"Budite oprezni kada otvarate svoje srce" ili kako biti razborit u dijalogu, tema je slijedećeg posta koji izlazi u nedjelju prigodom 15. obljetnice postojanja bloga EuM.
Iskreno, ovo nije samo moj blog nego svih vas koji me svojim dolaskom potičete na njegov nastavak. Također puno sam zahvalan Onom nevidljivom, koji nam rado šalje pozitivne misli kada se bavimo tematikom koja i Njega raduje.
Gledajući unatrag, bilo je jako puno duhovnih tema koje su se nadograđivale u slijedećim postovima tako da sam ovdje i sam učio. No, sve može biti bolje i drugačije što govori i ovdje najavljeni post.
Onaj tko je pratio komentare primjećuje da povremeno pišem i poeziju, duhovnu i onu drugu.. a posebno volim "odgovarati" pjesmom na pjesmu - pojedinim cijenjenim pjesnicima među blogerima. Naravno, na obostranu radosti koja nastaje sinergijom poetske interakcije, a da pri tom obje pjesme zadržavaju autorsku posebnost.
15 godina bloga je puno, zato pomalo osjećam zamor i teret vremena koje uvijek i svagda djeluje tako da svemu na zemlji daje svoj kraj, zato izvjesnost pisanja nadalje, ne mogu obećavati ili predviđati.
Mir i Blagoslov želim svima vama!

- Kronološki gledano prva Gospina poruka prije 40 godina u Međugorju bila je: Mir: To je rekla već trećega dana: „MIR, MIR, MIR NEKA BUDE! Mir mora zavladati između čovjeka i Boga, a i između ljudi!” Ništa toliko ne ugrožava čovječanstvo koliko stalni ratovi koji se neprekidno događaju i traju na Zemlji.
- Vjera je druga Gospina poruka. Bez nje nije moguće doći do mira. Uvjeren sam da je vjera i ljubav prema Bogu povijesno sačuvala Hrvatski narod također u vrijeme previranja i ratovima na Balkanu.
- Obraćenje je jednako česta poruka. Potrebno je očistiti srce, promijeniti život… Bez radikalne promjene u srcu i njegova obraćenja nema mira… Obratiti se, po meni, prije svega znači odreći se neuredna života te odlučiti svoje grijehe redovito ispovijedati i ne ponavljati.. a Bogu dozvoliti da prati i uređuje naš život. Biti svjestan stalne Božje prisutnosti i ne sramiti se trajno razgovarati s Bogom, i riječima i svojim djelima!
- Molitva: Počevši od petog dana Gospa svakodnevno preporučuje molitvu srcem, tj. s ljubavlju… Dakle, kad vjeruješ, pusti srce da govori Onom tko je zaslužan za tvoj život, u zahvalnosti koja ne može postojati bez ljubavi. Temelj za molitvu srcem je ljubiti sebe i svoje bližnje neupitnom božanskom ljubavlju. Vjera nam daje snagu božanske ljubavi kada bezuvjetno volimo druge. Božanska ljubav među ljudima lako nalazi put u komunikaciji sa ljubavi Božjoj.
- Gospa preporuča post već od šestog dana. On stoji u službi vjere. Njim provjeravamo, potvrđujemo i osiguravamo svoju vlast nad sobom. Osim toga, „čišćenje“ postom je korisno i za zdravlje.
- Iz Gospinih poruka jasno izlaz da je MIR najveće dobro, a da su vjera, obraćenje, molitva i post jedini uvjeti kako se on može postići. Teško je živjeti bez Mira u srcu, vjerom i obraćenjem gradi ga svako za sebe. U tom kontekstu čujmo prva pitanja kojima su vidjeoci pitali Kraljicu Mira - u prvim danima ukazanja:
Trećega dana ukazanja vidjeoci su pitali Gospu kako joj je ime, da znaju drugima kazati tko je ona. Odgovorila je: „Ja sam Blažena Djevica Marija!“ Vidjeoci su upitali Gospu: kako se ona ovdje predstavlja. Odgovor je stigao: „Ja sam Kraljica Mira!“
- Kad je vidjeocima postalo jasno tko je ona i tko je u njezinu naručju, upitali su je: „Gospe naša, što želiš od nas?“ Odgovorila je: „Vjeru!“ Potom je slijedilo drugo pitanje vidjelaca: „Gospe moja, što želiš od naših svećenika?“ Odgovorila je: „Neka čvrsto vjeruju i neka narodu pomognu vjerovati!“ Zatim su je vidjeoci nastavili pitati: „Što želiš od ovoga naroda?“ Opet je odgovorila: „Da čvrsto vjeruju!“ Na sva tri pitanja isti odgovor. On vrijedi za sve nas, za sve ljude. Petoga dana navečer iza Svete Mise jedan svećenikom je pitao Vicku i Ivanku: „Jeste vi vidjeli Gospu?“ Odgovorile su u jedan glas: „Da, vidjele smo!“ On je nastavio: „Ivanka, je li Gospa tako lijepa kao ti?“ Ona je odgovorila: „E moj velečasni, kad biste vi vidjeli Gospu, poželjeli biste odmah umrijeti, pa je ponovno vidjeti!“

Kažu da je pohlepa za novcem kao mračni oblak koji pomućuje um ljudi. Zato tko je predan novcu - tko ljubi novac, ne može ljubiti Boga (Mt 19,23-30). Kada bi danas upitali nekog mladića: „Koja je tvoja najveća želja?“, najčešći odgovor bio bi: „Htio bih se obogatiti!“ Kad bismo isto upitali već bogatog čovjeka, odgovorio bi: „Htio bih biti još bogatiji!“. Postoje i prečice za novac kao mamac za opsesivne „biogataše“ pa mnogi misle da je kockanje jedan od načina za brzo bogaćenje. Zato je u kladionicama (kockarnicama) često gužva. Ima ekstrema koji su spremni založiti i svoje imanje kako bi imali novac za igru kao stečenu ovisnost. Država, kako bi zaradila, licemjerno podupire igre i kockanje za novac. Kockanje ( kao droga) stvara psihološku ovisnost. Zna li tko nekog da se obogatio kockanjem. Ako netko i jest, kasnije takve često sretnemo kao skitnice izvrnutih džepova. Kocka je uništila i uništava mnoge brakove i mnoge obitelji. Želja da se postane bogat i još bogatiji pohlepom zaposjeda čovjekovo srce. Bogati su često škrti. Zašto? Bogati škrtac nije posjednik, već je zaposjednut. Novac ga kontrolira. Želja za bogatstvom ne štedi srce mnogih ljudi koji ne biraju načine da do njega dođu. Na drugoj strani samo onaj koji je odvojen od bogatstava ovog svijeta može osjetiti nadnaravno bogatstavo pohranjeno za vječnst. U odnosu na vječnost dužina života čovjeka na zemlji je kao kap u odnosu na more. Ljudi odvojeni od suvišnog bogatstva, po svojoj vjeri, žive i osjećaju puninu života, ljubav, mir i radost. Tema o bogaćenju i novcu je preširoka da bi se mogao ukratko uspješno obraditi, zato izdvajam iz komentara: „Tko ljubi novac, ne može ljubiti Boga. Bogataša, koji nije rasvijetljen riječju Božjom, zaposjeda nečisti duh oholosti. I zbog tog duha govori: „Ne trebam Boga!“. Bogati bezumnik zaposjednut je željom da postane neovisan, te od svake osobe i situacije želi isisati i izvući novac. On je kao mrav koji se nikad ne odvaja od strvine“. Kao primjer gornjem tekstu naveo bi Taladnskog kralja Mahu koji se odriče i odbija dati pomoć za četvoro svoje djjece jer ih je iz nekog razloga otpisao, a opsjednut je svojim psom koji sjedi za stolom te kojem se dvorjeni klanjaju.
Ovdje mi nije bila namjera kritizirati bogatstvo i bogaćenje nadarenih ljudi prema svojim sposobnostima i talentima. Dapače, pošteno stečen novac u rukama dobrih ljudi može stvoriti i stvara boljitak cijele zajednice i on služi na zadovoljstvo mnogih. Pošten osnos prema radu i novcu zasut je darovima neba koji se dobrom čovjekui vraćaju kao blagoslov.
(EuM nedjeljom do 12)

Ako na kraju dana, dan ocijenim uspješnim samo zato što sam cijelo vrijeme bio zauzet i dovršio mnogo poslova, to može biti problem. Zašto. Kada sagledam radni dan, a nisam se zaustavio u igri sa svojom djecom, u miru popio šalicu kave na omiljenoj terasi prije posla, nisam prošetao, gledao zalazak sunca... Još je gore ako radi poslovnih zadataka skraćujemo svoje vrijeme namijenjeno za objed, omiljeni desert, piće sa prijateljem .. to može dovesti i do napetosti, bolesti - dugoročno i do gastritisa kome sam i sam svjedočio. Uz to često ubrzan ritam tjelesnih funkcija dovodi do poremećaja, umora ili na koncu psihičkih opterećenja i oboljenja. U takvim stanjima zamora, pada koncentracije i sl. moguće su razne nesreće i povrede... Ovdje se vraćamo osobnom ritmu života koji nam je unaprijed zadan. Svakom pojedincu može biti različit ali je prisutan i trebamo ga poštivati ako želimo živjeti u prirodnom ritmu i suživota sa svojim okruženjem. Kod toga važna je optimalizacija radnji ili pokreta. Kada u miru sagledamo svoje potrebe otkrivamo svoj ritam koji je često sporiji nego to činimo (broj radnji u određenom vremenu) a to svakako nije neproduktivno vrijeme. Dapače, vrlo je poželjno i korisno i radi potreba i poziva duhovog (naše duhovnosti) koje svakog trenutka želi ispuniti naše biće. A, duhovno traži mir, sabranost.. te izbjegava buku i ubrzanje zadanih prirodnih procesa. Zato, da bismo otkrili bit/otajstvo našeg postojanja, onog za što smo i stvoreni, moramo odvojiti vrijeme da mirno sjednemo, slušamo tišinu, obraćamo pozornost na tijek stvari i događaja koji se u tišini pronalaze. Čini se da je pretjerani rad samo nekakav obrambeni mehanizam. Zakopavamo se u puno posla jer možda bježimo od nekog težeg zadatka – misleći da mudro koristimo svoje slobodno vrijeme. Ako svaki dan obavljamo puno zadataka i tako ne razmišljamo ni o čemu drugom nego ostajem u zamci samo potvrđivanja poslom, koristeći svaki trenutak za rad – ujedno se na taj način svojevoljno „gušimo“, nemamo prostora za disanje, slobodnog vremena za istraživanje prirodnih ljepota - izbjegavamo iskreno zaviriti u svoju nutrinu, kada zaboravljamo da nam glavni zadatak nije biti produktivan, već voljeti sebe, druge i gledati duboko u istinitost Božjeg srca iz kojega izvire sav život.
Od djece u igri možemo naučiti vrijednost neproduktivnog vremena. Neproduktivno vrijeme provedeno s ljudima koje volim ili u prirodi, nikada nije uzaludno. Ipak, tanka je linija između produktivnog slobodnog vremena i lijenosti. Zadovoljavanje loših navika ili provođenje previše vremena pred televizorom ili internetom najčešće je porok, a ne zdravi odmor. Zato je jako bitno racionalno rasporediti/kreirati i koristiti svoje ukupno vrijeme, kada ono „neproduktivno“ poprima svoje prave životno korisne vrijednosti.
EuM: temu posta obradio sam osvrtom na sadržaj objavljenog komentara - iz kojeg izdvajam kao zaključak: „Zastanimo danas kako bismo promatrali nešto lijepo. Ne brinite o obavezama – hrani koju treba pripremiti, zadacima koje trebate izvršiti. Imamo dva izbora – trčati za gomilom obaveza, ili odabrati bolji dio – duhovnu kontemplaciju i prihvaćanje dara radosnoga života. Vrijeme je da izaberemo bolju stranu“. Sretno!

„Biti radostan i ispunjen to je normalno stanje djece Božje. Sve drugo je bolest, koju smo si ili sami nanijeli ili nas je društvo takvima učinilo. Čovjek koji je protjeran iz svog doma, iz svog srca – živi na površini, na emotivnom, na lepršavom, na adrenalinu. A kad sve to prođe, kad pukne kao balon, ostane prazno srce i duša… …vraćaš se doma sam… brišeš tu svoju masku koju stavljaš na sebe i pogledaš sebe u ogledalo. Jesi li sretan? Imaš li miran san? Je li ti srce u Miru? Onda se pitam čemu sve to… Naši ljudi vani pa i vi ovdje: “Joj, velečasni, kad ja odem u penziju, onda ću ja na svoju Korčulu, na svoj Brač, u Dubrovnik… Onda ću ja lovit ribu, roštiljat. I dođe u penziju i stisne ga srce i moždani. X takvih slučajeva. Ljudi kad odu na odmor, tek tada padnu u probleme. Ne znaju se odmarati, ne znaju živjeti. Pitanje: od toliko ponude danas – duhovnih, materijalnih, seksualnih, prehrambenih – kako sačuvati Mir, tišinu svog Tabernakula? Kako sačuvati zadovoljstvo svoga srca i duše? Kako su sretni oni koji su s malo zadovoljni. E, takvi uživaju ovaj život. Uživaš li ga ti? Bog hoće da uživaš Život. Bog hoće da se raduješ Životu. Biti radostan i ispunjen to je normalno stanje djece Božje. Sve drugo je bolest, koju smo si ili sami nanijeli ili nas je društvo takvima učinilo. Molimo za dar čitanja ovih znakova vremena da bismo se znali zaštititi. Ne dajte da vam pobjegne Mir iz srca. Ne dajte da Vas uznemire. Bučnih, nesigurnih, prljavih ljudi klonite se. O svakome mislite najbolje, nikog ne sudite, budite na koljenima u molitvi, Mariji se posvetite“ – to nam s pravom preporučuje: Vlč. Zlatko Sudac! (Prilagodio EuM)