Najveća zadaća roditelja i škole je usmjeriti dijete da postane uspješan čovjek. Puno je roditelja koja djecu šalju u školu bez blagoslova, bez molitve i bez interesa koje to odgojno obrazovne sadržaje primaju. Najviše brinu da djeci usvoje što više besmislenih podataka i beskorisnih vještina. Umjesto razgovora i odgoja dijete je prepušteno mobitelu i svijetu poluinformacija koje mu uzima dragocjeno vrijeme. Tko se brine da dijete naučiti životu. „Život i onako svatko nekako sam po sebi nauči”, misle mnogi. Bog je dao svima neke talente – a da li se tko brine o njima?. Dali se u školi radi individualno kako bi se djeca usmjerila prema sklonostima i/ili talentima. Upravo zato mnogi i ne otkriju svoje mogućnosti i sposobnosti do poznih godina, pa rade koješta, poslove bez ljubavi a onda i bez pravog učinka. Promašeni školski sustav nije proizveo dovoljno zanatlija i majstora a danas ih tražimo, uvozimo i plaćamo ko suho zlato. Tehnički odgoj je zanemaren i ponižen u školi, još od vremena ministrice Ljilje Vokić. Predavao sam tehnički (PTO) u jednoj školi kada mi je srezala satnicu sa 4 na 2 sata tjedno. Danas svi beremo plodove te gluposti. Bez upoznavanja sa pravim ljudskim vrijednostima, sa sposobnostima i talentima te sa značajem autoriteta vjere, djeca su danas kao izgubljena, a kada dođu prve životne poteškoće nastaje raspad sustava: droga, opijanja, nesporazumi, kasnije rastave, mijenjaju poslove, te stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem mira, sigurnosti sa pouzdanim životnim osloncem. A to ne ide bez oslonca u vjeri. Mogi uče na svojim pogreškama, ali praznina ostaje a računi sa tegobama dolaze na naplatu. Kamo je nestao čovjek? Bog bez čovjeka može a da li čovjek može bez Boga. Može glumi Boga, ali opet ne ide. Hod prema ništavilu je bolan i ubitačan.
Godine prolaze, svako trči za svojim vremenom kako bi odigrao svoju ulogu uzornog građanina i uspješnog potrošača, te ostavio najbolji dojam u očima svijeta. Mnogi na kraju se još više zapetljavaju i nesretni čekaju smrt, misleći kako nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život. Možeš biti pametan i mnogo znati, a ne biti mudar – jer znanje i pamet ne čine mudraca. Da bi bio mudar, nije potrebno znati mnogo i biti inteligentan. Ako imaš svo znanje a ne znaš plivati kad brod tone ode za njim. Mudrost znači znati kako živjeti. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na fakultetu. Jednako tako, i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šest stranih jezika. Mudrost počiva na poštivanju pravila i Božjih zakona, na uzvraćanju ljubavi i čuvaju dostojanstvo čovjeka. Mnogi vjeruju kako se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje barem deset zapovijedi Božjih. Većina naprotiv to ignorira kao zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću – za koju misle kako im se smiješi sakrivena upravo iza tih zapovijedi – pa čine suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. Čujemo:„Bog ne želi da budemo sretni, te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće”. A dovode li slatke zaista do sreće? Do karijesa sigurno! I jedni i drugi mogu se oslanjati na vjeru ali ne mogu znati istinu dok ne odžive život – da li je sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju?. U pravoj školi života mudrom ne treba cijeli život da bi otkrio vrijednost zapovjedi i pravila za zdrav život. Usput, sve nepravde koje čovjek učini kršeći pravila i zapovjedi, u vremenu su zasigurno naplaćene. Pravednost je uvjet za postojanje civilizacije, a dali je ima dovoljno?. Put zaobilaženja istine i put „dobrih“ namjera, mnoge je odveo u pakla. A, svatko je dobio i ima slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo!. (EuM – nedjeljom do 12h)
Post je objavljen 23.05.2021. u 07:48 sati.