Životna priča:
Život je poput putovanja vlakom.
U vlak ljudi ulaze i s njega silaze. Prilikom nekih zaustavljanja migu se dogoditi i lijepa iznenađenja. Ljudi proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji.
Nažalost, kad tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti i prijateljstva. Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo i zavolimo. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.
Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas gurnu u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može „iskliznuti“ te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo može bit „iskliznuti“ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici, prijatelji, sići. Ne znamo ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu. Međutim gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Moramo se truditi da naše putovanje bude sretno i stalno podsjećati da se sva muka na kraju stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno mjesto koje će kod putnika koji nastavljaju putovanje, buditi čežnju, lijepa i ugodna sjećanja. Svima želim sretno i ugodno putovanje prema vječnosti!
komentiraj (8) * ispiši * #
