Ako na kraju dana, dan ocijenim uspješnim samo zato što sam cijelo vrijeme bio zauzet i dovršio mnogo poslova, to može biti problem. Zašto. Kada sagledam radni dan, a nisam se zaustavio u igri sa svojom djecom, u miru popio šalicu kave na omiljenoj terasi prije posla, nisam prošetao, gledao zalazak sunca... Još je gore ako radi poslovnih zadataka skraćujemo svoje vrijeme namijenjeno za objed, omiljeni desert, piće sa prijateljem .. to može dovesti i do napetosti, bolesti - dugoročno i do gastritisa kome sam i sam svjedočio. Uz to često ubrzan ritam tjelesnih funkcija dovodi do poremećaja, umora ili na koncu psihičkih opterećenja i oboljenja. U takvim stanjima zamora, pada koncentracije i sl. moguće su razne nesreće i povrede... Ovdje se vraćamo osobnom ritmu života koji nam je unaprijed zadan. Svakom pojedincu može biti različit ali je prisutan i trebamo ga poštivati ako želimo živjeti u prirodnom ritmu i suživota sa svojim okruženjem. Kod toga važna je optimalizacija radnji ili pokreta. Kada u miru sagledamo svoje potrebe otkrivamo svoj ritam koji je često sporiji nego to činimo (broj radnji u određenom vremenu) a to svakako nije neproduktivno vrijeme. Dapače, vrlo je poželjno i korisno i radi potreba i poziva duhovog (naše duhovnosti) koje svakog trenutka želi ispuniti naše biće. A, duhovno traži mir, sabranost.. te izbjegava buku i ubrzanje zadanih prirodnih procesa. Zato, da bismo otkrili bit/otajstvo našeg postojanja, onog za što smo i stvoreni, moramo odvojiti vrijeme da mirno sjednemo, slušamo tišinu, obraćamo pozornost na tijek stvari i događaja koji se u tišini pronalaze. Čini se da je pretjerani rad samo nekakav obrambeni mehanizam. Zakopavamo se u puno posla jer možda bježimo od nekog težeg zadatka – misleći da mudro koristimo svoje slobodno vrijeme. Ako svaki dan obavljamo puno zadataka i tako ne razmišljamo ni o čemu drugom nego ostajem u zamci samo potvrđivanja poslom, koristeći svaki trenutak za rad – ujedno se na taj način svojevoljno „gušimo“, nemamo prostora za disanje, slobodnog vremena za istraživanje prirodnih ljepota - izbjegavamo iskreno zaviriti u svoju nutrinu, kada zaboravljamo da nam glavni zadatak nije biti produktivan, već voljeti sebe, druge i gledati duboko u istinitost Božjeg srca iz kojega izvire sav život.
Od djece u igri možemo naučiti vrijednost neproduktivnog vremena. Neproduktivno vrijeme provedeno s ljudima koje volim ili u prirodi, nikada nije uzaludno. Ipak, tanka je linija između produktivnog slobodnog vremena i lijenosti. Zadovoljavanje loših navika ili provođenje previše vremena pred televizorom ili internetom najčešće je porok, a ne zdravi odmor. Zato je jako bitno racionalno rasporediti/kreirati i koristiti svoje ukupno vrijeme, kada ono „neproduktivno“ poprima svoje prave životno korisne vrijednosti.
EuM: temu posta obradio sam osvrtom na sadržaj objavljenog komentara - iz kojeg izdvajam kao zaključak: „Zastanimo danas kako bismo promatrali nešto lijepo. Ne brinite o obavezama – hrani koju treba pripremiti, zadacima koje trebate izvršiti. Imamo dva izbora – trčati za gomilom obaveza, ili odabrati bolji dio – duhovnu kontemplaciju i prihvaćanje dara radosnoga života. Vrijeme je da izaberemo bolju stranu“. Sretno!
Post je objavljen 12.09.2021. u 10:37 sati.