Kako djeluju demoni (II)

30.10.2020.

Navest ću neke od najtipičnijih aktivnosti demona kojima štete ljudima: Demoni nas zavode ako nismo razboriti i oprezni u nekim situacijama. Obično u podsvijesti čujemo glas kako nagovara na krivi postupak. Svatko je vj. doživio nešto takvo. Pronađeš novčanik sa novcem (stvar), i tad ti nešto prošapne: „Uzmi! Nitko nikad neće saznati. Drugi ljudi bi učinili isto. Kad bi to bio tvoj novac, oni bi ga uzeli”. Sve što ima glas, osoba je, i taj glas pripada demonu koji te zavodi. Ako mu dopustiš, on će te početi uvjeravati i tako nadglasavati tvoju savjest koju po razumu nisi konzultirao. Tek kasnije prevladava osjećaj krivice po nemirnoj savjesti.
Treba se čuvati demona kad smo umorni, kada nam ne ide na poslu (imamo loš dan), te se stvara nezadovoljstvo koje oni okreću na srdžbu prema kolegama kasnije i obitelji ili bilo komu. Tada čovjek viče kao netko koga ne poznaju kolege ili obitelj koja to sluša. Tek drugi dan čovjek spoznaje da se neprimjereno ponašao jer nije kontrolirao svoje postupke kao da je netko drugi preuzeo kontrolu nad njim. Postoje ljudi ili sustavi koji su skloni nepraštanju drugima jer su pod utjecajem demona koji muče svoje dužnike raznim torturama kako bi dug namirili. Naše vlasti recimo, dužnike su dale u ruke stranim agencijama – utjerivačima dugova umjesto da po istoj cijeni ili nagodbom prodaju dug dužnicima - što nam govori u kakvom demonskom sustavu još živimo. Mnogi nazovi vjernici traže oproštenje od Boga za svoje mnogobrojne dugove/grjehe, a sami odbijaju oprostiti drugima. Takvi ljudi imaju za posljedicu trpljenje bolova kojima liječnici ne mogu pronaći stvaran uzrok. Tek nakon oprosta, pokajanja i oslobođenja, bolovi prestaju. Nakon što je Isus svoje učenike naučio moliti Očenaš, dodao je samo jedan komentar: „Da, ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših” (Mt 6, 14-15). Ljudi skloni unutarnjem stavu srdžbe, nepraštanja i gorčini, često obolijevaju od artitisa što je znak fizičkog napadaja demona. Ljudima sklonim nekontroliranim porocima prilaze demoni koji ih „prisiljavaju“. Demoni napadaju/muče raznim strahovima i optužbama duha laži čime ljude drže u brigama i nemiru radi nesrazmjerno manjih grijeha. U tim slučajevima mir se vraća razumnim sučeljavanjem sa problemom, razgovorom sa osobama o kojima se radi ili sa kompetentnim osobama od struke, a kada se radi o duhovnoj razini onda je najbolje u ispovjedi sa svećenikom.
Iza većine prisila, stoji demon. Primjerice, prisilno pušenje ili prisilna konzumacija alkohola ili droga. Nekontrolirano jedenje također može biti prisilno, osobito proždrljivost. Prisilno jedenje obično počinje gubitkom samokontrole. Postoje mnogi drugi oblici prisile. Jedan je od njih i brbljavost ili prisilan govor. Preuveličavanje u govoru gotovo uvijek završava u nekoj formi grijeha. Ako ne držimo svoj jezik pod kontrolom možemo otvoriti vrata demonu. Demoni mogu iskoristiti priliku i ući kod osoba koje ogovaraju ili kritiziraju. Oba su vrlo česta i među vjernicima. Posebno su jaki demoni koji zarobljavaju na području seksa. Takve osobe su ne mire sa jednom osobom, traže dalje. Ne mogu se riješiti pornografije i ako slute ili znaju da je to pogrešno. Za demone ovisnosti i ropstva treba tražiti izlaz u razgovoru sa sobom, sa kompetentnim osobama te se prihvatiti svakodnevnog čitanja i življenja Božje riječi uz spremnost na odricanje i molitvu. Put spasa nema svoju cijenu, to je neprocjenjiva škrinja blaga! Ali treba znati da je sam čovjek, koji se oslanja samo na svoje ljudske snage i volju, nemoćan i osuđen je na neuspjeh. I uz sva nastojanja i odricanja, proces oslobađanja može dugo potrajati.
I na koncu rekao bi nešto o demonima koji „prljaju“ misli i obmanjuju. Oni djeluju na naše misli a Biblija ih naziva „nečistim duhovima”. Glavno područje djelovanja takvih duhova je naš duh – misli ili naša zamišljanja. To se često događa baš u trenutcima kad svoje misli želimo u molitvi usmjeriti prema Bogu. Ako u takvim trenutcima imamo snažne misli ili slike koje nas ometaju, a pogotovo ako spadaju u kategoriju požuda, tada možemo biti gotovo sigurni da se radi o zloduhu. Demonima se nikako ne sviđa naša komunikacija s Bogom. Nadalje, postoje ljudi koji ne mogu izgovoriti tri rečenice, a da ne prostače ili psuju. (Nastavak posta na mjestu prvog komentara)

Kome podmeću demoni (I)

27.10.2020.

Radi nesavršenosti i grešnosti čovjeka te radi spoznajnih suprotnosti uzroka i posljedice na njegovom zahtjevnom zemaljskom putu, Bog dopušta djelovanje demona koji su u toliko prisutni koliko je čovjek skloniji njegovom zavođenju, obmanjivanju, zarobljabaju ovisnostima i drugim mučenjima - koje mu sam dopušta. Tom mrzitelju čistoće srca i razgraditelju svakog dobra, na našu sreću moć je ograničena te djeluje samo u onom okviru koji mu je zadan i koji mu čovjek sam dopušta. A, mir i razum čovjeka uz Božju pomoć, mogu osujetiti sva njegova zla djelovanja. Jer, Bog nas je stvorio za sebe na svoju sliku, a na nama je da prihvatimo Njegovo vodstvo i da kažemo „ne“ Zlom i njegovim slugama! (EuM:)
Prema knjizi Dereka Princea većina ljudi koji su nasjeli (pod utjecajem) demonu, ima jednu karakterističnu osobinu: NEMIR (osjećaj krivnje). Živimo u vremenu kad većina teologa zanemaruje postojanje demona. Zbog toga neki vjernici pomoć traže kod vračara i drugih religija. Sajmovi ezoterije danas su puni kršćana, no čini se kako u Crkvi to malo koga zabrinjava. Crkva ima puninu vjere i sile Duha Svetoga, a pomoć tražimo drugdje. Zašto je to tako? Postoji ogromno neznanje o djelovanju Zloduha (đavla) pa je ovo prilika da saznate nešto više ako želite!
Zli duhovi ili demoni su niže razine duhovnih vlasti (Ef 6, 12) koje Sotona šalje protiv čovječanstva. Oni imaju tri cilja koje im je zadao: Prvo: mučiti i zlostavljati - ovisnostima stavljati pod svoju vlast, drugo: sprječavati nas u upoznavanju Krista kao spasitelja; i treće, ako to ne uspiju, spriječiti nas da aktivno živimo svoju vjeru. Demoni su obično nevidljivi. Oni koriste naše slabosti, neznanje, prljavo naslijeđe, nečistoće srca, te djeluju prvenstveno preko sugestija/poticaja mislima i emocijama čovjeka. Ne može ih se primijetiti fizičkim očima. Ipak, možemo prepoznati njihovo prisustvo i aktivnost na sličan način kao što prepoznajemo aktivnost vjetra. Zapravo, to je adekvatna usporedba jer u hebrejskom i grčkom prijevodu riječ za duh ista je riječi za vjetar. Mi zapravo nikad ne vidimo vjetar, ali vidimo efekte koje on proizvodi.
Isto je tako i s demonima. Ne vidimo ih, i to je normalno, ali prepoznajemo njihovu prisutnost kroz određene karakteristične aktivnosti. Napominjem kako demoni nisu sveprisutni i nema ih svuda oko nas. Oni, poput „ričućeg lava“, obilaze područja i traže pogodne osobe kojima će štetiti. Također, napominjem da i dobri vjernici/kršćani mogu biti pod njihovim utjecajem ako ih ne prepoznaju i ako se ne znaju obraniti ili osloboditi (Ef 6, 10-19). Sama prisutnost demona u čovjeku ne mora govoriti ništa o njegovu odnosu s Bogom. Sam je Pavao tvrdio kako je u tijelu imao Sotonina poslanika koji ga je mučio (2 Kor 12, 7). (nastavak posta u komenaru:)

Da li slijediti svoje srce?

25.10.2020.

Razmislite na trenutak što vam srce govori? Malo (nepotrebno) karikiram: moje srce voli misliti najbolje o meni i najgore o drugima. Vaše srce vam vjerojatno govori neke stvari koje ne želite ponoviti. Znam da moje srce to radi. Moje srce mi govori da sva stvarnost mora služiti mojim željama. Moje srce voli misliti najbolje o meni i najgore o drugima – osim ako ti drugi ljudi slučajno misle dobro o meni, tada su oni divni ljudi. No, ako ne misle dobro o meni ili čak ako se samo ne slažu sa mnom, onda nešto nije u redu s njima. I dok moje srce razmišlja o mojim vrlinama i tuđim manama ili pogreškama, neke nemoralne ili užasno ljutite misli odjednom može smatrati veoma privlačnim. (Poslušajte samo govor naših političara). Nažalost, tko podržava sve ono što takvo srce govori mora zaključiti da takvo srce ima sociopatske sklonosti.
Zato baka kaže; sine pamet u glavu!
Postavlja se pitanje da li slijepo vjerovati svom srcu. Evo zašto ga ne bismo trebali slijediti: Uzrečica „slijedi svoje srce“ je vjerovanje koje danas prihvaćaju milioni ljudi koji sve religije i vjerovanja podređuju svojoj nazovi slobodi srca. „Slijedi svoje srce“ je izjava u koju se vjeruje u jednom od najvećih pop kulturnih mitova zapadnog svijeta; to je „evanđelje“ koje se naviješta u mnogim našim pričama, filmovima i pjesmama. Ono kaže da je vaše srce pravi vodič koji će vas dovesti do istinske sreće samo kad biste imali hrabrosti da ga slijedite i poslušate. To je vjerovanje (zamka) koje kaže da ste izgubljeni i da će vas vaše srce spasiti. Ovo vjerovanje može zvučati tako jednostavno i prelijepo i oslobađajuće. Za izgubljene ljude to je primamljivo evanđelje u kojeg vjeruju. U čemu je zapravo problem? Čovjek u srcu/duši ima sve elemente i dobra i zla, te će se osoba gibati u onom smjeru kuda ga vodi takvo srce a ne razum. A, ako razum ne drži konce srca, takvo srce/osoba je dezorijentirana ili se giba u krivom smjeru!.
Evo što Evanđelje o tome kaže: vjerovanje „slijedi svoje srce“ zasigurno ne nalazimo u Bibliji. Biblija zapravo kaže da su naša srca bolesna: „Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17,9). Isus, veliki liječnik, nabraja strašne simptome ove bolesti: „iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule“ (Matej 15,19). Autor knjige „Novi život“ Jon Bloom o tome piše: Istina je da nas nitko ne laže više od našeg vlastitog srca. Ukoliko su naša srca kompasi, ona su kompasi koji su skloni prijevari. Ne govore nam istinu, samo nam govore ono što želimo. Ukoliko su naša srca vodiči, ona su egocentrični i tašti vodiči. Ona nisu dobronamjerna, ona su patološki sebična. Ustvari, ukoliko činimo ono što nam srce govori, svaku želju, svaku ljepotu, svaku osobu, svako čudo i svaku radost ćemo izopačiti i iscrpiti. Naše srce želi iskoristiti ove stvari za našu vlastitu slavu i zadovoljenje. Ne, naša srca nas neće spasiti. Trebamo biti spašeni od naših srca. Ono najbitnije slijedi pa kaže: Naša srca nikada nisu stvorena da budu bogovi u koje vjerujemo; ona su stvorena da vjeruju u Boga. Naša srca nikada nisu bila zamišljena da ih se slijedi, već da ona slijede. Ako naša srca učinimo bogovima i tražimo od njih da nas vode, vodit će nas do narcisoidnog jada, i na kraju do prokletstva. Ona nas ne mogu spasiti, jer ono što nije u redu s našim srcima je srž našeg problema. No, ako naša srca vjeruju u Boga, za što su i namijenjena, tada nas Bog spašava (Hebrejima 7,25) i vodi naša srca do silne radosti (Psalam 43,4).
Nastavak posta slijedi u prvom komentaru:

Pustimo suzama da učine svoje..

22.10.2020.

Svatko ima osjećaje. Ponekad su oni za nas blagoslov, a ponekad mučenje. Neki osjećaji čine da se osjećamo kao da grlimo zrake svjetla, nalik su na svjež zrak što nas podiže i nosi do radosnih i uzbudljivih visina. Drugi za nas predstavljaju preteške planine, koje nas pritišću i udaraju na čak i najskrivenije dijelove u nama, sve do točke očaja, dok bol ne ustupi mjesto otupjelosti. Zato, pustimo suzama da učine svoje!.
Ne vjerujem da plakanje ima ikakve veze sa slabošću, već s načinom na koji oni oko nas na to reagiraju. Još iz djetinjstva su nas učili da žene lakše plaču od muškaraca. Ženske suze bile su normalne a dečke su prekoravali riječima „Ne budi plačljivac“, „Samo slabići plaču“, „Kad ćeš se početi ponašati kao pravi muškarac?“ I ako mnogi muškarci imaju nježne emocije, radi takvih predrasuda oni ih nastoje zanijekati. Zato mnogi moraju naučiti da plakanje, ne samo da je u redu, nego da je i vrlo zdravo izraziti se kroz suze.
Sposobni smo osjećati se čudesno ispunjeno, sve do točke eksplozije – možemo biti puni zahvalnosti, prepuni ljubavi, puni iščekivanja, preplavljeni neopisivim uzdasima oduševljenja! Ili možemo biti gnjevni i frustrirani, pa je i najmanji poticaj dovoljan da nam pukne film. Obično osjećaji imaju bezbroj oblika i načina izražavanja, što često ne nailazi na razumijevanje okoline. Svi smo mi, muškarci i žene, do nekog stupnja iskusili bol, gnjev, razočaranje, žalost i tugu. Možda je breme boli bilo toliko da više niste bili sposobni držati je u sebi. Odjednom ste počeli osjećati golem pritisak, niste znali u kojem smjeru krenuti. Naposljetku su suze stale nekontrolirano teći i probijati se kroz pukotine vašega tjelesnog oklopa. Plakanjem na prirodan i zdrav način oslobađamo emocije. Suze nisu znak slabosti, dapače, kada imate razloga za suze, plačite i ne vjerujte nikome tko vam pokušava reći da su žalost i tuga znakovi nedostatka čvrstoće vjere i sl.
Možda vam je bilo neugodno zbog toga, načas ste izgubili kontrolu ili osjetili stid jer možda niste „čvrsti“, a niste prepoznali da je Bog u vama stvorio sigurnosni ventil i niste prepoznali blagoslovljeno oslobođenje kroz suze. Čak je i Isus, koji je bio utjelovljeni Bog, pokazao da su suze normalan dio svakodnevnog života. Isus je bio „potresen u duši i …uzbuđen“ (Iv 11,33) jer se poistovjetio s onima koji su plakali zbog Lazarove smrti, a i sam je zaplakao (v. 35). Nije srljao, objavljujući svima kako će podići Lazara iz mrtvih. Nije ni korio ljude zbog njihovih suza. Poistovjetio se s okupljenima koji su tugovali te je sudjelovao u njihovoj boli, prije no što je izveo čudo uskrsnuća koje je već bio isplanirao.

(EuM: prilagodio prema ulomku iz knjige Paule Sandford - Iscjeljenje ženinih emocija)

JESEN ŽIVOTA

20.10.2020.

Starost je vrijeme kada treba paliti nova svjetla, ući u svoje srce i donijeti nove odluke. Jesen ili neki kažu večer života doba je mudrosti i razboritosti. Kao što se raduješ noćnom snu, tako je prikladno radovati se odlasku iz teških, mučnih, patničkih dana ovog života u kratki predah smrti da bi onda živio vječno osvježen i zdrav. Starost je vrijeme za život ispunjen raznim hobijima šetnjama i drugim radostima. Večer života ili starost vrijeme je kad treba paliti nova svjetla, ući u svoje srce, upaliti u kojoj od novih soba svoga bića nova svjetla, dovesti nove svježe misli u svoju pamet, nove, drukčije, mudre osjećaje, načiniti nove odluke, zagledati se u ljude oko sebe i učiniti im nešto dobra.
Važno je kako se približavaš starosti ili kako živiš starost. Prije svega oduzmi svojim bolima i nemoćima oštricu mrmljanja i samosažaljenja i pogledaj s radošću naprijed. To donosi odmor, mir i susret. Večer života trenutak je kada treba i Bogu zapjevati posljednju pjesmu, kao kad ptice uvečer pjevaju beskrajno lijepo. Večer života trenutak je kad ulaziš u svoje srce da ugledala svog Stvoritelja i da se susretneš s njime. To je pripravljanje na radosno dolažanje u susret Njemu. Starost nije kraj, ona je samo početak, ali s novim, beskrajno svježim snagama. Neka te Bog blagoslovi u večerima tvoga života.

(EuM: izdvojio i prilagodio za post - iz knjige „Putovi puni nade“ vlč. Tomislava Ivančića).

Zašto je napustio ateizma?

18.10.2020.

Ateisti su dugo tvrdili da bi bilo logičnije vjerovati da Bog ne postoji nego pokušati objasniti kako zlo i Bog mogu postojati istodobno. Na drugoj strani, da ne postoji moralni zakon ne bismo mogli biti svjesni pravde i nepravde. Najpopularniji argument protiv postojanja Boga je vjerojatno onaj koji govori o prisutnosti i postojanju zla u svijetu. Oni se pravdaju: ako zaista postoji dobar i pravedan Bog, zašto dopušta da se dobrim ljudima događaju loše stvari? Prema tumačenju C. S. Lewisa koji je bio ateist, on je vjerovao da sva nepravda u svijetu potvrđuje njegov ateizam sve dok se nije zapitao kako zna da je svijet nepravedan: „(Kao ateistu) moj se dokaz protiv Boga svodio na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikada neće crtu nazvati savinutom ako nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kada sam ga nazvao nepravednim?”
Ta je spoznaja izvela Lewisa iz ateizma i na koncu ga dovela do kršćanstva. Iz knjige N. L. Geislera i F. Tureka „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist”. Inače, C.S. Lewis je bio jedan od najpoznatijih obraćenika dvadesetog stoljeće. Dakle da bi bio nevjernik potrebni su također čvrsti argumenti (zorne istine koje se posebno ne trebaju dokazivati), pa bi se ta vjera mogla suprotstaviti Evanđelju. Međutim, ni sam Lewis kao veliki pisac i mislilac takve argumente nije mogao pronaći. Dapače, kao obraćenik promicao je istinsku vjeru. (Odabrao i prilagodio postu : EuM)

Bog nije policajac..

16.10.2020.

Stid je osjećaj koji izbjegavamo kao vatru. Volimo biti hvaljeni, viđeni, volimo kad nam se dive, volimo različite osjećaje – možda čak i neke od njih manje ili više svjesno produžujemo. Ako je riječ o stidu, onda njegovo trajanje dovodimo do minimuma. A i to je također istinit osjećaj, osjećaj u kojemu si svoj – prihvaćajući stid, omogućuješ Bogu da te prihvati u svoju slavu. Vršenje pokore – to je stid, tuga i kajanje pred Bogom. Čitao sam o rabinu Johananu, on je na samrti rekao svojim učenicima: „Nadam se da će te se bojati Boga onako kao što se bojite čovjeka „Ljudi se osjećaju postiđeni ako griješe u prisutnosti drugih ljudi ali se ne suzdržavaju od grijeha u prisutnosti Boga. Zato i kaže: nadam se da će te uvijek pred Njim osjećati takav strah kakav osjećate pred svojim bližnjima.“Postani svjestan u svojoj skrušenoj molitvi da su svi ti grijesi, za koje misliš da si ih počinio u svojoj izbi i da ih nitko nije vidio, bili viđeni. Što to znači? Bi li napravio nešto, npr., bestidno, u prisutnosti drugog čovjeka? Ne! Onda zbog čega to raditi u Božjoj prisutnosti? A gdje bi se trebao najviše stidjeti: pred Bogom ili pred čovjekom? Čije lice te više postiđuje? Vidio ih je onaj koji je najvažniji! Postani svjestan toga: svaki tvoj grijeh, taj najskriveniji, vidio je Bog, tamo gore sve se zna, upravo je pušten film o tvojem životu, minuta po minuta, sekunda po sekunda, svi te u nebu gledaju. I sada idi, stani pred Boga na Posljednjem Sudu i pogledaj ga u oči, izvoli lijepo. (EuM: Ali Bog nije policajac da nas kažnjava. On je nama dao stid - kao policajca, da se sramimo grijeha a savjest da ih lako prepoznamo. Zato zavedeni nevjernici ne žele Boga u blizini. Ne žele da ih Bog kontrolira a ustvari sami sebe kontroliraju i onda kada griješe a misle da ih nitko ne vidi. Oči čovjeka sve vide a srce sve zapisuje. Po pravednosti svako sebi piše knjigu života i po istoj odgovara. Nadalje, Bog ima vremena napretek, on nas čeka i iskušava tako da iz našeg stabla života izraste grana, na koju možemo slobodno sjesti. Da prihvatimo Istinu i da otkrijemo u sebi stid i tako shvatimo sve uvrede koje smo da sad učinili Gospodinu. Tada dolazi do obraćenja koje nas vodi k spasenju. U tom momentu susreću se milosrđe i istina pravednost i radost postojanja, a vjera po evanđelju postaje sretan i bogat život a prestaje život opterećen krivnjom i vizijom Boga policajca. Tek tada napokon možemo sjesti kao slobodna ptica na granu svog stabla. A, tko iskreno ljubi može činiti što god želi, jer nikada ne želi činiti ono što Bogu nije milo i na njegovu slavu).

Svi su ljudi rođeni kao originali..

13.10.2020.

„Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije“ rekao je mladić Carlo Acutis, talijanski dječaka koji je u dobi od svega 15 godina preminuo od leukemije na dan 12. listopada 2006. godine. Njegovo životno svjedočanstvo postalo je uzor mnogima. To je mladić kojeg je nedavno Papa Franjo proglaso slugom Božjim. (EuM: Mngi se pitaju zašto je ovog mladića Bog pozvao tako rano, ali nitko od nas ne zna svoj čas, ili kada mu ističe zemaljsko poslanje. Uobičajeno je reći da se sveci ne rađaju nego svojim djelima to postaju, ali u ovom slučaju usuđujem se reći da je svetac rođen da dovrši izuzetno vrijedan posao za sve ljude).
Njegova majka za Carla je rekla: „Zbog svoje nevjerojatne velikodušnosti zanimao se je za sve ljude: strance, invalide, djecu, prosjake. Biti blizu Carlu, značilo je biti blizu izvoru svježe vode…“ Carlo je bio omiljen mladić koji je redovito molio i dnevno išao na misu, ali se bavio i programiranjem i volio računala, snimanje filmova, kao i crtanje stripova, piše Aleteia. Na mrežnoj stranici koja promovira njegovu kanonizaciju piše: „Carlo je bio veoma nadaren što se tiče računala te su ga njegovi prijatelji, kao i odrasli informatičari s diplomom, smatrali genijalcem. Svi su bili zadivljeni njegovom sposobnošću da pronikne u računalne tajne na razini na kojoj su to inače u stanju samo oni koji su završili fakultet.“
Jedan od njegovih najvećih informatičkih pothvata bilo je katalogiziranje euharistijskih čuda iz cijelog svijeta. Projekt je započeo kad mu je bilo 11 godina, a tad je napisao: „Što više se pričešćujemo, to smo više nalik Isusu te na ovom svijetu već imamo predokus neba.“ Potom je zamolio roditelje da ga vode na mjesta euharistijskih čuda, a dvije i pol godine kasnije projekt je bio završen. Carlo je istražio više od 136 euharistijskih čuda koja su se dogodila tijekom povijesti u različitim zemljama i priznata su od Crkve te je izradio njihov virtualni muzej. Osim internetske stranice s virtualnim muzejom, nakanio je prirediti i izložbu fotografija koja bi putovala po svem svijetu. U uvodniku izložbe doznaje se sljedeće: „Samo u SAD-u, zahvaljujući pomoći Kolumbovih vitezova, Društvu kardinala Newmana i Udruzi „The Real Presence“ te potpori kardinala Raymonda Burkea, izložba je posjetila tisuću župa i više od 100 sveučilišta.“ Izložba je već bila na svih pet kontinenata i nadahnula je mnoge svojim predivnim fotografijama i tekstovima. Carlo je jednom rekao: „Biti uvijek blizu Isusu, to je moj životni plan.“

U svojem kratkom životu na zemlji postigao je svoj cilj – ostao je blizu Isusu u svemu što je činio, bilo da je satima molio pred Presvetim, bilo da je izrađivao mrežne stranice ili išao u školi kao i svaki njegov vršnjak. Znao je pravu vrijednost života, kao dara Božjega, kao napora, kao odgovora koji se daje Gospodinu Isusu svaki dan u jednostavnosti.“ K tomu je naglasila: „Moram reći da je bio normalan dječak, koji je bio veseo, miran, iskren te je volio pomagati drugima i družiti se, imati prijatelje.“ Bio je i ostao uzor, posebno mladima koji nisu sigurni mogu li istodobno biti sveti i normalni te jedinstveni. Carlo je htio umrijeti kao original, a za njega je to značilo biti vođen Kristom i uvijek biti usmjeren na njega. Premda je bio veoma pobožan i išao na misu svaki dan, Carlo je bio tipičan tinejdžer svojeg vremena. Imao je veoma široke interese, ali je uvijek nalazio vremena za volontiranje, radeći s djecom i starcima, o čemu je govorio: „Naš cilj mora biti beskonačnost, a ne konačnost. Beskonačnost je naš dom. U nebu nam je pripravljeno mjesto. Nadavno je tijelo Carla Acutisa eshumirano te je pronađeno neraspadnuto kao da spava. Pogledati na: https://book.hr/tijelo-carla-acutisa-racunalnog-genija-pronadeno-neraspadnuto/

Ljudsko dostojanstvo..

11.10.2020.

Ljudsko dostojanstvo temelj je i preduvjet za sva prava koja se svakom čovjeku moraju osigurati. Dostojanstvo čovjeka jedno je od osnovnih ljudskih prava. Ovdje leži početak ozdravljenja svih rana i uvreda. Svatko od nas je osoba i tu je vrhunsko dostojanstvo svakoga od nas. Bog je tebe htio, želio, stvorio, baš ti si mu se svidio. To je tvoje vrhunsko dostojanstvo, koje ti nitko ne može oduzeti/pogaziti. Ljudska su prava zajamčena svakom čovjeku na temelju njegovog postojanja kao čovjeka i neotuđiva su. No, što je ustvari ljudsko dostojanstvo? Rječnik hrvatskog jezika kaže da je ono "ukupnost vrlina koje pobuđuju poštovanje (osjećaj časti, ukus, odmjerenost, poštenje)". Ljudsko dostojanstvo često je povezano s raznolikim svjetonazorskim pogledom na čovjeka. Također je predmet filozofskog i teološkog promišljanja te ima bogatu filozofsku povijest. Kršćanski filozofi antike i srednjeg vijeka gledali su čovjeka u svjetlu teološke nauke o stvaranju. Prema Bibliji, čovjek je kruna stvaranja jer je stvoren na "sliku i priliku Božju". Međutim, ljudi danas to ne znaju, djecu tako ne odgajaju pa malo tko zna gdje smo tko smo i kamo idemo i kome pripadamo. Potrošačkom društvu istina ne odgovara jer mu to nije u interesu, pa je dostojanstvo u njemu zaboravljena kategorija.
Potrošaču se nudi sve jer znaju da čovjek bez moralnog temelja čini sve kako bi ispunio svoje osnovne i one nametnute potrebe. Pored osnovnih naglašava se potreba za priznanjem, potreba da bude viđen i prepoznat. Dodatno je naglašena potreba za kontrolom jer obuhvaća sigurnost, identitet i pripadnost koji u svojoj nevjeri čovjek SAM želi i mora štititi. Tu su i titule, društvene mreže, legitimne potrebe za mužem, ženom, prijateljem, i sva ta silna očekivanja koja bi trebala oblikovati zadovoljna čovjeka kao cjelovito biće koje voli sama sebe i druge pored sebe. A, dali je to tako. Cijeli spektar raznih potreba stvara tjeskobu ako ih se ne ostvari, jer sigurnost, identitet i pripadanje ako nisu u Božjim rukama, moraju biti zaštićeni od pojedinca često i po cijenu vlastite slobode ili zdravlja.
Što je to u čovjeku toliko vrijedno da Bog sve daje za nas? U tome je naše dostojanstvo, ne u nekim poslovima i javnoj slavi. Poniznima se Bog daruje, koji se nemaju čime hvaliti, a oholi ostaju nenagrađeni. Božje djelo u nama je naše dostojanstvo, a ne naša djela, uspjesi i karijera... Potrošački mentalitet stvara ovisnosti i automatizme koji sprječavaju cjeloviti razvoj i tjeraju čovjeka da zbog hrane i seksa zaboravi sve drugo, a to je ujedno otvoren put u životinjsko carstvo. Postoji ipak nešto u našoj nutrini što nas tjera da se konstantno suočavamo sa samim sobom, sa svojim ovisnostima i automatizmima koje najčešće usvajamo zbog udobnosti i podložnosti zlu ili zbog kukavičluka i neznanja. Bog nas nikad ne ostavlja posve same ma koliko ga odbijamo, ma koliko se svoje istine sramimo. Jedan od ključeva za dolazak do nutrine vlastitog bića, do razumijevanja vlastitog identiteta i usavršavanja svog života s punom sviješću, sastoji se u prakticiranju dostojanstva. Nije riječ o težnji za priznavanjem naših zasluga, već o vlastitom poštovanju svoje biti i o opredijeljenosti da prema njoj djelujemo u životu dostojnom čovjeka. (Pripremio: EuM)

Što je život vječni?

08.10.2020.

Većina kada odgovara na to pitanje kaže da je život vječni život nakon smrti. Ali to nije točan odgovor. Pogledati: (Lk 10,25-37) Vjernik se pita „Što mi je činiti kako bih imao život vječni?“. Mnoge i ne zanima taj pojam niti sadržaj jer ne žele mijenjati sadržaj postojećeg života. Nedostatak tog zanimanja uzrok je nepoznavanja onoga što je to zapravo život vječni. Na to pitanje otac Lorenzo Montecalvo - od Družbe Otaca Božanskog poziva, kaže: Život vječni je život Boga, koji je vječan. Bog je po naravi Ljubav. Stoga, tko prihvaća i vrši Isusov nauk i sam postaje ljubav, jer preko Isusa Krista, prima Duha Svetoga. Duh Sveti čini da se osjećamo jedno s Ocem nebeskim i Isusom Kristom. Ovo božansko jedinstvo s Presvetim Trojstvom čini da živimo u strpljivosti, radosti, miru, dobroti, ljubavi, poniznosti, krotkosti, milosrđu i čistoći duha. Ovi osjećaji nisu virtualni, nego su konkretni i vidljivi. Štoviše, zahvaljujući životu Trojstva koji je u nama, u miru smo sa svime i svima sa dostignutim stupnjem blaženstva. Susrećemo ljude koji "zrače" jer su ispunjeni životom vječnim. Oni nam izgledaju lijepi i onda kada nemaju izraženu tjelesnu ljepotu. Gledajući Majku Tereziju iz Kalkute, jedno dijete za nju je reklo: „o, kako je lijepa!“. A znamo da po ljudskim standardima svetica nije bila lijepa. Iz kršćanskog nauka znamo da život u Raju mogu započeti samo čiste duše očišćene od grijeha, pa je ovo što ovdje živimo samo priprema za život u vječnosti. Po meni, da bi čovjek otpočeo živjeti život Boga (život u Duši naše duše) i/ili život Ljubavi, potrebno je postići čistoću svoje duhovne duše. Poslije zemaljskog života svaki čovjek mora proći tri pravednosti. Izuzetak su oni koji slobodnom voljom ne prihvaćaju božanski život, te oni koji još za života na zemlji dostignu čistoću duše i tako zaobilaze čistilište. Dakle, prva pravednost (pravda za sve) je sama smrt - kraj zemaljskog života. Draga pravednost je Sud - nakon zemaljskog života, a treća pravednost je čistilište do vremenitog postizanja čistoće. Ipak, Bog je prije svega milosrdan pa onda pravedan, tako da nam je dao načine i mogućnosti da se pomogne dušama u čistilištu jer one same sebi više ne mogu pomoći. O tome sam govorio u postu: Kako pomoći dušama u čistilištu. (Uredio: EuM)

Bezbožna civilizacija?

05.10.2020.

Koje su moguće posljedice ako netko npr. prakticira Reiki kao svjetski fenomen koji već trideset godina unosi nedoumice u dušu slabo poučenog vjernika bilo koje religije. Jasno je da nitko nema pravo odrasloj osobi priječiti da vjeruje u što želi ili bolesniku zabraniti da se liječi metodama kojima želi. (kaže poznata liječnica V.J. Jazbec) Takvu svrhu nema ni slijedeći tekst:
(EuM:) Kažu da je prvi antikrist na Zemlji, sa najvećim brojem stradalih do tada bio Napoleon, a drugi Hitler - u pokušajima osvajanja svijeta. Mnogi nagađaju tko će biti treći, ne vodeći računa da on već postoji a to je po svemu sudeći nova religija koju simbolično nazivam: religija palih anđela, sa svojim duhovnim predvodnikom Antikristom. U „religiju palih anđela“ pored reikija ubrajam sve one religije koje ne priznaju Boga kao Oca i stvoritelja te ljude kao djecu Božju i svega stvorenog sa svrhom stvaranja.

Dakle TKO SU zavedeni ljudi, tko su žrtve palih anđela, reikija, zazivača duhova, čaranja, gatanja, viskova i drugih manipulanata ljuskuh duša i džepova, radi kojih su mnogi osiromašeni ili završili na psihijatriji? Kad čovjek zapadne u duševne, zdravstvene, ekonomske, egzistencijalne ili bilo koje druge poteškoće, ima samo jednu želju – što prije se riješiti svoje bolesti, patnje, problema ili svojega križa. Čovjek prosjak (onaj koji je udajen od Boga) je tada prijemčiv za bilo koji utjecaj, i slušat će svakoga a osobito onoga koji mu samouvjereno obećava brzo i temeljito ozdravljenje, iscjeljenje, brzo postignuće izvrsnog ekonomskog stanja, brzi uspon na ljestvici u društvu i slično. Tada nastupa samouvjereni „majstor“ čitaj: prevarant kao iscjelitelj, te će čovjeku u tome stanju odmah ponuditi stotinu svojih argumenata da je to metoda liječenja i življenja ispravna i da bi ona mogla iscijeliti cijelo čovječanstvo, samo kad bi ono povjerovalo u tu moć. Zbog toga je čovjek (prosjak koji plaća) u krizi spreman napustiti sve svoje dosadašnje životne principe i utrte putove i prikloniti se novoj i primamljivoj ponudi. Na početku prevare ONI čak i postižu početni uspjeh (i Sotona ima moć iscjeljenje i sl) ali kasnije nastaju problemi (jer ON ima ulogu zavodnika i prevaranta), dakle, religija palih anđela ‘pogodna’ je za sve one koji su slabe vjere, ili se nalaze na rubu svoje Crkve, tj. za one koji su se od Boga udaljili.

Što kaže Biblija: Ne obraćajte se na zazivače duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili. Ja sam Jahve, Bog vaš! (Lev 19,31) Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda (Lev 20,6). Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve, Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer tko god takvo što čini gadi se Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Jahve, Bog tvoj (Pnz 18,9-12). Zbog svega toga, kao i prema onome što kaže naš vrhunski stručnjak za kršćanski moral, prof. dr. Ivan Fuček, svako svjesno i hotimično sudjelovanje u reiki djelatnostima i terapijama vodi u otpad od kršćanske vjere. (EuM:) A, otpad od kršćanske vjere, Kristove vjere, usmjerava se protiv Krista, što remeti Božje planove i zaziva Njegov drugi dolazak i sam kraj bezbožne civilizacije.


Smisao ljudske boli..!

02.10.2020.

Što je potrebno da bismo shvatili smisao ljudske boli i patnje. Svaki čovjek nosi svoj križ i ni jedan nije isti, niti jedan nije lagan, a svaki ima svoju težinu i svoj smisao u postojanju. Mnogi nažalost, ne razumiju ovaj govor, bune se protiv Evanđelja i svu patnju i bol želi pripisati Bogu...U biti su samo dvije vrste križeva. Prvi je sredstvo otuđenosti ako se ne nosi sa Kristom - jer čovjek sam ne može mijenjati svijet. Drugi ako se nosi s Njim i za Njega, lomi lance boli i patnje. Križ je za mnoge ljude prepreka da vjeruju u Božju ljubav, jer pitaju se: „Kako jedan Bog Ljubav može dopustiti da njegova djeca trpe?“. Valja znati da su bol i patnja plod grijeha, grijeha koji uništavaju red postojanja u srcu čovječanstva i u čitavom svemiru, a to Bog ne dopušta. Prije prvog Kristova dolaska, zlo se sve više množilo i povećavalo. Isusov dolazak na zemlju nije iz srca čovjeka uklonio bol i patnju, nego nam je darovao milost da se izmirimo s Bogom, snagu da krotko i ponizno nosimo križ te mudrost da shvatimo i vršimo ono što je Bogu milo kako bismo se vratili u izvorni red stvaranja. Ali čovjek privučen ponudama zlog tvrdoglavo odbija suradnju sa Isusom, on nastavlja patiti i nanositi patnju. Čovjek, sa svojim odabirima suprotnim Božjim željama, sve više tone u bol i patnju, ne mareći što i svojim bližnjima nanosi bol i patnju. U svojoj novoj poruci iz Međugorja, majka Marija svima poručuje: „Mjera vašeg življenja neka bude ljubav i ne zaboravite, dječice, da molitva i post čine čudesa u vama i oko vas. Sve što činite neka bude na slavu Božju, a onda će Nebo ispuniti radošću vaše srce i vi ćete osjetiti da vas Bog ljubi..“ Križ je ključ Neba. Mi po križu razumijevamo ono što nam Nebo govori. Put križa je put prema nebu. Čovječji križ nema svrhu patnje i boli, on je bolan radi nas samih koji biramo bol a ona nas trajno usmjerava prema Nebu da bi se umanjila i na koncu prestala.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.