Sjetimo se naših prvih dječjih koraka prvih godina kada smo počeli upoznavati svijet, dana radosnog, slobodnog i laganog hoda djeteta sa srcem punim energije, znatiželje i neposredne iskrene dječje ljubavi. I, kako vrijeme prolazi po pravilu čovjek prihvaća i na svoja remena tovari razne terete, odgovornosti, obveze i opterećenja. Svo to vrijeme odrastanja i udaljavanja Bog traži ono svoje dijete kojemu je otvorilo oči da promatra ljepotu ovog svijeta, dijete koje je preuzelo na sebe sve ono što je uz Božju pomoć trebalo nositi, promatra i doziva svoje otuđeno i udaljeno dijete kojemu želi i dalje pomagati i čezne za njegovom ljubavlju. Bog traži čovjeka koji kada prestane biti dijete po rođenju postaje najčešće izgubljena ovca sa teretom koji je sam natovario na svoja ramena. Bog je milosrdan, On čeka, i ni tada ga ne kažnjava, nego cijelo vrijeme doziva i potiče ne dobra djela.
Takav čovjek, otuđen od Stvoritelja, osuđen je na trpljenje posljedica svojih pogrešaka, krivih koraka, krivih poteza, izgovorenih riječi, krivih odluka, suočen je sa odgovornostima i posljedica svog slobodnog djelovanja, djelovao je sam bez svog Stvoritelja. U svoj toj šumi grijeha mišlju, riječju djelom i propustom, odgovara i muči se po ljudskim i onim moralnim Božjim zakonima, pa nije ni čudno da često pobolijeva te u čekaonici kod liječnika, ili ćeliji zatvora, kada dođe sebi, konačno postavlja ono pravo pitanje: zašto se meni ovo dogodilo. Bože zašto baš meni, pomozi mi. Neki su skloni optuživati Boga i one koji su doprinijeli da se razboli, zatoči, a nikako sebe, jer su ogrezli u svojoj nevjeri i otuđenosti, izgubljenosti..

A, što je činiti čovjeku koji sazna da ga Bog traži i doziva u svoje kraljevstvo želi da se oporavi i da Mu se vrati. Nakon prvih udaraca „sudbine“ većina ljudi doista traži pravi izlaz, proučava Božju riječ, napreduje u vjeri i Božjim duhom popunjava posudu svoje duše, kada dotiče Božju ljubav, kada pročita ili začuje kako mu Bog govori: Sine, želja moga srca nije da moja djeca žive u muci, boli i teškim previranjima u srcu.. Ali Gospodine, zašto se tomu ne mogu oteti. Zašto se ne mogu osloboditi nekih grijeha unatoč mojoj volji i uvjerenju da to ne valja činiti. Nadalje teče Božja riječ. Sine, ako nisi potpuno zaklonjen u mom skloništu izložen si napadima neprijatelja tvoje duše. Moraš mi dolaziti često i ustrajno te da te mogu natopiti svojim mirom, povjerenjem i svojom utjehom.
Ključ problema koji želim naglasiti u ovom postu je upravo: zašto ponavljamo grijehe. Zašto se često događa da čovjek upada u jedne te iste grijehe. Lojalni smo građani, uljudni vjernici, mnogi ispovjedili grijehe, ali kada se nađemo u određenoj situaciji u napasti smo ponoviti isti grijeh te ga često ponavljamo i opet ispovjedamo ili tajimo. Gdje je tu rješenje, te kako riješiti problem koji ukazuje da unatoč svemu poduzetom, ipak još nešto sa nama nije u redu. Naime, po meni, negdje u našem odrastanju dolazilo je do preopterećenja i većih psihičkih naprezanja duhovne duše kada su nastale određene napukline koje su i danas dovoljne da u njih zalazi neprijatelj naše duše i pokušava sa nama manipulirati tako da nas udalji od Isusa. Analizirao sam ponovljeni grijeh, doista, u tom času, bio sam duhom daleko od Boga. Bio sam posve sam i nakratko izložen djelovanju zloga. Moj poziv i razgovor sa Bogom i molitva odricanja od svakog zla, onemogućilo je njegovo daljnje djelovanje.
Ne mogu duljiti, jer post preko jedne stranice zamara, pa ću završiti sa par rečenica i molitvom na mjestu prvog komentara, koja može svima pomoći!
Dakle, kako se riješiti ponavljanja grijeha. Po mom mnijenju rekao bi jednostavno a po nečinjenju grijeha izuzetno teško. Teško je ozdraviti i zacijeliti ranu (otvor) svoje duše. Odgovor se nalazi u prvoj rečenici ovo posta: MORAMO se ponovno roditi i POSTATI BOŽJE DJETE, te biti neprestano u Njegovom zaklonu. Moramo se resetirati, vratiti u prve dane svog djetinstva te po vjeri i Božjoj ljubavi ostati u zaklonu potpunog povjerenja i predanosti Bogu. To je cilj i potreba svakog vjernika, a vjernik koji se nije obratio sa potpunim povjerenjem i predanosti u ruke Bože, još nije pravi vjernik. Tek tada, kada to učini, u srcu vjernika dominira „dječja“ vjera, povjerenje, radost, mir i ljubav. Biva iscjeljen. Trebamo stalno dozivati Boga, biti u blizini, zahvaljivati na učinjenom i viđenom, trebamo razgovarati sa Njim kao malo dijete, ponekad sebi biti i malo smiješni, uvrnuti, ali srcem iskreni i nepokolebljivi. Pri donošenju važnih odluka tražimo Njegov savjet i zaštitu, molimo za mudrost, treba se dobro informirati kod drugih i putem medija kako bi mogućnost pogreške sveli na minimum. Naše odluke su i dalje naša odgovornost, ali kada je sa nama Bog nam daje sve preduvjete i nadahnjuje svojim mirom da bi mogućnost pogreške sveli na minimum. Tek tada znamo da smo spremni i da se Bog sa nama može koristiti da mijenja/mijenjamo svijet u kojem živimo. Sve dok to ne postignemo, moramo znati da nismo ostvarili Volju Božju u svom životu na zemlji. (EuM)