Bliži se 40. obljetnica Gospinih ukazanja u Međugorju (dan prvog ukazanja 24. lipnja 1981.) na an 24.06.2021. godine. Međugorje je odavna postalo svjetski fenomen, Ovdje mnogi ozdravljaju po vjeri a ima i onih koji ga još uvijek osporavaju. Brojni koji su primili dar vjere i znali ga sačuvati, danas po Međugorju osjećaju i žive plodove vjere a to su radost, mir, zdravlje i sreća – najbolje što si jedni drugom znamo često zaželjeti. Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. U 40 goina milijuni hodočasnika ovdje su doživjeli čudesne stvari. Mnogi su zapisali svoja svjedočanstva i napisali knjige. Pokrenuti su brojni časopisi. Otvorene su razne središnjice za MIR. Na svim kontinentima nalazimo preko dvadeset tisuća molitvenih skupina Kraljice mira, osnivaju se zajednice poput „Oaze mira“, u kojoj se nalaze obraćenici u ovome milosnome mjestu. Za blagdane Međugorje postaje ispovjedaonica na brojnim svjeskoim jezicima sa stotinjak ispovjenih mjesta raspoređenih oko mjesne crkve Sv. Jakova. .
Osvrtom na 40. obljetnicu ukazanja, u jednom kazivanju, Otac Livio Fanzaga, direktor talijanske Radio Marije, i ne samo on, nikada do sada nije bio toliko zabrinut kao danas. Mnogi trče za onim što već imaju u vlastitom srcu a ipak na to zaboravljaju. Blago o kojim sanjamo nalazi se u nama skriveno. Bog nas je za sebe stvorio, i zato je nemirno srce naše dok se ne smiri u Bogu! (sv. Augustin). Kad bismo znali što to znači, sve bismo prodali i razdali da to otkrijemo. Mnogi ga ne nalaze, ili ga nalaze pomiješana s gorkim pelinom, jer ga traže na posve krivome mjestu. I ova pošast moderne kuge je veliko upozorenje i opomena. Svećenik upozorava na ono što će se dogoditi nakon 40. obljetnice ukazanja u Međugorju. Vratimo se rečenici iz ukazanja Gospe od 2. rujna 2019. godine, kada je Gospa rekla: kao majka vam govorim da je krajnje vrijeme da kleknete pred mojim Sinom, da ga priznate svojim Bogom, središtem svoga života. Objašnjava kako je Gospa ovdje napomenula da je vremena sve manje, da vrijeme istječe, da nam vremena ponestaje.
Čvrsto vjeruje i prorokuje, da će 40. godišnjica ukazanja u Međugorju biti ključna te da će se nakon oga dogoditi otkrivenje međugorskih tajni. Četrdeset godina, to je biblijska simbolika izraelskog naroda u pustinji te dodaje da najnovije poruke Marije u Međugorju ojačavaju uvjerenje. Navodi i druge poruke koje navješaju događeje, kao: Dječice, doći će kušnje i vi nećete biti jaki i grijeh će vladati, ali ako ste moji pobijedit ćete, jer vaše će utočište biti srce moga Sina Isusa. Potvrdu da je u Međugorju riječ o 40 ključnih godina priprema - prije nego se tajne otvore i svijetom zažive brojna upozorenja i promjene, otac Livio vidi i u nebeskim spisima službenice Božje Luise Piccarrete kojoj je Isus objasnio simboliku broja 40. Ovako Isus govori: Kćeri moja ti misliš da si slučajno nepokretna 40 i više godina? Ne, ne. Broj četrdeset je uvijek značajan, budi pripravna na velike promjene. Četrdeset su godina Židovi lutali pustinjom nemoćni da pronađu obećanu zemlju, svoju domovinu. Nakon 40 godina oni su je pronašli. Ali kolika su mnoga čuda, kolike su milosti u to vrijeme dobili. Produljena žrtva ima vrlinu i snagu za ispunjenje velikih stvari za Boga. Ja sam četrdeset dana bio u pustinji prije nego sam izašao u javnost naviještati Evanđelje, tj kraljevstvo Otkupljenja. Četrdeset sam dana ostavio nakon uskrsnuća kako bih stavio pečat na sva dobra Otkupljenja. Ovdje se govori i o 10 tajni Međugorja, nakon kojih svijet više neće biti isti! Uvjeren je da će se nakon 40 godina ukazanja dogoditi otkrivenje tih tajni te da smo kroz ovo razdoblje zapravo pripremani na ono što slijedi iza toga. Sažetak svih međugorskih poruka je samo jedan: Djeco, vratite se mome Sinu Isusu Kristu i pomozite drugima da to učine! Ljudi su zaboravili na Božje postojanje. Zaboravili su da nisu bogovi i da je život bez Boga kao Betlehem nakon što ga je napustila Sveta obitelj: mjesto stalnih sukoba i plača, sve do danas. Jer Herod i njegova vojska i dalje radi svoje. Nasravak na mjestu komentara.
(EuM nedjeljom do 12)

Najveća zadaća roditelja i škole je usmjeriti dijete da postane uspješan čovjek. Puno je roditelja koja djecu šalju u školu bez blagoslova, bez molitve i bez interesa koje to odgojno obrazovne sadržaje primaju. Najviše brinu da djeci usvoje što više besmislenih podataka i beskorisnih vještina. Umjesto razgovora i odgoja dijete je prepušteno mobitelu i svijetu poluinformacija koje mu uzima dragocjeno vrijeme. Tko se brine da dijete naučiti životu. „Život i onako svatko nekako sam po sebi nauči”, misle mnogi. Bog je dao svima neke talente – a da li se tko brine o njima?. Dali se u školi radi individualno kako bi se djeca usmjerila prema sklonostima i/ili talentima. Upravo zato mnogi i ne otkriju svoje mogućnosti i sposobnosti do poznih godina, pa rade koješta, poslove bez ljubavi a onda i bez pravog učinka. Promašeni školski sustav nije proizveo dovoljno zanatlija i majstora a danas ih tražimo, uvozimo i plaćamo ko suho zlato. Tehnički odgoj je zanemaren i ponižen u školi, još od vremena ministrice Ljilje Vokić. Predavao sam tehnički (PTO) u jednoj školi kada mi je srezala satnicu sa 4 na 2 sata tjedno. Danas svi beremo plodove te gluposti. Bez upoznavanja sa pravim ljudskim vrijednostima, sa sposobnostima i talentima te sa značajem autoriteta vjere, djeca su danas kao izgubljena, a kada dođu prve životne poteškoće nastaje raspad sustava: droga, opijanja, nesporazumi, kasnije rastave, mijenjaju poslove, te stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem mira, sigurnosti sa pouzdanim životnim osloncem. A to ne ide bez oslonca u vjeri. Mogi uče na svojim pogreškama, ali praznina ostaje a računi sa tegobama dolaze na naplatu. Kamo je nestao čovjek? Bog bez čovjeka može a da li čovjek može bez Boga. Može glumi Boga, ali opet ne ide. Hod prema ništavilu je bolan i ubitačan.
Godine prolaze, svako trči za svojim vremenom kako bi odigrao svoju ulogu uzornog građanina i uspješnog potrošača, te ostavio najbolji dojam u očima svijeta. Mnogi na kraju se još više zapetljavaju i nesretni čekaju smrt, misleći kako nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život. Možeš biti pametan i mnogo znati, a ne biti mudar – jer znanje i pamet ne čine mudraca. Da bi bio mudar, nije potrebno znati mnogo i biti inteligentan. Ako imaš svo znanje a ne znaš plivati kad brod tone ode za njim. Mudrost znači znati kako živjeti. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na fakultetu. Jednako tako, i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šest stranih jezika. Mudrost počiva na poštivanju pravila i Božjih zakona, na uzvraćanju ljubavi i čuvaju dostojanstvo čovjeka. Mnogi vjeruju kako se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje barem deset zapovijedi Božjih. Većina naprotiv to ignorira kao zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću – za koju misle kako im se smiješi sakrivena upravo iza tih zapovijedi – pa čine suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. Čujemo:„Bog ne želi da budemo sretni, te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće”. A dovode li slatke zaista do sreće? Do karijesa sigurno! I jedni i drugi mogu se oslanjati na vjeru ali ne mogu znati istinu dok ne odžive život – da li je sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju?. U pravoj školi života mudrom ne treba cijeli život da bi otkrio vrijednost zapovjedi i pravila za zdrav život. Usput, sve nepravde koje čovjek učini kršeći pravila i zapovjedi, u vremenu su zasigurno naplaćene. Pravednost je uvjet za postojanje civilizacije, a dali je ima dovoljno?. Put zaobilaženja istine i put „dobrih“ namjera, mnoge je odveo u pakla. A, svatko je dobio i ima slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo!. (EuM – nedjeljom do 12h)

Život je Božji dar nama i našim roditeljima. To je neizmjerno veliki dar ljubavi, toliko velik da Stvoritelju trebamo zahvaljivati a najbolja zahvala je činiti djela ljubavi kojima usrećujemo ljude - djecu Božju. Znamo, na zemlji moramo sve zaslužiti i to na različite načine. Ona je mjesto zasluga i zato je usput mjesto učenja i mjesto trpljenja. Da bismo došli u našu vječnu domovina gdje nam je Bog pripravio počinak i uživanje u vječnom kraljevstvu zvanom Raj, moramo iskusiti i pretrpjeti razne kušnje i nevolje koje nas uče, iskušavaju i oblikuju, da bismo znali i bili dostojni na nebu živjeti i uživati vječni mir. U ljubavi nama trgovine, ona po Duhu ljubavi sve prožima i sve daje, ništa sama po sebi ne uzima, a sve drugo u životu, u procesima je trgovina i ravnoteža postojanja. Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun mnogih nevolja. (Job xvi, 1.) Da, svi moramo trpjeti, bili pravedni, bili griješni svak mora nositi svoj križ. Trpljenjem dobivamo ulaznicu za Nebo a ljubav je moneta svemira koja se dobiva po djelima milosrđa i svrhovitog trpljenja. Tko nosi svoj križ u vjeri strpljivo spašava se, a koji nosi neustrpljivo gubi se. Iste nevolje, kaže sv. Augustin, šalju jedne u nebo, a druge u pakao. S kušnjom trpljenja, govori isti svetac, razlikuje se slama od zrna. Koji se u patnjama ponizi i prilagodi Božjoj volji, je zrno za raj, a koji se u svojoj oholosti protivi i mrmlja i zato ostavlja Boga, slama je za vječni oganj.
Onako kako je Bog postupao sa svojim ljubljenim Sinom, tako postupa i sa onima koje ljubi i koje je „udarao“ da nadoknađuju ne samo svoje nego i za grijehe svijeta. Zato je rekao jednom sv. Tereziji: Znaj, da duše najmilije mojem Ocu su one, koje podnose najveća trpljenja. Ista svetica ukaže se poslije smrti jedonoj Sestri i reče joj da uživa veliku nagradu u nebu ne toliko za svoja dobra djela koliko za trpljenja podnesena u životu radi ljubavi Božje. I kad bi se za koju stvar željela vratiti na zemlju, prihvatila bi jedino da može trpjeti za Boga. Nećemo biti s Njime proslavljeni, ako ne budemo s Njime trpjeli. Bog u svojoj dobroti u sakramentu pokore oprašta griješniku koji se iskreno kaje, ali Njegova pravda zahtjeva zadovoljštinu. Zadovoljštine čovječje su nedostatne da svojom zaslugom zadovolje pravdi Božjoj. Zato On u svojoj dobroti pruža čovjeku sredstvo, naime, da se okoristi zaslugama Isusa Krista ujedinjujući svoje trpljenje sa Njegovim, prisvajajuć si po ovom ujedinjenju njihovu neizmjernu vrijednost. Tako su pravednost i dobrota potpuno zadovoljne. Ne koristeći pokoru i trpljenje za svoj spas, duše ljudi rijetko odlazi izravno u raj, pa je prije odlaska za većinu spašenih duša planirano vremenito čišćenje i trpljenje (u čistilištu) kao nadoknada za grijehe i kao pripravu (čišćenje) za nasravak života u kraljevstvu Božjem. Ima ljudi na svijetu koji pored svoga križa dragovoljno prikvaćaju trpljenje za druge. (Npr. vidjelica Vicka – Međugorje, godinama boluje za spas duša u čistilištu, nakon što je vidjela njihove patnje u viziji ukazanja). Čovjeku bez vjere i nade teško je u sve to povjerovati! (nastavak u komentaru). (EuM – nedjeljom do 12)

Često puta čujemo kako starija osoba govori: imam puno godina ali se osjećam tako mlad/a. To je pozitivna zabluda za tijelo ali istinita konstatacija za dušu koja ne stari jer je predviđena za vječnost. Problem nastaje kada materijalist umisli da će ovdje živjeti vječno, zaboravljajući na pravednost i pripravu smrtnosti, pa počima grabiti i skupljati ispod sebe u gnijezdo egoistične nastranosti.
Život na zemlji je kao kap u moru vječnosti. U toj kapi nalazimo sve karakteristike tog mora, osobne i predispozicije za stjecanje spoznaja potrebnih za vječni život. Zato smo ovdje izloženi trajnom školovanju. Učimo na sve moguće načine a naj intezivnije spoznaje su one koje su emotivno obojene ili tjelesno i duhovno zahtjevnije. Vremenom shvaćamo da nam, htjeli to ili ne, ovaj život donosi razne poteškoće, boli, bolesti, nepravdi i nelogičnosti na koje nemamo prave odgovore. Što imamo veće zahtjeve ulažemo više napora i za to plaćamo višu cijenu. Odnos traženog i uloženog uvijek ima svoju zakonitu korelaciju i cijenu. Mnogi traže prečace pa se služe prevarama, krađom, lažima u materijalnom stjecanju pa nanose nepravde i boli drugima, neki završe u zatvoru. Opet oni drugi umjesto duhovnog ili tjelesnog zadovoljstva ulaganjem i trudom, traže prečice u drogi, pretjeranim nagonskim potrebama, požudama - kada završavaju redovito i u bolnicama, specijalnim ustanovama ili u kazamatima. U svemu tome vremenom, mnogi osjete nemoć i prazninu, sumnju, kada ovaj i ovakav život gubi smisao, te tako, ako već nije prekasno, stječu zrelost potrebnu za početak traženja u vjeri.
Rekao bi da je to nekako normalan put većine vjernika, jer nitko se ne rađa kao vjernik, vjernikom se postaje. Po tome i grijeh postaje sadržaj ili nužni dio škole odrastanja. To što se netko rodio u vjerničkoj obitelji ili je ministrirao u crkvi, ima smisla, ali bez aktivne vjere može sve okačiti „mačku za rep“. E sad, otkud dolaze toliki nevjernici, tzv ateisti, agnostici ili oni koji malo jesu a malo nisu vjernici, malo Bogu malo Vragu, (ili oni mlaki koji su sebi teški a Bogu nedragi). Oni nisu stekli tu zrelost iz dva razloga: tvrdoćom svog karaktera upregnutog u dosljednost vlastitih egoističkih potreba i pogleda u svoj i samo vidljivi svijet, te poradi toga često postaju zavedeni od strane one sile koju ne vidi i ne poznaju, a koja i inače vlada podzemljem ovoga svijeta. Po onoj narodnoj: da Bog najprije uzima dobre, rekao bi da ortodoksni nevjernici ovdje čak i dulje žive, često u bogatstvu i raskoši, jer: Bog ih čeka.., da otkriju ono zrno istine kojim je siromah duhom već na zemlji zakoračio u Kraljevstvu nebesko. Pa ako se takovi i ne odluče za Božje kraljevstvo, zemaljski užitak je sve ono što im još preostaje u životu, jer će vječnost nastaviti sa nekim drugim, ali Boga neće moći gledati. (Gledati Oca je uzvišeni cilj i vječna radost svakog vjernika). Dok Bog čeka ljudsko da, nekima daje više nekima manje, ali svakomu onoliko koliko mu je potrebno da bi došao do pravog puta i istine po vjeri. Na tom putu, valja znati, sve što nam se događa nema samo trenutnu, nago ima još i vječnu dimenziju, prema kojoj zajedno sa Njim gradimo svoj život i put ka Nebu. Po tome, mnoge naše molitve i ne budu uslišene, jer bi naše želje i molbe - kada bi bile ispunjene, bile u konačnici na našu štetu.
Imamo li dovoljno izbora? Sve ono što nam se daje, i što će nam se dati, Bog čini radi nas samih i našeg spasenja, da nas opskrbi i nauči životu u ljubavi i vječnosti, jer nas sve neizmjerno ljubi. Njegova smo stvorenja i djeca od kojih traži samo toliko da Ga u vjeri tražimo i sa ljubavlju prihvaćamo kao svog stvoritelja i Oca nebeskog. Dao nam je slobodnu volju i sve za život važnije odluke dao je u naše ruke - svakom čovjeku ponaosob, a svaki čin slobode nasljeduje svoju odgovornost. (EuM – nedjeljom do 12)

Vremenom svako gradi svoj način molitve, zato je nezahvalno govoriti nekome kako treba moliti. No ipak, zna se kada je molitva najučinkovitija. Na nama je odluka kada i koliko ćemo moliti a prije svega treba vjerovati da će naša molitva biti uslišena. Prije same molitve treba razmisliti o svojim djelima od prethodne mlitve, da bi u duhu zatražili oprost za svoje grijehe te oprostili i drugima.
Znamo imati poteškoća s molitvom. Smeta nam umor, pospanost, zbunjenost.. neriješeni poslovi, i sve ono što nam dolazi na pamet - često i djelovanjem zloga. Zato je bitno imati ili dnevno odrediti termin, mjesto i vrijeme molitve i toga se pridržavati. Da bi molitva bila učinkovita u Božje prisustvo trebamo doći zahvalni Bogu za sve što imamo i što nam daje, sa otvorenim srcem punim ljubavi.
Treba se sabrati u miru nekoliko trenutaka, te započeti sa molitvom koju nas Isus uči i to moleći ju polako. Isus reče svojim učenicima: "Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi dakle molite (uči ih moliti): Oče naš.. Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka." (Mt 6,7-15).
Prava molitva je vrijeme otpuštanja napetosti i briga u otajstvu Božje ljubavi. Tijekom molitve svojim riječima, sve što je ne srcu, treba predati Gospodinu. Ne treba gomilati riječi, možda je najbolja molitva tiho iščekivanje. ''Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna'' (Ps 130).
Svako gradi svoj način molitve, a najučinkovitija je ona koja se izgovara polagano, bez žurbe sa povremenim zadržavanjem na izrazima koji nadahnjuju, imajući stalno na umu neposrednu blizinu našeg Oca. Molitvom „Oče naš“ treba moliti tako da slavimo Boga, molimo da se Njegova volja vrši i dođe Njegovo kraljevstvo. Moliti za svakodnevni kruh je vjera da te Otac nikada neće iznevjeriti. Molimo i za sposobnosti a jedna od njih je i da mogu oprostiti, prihvatiti oproštenje te za pomoć i zaštitu u poteškoćama. Poslije „Očenaša“ svojim riječima naglasiti one dijelove koji naglašavaju slavu Božju i molbu da nam pomogne biti bolji i učinkovitiji tamo gdje samo slabi i neizgrađeni po duhu.
Molitva, post s nakanom i dobra djela, su tri stvari koje su se u Isusovo vrijeme očekivale i od pobožnih Židova. Kao što je već rekao: Isus nije došao dokinuti zakon, već ga usavršiti, podići na višu razinu. Stoga inzistira na provođenju takvog djelovanja koje neće biti učinjeno u javnosti i hvaljeno, nego "u tajnosti", za Oca koji gleda u srce i koji će nas nagraditi. Zato se nije dobro hvalisati niti djelima dobra niti molitvom. Bez molitve ne možemo rasti u vjeri, ne možemo živjeti u duhovnom miru niti biti zaštićeni od djelovanja zla. Jer, tko ide dalje od plamena biva mu sve hladnije a tko ide dalje od svjetla u tami je i sve slabije vidi, a tko misli da su plamen i svjetlo on sam, izgubljen je i/ili zaveden!