Skrećem pozornost onima među nama koji „moraju“ biti u pravu, koji uvijek imaju zadnju riječ, koji te „ne puste da odeš“ ako te ne uvjere da su u pravu, a koje sam često sretao na svom životnom putu – da vam kažem da niste u pravu, da ste ako tako ustrajete gubitnici na kraju. (Naravno, ne mislim ovdje na nikoga određeno) Gledajući sa vjerske strane, općenito, to su ljudi koji umnažaju pobožnosti, gomilaju vlastite zasluge u težnji ka savršenosti. Takav pristup dovodi ih do intimnog cilja, a to je gledanje s visoka na sve druge/o, što je zapravo oholost kao u Isusovoj priči o cariniku i farizeju. Takav pristup vremenom dovodi do nezadovoljstva i frustracija jer svako napredovanje vlastitim snagama u konačnici, pokazuje se kao varljivo i bezuspješno jer perfekcionizam neminovno vodi do prepreka i poteškoća, a ako je vjernik u pitanju onda su tu silna preispitivanja koja vode do pojava duhovne tame, suhoće i iskustva duhovne slabosti.
Na pitanja kako si pomoći, kako pronaći lijek protiv perfekcionizma, mogu se naći odgovori u knjizi “Mali put pouzdanja i ljubavi“ (S Malom Terezijom k radosnu i ispunjenu životu – Jacques Philippe), iz koje iznosim jednu misao M. Terezije: „Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima, no želim naći način da dođem u Nebo malenim, izravnim i kratkim putem, malenim i posve novim putem.“ A taj put, znamo iz prethodnih postova, nije naš samostalan put nego put u predanju i suradnji sa Ocem, Stvoriteljem svijeta. Jer, sve dok ne dopustimo Bogu da po nama (na našem posebnom putu) u dobru nadograđuje postojeći svijet, mi nismo pronašli pravi smisao postojanja odnosno nismo prihvatili preduvjete za ispunjenje svoje zemaljske zadaće. (Nastavak na mjestu I komentara)
Post je objavljen 12.11.2020. u 10:37 sati.