STANJE RATA

27.11.2020.

Čovjeku doista nije lako. Rođen je u materijalnom svijetu, a da ga nitko ne upitao dali to želi, od malih nogu odrasta, uči, školuje se i postiže određena zvanja i zanimanja kako bi ovladao raznim znanjima i vještinama koje mu donese nekakvu materijalnu sigurnost. Ne samo da nije mogao birati da li će se roditi nego nije niti birao obitelj i one ljude koji su mu nametnuti kao roditelji, susjedi, poznanici ... Nije birao ni talente koje posjeduje a niti ne zna svrhu svoga postojanja. Ne zna tko je, kamo ide i kamo će stići na kraju zemaljskog života koji je, opet kontra njegove volje - ograničen smrću. Pa ti živi čovječe, bori se za koru kruha i čašu vode da te oslobode. A poslije zemaljske slobode nitko ne zna kuda te vode!
Ali, ni to nije sve. To je samo preduvjet da bi se moglo izdržati stalno "ratno stanje" u kojem sudjeluje tvoja duhovna duša. Bog nam je dao um, razum i savjest zdravlje i štošta da se možemo sa svim tim u materijalnom svijetu nekako nositi. Ali, za ratno stanje obrane naše duše u nevidljivom svijetu nema nigdje školovanja, nema pouzdane istine. Na izboru su nam samo stečeno znanje i sloboda odabira onoga što mislimo da čini našu dušu sretnom život poželjnim ili ispravnim. Po srcu biramo poželjne stvari ali pola od toga je zamka za našu slobodnu volju. Data nam je dakle, najveće sloboda ali i najveća odgovornost kod svih važnih odluka u našem životu. Moramo izabrati svoj životni put, svoju vjeru?, moramo očuvati svrhu svog postojanja, moramo živjeti i/ili nestajati. Imao li puno izbora. Ako puno promišljamo, dvojimo, malo se koristimo „dobrim“ malo „zlim“, te tako uzimamo dva kredita, pa za neko vrijeme na našu adresu počimaju stizati razni računi, prijatelji, neprijatelji, kucaju bolesti onda stižu lijekovi, sekte, vračare, gurui ili duhovni učitelji, politikanti i sl. I, što ih je više nas je manje. A sve to zato čovječe, što se nisi odmah opredijelio za jedne ili druge, crne ili bijele da skratiš muke, jer riješeno "duhovno pitanje" podrazumijeva i rješenje svih rješenja, dapače možda i u vječnosti. Ali, tu nastaje problem! Većina ljudi je ponosna, želi ići svojim putem, i dobro je dok tako traje. Ne želi se opredijeliti ni za koga a kamo li za neke crne ili bijele koje niti ne vidi. Ali i to ima rok trajanja. To treba naglasiti dok imamo vremena, jer poslije smrti "vrijeme staje". Čini se da je sve što ovdje imamo i što nam se daje upravo zato da odaberemo pravi put, pravu stranu, put koji našu nadu vodi u istini, put vječnosti za koji moramo položiti svoj zemaljski život dabi ju živjeli. Može li poteći ulje ako se ne stisne maslina. Imamo li izbora? (EuM)

Pornografija i zdravlje

25.11.2020.

Svako tko prakticira gledanje pornografskih sadržaja osjeća da tu nešto nije uredu, da nešto nije kako treba. Kod onih koji su često u tome, vremenom se sve više oglušuju na alarme koje mu šalje vlastita savjest da se toga ostave. Međutim često biva prekasno, te se dotična osoba više ne može obraniti vlastitom voljom i vratiti u stanje normalnog postupanja i upražnjavanja nagona. Istina je, a to je i znanstveno dokazano da pornografija utječe na naš mozak slično kao droga! Zato tko se želi obraniti, kada spozna štetne posljedice, svjestan je neprijatelja u sebi kojem se treba i mora oduprijeti! Ljudi često govoreći o pornografiji ističu moralni aspekt iste. To je neophodno, ali izostavlja se važan dio slagalice. Ako se želiš boriti protiv tako moćnog neprijatelja kao što je pornografija, svaki naivni ili pojednostavljeni pristup zasigurno će rezultirati neuspjehom. Spoznaja da to nije u redu i odluka da se odreknemo te grešne navike mogu poslužiti neko vrijeme. Međutim, rezervoar volje osobe može pregorjeti. Svijest o neurološkim i psihološkim učincima je presudna da bi osoba mogla planirati odgovarajuću strategiju. (Preporučam pogledati video pod nazivom “We need to talk”, objavljen u kampanji “Fight the New Drug”, koji je kratak i izvrstan film koji govori o utjecaju pornografije na naš mozak! Video govori o tome kako pornografija mijenja mozak. Zašto je ovo važno? U tekstu koji ćete tu pronaći naglašen je primjer: Zamislite da nekome kažete da mora prestati razmišljati o određenoj stvari. Osoba se složi i prilično se dobro snalazi. Zatim, zamislite da ste toj osobi instalirali mali zvučnik tik do njihova uha koji “podiže temu”. Ako se ta osoba nastavi boriti ne znajući da pored uha stoji zvučnik koji “podiže temu”, vrlo brzo će se ga sustići frustracije i mnogo je vjerojatnije da će napustiti borbu.) Kao i kod bilo koje druge droge ili ovisnosti, snaga volje mora ići ruku pod ruku s drugim sredstvima traženja pomoći.“ Molitva i sudjelovanja u crkvenim sakramentima ovdje se ne može prenaglasiti. Međutim, strategija protiv ovog snažnog demona, koji je ojačan dugotrajnim korištenjem pornografije, mora biti sveobuhvatna. Nju čini uvjerenje da nam šteti, čvrsta odluka da se toga moramo riješiti, traženje pomoći preko duhovne i/ili stručne osobe, te ustrajna molitva. Jačanje vjere uz čitanje i razumijevanje Božje riječi, dobar je put da se potpuno prestane sa nagonskim sadržajima i slikama koje nude demoni. Vremenom ozdravljena osoba shvaća da ne može biti u Božjoj blizini i zaštiti ako istovremeno prihvaća i prakticira pornografske i druge demonske sadržaje. Onaj tko nakon nekoliko sekundi uz prezir skreće svoj pogled/glavu od takvih sadržaja, može se smatrati ozdravljenim. Do tog časa ovisnicima može biti dug put, ali kada izađu iz tunela, tada postaju uvjereni da se napor i te kako isplatio. Život u Božjoj blizini jedino je ispravan put koji ozdravlja i koji osmišljava čovjekov put na zemlji. Treba imati na umu da nakon ozdravljenja/pobjede, neće prestati iskušenja ponudama da se ovisnik vrati na staro ponašanje, pa to treba uzeti kao sastavni dio odrastanja i dokazivanja duhovne snage i čistoće u vjeri!

ŽIVOT SNOVA

21.11.2020.

Slike našeg života i razuma često nam dolaze u snovima. Naša emocionalna stanja, strepnje, tuge i radosti nalaze svoj kutak u snovima. Snovi nas ponekad raspolože, nekad razvesele a često odvedu u nepoznati svijet koji još nismo upoznali u svom racionalnom svijetu. Čovjeku koji luta svojim mislima i odlukama nebo daje svoja racionalna i iracionalna upozorenja putem snova. Na simboliku snova nitko ne bi trebao biti ravnodušan, dapače. Ljudima koji žele upoznati Boga na biblijski način, mogu čuti što im nebo govori u snovima. Recimo u knjizi „Čuti Boga u snovima” može se naći vodič za razumijevanje jezika kojim Bog govori noću (Mark Virkler i Charity Kayembe). Snovi su ponekad jedini način na koji Bog može zaobići naš previše racionalan razum i progovoriti nam, potaknuti na razmišljanje. Uglavnom, snovi nam pomaži da se bolje snalazimo, orijentiramo, ili da olakšamo težinu života, ovisno o izvoru snova.
Osobno zapamtim svega oko trećinu svojih snova i nije mi jasno zašto tek viđene snove jednostavno zaboravim. U nekim snovima doista mogu posvjedočiti da nekim radnjama ili simbolikom Bog u snovima opominje, uzdiže, tješi i poučava. Vjerujem da imamo dovoljan razlog da neke snove analiziramo i shvatimo ozbiljno te da se potrudimo razlikovati njihov izvor i njihovo značenje. Izvor snova je jako bitan, zato je potreban oprez, jer on može biti i od zloduha. Snovi se ponašaju kao naša savjest – da li je odgojena ili je neodgajana. Tako i u snovima dobivamo slike nečistog života koje se tako potvrđuju kao ispravne sugestije u negativnom smislu.
U prosjeku provedemo trećinu života spavajući. Čak i dok spavamo, nebo nam ne prestaje govoriti jer je naš duh i dalje budan, iako naše tijelo spava. Zato je dobro prihvatiti pomoć u snovima, prihvatiti te čarobne mostove koji vas povezuju s nadnaravnim svijetom. Snovi nam pružaju viđenja nama dragih osoba koji nas čekaju u nama nepoznatom svijetu duša, ukazuju nam na na postojanje nekog drugog života, života snova. Božanska kreativnost koja se nalazi duboko u nama, koja je po talentima darovana manje više svakom čovjeku, vodi nas i oslobađa/nadograđuje tu kreativnosti. Čak i loši snovi mogu postati blagoslovi, jer nas upozoravaju na posljedice nekih događaja ili donesenih odluka, zato je bitno prepoznati značenje personaliziranih simbola u svojim snovima.
Snovi pomažu i olakšavaju bremenit život onima koji ih uvažavaju. Možda ih većinu možemo razumjeti samo kao razigranost naših misli, emocija ili želja srca, ali dobar dio snova traži da ih ozbiljno shvatimo i analiziramo. Puno ljudi prima blagoslov Božjeg glasa u snovima, pa je bitno ne propustiti čuti ono što nam Bog poručuje dok spavamo. Onaj tko želi upoznati Stvoritelja, tko čita riječ evanđelja, ne bude uskraćen ni u svojim snovima!

POUČNA PRIČA

19.11.2020.

Na kraju predavanja profesor je upitao, onako uz put, iz navike: “Ima li pitanja?” ne očekujući nikakvo pitanje. Trenutni muk narušio je upit jednoga studenta: “Profesore, koji je smisao života?” Neki od studenata koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na kolegin upit i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je neko vrijeme promatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je student ipak ozbiljno postavio pitanje stoga reče: „Odgovorit ću vam.” Posegnuo je za džep i izvukao novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića. Potom je započeo svoju priču: „Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada… Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema. Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put. (Robert Fulghum)
Nastavak posta na mjestu komentara! Odabrao: EuM

Milosrđe i ljubav!?

16.11.2020.

„Samo ljubav stvara“ bile su posljednje rječi sv. Maksimilijana Kolbea koji je dao život za spas drugog čovjeka u zloglasnom logoru Azschwitch. Samo istinska ljubav daje čudesno značenje svemu što činimo. Naša djela mogu biti neznatna ali ako izviru iz istinskog milosrđa ona pridonose spasenju svijeta te daju okus i smisao našem životu. Milosrđe nam je potrebno više nego ikada, a u biti ne znamo mu pravo značenje. Brkamo milosrđe sa općenitim suosjećanjem, oprostom ili prihvaćanjem u skladu sa trenutnim osjećajima, a ono je zapravo nešto drugo. Milosrđe je ujedno spoznaja, mudrost, briga te čin koji ne proizlazi iz čovjeka samog nego je plod Božjeg djela u nama. Ako težimo sreći bez milosrđa se i ne može živjeti jer nam upravo ono otvara vrata ka istinskoj sreći. Zato se i kaže da je milosrđe dvostruki blagoslov; blagoslivlja onoga koji pokazuje milosrđe i onoga koji ga prima. Milosrđem kralj postiže više, nego strahovladom, jer je milosrđe božanska osobina te onaj tko je milosrdan postaje Bogu sličan. Kršćani vjeruju, da je Isus iz ljubavi i milosrđa prema ljudima, rodio se kao čovjek i kasnije trpio i umro na križu, da otkupi ljude od grijeha. On nije bio dužan to učiniti, niti je morao, nego je to učinio iz milosrđa. Ne treba zaboraviti da sam Isus svoje milosrđe (Svetoj Brigiti Švedskoj) naglašava ispred pravednosti: „U meni je milosrđe zajedno s pravdom a pravda je opet obrnuto ponovno milosrđe“. (nastavak: Isus o milosrđu na mjestu 1. komentara)!
Pripremio EuM

Perfekcionisti – mali bogovi!

12.11.2020.

Skrećem pozornost onima među nama koji „moraju“ biti u pravu, koji uvijek imaju zadnju riječ, koji te „ne puste da odeš“ ako te ne uvjere da su u pravu, a koje sam često sretao na svom životnom putu – da vam kažem da niste u pravu, da ste ako tako ustrajete gubitnici na kraju. (Naravno, ne mislim ovdje na nikoga određeno) Gledajući sa vjerske strane, općenito, to su ljudi koji umnažaju pobožnosti, gomilaju vlastite zasluge u težnji ka savršenosti. Takav pristup dovodi ih do intimnog cilja, a to je gledanje s visoka na sve druge/o, što je zapravo oholost kao u Isusovoj priči o cariniku i farizeju. Takav pristup vremenom dovodi do nezadovoljstva i frustracija jer svako napredovanje vlastitim snagama u konačnici, pokazuje se kao varljivo i bezuspješno jer perfekcionizam neminovno vodi do prepreka i poteškoća, a ako je vjernik u pitanju onda su tu silna preispitivanja koja vode do pojava duhovne tame, suhoće i iskustva duhovne slabosti.
Na pitanja kako si pomoći, kako pronaći lijek protiv perfekcionizma, mogu se naći odgovori u knjizi “Mali put pouzdanja i ljubavi“ (S Malom Terezijom k radosnu i ispunjenu životu – Jacques Philippe), iz koje iznosim jednu misao M. Terezije: „Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima, no želim naći način da dođem u Nebo malenim, izravnim i kratkim putem, malenim i posve novim putem.“ A taj put, znamo iz prethodnih postova, nije naš samostalan put nego put u predanju i suradnji sa Ocem, Stvoriteljem svijeta. Jer, sve dok ne dopustimo Bogu da po nama (na našem posebnom putu) u dobru nadograđuje postojeći svijet, mi nismo pronašli pravi smisao postojanja odnosno nismo prihvatili preduvjete za ispunjenje svoje zemaljske zadaće. (Nastavak na mjestu I komentara)



Posljedice vjerovanja – religijske istine?

09.11.2020.

Prema knjizi „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist” (autorâ N. L. Geislera i F. Tureka) daju se odgovori zašto je bitno u što vjerujemo i koje su posljeice različitog vjerovanja. Jer, ono u što (ne) vjerujemo izravno utječe na naše živote jer svaka ideja nosi sa sobom određene posljedice. Primjerice, neki arapi poučavaju svoju djecu da sve nevjernike treba poubijati; djecu u nekoj istočnoj zemlji uče da nema stvarne razlike između ikojeg ljudskog bića i svinje… Posljedice takvih i sličnih vjerovanja vidimo svaki dan oko sebe! Jednoga smo dana razgovarali o Bogu i životu nakon smrti. Tijekom razgovora prijatelj je izjavio nešto što će mi ostati u sjećanju. Osvrnuvši se na Bibliju, rekao je: „Ne vjerujem u ono što piše u Bibliji, ali ako je to istinito, bit ću u velikoj nevolji.” Naravno da je bio u pravu. Ako je ono što u Bibliji piše istina, tada je on kao ateist izabrao neugodnu sudbinu u vječnosti. Zapravo, ako je ono što u Bibliji piše istinito, tada se s njezinih stranica može iščitati vječna sudbina svakog pojedinca. S druge strane ako Biblija nije istinita, onda mnogi kršćani iz neznanja uzalud troše mnogo vremena i novca a u nekim slučajevima čak ugrožavaju svoj život propovijedajući kršćanstvo na neprijateljskim područjima. Bilo kako bilo, religijske su istine veoma bitne.
Isto vrijedi i ako je neka druga religija istinita, primjerice ako je istinito sve ono što piše u KurĽanu, onda ćemo i ja i moj prijatelj nekršćanin loše završiti u vječnosti. S druge strane ako su ateisti u pravu, tada možemo lagati, varati i krasti kako bismo dobili ono što želimo jer nakon ovoga života nema ničega a u vječnosti ne snosimo posljedice za svoje postupke. Ovim izborom posta želim naglasiti značaj odgoja u obitelji/školi i posljedice lošeg izbora religijskih istina koje htjeli to ili ne, oblikuju ovaj svijet. Dakle, umjesto da odgajamo dobre građane, koji na ljude gledaju kao na braću i bića stvorena na Božju sliku, neki stvaraju kriminalce koji u ljudskome životu ne vide ni smisla ni vrijednosti. Ne samo religijske istine ili neistine nego u principu i svaka ideja koju želimo sprovesti nosi sa sobom određene posljedice koje preuzimamo svojim slobodnim izborom. Kao ljudima sve i sva nam se nudi, pa ti čovječe sam presudi!?

Što je istina?

06.11.2020.

Ako vjerujem da je nešto istina, postaje li to istinito? Što je zapravo naša istina, vjerovanje zar ne? Postoji li „moja istina”? Ili je ona apsolutna? „Suprotstavljena vjerovanja su moguća, no suprotstavljene istine nisu. Dakle mi ne raspolažemo sa svojom istinom nego sa svojim vjerovanjem. Možemo vjerovati da je sve istina, ali ne možemo sve učiniti istinitim” Odgovor se može činiti vrlo jednostavnim. Istina je „predstavljati nešto onakvim kakvo ono zaista jest”. Ali tko to sa sigurnošču zna i može. Istina nije relativna, kako nam se uči. Istina je apsolutna. Ako je nešto istinito, onda to vrijedi za sve ljude, to je istinito svugdje i za sva vremena. Mi se učeći približavamo Božanskoj istini. Ona je apsolutna, a kako ju postupno otkrivamo mi ju za života na zemlji i ne možemo posve spoznati. Kada kažemo da svako ima svoju istinu, grdo se varamo, jer svak ima svoja uvjerenja o nečemu, a to nije ili ne mora biti istinito. Pored toga što želim dokazati da ne posjedujemo svoju istinu isto tako htio bi reći da tek ako smo vjerom usmjereni ka Božanskoj istini imamo mogućnost punine života po istini. Život po istini omogućuje nam bolju komunikaciju sa Stvoriteljem – tvorcem svega pa i života po istini. Mi se istini ne možemo oduprijeti jer smo po istini stvoreni. Slobodnom voljom možemo se suprotstavljati i Bogu i čovjeku, a posljedice toga vidimo u bolnicama, kazamatima te na koncu u paklu i čistilištu. Život po istini u konačnici rezultira ljubavlju i na nebu i na zemlji.
Ako vam se da još sudjelovati u filozofiranju oko ove teme, evo i nekih kazivanja o istini prema tekstu iz knjige „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist“ autorâ N. L. Geislera i F. Tureka:
- Istinu treba otkriti, a ne izmisliti je. Ona postoji neovisno o tome je li je itko svjestan. (Gravitacija je postojala prije nego što ju je Newton otkrio.)
- Istina nadilazi kulturu. Ako je nešto istinito, tada je to istinito za sve ljude, svugdje i za sva vremena (2+2=4 za svakoga, svugdje i zasvagda).
- Istina je nepromjenjiva unatoč tome što se naša vjerovanja o njoj mijenjaju. (Kad smo počeli vjerovati da je zemlja okrugla, a ne ravna, nije se promijenila istina o zemlji, nego se promijenilo naše vjerovanje)
- Vjerovanja ne mogu utjecati na činjenice, koliko god vjerovali u njih. (Možemo vjerovati da je zemlja ravna ploča, no to neće značiti ništa osim da smo posve u krivu.)
- Na istinu ne utječe ničiji stav. (Ako istinu govori neka drska osoba, to neće učiniti da ona (istina) postane laž. Činjenica da neki ponizan čovjek tvrdi nešto što je pogrešno neće tu tvrdnju učiniti istinitom.)
- Sve su istine apsolutne. To vrijedi i za one istine koje se čine relativnima. (Na primjer izjava „Meni, Franku Tureku, je bilo vruće 20. studenoga 2003.” može se činiti relativnom, ali istina da je Franku Tureku toga dana bilo vruće zapravo vrijedi za sve, svugdje.)
- Ukratko, suprotstavljena vjerovanja jesu moguća, no suprotstavljene istine nisu. Možemo vjerovati da je sve istina, ali ne možemo sve učiniti istinitim. Ovo je prilično jasno. No kako se možemo nositi s modernom pretpostavkom da istina ne postoji? U tome nam može pomoći nekoliko likova iz crtića.
Dakle, pitanje oko istine nije nimalo jednostavno, a svako misli da ju posjeduje! Čini se ipak, da je to samo korisna varka.

Suze zemaljske boli

04.11.2020.

Pusti suzu nek te grije, o čovječe,
ne buni se, sva gorčina da se slije
u suzama bdiju sve zemaljske boli
bol pridošla od davnina tu se krije

Svoju bol sam si doveo na zemlju
i trudiš se dalje, da se još uveća
pored bola bolesti i drugih nesreća
po oružju novom bol je još i veća

A koliko suza čovjek zada čovjeku
na poticaj kralja svih zemaljskih zala
ipak, po riječi Vječnoj, što bol uzme
vraća se snagom u kapi svake suze

Oni koji plaču ili su se već isplakali
znaju ljubiti i razumjeti i sve druge
samo oni koji plaču i koji su plakali
znaju ljubiti i davati život za druge

Ljubiti one koji plaču, srce im zebe
razumjeti one što trpe, ruku im dati
svojom dobrotom sve usput poticati
znaju kako je teško biti sam, plakati

Oni što plaču svog Boga ljubiti znaju
sve je bol osim Boga to oni shvaćaju
da se bol plača smiri na Božjem srcu
da smireni plačem dušu si olakšaju

Suze ljubavi jesu nepresušna molitva
što mijenja narav, bol pretvara u utjehu
svako tko plač pred Gospodina donosi
suze utjehe žeđa, svakom zlu prkosi

Od časa kad se rodi pa do časa smrti
čovjek od zemlje uzima ono što umire
taj smrtnik, dal se čovjekom zvati smije,
dijete Božje, što u progonstvu se krije!

U progonstvu sa manje ili više godina
njegov život ne staje, odlazi put visina
od vremena kad promijeni prebivalište
svijeća se gasi, a duša ne vraća više

Duši je potrebna hrana do besmrtnosti
duševna hrana, mudrost i pravednost,
nebeska hrana je kao kruh i tekućina
što krijepi dušu i daje krila letu visina

Doći će dani duše, kada je zasićena,
dijete rođeno Otac prima uza se svija
na grudi svoje Ljubavi da se nasiti raja
rođeno u vječnosti nebeskog beskraja

Duša blažena Ocu počiva na grudima
bezvremena, tamo je gdje gladi nema,
tamo po milosrđu nalazi svoje mjesto
ljudsko znanje u boli, toga nije svjesno!

(EuM: Napisao 03.11.2020., prema vjerskoj literaturi)

Zaključno: Kome podmeću demoni (III)

01.11.2020.

Prema knjizi Dereka Princea većina ljudi koji su pod utjecajem demona, ima jednu karakterističnu osobinu: NEMIR. Osoba koja može zadržati mir u većini životnih neprilika, vjerojatno nema nikakvih problema s demonima. Vrlo čest slučaj je taj da osobe koje kontrolira zloduh imaju iznenadne trenutke zbunjenosti u kojima kao da netko drugi na trenutak preuzme njihove misli te im je potrebno određeno vrijeme da se vrate u stvarnost. Zanimljivo je da se demoni, jednako kao u Isusovo vrijeme, očituju i ondje gdje je prisutna sila Duha Svetoga po nečijoj vjeri. Činjenica je da crkvena hijerarhija u velikom broju biskupija ne želi da se o toj temi uopće govori, o njoj ne poučava ni vjernike, a ni svećenike, a ondje gdje se demoni počnu očitovati i gdje se ljudi počinju oslobađati, redovito dolazi do zabrana. U dijelovima svijeta gdje crkvena hijerarhija potiče borbu protiv demona i njihova djelovanja, Crkva nezaustavljivo raste (Indija, Oceanija, Afrika, Kina...), a ondje gdje se čak ne vjeruje u postojanje demona pa se tako otvoreno uči kako oni ne postoje, Crkva brzo propada (Zapadna Europa). Ondje gdje je Crkva svjesna duhovne borbe između sila Sotonina i Božjeg kraljevstva, Crkva širom otvara vrata svojoj karizmatskoj dimenziji, i obratno, ondje gdje Crkva ne vjeruje ili zanemaruje postojanje đavla ili ne razumije duhovnu borbu – crkvena hijerarhija ne vidi nikakvu potrebu svoje karizmatske dimenzije. Ondje gdje se ne vjeruje u postojanje Zloga, ne postoji ni razvijena služba oslobađanja. Vrlo se rijetko i iznimno dopusti egzorcizam teško opsjednute osobe, no nitko ne vodi brigu o onima koje demoni tlače na bezbroj drugih načina, koji nisu opsjednuti nego su samo pod određenim utjecajem demonskog djelovanja. Posljedica toga je da i kršćani odlaze u druge religije, i vračarima po duhovnu pomoć te tako padaju u još veće probleme. Nije li to neprihvatljivo za Crkvu koja se itekako trudi ukazati na činjenicu kako jedino ona posjeduje puninu vjere? U današnje vrijeme Interneta, vjernici lako mogu vidjeti što se u Crkvi događa globalno. Kako prihvatiti činjenicu da se u određenim biskupijama od svećenika očekuje da bude nanovo rođen, da govori drugim jezicima, da bude ispunjen karizmatskim darovima, dok se u drugim biskupijama svećenicima zabranjuje bilo kakovo karizmatsko djelovanje, a posebno bilo kakova služba oslobađanja? Jesu li vjernici dužni u nekakvoj lažnoj poniznosti šutjeti i praviti se da ne znamo što se događa ili smo dužni postavljati pitanja i tražiti odgovore na njih? I na kraju, bez obzira što se Crkva u Hrvatskoj gotovo u potpunosti odrekla poučavati o djelovanju demona i o tome kako se od njih obraniti ili osloboditi – demoni se nisu odrekli svojeg djelovanja. Mnoge neškolovane bakice danas mnogo bolje razumiju Evanđelje od onih koji bi ga trebali poučavati, i to samo zato jer su na svojoj koži osjetile da demoni itekako postoje. /Pripremio EuM/


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.