„Oni koji su se u ljubavi ohladili, po ovim će se riječima ponovno ugrijati, ožalošćeni će biti utješeni a slabi ojačani.“

„Dođite, vi koji tražite Put! Dođite, vi koji tražite Istinu! Ja sam Put i Istina!“

Rečeno je o Meni: “Sam ću potražiti ovce svoje. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom, past ću ih pravedno”.

Rečeno je o Meni: “On je Knez mira i bit će mir”.

„Sve je Bog smisleno uredio na izgradnju čovjekovu, i kada Bog ne bi postojao, sve bi se moralo raspasti u neredu. U svijetu ne postoji nikakva neznatnost bez smisla!“

„Moje su riječi zapravo samo jedna jedina riječ koja glasi: Grešniče, obrati se k meni! Ideš putem punim opasnosti, jer na njemu je skrivena zamka! Zbog zamračenosti tvoga srca, tebi ostaje skriveno koje vrste je zamka.“

„Ja sam stvoritelj neba i zemlje i s Ocem i Duhom svetim sam jedan istinski Bog. I jer su Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti po biti jedno, nisu oni tri Boga već tri osobe u jednom Bogu!“

„Ja sam Stvoritelj svih stvari“, Ja sam Stvoritelj anđela i ljudi“, Ja sam Stvoritelj i Otkupitelj..“

„Ja sam onaj koji je govorio s patrijasima i prorocima, i na koga su oni čekali. Zbog njihove težnje i zbog Moga obećanja uzeo sam tijelo, no bez ljage grijeha i požude.“

„Kao što se sjaj ne može odvojiti od vatre, tako ni Moje Božanstvo nikad nije bilo odvojeno od Mog čovještva, pa ni u smrti“.

„Isto ovo tijelo biva svakodnevno žrtvovano na oltaru, kako bi me čovjek mogao jače ljubiti češće se prisjećati Mojih dobročinstava. Usprkos tome ja sam često posve sam i sasvim zaboravljen, zanemaren i prezren!“

Ja pitam: „Narode moj, što sam ti učinio? U čemu sam te ožalostio? Što sam ti mogao više dati nego što ti dadoh? Poučavao sam tvoje pameti, ozdravljao tvoje bolesnike, dobro činio tvojim siromasima, sitio tvoja mnoštva, ljubio te u tvojoj djeci, opraštao ti, molio se za tebe. Ljubio sam te sve do Žrtve. A ti, što si pripremio svome Gospodinu? Jedan sat, posljednji dan ti je, o moj narode, moj grade kraljevski i sveti. Obrati se u ovom času Gospodinu Bogu svome..“

(EuM nedjeljom do 12 – u narednim postovima objavljujem izbor po 12 Kristovih poruka. Literatura: na kraju serijala!)

(EuM nedjeljom do 12 – u narednim postovima objavljujem po 12 odabranih Kristovih poruka)

Ja pitam: „Narode moj, što sam ti učinio? U čemu sam te ožalostio? Što sam ti mogao više dati nego što ti dadoh? Poučavao sam tvoje pameti, ozdravljao tvoje bolesnike, dobro činio tvojim siromasima, sitio tvoja mnoštva, ljubio te u tvojoj djeci, opraštao ti, molio se za tebe. Ljubio sam te sve do Žrtve. A ti, što si pripremio svome Gospodinu? Jedan sat, posljednji dan ti je, o moj narode, moj grade kraljevski i sveti. Obrati se u ovom času Gospodinu Bogu svome..“

(Nova Gospina poruka (vidjelici Mariji Pavlović Luneti, od 25.10.2021.) data za sve ljude - prenosim: na mjestu komentara:

Ne treba posebno isticati da živimo ubrzano, u svijetu punom glasova i buke. Često žurimo kako bismo nekamo stigli. Stres je postao neizbježan, neizbježna je postala stalna buka koju stvaraju vozila, strojevi, mobiteli, RTV i drugi uređaji. Na sve smo to prisiljeni i priključeni a zapravo smo isključeni. Rijetki među nama žive normalnim tempom života bez trke i suvišnih zvukova. Pitanje je kako pronaći odmor od buke i trke koji uskraćujemo i tijelu i duši. Duša nam vapi za mirom koji je njen prirodni ambijent. Ona traži da ju uvedemo u tišinu, bar na kratko vrijeme ito svaki dan. Postoje osobe navikle na buku, štoviše, tišina im smeta. Mons. Charles Pope je nedavno proveo kratku neslužbenu anketu među svojim studentima. Rezultati su pokazali da 40% njih ne može zaspati bez uključenog televizora ili radija te da većina na svome mobitelu ili radio-budilici ima namještenu funkciju da im uređaj radi, odnosno svira ili govori, još neko vrijeme nakon što navečer legnu na počinak. .
Razni zvučni poticaji su svugdje oko nas koji nas „zavode“ i stvaraju navike slušanja. Prestaje nam jedino razum da kontrolira buku i otkolini štetne navike koje nam često odvlače pozornost. Kada loše navike, poroci požude i/ili rituali osvoje naše vrijeme ponestaje vremena za mir kojem vapi svaka duša. Duša traži tišini, daziva naš razum koji često zakaže jer prednost daje uobičajenim bučnim i nezdravim podražajima i stvarima. Osim odmora mir i tišina su dragocjeni za duhovni život uz molitvu i vjeru. Ako ne i de nastojanjem onda moramo odlukom izdvojiti vrijeme i pronaći tiho mjesto kako bi tišina postala sastavni dio našeg života. Izgleda jednostavno: očima spustiti tamne zavjese te zaroniti u tišinu tog neistraženog tajanstvenog prostora koji svojim mirom ispunjava svako srce. To je prostor duhovne duše, neistraženi prostor koji nas odmra i prima naše molitve. Nije ni čudo da isti korisre razni vidovnjaci i šarlatani za svoje okultne zazive, a koriste ga i Yogi-ji za razne tehnike odmora putem transcedentalnu meditacije i sl. Doista, u tom tamnom prostoru tišine svatko može pronaći ponešto za sebe, što ovisi o sklonostima, duhovnosti i i/ili karakteru svake osobe.
Slavni teolog Reginald Garrigou-Lagrange u svom djelu Tri doba unutarnjeg života piše o potrebi da se sve ono što nam odvlači pažnju i unosi buku svede na najmanju moguću mjeru: „Našoj je duši potrebna tišina; moramo ušutkati svoje neumjerene strasti kako bismo poslušali što nam kao prijatelj prijatelju govori tihi Učiteljev glas. Kada smo zaokupljeni sami sobom, kada gledamo u svoj uspjeh u poslu, školi ili kakvoj drugoj izvanjskoj aktivnosti, kako li ćemo pronaći radost u uzvišenome skladu otajstava Presvetoga Trojstva koje prebiva u nama? … Kako bi započeo naš molitveni život mora prestati nered i buka kojima su zasićena naša osjetila. … Oni moraju zašutjeti i podložiti se nadmoćnom dijelu duše.“ Najtiši su trenuci dana kada molimo i kada pišemo duhovne ili druge tekstove, pesme mi sl. Treba cijeniti tišinu kako bih mogao osluškivati što nam Bog govori i u tišini razmatrati njegov nauk. Zato uđimo u tišinu duha: Duše sveti, pozivam te, ispuni moju dušu, moje tijelo, ti si moj Bog, vladar tišine koji me ljubi, oplemenjuje božjom riječju i priprema za kraljevstvo vječno. Dođi Duše sveti i svojim plamenom očisti moje srce, ispuni ga i u njemu se nastani svojim mirom. Amen!

"Tišina duše" naslov je posta koji objavljujem u nedjelju 24.10.2021.
Svaka duša traži svoj odmor, svoju tišinu, svoj mir, da ju oplemeni duh molitve i nade, zato uđimo u tišinu duše: Duše sveti, pozivam te, ispuni moju dušu svojim mirom, ti si moj Bog, vladar tišine koji me ljubi, oplemenjuje božjom riječju i priprema za kraljevstvo vječno. Dođi Duše sveti i svojim plamenom očisti moje srce, ispuni ga i nastani se u njemu. Amen!
(EuM nedjeljom do 12)

Sveti Ivan Pavao II. za života je vrlo štovao i rado govorio o Mariji. Zvali su ga, i bio je Marijin Papa, nadahnut Duhom Svetim, proglasio je 1987. Marijinom godinom. Pripomenuo je da Crkva slavi i 70. obljetnicu fatimskih ukazanja. Rekao je da je Crkva prihvatila fatimsku poruku, poglavito zato što je ustanovila da je ta poruka sukladna nauku Kristova Evanđelja: „Srce fatimske poruke je poziv na obraćenje i na molitvu, a to je upravo najusrdniji Kristov poziv u Evanđelju. Marija, naša nebeska Majka“, govori Papa, „došla je potresti savjesti, prosvijetliti nas u pogledu pravoga smisla života, potaknuti nas na obraćenje i duhovni žar, zapaliti u našim srcima ljubav prema Bogu i bližnjemu. Marija nam je došla u pomoć jer, na žalost, mnogi ne žele prihvatiti poziv Sina Božjega na povratak u dom Očev. „Iz fatimskoga svetišta“, nastavio je Papa, „Marija i danas ponavlja svoj žurni materinski poziv na obraćenje istini i milosti, na sakramentalni život, osobito na sakramente pomirenja i euharistije. Na pobožnost njezinu Presvetom Srcu, u duhu žrtve. „SIušajmo Glas Marijin! Neka ga sluša cijela Crkva, neka ga sluša cijelo čovječanstvo. Jer, Marija hoće samo vječni spas ljudi i naroda, po naumu providnosti Božje” (Usp. Glas Koncila., kol. 1987). Zar ne bi bila neprocjenjiva šteta za sve nas oglušiti se o taj hitni i žurni zov Neba i Majke? Ne poslušati ono što ona traži od nas?
Danas su Gospina ukazanja u Međugorju velik dar neba. Ukazanja Majke Božje uvijek su bila znak majčinske brige za svoju djecu. Ona su jamstvo velike ljubavi Nebeske Majke. Ona pokazuju kolika je dobrota majke prema djeci koja se nalaze u ovoj suznoj dolini. Na upit vidjelaca zašto je došla k nama, Gospa je odgovorila: „Vidim da su ljudi, moja djeca, u velikim nevoljama iz kojih sami ne mogu izići pa sam došla pomoći im!“ Ona nam, dakle, želi pokazati siguran put k vječnoj sreći.. Gospina ukazanja u međugorskoj župi, koja traju preko četrdeset godina, velik su dar hrvatskom narodu i čitavom svijetu. To je velika i gotovo neponovljiva milost za sve ljude. Jer, nikad i nigdje u povijesti ljudskoga roda nije bilo ovakvih ukazanja i nisu trajala ovoliko dugo, iako se Gospa ukazivala na tisuće puta. Zar nije i to silno jamstvo velike i neizmjerne Božje ljubavi i naše Majke prema čovjeku i čovječanstvu?

U nedjelju 17.10. slijedi post o našoj nebeskoj Majci Mariji po riječima pape Sv. Ivana Pavla II.! Pored ostalog izdvajam: "Marija nam je došla u pomoć.“ Jer, na žalost, mnogi ne žele prihvatiti poziv Sina Božjega na povratak u dom Očev"
Zahvaljujem na posjeti - (EuM, nedjeljom do 12)

Živimo u uvjerenju da bi nam život bio mnogo bolji kada bi sve bilo „po našem“. No je li to zaista tako? „Ne boj se ničega. Ništa te ne može snaći bez moje volje.“ (Dn 541). Često naprotiv, mi se bojimo Njegove volje i vjerujemo u laž da Božji plan nije dobar za nas. Dapače, čvrsto smo uvjereni da bi nam život bio mnogo bolji kada bi sve bilo „po našem“. Malo je onih koji stavljaju na stranu vlastite planove kako bi našli vremena i tražili Božju volju. Paradoks je u tome što istinsku i trajnu sreću nalazimo tek kada skupimo hrabrosti vršiti Božju volju i odreknemo se naše vlastite. Jednom, tijekom molitve, sveta Faustina je čula glasove svetih duša: „Onoliko smo sretne koliko smo ispunile Božju volju“ (Dn 515). Mi se bojimo njegove volje i vjerujemo u laž da Božji plan nije dobar za nas. Kada je Isus rekao svetoj Faustini neka se odrekne straha i slijedi ga, dao joj je svoju snagu. U tom trenutku je rekla: „Radujem se silno jer je Bog neizmjerno dobar“ (Dn 541). Božja volja nas vodi u istinu i nemamo se čega bojati.
Tko ne vjeruje u Božju volju i božji plan za svoj život, ne vjeruje u istinu, on trajno živi u strahu – umišljenom i/ili induciranom!. U engleskome jeziku pojavila se sintagma „word porn“, a odnosi se na masovne medije koji namjerno i zavodnički ‘ubadaju’ u naše ljudske strahove od katastrofa, bolesti i smrti (manipuliraju našim vremenom i emocijama). Uz to ako vam privatno baš ne ide, samo je pitanje vremena kada će doći do toga da vam se čini da je sve gotovo, da se ništa ne može promijeniti, da je sve krenulo nizbrdo, da to nije ono o čemu ste sanjali? Imate problema u braku, na poslu, s djecom, i najradije biste pobjegli od svega? Stanite na tren. Nismo baš posve sami! Zašto smo u? Čemu stremimo?. Upravo u trenucima boli i najvećih razočaranja događa se najljepši susret, susret u kojem nam se otvaraju oči za put spasenja za nas i naše bližnje, koji nas hrabri neka ne bježimo od životnih teškoća, nego da ih prihvatimo kao blagoslov i dar. Costanza Miriano - u svojoj knjizi „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ iznosi priče pojedinaca o njihovim iskustvima patnje i radosti. Neodoljivom lakoćom suočava se s najtežim temama postojanja, stavljajući pred nas zbirku životnih priča sa sretnim završetkom: rane zadobivene u braku; poniženje u preljubu; sram zbog siromaštva; strah u ozbiljnim bolestima… Upravo kada se čini da smo dotaknuli dno, pred nama se ukazuje prilika da se bezuvjetno pomirimo sa svojom sudbinom i prihvatimo Ljubav. Naša stvarnost, prigrlimo li je i živimo sa srcem predanim Bogu, uvijek je ona najbolja moguća. To je ona ispravna mogućnost za naše spasenje kada se nalazimo u Božjoj blizini, kada je potrebno iscjeljenje našeg srca. Čovjek je slobodno bića te uvijek možemo izabrati suprotno, ali Bog čini sve da izaberemo njegovu blizinu da nas priprema za ono za što smo stvoreni, za vječnost i za svoje Kraljevstvo. Zato je preduvjet za iscjeljenje srca prihvaćanje vodstva i priznanje da je Isus Krist naš Gospodin i Spasitelj - po svom velikom milosrđu i pravednosti. I ne boj se otvoriti vrata svog srca i moliti ga: „O Gospodine, koji proničeš cijelo moje biće i najtajnovitiju dubinu moje duše, ti vidiš da jedino što želim si ti i vršiti tvoju svetu volju, ne osvrćući se ni na poteškoće ni trpljenja, ni na poniženja niti na ljudske obzire.“ (Dn 1360) Isuse, smiluj se nama i cijelome svijetu. Molitva iz knjige „Isus govori Faustini i tebi. 365 razmatranja“

Jednom, tijekom molitve, sveta Faustina je čula glasove svetih duša: „Onoliko smo sretne koliko smo ispunile Božju volju“ (Dn 515).
Mi se bojimo Njegove volje i vjerujemo u laž da Božji plan nije dobar za nas. Kada je Isus rekao svetoj Faustini neka se odrekne straha i slijedi ga, dao joj je svoju snagu. U tom trenutku je rekla: „Radujem se silno jer je Bog neizmjerno dobar“ (Dn 541). Božja volja nas vodi u istinu i nemamo se čega bojati. (citat iz posta)

(EuM - nedjeljom do 12)

Budite oprezni kada otvarate svoje srce „Ne iznosi to na vidjelo.“ (Dn 1760) „Trenutak na usnama, cijeli život na leđima“, kaže jedna izreka. Slogan onih koji olako izlijevaju svoje osjećaje može glasiti: „Trenutak brbljavosti donosi cijeli život žaljenja!“ Budite oprezni kada otvarate svoje srce, kako netko ne bi izdao vaše povjerenje. Kada razgovarate s ogovaralom, vi hranite zlo. Zla sila je stalno prisutna u svim djelovanjima čovjeka i čovječanstva i mnogi joj nasjedaju, no, tko pametno žive, razborito, u Božjoj blizini može griješiti ali mu ona ne može nauditi. Vjernici su više izloženi iskušenjima, zato je potreban dvostruki oprez. U svakodnevnoj komunikaciji dijalog je nužan za uspješno obavljanje raznih aktivnosti kao kod učenja, upoznavanja, stvaranja prijateljstva, koordinacije nekog posla itd. U svemu tome često nam nedostaje kultura dijaloga koji potiče komunikaciju na pozitivno delovanje koji budi dobro u nama i sugovorniku. Zato teba pristupati dobronamjerno, uz osmjeh, koji sugovornka upućuje na našu dobru namjeru. Ne treba se upuštati u dijalog kada dovoljno ne poznajemo temu. Kada se izričito protivimo tvrdnjama sugovornika nije dobro krenuti sa negacijom nego iznošenjem svojih tvrdnji ili mišljenje u svoje ime, te navesti kako bi sam učinio. Često nije dobro koristiti pitanja zašto ili kako to činiš, bolje je krenuti subjektivno: ja bi to učinio ovako ili onako (ili u formi mišljenja: možda bi bilo najbolje ovako...). Kultura dijaloga jeste u tome da se držimo pobliže teme bez direktne negacije koja podiže tenzije (znamo da sve može biti bolje ili drgačije) treba uočavati pozitivne detalje u onom negativnom kako ne bi dolazilo do diskvalifikacije ili nerazumijevanja sugovornika. Po meni, uspješan dijalog bi trebao proteći mirno i završiti kompromisom tj. napretkom u spoznaji i dijalektici promišljanja.
Po definiciji dijalog, a naročito međukulturalni i međureligijski, uči nas kako otvoriti sebe da istinski čujemo onog drugog, da pokušamo razumjeti drugog, da razvijamo empatiju - čime prvo gradimo sebe jer prevazilazimo osobne barijere i ograničenja, razbijamo predrasude i dajemo priliku sebi da ne osuđujemo i da živimo otvorenog uma, širih vidika i čistog srca, a potom dijalogom doprinosimo međusobnom razumijevanju, poštivanju i uvažavanju što je preduvjet socijalnoj koheziji, miru, prihvaćanju i harmoniji zajedničkog života. Pameti nikad dosta, no, njom se nije dobro zansiti u dijalogu, jer većina ljudi žive u zabludi da su „pametniji“ samo zato što dobro koriste informacije kojima sami raspolažu. Pametniji su oni koji su razboriti i oprezni u rasipanju svog (nesigurnog) znanja. Poslije dijaloga stvari se mijenjaju i dopunjuju, zato je dijalog koristan a razboritost neophodna. Životno iskustvo nas upućuje na razboritost u dijalogu naročito kada nekoj osobi otvaramo vlastito srce koje raspolaže bogatstvom emocija i činjenica koje nisu za svačije uho, a vjera u ljude kao nesavršena bića, nikad nije posve pouzdana.