STANJE RATA
Čovjeku doista nije lako. Rođen je u materijalnom svijetu, a da ga nitko ne upitao dali to želi, od malih nogu odrasta, uči, školuje se i postiže određena zvanja i zanimanja kako bi ovladao raznim znanjima i vještinama koje mu donese nekakvu materijalnu sigurnost. Ne samo da nije mogao birati da li će se roditi nego nije niti birao obitelj i one ljude koji su mu nametnuti kao roditelji, susjedi, poznanici ... Nije birao ni talente koje posjeduje a niti ne zna svrhu svoga postojanja. Ne zna tko je, kamo ide i kamo će stići na kraju zemaljskog života koji je, opet kontra njegove volje - ograničen smrću. Pa ti živi čovječe, bori se za koru kruha i čašu vode da te oslobode. A poslije zemaljske slobode nitko ne zna kuda te vode!
Ali, ni to nije sve. To je samo preduvjet da bi se moglo izdržati stalno "ratno stanje" u kojem sudjeluje tvoja duhovna duša. Bog nam je dao um, razum i savjest zdravlje i štošta da se možemo sa svim tim u materijalnom svijetu nekako nositi. Ali, za ratno stanje obrane naše duše u nevidljivom svijetu nema nigdje školovanja, nema pouzdane istine. Na izboru su nam samo stečeno znanje i sloboda odabira onoga što mislimo da čini našu dušu sretnom život poželjnim ili ispravnim. Po srcu biramo poželjne stvari ali pola od toga je zamka za našu slobodnu volju. Data nam je dakle, najveće sloboda ali i najveća odgovornost kod svih važnih odluka u našem životu. Moramo izabrati svoj životni put, svoju vjeru?, moramo očuvati svrhu svog postojanja, moramo živjeti i/ili nestajati. Imao li puno izbora. Ako puno promišljamo, dvojimo, malo se koristimo „dobrim“ malo „zlim“, te tako uzimamo dva kredita, pa za neko vrijeme na našu adresu počimaju stizati razni računi, prijatelji, neprijatelji, kucaju bolesti onda stižu lijekovi, sekte, vračare, gurui ili duhovni učitelji, politikanti i sl. I, što ih je više nas je manje. A sve to zato čovječe, što se nisi odmah opredijelio za jedne ili druge, crne ili bijele da skratiš muke, jer riješeno "duhovno pitanje" podrazumijeva i rješenje svih rješenja, dapače možda i u vječnosti. Ali, tu nastaje problem! Većina ljudi je ponosna, želi ići svojim putem, i dobro je dok tako traje. Ne želi se opredijeliti ni za koga a kamo li za neke crne ili bijele koje niti ne vidi. Ali i to ima rok trajanja. To treba naglasiti dok imamo vremena, jer poslije smrti "vrijeme staje". Čini se da je sve što ovdje imamo i što nam se daje upravo zato da odaberemo pravi put, pravu stranu, put koji našu nadu vodi u istini, put vječnosti za koji moramo položiti svoj zemaljski život dabi ju živjeli. Može li poteći ulje ako se ne stisne maslina. Imamo li izbora? (EuM)
komentiraj (14) * ispiši * #
