Budite oprezni kada otvarate svoje srce „Ne iznosi to na vidjelo.“ (Dn 1760) „Trenutak na usnama, cijeli život na leđima“, kaže jedna izreka. Slogan onih koji olako izlijevaju svoje osjećaje može glasiti: „Trenutak brbljavosti donosi cijeli život žaljenja!“ Budite oprezni kada otvarate svoje srce, kako netko ne bi izdao vaše povjerenje. Kada razgovarate s ogovaralom, vi hranite zlo. Zla sila je stalno prisutna u svim djelovanjima čovjeka i čovječanstva i mnogi joj nasjedaju, no, tko pametno žive, razborito, u Božjoj blizini može griješiti ali mu ona ne može nauditi. Vjernici su više izloženi iskušenjima, zato je potreban dvostruki oprez. U svakodnevnoj komunikaciji dijalog je nužan za uspješno obavljanje raznih aktivnosti kao kod učenja, upoznavanja, stvaranja prijateljstva, koordinacije nekog posla itd. U svemu tome često nam nedostaje kultura dijaloga koji potiče komunikaciju na pozitivno delovanje koji budi dobro u nama i sugovorniku. Zato teba pristupati dobronamjerno, uz osmjeh, koji sugovornka upućuje na našu dobru namjeru. Ne treba se upuštati u dijalog kada dovoljno ne poznajemo temu. Kada se izričito protivimo tvrdnjama sugovornika nije dobro krenuti sa negacijom nego iznošenjem svojih tvrdnji ili mišljenje u svoje ime, te navesti kako bi sam učinio. Često nije dobro koristiti pitanja zašto ili kako to činiš, bolje je krenuti subjektivno: ja bi to učinio ovako ili onako (ili u formi mišljenja: možda bi bilo najbolje ovako...). Kultura dijaloga jeste u tome da se držimo pobliže teme bez direktne negacije koja podiže tenzije (znamo da sve može biti bolje ili drgačije) treba uočavati pozitivne detalje u onom negativnom kako ne bi dolazilo do diskvalifikacije ili nerazumijevanja sugovornika. Po meni, uspješan dijalog bi trebao proteći mirno i završiti kompromisom tj. napretkom u spoznaji i dijalektici promišljanja.
Po definiciji dijalog, a naročito međukulturalni i međureligijski, uči nas kako otvoriti sebe da istinski čujemo onog drugog, da pokušamo razumjeti drugog, da razvijamo empatiju - čime prvo gradimo sebe jer prevazilazimo osobne barijere i ograničenja, razbijamo predrasude i dajemo priliku sebi da ne osuđujemo i da živimo otvorenog uma, širih vidika i čistog srca, a potom dijalogom doprinosimo međusobnom razumijevanju, poštivanju i uvažavanju što je preduvjet socijalnoj koheziji, miru, prihvaćanju i harmoniji zajedničkog života. Pameti nikad dosta, no, njom se nije dobro zansiti u dijalogu, jer većina ljudi žive u zabludi da su „pametniji“ samo zato što dobro koriste informacije kojima sami raspolažu. Pametniji su oni koji su razboriti i oprezni u rasipanju svog (nesigurnog) znanja. Poslije dijaloga stvari se mijenjaju i dopunjuju, zato je dijalog koristan a razboritost neophodna. Životno iskustvo nas upućuje na razboritost u dijalogu naročito kada nekoj osobi otvaramo vlastito srce koje raspolaže bogatstvom emocija i činjenica koje nisu za svačije uho, a vjera u ljude kao nesavršena bića, nikad nije posve pouzdana.
Post je objavljen 03.10.2021. u 12:19 sati.