Usamljenost i sreća
Vratiti se sebi, u osami promatrati svoje biće, svoju puninu postojanja, radosna je stvarnost. Tako gledamo onu Božju iskru koja nas ispunjava i priprema za vječnost. Tek kada se vratimo sebi slobodni smo za let. Ali to nije lako. Moramo se osloboditi praznine i navezanosti. A praznina je puna iluzija očekivanja koja muči najveći broj ljudi. Kada se pojavi praznina želimo pobjeći od nje, palimo televizor, nešto čitamo, tražimo društvo, zabavu... a to je zapravo velika industrija koja nam nudi sve svoje, želi nas zabaviti a uzeti i uzima našu naklonost i naše vrijeme.. Prije ili poslije toga često trčimo za poslom te ostajemo bez vremena ponekad i bez daha. Imamo velika očekivanja od drugih, ne damo im mira, isto tako oni nas ne žele pustiti na miru. Zato se nameće jedno pitanje koje izgleda neprimjereno ali mi zvoni kao istinito: Može li se reći da nas netko voli ako smo mu (ili oni nama) psihološki i čuvstveno neophodni za njegovu sreću?. Da li se ljubav može uvjetovati bilo čime? No nismo savršeni, ali želimo svojih pet minuta, svoj mir svoju osamu za kojom čezne svaka slobodna duša. Ona nam kazuje da se usamljenost ne liječi ljudskim društvom niti sredstvima zabave, nego kontaktom sa pravom stvarnošću. Svaka duša čezne za pravim mirom jer je predodređena za vječnost i čezne za mirom u kojem ju traži i nalazi. Zar je potrebna bol ili bolest da nas uče pameti. Za to je potrebna sloboda od mnogih iluzija i navezanosti na nekoga ili nešto. To se stječe godinama učenja, padanja i uzdizanja ali mnogi tvrdoglavci nikad ne dosegnu svoju slobodu – svoju zdravu usamljenost - stvaralačko stanje ili bitak slobode svoga duha. Pravi umjetnici djeluju pomalo ekscentrično, u biti žele biti svoji, posebni, i žele da ih prihvatimo onakvima kakvi zaista jesu, a što na koncu pokazuju po svojim djelima.
Iz knjige „Buđenje svijesti“ navest ću zanimljiv citat za promišljanje o ovoj (tek načetoj) temi: „Ono u čemu zaista uživam - nisi ti, to je nešto veće od tebe i mene. To je nešto što sam otkrio, nešto kao simfonija, jednu vrsta orkestra koji svira određenu melodiju kada si prisutan, ali kada odeš, orkestar ne prestaje svirati. Kada sretnem nekog drugog orkestar svira drugu melodiju, koja je isto tako lijepa. I kada sam sam, orkestar i dalje svira. Repertoar je vrlo velik, i glazba nikad na prestaje“.
I tako, dok ovako iz posta u post, jedni druge pomalo učimo, družimo se, komentiramo, svjesni mnogih svojih nedostataka i ograničenja, ipak dopustimo neka simfonija života traje, uživajmo još ovdje i danas u trenucima radosti postojanja našeg slobodnog bića, znajući da vječnost, zapravo, započinje našim prvim sretnim korakom - još ovdje na zemlji. (EuM)
komentiraj (13) * ispiši * #
