Prema knjizi Dereka Princea većina ljudi koji su pod utjecajem demona, ima jednu karakterističnu osobinu: NEMIR. Osoba koja može zadržati mir u većini životnih neprilika, vjerojatno nema nikakvih problema s demonima. Vrlo čest slučaj je taj da osobe koje kontrolira zloduh imaju iznenadne trenutke zbunjenosti u kojima kao da netko drugi na trenutak preuzme njihove misli te im je potrebno određeno vrijeme da se vrate u stvarnost. Zanimljivo je da se demoni, jednako kao u Isusovo vrijeme, očituju i ondje gdje je prisutna sila Duha Svetoga po nečijoj vjeri. Činjenica je da crkvena hijerarhija u velikom broju biskupija ne želi da se o toj temi uopće govori, o njoj ne poučava ni vjernike, a ni svećenike, a ondje gdje se demoni počnu očitovati i gdje se ljudi počinju oslobađati, redovito dolazi do zabrana. U dijelovima svijeta gdje crkvena hijerarhija potiče borbu protiv demona i njihova djelovanja, Crkva nezaustavljivo raste (Indija, Oceanija, Afrika, Kina...), a ondje gdje se čak ne vjeruje u postojanje demona pa se tako otvoreno uči kako oni ne postoje, Crkva brzo propada (Zapadna Europa). Ondje gdje je Crkva svjesna duhovne borbe između sila Sotonina i Božjeg kraljevstva, Crkva širom otvara vrata svojoj karizmatskoj dimenziji, i obratno, ondje gdje Crkva ne vjeruje ili zanemaruje postojanje đavla ili ne razumije duhovnu borbu – crkvena hijerarhija ne vidi nikakvu potrebu svoje karizmatske dimenzije. Ondje gdje se ne vjeruje u postojanje Zloga, ne postoji ni razvijena služba oslobađanja. Vrlo se rijetko i iznimno dopusti egzorcizam teško opsjednute osobe, no nitko ne vodi brigu o onima koje demoni tlače na bezbroj drugih načina, koji nisu opsjednuti nego su samo pod određenim utjecajem demonskog djelovanja. Posljedica toga je da i kršćani odlaze u druge religije, i vračarima po duhovnu pomoć te tako padaju u još veće probleme. Nije li to neprihvatljivo za Crkvu koja se itekako trudi ukazati na činjenicu kako jedino ona posjeduje puninu vjere? U današnje vrijeme Interneta, vjernici lako mogu vidjeti što se u Crkvi događa globalno. Kako prihvatiti činjenicu da se u određenim biskupijama od svećenika očekuje da bude nanovo rođen, da govori drugim jezicima, da bude ispunjen karizmatskim darovima, dok se u drugim biskupijama svećenicima zabranjuje bilo kakovo karizmatsko djelovanje, a posebno bilo kakova služba oslobađanja? Jesu li vjernici dužni u nekakvoj lažnoj poniznosti šutjeti i praviti se da ne znamo što se događa ili smo dužni postavljati pitanja i tražiti odgovore na njih? I na kraju, bez obzira što se Crkva u Hrvatskoj gotovo u potpunosti odrekla poučavati o djelovanju demona i o tome kako se od njih obraniti ili osloboditi – demoni se nisu odrekli svojeg djelovanja. Mnoge neškolovane bakice danas mnogo bolje razumiju Evanđelje od onih koji bi ga trebali poučavati, i to samo zato jer su na svojoj koži osjetile da demoni itekako postoje. /Pripremio EuM/
Post je objavljen 01.11.2020. u 20:42 sati.