovoran koristiti razum - po svojoj savjesti, kako bi racionalno i moralno koristio sve ponude srca.
Nažalost, današnja industrija zabave i zarade manipulira srcima ljudi izjavom: „slijedi svoje srce“ te promiče neistine da je srce čovjeku vodič koji dovodi do „istinske sreće“ samo kada bismo ga slijedili i slušali. Takvo vjerovanje je zamka koja kaže da smo izgubljeni i da će nas naše srce spasiti. Kako na ovom svijetu ništa nije tako sigurno i pouzdano, te na njemu baš nitko ne nalazi spasa, mnogi rado prihvaćaju "oslobađajuću" ponudu srca i njegovo lažno „evanđelje“ u koje vjeruju sve dok se ne opamete, ako, i ako ne bu prekasno.

PS; Ovdje se ne govori o srcu Pjesnika, jer znamo da istinski pjesnici nadilaze zlo, caruju u ljepoti dobrote srca i kada čine ono što im srce govori, u svakom bitku, svakoj želji, svakoj ljepoti, čežnji, tuzi i bolu, u svakoj riječi daju sebe, brinu za svaki život i u sebi snivaju dječje radosti u ljepoti postojanja i nadama umiranja. Oni jedini znaju da ih njihovo ranjeno srce ovdje neće izdati ali ni spasiti, ali isto tako znaju tko u srcu pjeva zajedno sa njima, u pjesmama ih cjeliva (EuM)!

InTeRmEcO

01.02.2021.

- pjesnik je samo onaj tko posjeduje superiornu moć riječi i izraza, duboka osjećanja i veliku fantaziju
- pjesma je takva vrsta literarnog stvaralaštva koja može najdublje i najbliže prodrijeti do ljudskog srca jer je direktna.
- vrhunac je života - harmonija između rada i življenja
- "junaci umiru kao simboli mojih proljeća i pokojnih jeseni"
- "krajnji i osnovni cilj umjetnosti je dostizanje više umjetničke ljepote kao jedine i stvarne ljudske vrijednosti"
- stalna je slutnja i doživljaj smrti i naslućivanje, težnja za nekim višim ali nedostižnim idealom ljepote i sklada
u sukobu ograničenog tijela s neograničenošću duha..
- "što duše nema, ne može da zagrije"
- u osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, povezivanje subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u naglašenoj težnji za modernim izrazom = leži poetska veličina bilo kojeg pjesnika.
(Kaže: Antun Gustav Matoš – AGM) za čitanje u pauzi, odabrao EuM

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.