Bogatstvo TIŠINE

30.09.2020.

Ako uđete u tišinu, možda će vas iznenaditi ono što ćete čuti. Svatko od nas bio je sam sa sobom, negdje u prirodi, u sobi, na putovanju... i ako je htio slušati začuo bogatstvo tišine u svom srcu. Zato tišina ima moć, a čovjek u tišini osjeća da nije sam. Sveta Faustina je rekla: „Strpljivost, molitva, i šutnja – one snaže dušu. Gospodin mi je dao spoznati da mu se ne mili brbljava duša. U takvoj duši ne nalazim mira. Muči me stalna buka i u toj se buci ne razaznaje Moj glas.“
Zato se kaže da je duša koja šuti snažna. Nijedna protivština ne može nauditi takvoj duši ako ustraje u šutnji. U svom životnom hodu često smo okruženi bukom te se rijetko kad nalazimo u potpunoj tišini pa niti u crkvi. A ponekad je buka u našim mislima glasnija od one izvanjske! Stalna buka je mučenje duše pa je dobro svako toliko potražiti mjesto tišine za odmor duše. Štoviše, buka nam ne daje čuti Božji glas u našim dušama. Duša koja šuti sposobna je za najdublje sjedinjenje s Bogom. Ona živi po nadahnuću Duha Svetoga. Bog u duši koja šuti djeluje bez ikakvih poteškoća.“ (Dn 477) Možda ćete, kao što je opisano u 1 Kraljevima 19,12, doživjeti Božji glas poput „blagog lahora“. Bogatstvo tišine uči nas razmišljati o bogatstvu koje imamo te da ne brinemo o onome što nemamo, jer i od onoga što imamo možemo graditi remek djela. Eto, sad znamo zašto je šutnja zlato. (EuM)

Pismo oca kćeri

27.09.2020.

Prije nego što umrem, kćeri moja, volio bih biti siguran da sam te naučio....

da uživaš u ljubavi,
da vjeruješ u svoju snagu,
da se suočiš sa svojim strahovima,
da se oduševljavaš životom,
da tražiš pomoć kad je trebaš,
da dopustiš drugima da te tješe kad patiš,
da donosiš vlastite odluke,
da se izboriš da drugi cijene tvoj izbor,
da budeš prijateljica sama sebi,
da se ne bojiš ispasti smiješna,
da uviđaš da si vrijedna tuđe ljubavi,
da se drugima obraćaš nježno,
da kažeš ili šutiš, već prema svojem nahođenju,
da zadržiš za sebe svoje zasluge,
da voliš i čuvaš malenu djevojčicu u sebi,
da nadvladaš ovisnost u odobravanju drugih,
da ne preuzimaš tuđe odgovornosti,
da budeš svjesna svojih osjećaja i da postupaš u skladu s njima,
da ne ideš za pljeskom, nego za zadovoljstvom učinjenim,
da daješ zato što želiš, nikad zato što misliš da moraš,
da zahtijevaš da budeš pošteno plaćena za svoj rad,
da prihvatiš svoja ograničenja i ranjivost bez ljutnje,
da ne namećeš svoje mišljenje i da ne dopustiš da ga drugi nameću tebi,
da naučiš reći “da” samo kad želiš i bez osjećaja krvinje,
da živiš u sadašnjosti, i to bez očekivanja,
da prihvatiš promjene i da preispituješ svoja vjerovanja,
da radiš na tome da zacijeliš svoje stare i nove rane,
da poštuješ druge i zahtjevaj da drugi poštuju tebe,
da prvo napuniš čašu sebi, a tek poslije drugima,
da planiraš budućnost, ali da ne živiš u njoj,
da cijeniš svoju intuiciju,
da cijeniš razlike među spolovima,
da razvijaš zdrave veze u kojima se svi međusobno potpomažu,
da razumijevanje i oprost budu tvoji prioriteti,
da se prihvaćaš takvom kakva jesi,
da se ne osvrćeš gledaju tko te prati,
da rasteš učeći iz razilaženja i neuspjeha,
da si dopustiš da se grohotom smiješ na ulici bez ikakva razloga,
da nikoga ne štuješ kao božanstvo a mene... ponajmanje.
Tvoj tata
(Autor Jorge Bucay, pisac i psihoterapeut)
- Posvećeno svim prijateljicama ovog bloga - odabrao EuM!

Prigodne pjesme - osvrt

24.09.2020.

Na mjestu komentara prethodnog posta objavljeno je nekoliko prigodnih pjesama. Radi se o posve novom poimanju poezije kroz "razgovor pjesmama" između pjesnika prijatelja. Pjesme sličnog karaktera nalaze se
na mjestu komentara, kao pravilo, ovdje na brojnim postovima, ima ih puno te im zapravo ne znam ni broj. Izišla je prva zbirka ovakvih pjesama pod nazivom Eho poezije, napisana zajedno sa prijateljicom sa bloga: shadow-of-soul. Druga je u pripremi. Osobno me raduju pjesme koje jedna drugoj govore, ne zahtijevaju
puno truda jer govore srcem, lijepe su, a sami postovi, nadam se, uz njih postaju zanimljiviji. Zahvaljujem prijateljima i prijateljicama bloga na suradnji i posjeti. Od srca! (EuM)

Zašto ponavljamo grijehe?

21.09.2020.

Sjetimo se naših prvih dječjih koraka prvih godina kada smo počeli upoznavati svijet, dana radosnog, slobodnog i laganog hoda djeteta sa srcem punim energije, znatiželje i neposredne iskrene dječje ljubavi. I, kako vrijeme prolazi po pravilu čovjek prihvaća i na svoja remena tovari razne terete, odgovornosti, obveze i opterećenja. Svo to vrijeme odrastanja i udaljavanja Bog traži ono svoje dijete kojemu je otvorilo oči da promatra ljepotu ovog svijeta, dijete koje je preuzelo na sebe sve ono što je uz Božju pomoć trebalo nositi, promatra i doziva svoje otuđeno i udaljeno dijete kojemu želi i dalje pomagati i čezne za njegovom ljubavlju. Bog traži čovjeka koji kada prestane biti dijete po rođenju postaje najčešće izgubljena ovca sa teretom koji je sam natovario na svoja ramena. Bog je milosrdan, On čeka, i ni tada ga ne kažnjava, nego cijelo vrijeme doziva i potiče ne dobra djela.
Takav čovjek, otuđen od Stvoritelja, osuđen je na trpljenje posljedica svojih pogrešaka, krivih koraka, krivih poteza, izgovorenih riječi, krivih odluka, suočen je sa odgovornostima i posljedica svog slobodnog djelovanja, djelovao je sam bez svog Stvoritelja. U svoj toj šumi grijeha mišlju, riječju djelom i propustom, odgovara i muči se po ljudskim i onim moralnim Božjim zakonima, pa nije ni čudno da često pobolijeva te u čekaonici kod liječnika, ili ćeliji zatvora, kada dođe sebi, konačno postavlja ono pravo pitanje: zašto se meni ovo dogodilo. Bože zašto baš meni, pomozi mi. Neki su skloni optuživati Boga i one koji su doprinijeli da se razboli, zatoči, a nikako sebe, jer su ogrezli u svojoj nevjeri i otuđenosti, izgubljenosti..

A, što je činiti čovjeku koji sazna da ga Bog traži i doziva u svoje kraljevstvo želi da se oporavi i da Mu se vrati. Nakon prvih udaraca „sudbine“ većina ljudi doista traži pravi izlaz, proučava Božju riječ, napreduje u vjeri i Božjim duhom popunjava posudu svoje duše, kada dotiče Božju ljubav, kada pročita ili začuje kako mu Bog govori: Sine, želja moga srca nije da moja djeca žive u muci, boli i teškim previranjima u srcu.. Ali Gospodine, zašto se tomu ne mogu oteti. Zašto se ne mogu osloboditi nekih grijeha unatoč mojoj volji i uvjerenju da to ne valja činiti. Nadalje teče Božja riječ. Sine, ako nisi potpuno zaklonjen u mom skloništu izložen si napadima neprijatelja tvoje duše. Moraš mi dolaziti često i ustrajno te da te mogu natopiti svojim mirom, povjerenjem i svojom utjehom.
Ključ problema koji želim naglasiti u ovom postu je upravo: zašto ponavljamo grijehe. Zašto se često događa da čovjek upada u jedne te iste grijehe. Lojalni smo građani, uljudni vjernici, mnogi ispovjedili grijehe, ali kada se nađemo u određenoj situaciji u napasti smo ponoviti isti grijeh te ga često ponavljamo i opet ispovjedamo ili tajimo. Gdje je tu rješenje, te kako riješiti problem koji ukazuje da unatoč svemu poduzetom, ipak još nešto sa nama nije u redu. Naime, po meni, negdje u našem odrastanju dolazilo je do preopterećenja i većih psihičkih naprezanja duhovne duše kada su nastale određene napukline koje su i danas dovoljne da u njih zalazi neprijatelj naše duše i pokušava sa nama manipulirati tako da nas udalji od Isusa. Analizirao sam ponovljeni grijeh, doista, u tom času, bio sam duhom daleko od Boga. Bio sam posve sam i nakratko izložen djelovanju zloga. Moj poziv i razgovor sa Bogom i molitva odricanja od svakog zla, onemogućilo je njegovo daljnje djelovanje.
Ne mogu duljiti, jer post preko jedne stranice zamara, pa ću završiti sa par rečenica i molitvom na mjestu prvog komentara, koja može svima pomoći!
Dakle, kako se riješiti ponavljanja grijeha. Po mom mnijenju rekao bi jednostavno a po nečinjenju grijeha izuzetno teško. Teško je ozdraviti i zacijeliti ranu (otvor) svoje duše. Odgovor se nalazi u prvoj rečenici ovo posta: MORAMO se ponovno roditi i POSTATI BOŽJE DJETE, te biti neprestano u Njegovom zaklonu. Moramo se resetirati, vratiti u prve dane svog djetinstva te po vjeri i Božjoj ljubavi ostati u zaklonu potpunog povjerenja i predanosti Bogu. To je cilj i potreba svakog vjernika, a vjernik koji se nije obratio sa potpunim povjerenjem i predanosti u ruke Bože, još nije pravi vjernik. Tek tada, kada to učini, u srcu vjernika dominira „dječja“ vjera, povjerenje, radost, mir i ljubav. Biva iscjeljen. Trebamo stalno dozivati Boga, biti u blizini, zahvaljivati na učinjenom i viđenom, trebamo razgovarati sa Njim kao malo dijete, ponekad sebi biti i malo smiješni, uvrnuti, ali srcem iskreni i nepokolebljivi. Pri donošenju važnih odluka tražimo Njegov savjet i zaštitu, molimo za mudrost, treba se dobro informirati kod drugih i putem medija kako bi mogućnost pogreške sveli na minimum. Naše odluke su i dalje naša odgovornost, ali kada je sa nama Bog nam daje sve preduvjete i nadahnjuje svojim mirom da bi mogućnost pogreške sveli na minimum. Tek tada znamo da smo spremni i da se Bog sa nama može koristiti da mijenja/mijenjamo svijet u kojem živimo. Sve dok to ne postignemo, moramo znati da nismo ostvarili Volju Božju u svom životu na zemlji. (EuM)

Po čemu se najviše razlikujemo?

19.09.2020.

Pored brojnih razlika po tjelesnom izgledu, duhovnim sposobnostima, talentima, manama, vrlinama ili nedostacima, po mom mnijenju ljudi se ponajviše razlikuju po tome da li preferiraju užicima po zadovoljavanju tjelesnih čula/požuda ili nutarnjoj radosti kod činjenja dobrih ili plemenitih djela. Po tome smo ujedno manje ili više vjernici odn. manje ili više nevjernici. Po tome ujedno manje ili više griješimo, odn. izravno sudjelujemo u vječitom sukobljavanju dobra i zla. Moralnost je mjesto gdje se razilaze Božji i zakoni svijeta. Slušajući nepoznate kako neobvezno čavrljaju, da se zaključiti čemu pojedinci najviše teže. Kada bi puteni ljudi svojim načinom života prevladali u svijetu, uvjeren sam da bi se svijet već odavna urušio kao kula od karata. Na sreću duhovno po dobru još uvijek čine kakvu takvu ravnotežu i odražava balans zdravog u odnosu nezdravi način života. Korona je samo dokaz da je taj balans, nadam se samo privremeno, narušen te da je potrebno odricanje u činjenje dobra prema ljudima i prirodi da bi se svijet doveo u ponovni red. Stariji se mogu prisjetiti odgoja u socijalizmu kada su se slavili užici a moral je bio protjeran na kraj tunela. To se danas u svijetu opet vraća narušavanjem uloge i čvrstine bračne zajednice i tradicionalnog odgoja, u globalnom negiranjem nacija i odgajanju "idealnih" neslobodnih ljudi kao podobnih potrošača. Sjetimo se priče o Sodomi i Gomori, tj. gradova koji su nadnaravno uništeni a danas su postali pojam za nemoral svih vrsta, a osobito za grijehe na području zlouporabe ljudske spolnosti. Za kraj svijeta neki nešto slično omu predviđaju.
Na drugoj strani postoje radosti koje dolaze iz duhovnog svijeta a osjetimo ih nakon činjenja dobrih djela. Ljudi koji čine dobra djela svjedoče radosti srca koja ne dolazi od ovoga svijeta. Plod svake poslušnosti Isusovom nauku je duboka nutarnja radost (blaženstvo) koju svijet ne može dati. Svijet nudi užitke, ali ne i radost. Užitak prolazi kao dah vjetra, ali radost ostaje. Tko živi samo kako bi tražio užitak, opsjednut je neutaživim nemirom. Duhovni ljudi ne bježe od užitaka kada su užici moralni i dopušteni. Tjelesni/puteni uvijek traže užitak, i kada ga ne dožive, padaju u depresiju. S druge strane, duhovni čovjek traži radost koja dolazi od Boga, i ide od jedne radosti do druge, ponire sve dublje sve dok i sam život ne postane radost. Osvrnimo se na brojne filmove sa nasiljem radi užitaka gledanja. Dakle, nasilje nad drugima donosi užitak dok zauzimanje za nenasilje donosi radost. Osveta i uvreda donosi užitak dok praštanje donosi radost. Pogled na neprijatelja koji trpi donosi užitak, priskakanje u pomoć donosi radost. Želja da se u drugima izazove strah donosi užitak a razumijevanje i lijepa riječ donose radost. Iz osobnog iskustva znam da se nedopušteni užitak pretvara u bol i trpljenje kada se u tome ustraje. I ako je područje nutarnje radosti i tjelesnih užitaka isprepleteno i nedjeljivo, tu mora postojati moralni red te smo pozvani da svojim odlukama, molitvama i ustrajnošću uklonimo sve ono što je nemoralno prema nama i drugima, i po tome postanemo i ostanemo radosna djeca Božja, sol ovoga svijeta koja svijet spašava. (EuM)

Pusti srcu nek govori!

16.09.2020.

Kad smo sami ili u osami, u prirodi, tražimo svoj mir u svojoj šutnji, to je pravo vrijeme da srce progovori, da se sjetimo molitve te da zatražimo ono čega Bog ima u izobilju a to su darovi milosrđa. Ako se odlučimo bez uvoda na molitvu, dobro je početi: Bože, hvala Ti na darovima koje mi nudiš, daj mi milost da svojom molitvom razveselim Tvoje srce. O molitvi smo puno toga čuli, te znamo da je to osobni razgovor s Bogom, a da svako od nas moli na svoj način. Zato nema posebnih pravila, ali se zna kako je najbolje ili kako ne treba moliti. Ovaj post je usmjeren ka tim odgovorima. Iako Bog zna što kome treba ili nedostaje na životnom putu, On očekuje našu zahvalnu molitvu koja potiče Božje milosrđe. Zato već kada započnemo moliti možemo osjetiti Njegove riječi u pitanju: „dijete, što da ti dam“?. Znajući da stojimo pred Ocem koji poznaje naše srce i potrebe, molitvu ne treba duljiti radi namoljavanja i ponavljanja kako bi On popustio ili se smilovao a mi iz toga imali nekakvu korist. On je taj koji više od nas želi da tražimo iz njegove bogate riznice srca - nego igdje drugdje. Prije molitve dobro je pročitati koji redak iz svetog pisma, ili imati pri ruci naučenu ili napisanu neku prigodnu molitvu pa nakon toga nastaviti svojim riječima. Recimo, u poglavlju koje govori kako je Salomon molio, kaže se da nije tražio bogatstvo a znao je da to može primiti, nije tražio kaznu za svoje progonitelje a znao je da može dobiti, nego je tražio da Stvoritelj njega mijenja, da mijenja njegovo srce po srcu svom, jer što mu koristi da sav svijet zadobije a sebe izgubi. Zato se kaže da Salomon nije tražio ništa a dobio je sve. Ali, kako nismo svi mudri Salomoni nama je bliža naša molitva po našem srcu pa pustimo srcu da govori: Isuse učini srce moje po srcu svom, usavrši moju ljubav, usavrši moju vjeru, ojačaj moje ufanje. Daj mi milost da i ja mogu razveseliti tvoje srce... Nadalje, u samoći spoznajemo kako naše ponašanje kao slobodnog stvorenja ne smije biti uvjetovano prisilama svijeta, nego novim Duhom, Kristovim Duhom koji štiti ljudsko dostojanstvo. Molitva i spoznaja koju primamo u šutnji, čuvaju nas da se ne ugušimo u svijetu preplavljenom riječima, uči nas govoriti Božju Riječ. Konačno, neprestana molitva srca daje samoći i šutnji njihovo pravo značenje. U takvoj molitvi poniremo duhom u dubinu srca koje na taj način biva stalno u dosluhu Božjeg milosrđa. A Bog nam ne daje sve ono što mi tražimo nego ono što je za nas i naš život/obitelj najbolje. Tako kroz svoje srce ulazimo u srce Božje, koje je toliko veličanstveno i milosrdno da cijelo svjetsko zbivanje i sva svoja stvorenja obuhvaća i ljubi svojom vječnom stvaralačkom i spasiteljskom ljubavlju. (EuM)

Ljepota kao susret Boga i čovjeka

13.09.2020.

Vjerom tražeći sebe na svom putovanju, čovjek upoznaje i svog stvoritelja te neizbježno susreće Boga u svoj ljepoti zemaljskog postojanja. Na tom putu vjera čovjeka osposobljava za ljepotu, on prepoznaje ljepotu u sebi i u prirodi. Osnovna emocija i sadržaj svake vjere je ljubav, pa se s ljubavlju iskazuje radost i požrtvovnost u traženju i stvaranju na životnom putu. Zato su ljubav, radost, požrtvovnost temeljni govor srca i izvorište ljepote. Čovjek koji nastoji izreći i/ili živjeti svoju vjeru, neprestance traži sve neposredniji, dublji, uzvišeniji – a po tome i jednostavniji – iskaz, iskaz koji ništa ne kani izostaviti. Vjerujem da nije pretjerano reći da vjera i povjerenje otvaraju i osposobljavaju čovjeka za ljepotu. Po vjeri čovjek postaje osjetljiviji na ljepotu. Tražeći i prepoznavajući Stvoritelja, on je nalazi ondje gdje je površno oko ne uspijeva zamijetiti. On je izriče i ondje gdje površna duša ne nalazi razloga progovoriti. Vjera čovjeku istodobno daruje i zauzetost i opuštenost. Zbog toga ljepota koja nastaje iz vjere nije naprosto ljudska tvorevina. Kroz nju istodobno progovaraju i čovjek i Bog. Ljepota koja nastaje iz vjere to je svaka, baš svaka vrsta umjetničkog iskaza koji obiluje ljepotom a koja je plod i posvjedočenje čovjekova susreta i života s Bogom. Pravi umjetnici po vjeri to dobro znaju, tako da njihova djela i talenti postaju blagoslovljeni a djela po tome uzvišenija. Je li vam se kad, dok ste slušali glazbu, nečiji pjev, gledali nečije umjetničko djelo, čitali nečije riječi, dogodilo da zanijemite? Da čitavim bićem zanijemite zbog neizrecive ljepote koja vas je pohodila? Da budete potreseni, pa i da se ne uspijete oduprijeti suzi? Koliko li je ljepote nastalo, koliko li ljepote nastaje iz vjere?! Usredotočimo li se na kršćanski govor u umjetnosti, u kulturi, kroz povijest, od vremena prvih kršćana do danas, otkrit ćemo ljepotu, ljepotu toliko obilnu, ljepotu toliko životnu, da je nije moguće obuhvatiti. Ona je iskaz, odraz susreta i Boga i čovjeka.

Prilagodio za post: EuM - sa osvrtom na knjigu „Podsjetnik na dušu“ autora Stjepana Licea!


Kako životni put uspješno privesti kraju?

10.09.2020.

(EuM: kao nastavak prethodnog posta, ovdje se usuđujem ukratko iznijeti svoj način gledanja o tome kako životni put uspješno privesti kraju a da se ne nađeme neugodno zatečeni na prelasku iz ovog u život vječni, iz vremenitosti u vječnost, onda kada se nađemo na raskrižju našeg putovanja i kada shvatimo da smo sve materijalno izgubili a tamo dolazimo siromašna srca. Nastavak života sad se usmjerava po punini i bogatstvu srca, po milosrđu, pravednosti, dobroti i ljubavi.. u momentu kada novac izgubi svaku vrijednost te na djelo nastupaju nove vrijednosti po ljubavi i pravdenost. Knjiga života svakog čovjeka tada je otvorene i svako može vidjeti po pravednosti što je činio dobro ili loše ili što je mogao a nije učinio. Kažu da svatko, i u onom zadnjem času, zadnjem dahu, ima mogućnost Bogu reći da ili ne, te da nas već čekaju tri određena puta koje smo po svom načinu života na zemlji već odabrali. Za one koji su Boga ignorirali, koji su koristili Božje darove života ali Mu se do zadnjeg časa nisu obratili - ni onom jednom riječju od srca - Oče (da Oče, hvala Ti Oče), taj put vodi izravno u jazbine odabranog duhovnog voditelje koji se kao i on odmetnuo od Stvoritelja, Oca kojeg više neće imati priliku gledati. Drugi put, put čistih duša, vodi izravno u Kraljevstvo Božje, a treći, onaj najširi, poprilično zamagljen, vodi u duhovna područja vremenitog čišćenja - jer još nitko na dođu u raj nečiste duše. U poslanici Hebrejima (9, 27) Pavao nas podsjeća da je svima nama ljudima umrijeti, a potom slijedi sud, a u drugoj poslanici Korinćanima (6, 2), kaže: Sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa, krenite bez odgađanja“. Za životnu borbu koja u nama i oko nas neprestano traje, Bog zna i ima sve ono što nam je potrebno da bi nam pomogao na putu na kojem se ponovno rađamo u dobru. Sve ovisi o nama, našem srcu, našim navikama. Da bi bili i ostali pobjednici, dakle, krenimo bez odlaganja, recimo Ocu da, prihvatimo radi nas već izranjenu milosrdnu ruku Sina Božjeg i odlučimo se ustrajati u molitvi, odlučimo se za Isusa, da bi ostali vjerodostojni na putu istine, pravednost, dobrote, ljepote i radost postojanja. Nismo pozvani na šutnji i puko vegetiranje, pozvani smo da po dobru mijenjamo i pomažemo mijenjati ovaj svijet, dok još to možemo).

Što kada dođe red na nas?

07.09.2020.

(EuM: Nakon obraćenja ponovno smo na novom početku. Borba za dobro u nama i nadalje traje, tako da dio našeg starog egoizma/sebičnosti i dalje nastavlja na svoj stari način, osobito onda kada zaboravljamo da smo prihvatili Gospodina na svom životnom putu. Sveti Pavao je odbijao bilo kojeg kršćanina promatrati isključivo s ljudskog gledišta. Za njega je svaki novorođeni vjernik bio ponovno stvoren: „Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Samo uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja“ (2 Kor 5,17-18). no, odjeljak se nastavlja riječima: „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ (r. 20). Ujedno nas poziva da radimo na spasenju „sa strahom i trepetom“ (Fil 2,12). To je poruka „i-i“. Dakle, nakon obraćenja moramo ostati u procesu spoznaje i usavršavanja po vjeri, da bi smo ujedno prihvatiti spasenje i učiniti ga djelotvornim u svakome području svoga života. Prihvaćanjem spasenja po Kristu, ujedno smo obvezni zadržati obećanja koje smo Bogu dali u molitvi obraćenja. Zato nema i ne može biti „laganog“ života, život postaje uspješan uživanjem u radu i napretku u vjeri (bogat), ili je predan usputnim željama i nagonima da ga ispunjavaju i vode (siromašan). Ovdje se vidi da je bogatstvo stanje duha a ne materije. Materijalno bogatstvo često gospodari siromašnom dušama koje mu se rado priklanjaju.

Prema riječima nepoznatog autora dao sam naslov ovom postu – Što kada dođe red na nas?: Svakoga trena netko napusti ovaj svijet te starost često nema veze s tim jer mnogi napuštaju svijet i ako nisu ostarjeli. Svi stojimo u redu i čekamo. Nikad ne znamo koliko je ljudi ispred nas. Ne možemo se vratiti unatrag. Ne možemo napustiti red. Ne možemo izbjeći da budemo u njemu… Što kada dođe red i na nas? Dok čekamo u redu… uživajmo u svakom trenutku. Ako je potrebno pomiriti se, učinimo prvi korak. Posložimo životne prioritete. Učinimo što možemo da ljudi oko nas budu sretni. Olakšajmo im stajanje u redu. Pomozimo im prepoznati pravi put. Učinimo male stvari velikima. Poklonimo drugim ljudima osmijeh. Volimo što više. Recimo najbližima da ih volimo, da su nam važni jer ne znamo kad će napustiti red i onda više neće biti prilike. Ne žalimo ni za čim, osim za ljubavlju. I ne zaboravimo, da nakon što dođe red na nas postoji Onaj koji nas čeka u Nebu, ne zaboravimo mu reći Da… )

Obraćenje – to je ono što čeka sve ljude:

04.09.2020.

(EuM – čovjek pronalazi sebe kada pronađe svoj put po volji Božjoj. To je proces oslobađanja sebe od svojih zabluda kada postanemo slobodni za vodstvo Stvoritelja. Svako tko pokušava mijenjati svijet bez volje Božje osjetit će posljedice. Stvoreni smo slobodni birati između dobra i nedobra. Prihvatiti svoj život u dobru znači prihvatiti Boga za svoje vodstvo u zajedničkoj kreaciji svemira. Drugog puta nemamo, jer smo prevrijedni da bi Bog po svojoj ljubavi to dopustio. Zato nas nikad ne pušta na miru dok ga ne prihvatimo da nas može nadahnuti svojim vodstvom i svojom ljubavlju. Svatko tko se izričito usprotivi volji Božjoj, bira put trpljenja i sudjeuje u nedobru te uzaludnim pokušajima razgradnje Božje kreacije. Četo dvojimo što je to dobro ili loše u nama pa u molitvi tražimo vodstvo i volju Njegovu. Ostalo u narednom tekstu):
„U traženju Božje volje na putu svetosti potrebno je zahvaljivati Bogu za svaki trenutak života, ljepši ili teži. Prihvaćati sve što se događa u našem životu znači ući u Božju volju i tada dobivati Njegovu snagu da pobjeđujemo zlo u koje smo ušli. Božju volju ćemo prepoznati uvijek tamo gdje se u molitvi približavamo Bogu, a s druge strane promatramo gdje nam to Bog otvara putove u život, rad i zvanje, a gdje nam ih zatvara. Ako se neprestano predajemo Božjoj volji tada će nam Bog zatvoriti one putove i vrata na koja ne želi da idemo, a otvarat će nam ona na koja želi da idemo. U dubini duše, ondje gdje prebiva Bog u nama, Duh Sveti nas nadahnjuje, prosvjetljuje i vodi. Za onoga tko bira volju Božju nikada ništa nije izgubljeno. Kako bih mogao izgubiti nešto zato što biram Boga, koji je sve? (Izvor: Book.hr)
„Obratiti se znači prihvatiti Boga za gospodara svoga života, dopustiti da bude onako kako On želi. Jedino Duh Sveti može prosvijetliti naša srca kako bismo pronašli Božju volju i živjeli u Njegovoj volji. Onog trenutka kad se odrečemo svoje volje, svojih planova, svojih namjera i nakana, možemo početi moliti za Božji plan, za Božje nakane u našem životu. Kad se odrečemo svojih planova, mi se zapravo odvezujemo i bivamo slobodni, postajemo sposobni prihvatiti Božju volju. Zato Isus kaže: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!“ (Lk 9, 23)

Često griješimo kada ispravljamo druge!

02.09.2020.

Prema Isusovim riječima sv. Faustini a danas govori svima nama, ako imaš potrebu ispravljati druge, imaj na umu ovo: Kada je brigu o bolesnicima preuzela jedna sestra – koja je tako zanemarivala svoju dužnost da je bilo potrebno mnogo strpljenja – jednog sam dana odlučila to reći poglavaricama. U duši sam čula glas: ‘Strpljivo podnosi. Spoznala sam da ponekad Gospodin Isus ne želi da mi nešto govorimo. On ima način i zna kada i tko treba govoriti.“ (Dn 1587).
Kada drugi ljudi čine stvari za koje znamo da su pogrešne, mi naravno reagiramo tako da želimo nešto reći i po tom pitanju nešto učiniti. Sestra Faustina bi se u takvim situacijama pak često „naoružala strpljivošću“. I mi bismo prvo trebali slušati Božji glas i tražiti vodstvo. Ako ste još uvijek u iskušenju da ispravljate drugoga, usporite, i zapitajte se je li vaš posao da se umiješate. Može biti da jest, no uvijek prvo razmatrajte situaciju jer Bog doista može imati drugačije planove. Molite: Gospodine daj da uvijek tražim Tvoju svetu volju prije svakog djelovanja. Daj da se u tišini prisjetim svojih slabosti i da nikada ne gledam nedostatke drugih. (Iz knjige „Isus govori Faustini i tebi. 365 razmatranja“ autorice Susan Tassone)

(EuM: Doista, sjetimo se mladosti i mladenačkih ideala, na putu uzrastanja kada smo nailazili na brojne zapreke, kada smo reagirali na nepravde, neki pisali o tome medijima, prijavljivali nadležnima, a opet nismo postigli puno. Gotovo svi naši ideali su prokušani i možda samo djelimice zaživjeli u našem životu, sve drugo je raspešreno u vremenu i prostoru. Najčešće ono malo smo postigli ali dovoljno da svijet bez nas ne bi bio posve isti. Učinak naših ideala bio je kao kapljica u moru, ali bez te kapljice ni more ne bi bilo isto. Da sam tada odmah znao ove Isusove riječi o kojima govori sv. Faustina, život bi mi možda bio doista lakši, ali čestim suzdržavanjem i nezamjeranjem, zasigurno ne bi postao mudriji i učinkovitiji. Isto tako sve ono što činimo ne tražeći volju Božju moramo skupo platiti, a sve ono što je učinjeno a da nije bilo po volji Bojoj u našem životu, često treba i sa kamatama vratiti. Svakako treba biti oprezan kada želimo ispravljati druge, kada gledamo njihove nedostatke, te je dobro napraviti zadršku u vremenu te u miru i molitvi zatražiti volju Božju. Ako je naše srce mirno u namjeri prema drugima, učinimo to u najboljoj namjeri, a tada i ako se dogodi pogreška lakše je učiniti ispriku ili očekivati oprost sa druge strane. I ne zaboravimo: „.. ponekad Bog ne želi da mi nešto govorimo. On ima način i zna kada i tko treba govoriti.“ Mi doista jesmo pozvani mijenjati svijet u dobru i pravednosti, ali ne po svojoj, nego volji Njegovoj)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.