Duša ili tijelo:
Svjedoci smo da sve tjelesno/materijalno u vremenu nestaje. Jedna živa bića odlaze druga dolaze, a samo je čovjeku data spoznaja života i smrti. Samo čovjek svojim djelovanjem može utjecati i mijenjati prirodu, sebe i svijet oko sebe. Samo čovjek je odabran i pozvan da poštuje zakone Božje kako bi prestao biti životinja a postao dijete Božje na zemlji i u kraljevstvu Božjem. Ima potpunu slobodu izbora. Ima svoju savjest koja dobro razlučuje od zla. Svi zakoni su pisani radi nesavršenosti i grješnosti čovjeka: da bi postao bolji, da bi naučio i znao ljubiti. Samo čovjek može birati dobro ili zlo, jer se nalazi u okruženju duhovnih sila koje ga navode da poštuje zakone ili da ih prezire i da tako griješi. Na čovjeku je, dakle, odluka u što će više ulagati: u tjelesno ili duhovno. Kad čovjek bira tjelesno i požudu, materijalno i/ili pohlepu, te ustraje dugo na tom putu, postaje žrtvom onih sila koje ga postupno pretvaraju u nehumano biće, biće čovjeka koji se vraća životinji. A, svjedoci smo propasti onog koji su daleko otišao na tom putu pa i njega samog okreće protiv sebe. Depresija i gubitak smisla je postala masovna pojava. Gubitak smisla i nade mnoge je odveo u bolest i propast. Čovjek bez nade je trom, lijen, ništa ne pokušava, ništa ne uspijeva i na koncu ostaje bez svega. Ulagao je u materijalno – a izgubi sebe.
Na drugoj strani, čovjek nade nikad nije sam, stalno je u Božjoj prisutnosti te ostvaruje materijalno da bi otkrio i ostvario smisao svog postojanja, istinsku radost. On bira duhovno, razvoj u skladu sa potrebama svoje duše, dobrote svog srca, te bira duhovni rast u transcedentalnoj komunikaciji sa Bogom. Razuman čovjek zna reći: sve što je ljudsko nije mi strano, ali svakako znam svoj put, on je uz mog Stvoritelja, On zna tko sam, zašto sam stvoren i kamo mi je poći. (dali to netko ovdje zna?) Njegovi putevi nisu moji, ali svakako, mij put vodi prema Njemu. Moj život je siguran jedino u Božjim rukama.
Kako bi potvrdio gore izrečeno/napisano, navest ću dva citata iz vjerske literature:
„Grijeh puno obećava, malo daje, a uzima sve“. I svi smo bili prevareni i nasjeli na njegova obećanja i na kraju smo malo dobili, a sve izgubili. To nam potvrđuje i David kad moli da mu Bog vrati radost spasenja. On je znao o čemu govori kad je govorio o radosti spasenja, znao je što osjeća, što je doživio kad ga je Bog spasio. Znao je u kakve je kandže grijeha upao i kako mu je grijeh potamnio dušu, donio mu teret, u njega unio nemir, krivnju i ostale negativne osjećaje koji su ga činili nesretnim čovjekom. Samo nam Bog može donijeti radost slobode od grijeha, samo kad nam Bog oprosti, možemo osjećati istinsku radost. Samo se kao slobodni ljudi možemo radovati. Kad je rob mogao biti sretan? A Bog ne želi da robujemo ni grijehu ni bilo kome. (Izvor: Book.hr) Nastavak posta u komentaru!
komentiraj (20) * ispiši * #
