Milost svoju daruj mi Gospodine

30.10.2019.

Stupnjem spoznaje/znanja, postajemo odgovorni za
postupanje prema znanju/spoznatim činjenicama, jer:
tko više sa/zna više se od njega i očekuje. I zato evo
ne djelujem neko vrijeme jer sam u tom propitivanju
trenutno, što i kako dalje, a dalje se ne može ako nisam
ili nismo usklađeni sa onim sto smo stekli, spoznali.
Zato smatram korisnim malo zastati, odmoriti od svega,
uvidjeti što nije dobro da bi odlučili/o na koji način dalje.

Dakle, zaključujem da mi/nam je za svaki dobar korak
naprijed potrebna Miost. Dakle, ona milost Božja za koju
molimo i dobijemo kao dar (steknemo) treba po milosti i
živjeti, inače budu zastoji i smetnje , sve češći. Ali Bog nije
kao automat za kavu, ubaciš par kuna i dobiješ napitak,
to ne ide tako, milost ne isključuje trud, poteškoće naša
odricanja, nastojanje u dobru, jer po milosti dobivamo
snagu, da bi lakše nosili svoje životne zadaće na svom
putu, izdržali, te ostati u radosti života, u Božjoj blizini...

Trud je zakon Milosti - ostati u Božjoj blizini kada smo
u milosti a da bi ostali trajno u milosti i imali snagu milosti
slično kao kad riječi Evanđelja pohranjujemo u svom srcu.
S milošću i osobnim naporom sve rane mogu se zaliječiti
/izliječiti, tako da osoba postane i djeluju kako dostoji njenoj
naravi djeteta Božjeg. Darom milosti Bog nas ozdravlja po
našim dobrim navikama - vrlinama, a ako nismo ustrajni
prema svojim obećanjima u molitvi, izloženi smo suhoći
odnosno gubitku milosnog stanja kao „bolesti“ koja se
pogoršava ako ostajemo vjerni svojim manama/porocima.

Ako čuvamo Milost (kao darovano milosno stanje) ona
podiže našu narav na sudjelovanje u božanskoj naravi.
Istovremeno milost podiže ljudske vrline na nadnaravni
red vodeći osobu da se ponaša u skladu s vjerom koja
teži da svojim prosvjetljenim razumom oponaša Krista.

I na koncu ovog posta naglasio bi da stanje milosti
nije u suprotnosti s našom slobodom, dapače, kada
po daru milosti djelujemo u skladu s osjećajem/strasti
za istinu i dobro, milost odgovara našim najdubljim težnjama
one ljudske slobode koja je opredjeljena i suštinski naša.
Odgovornim činjenjem po svojoj slobodnoj volji, naše biće
se usavršava u svojoj slobodi i ostaje u stanju milosti.
A, ostati u milosti, u težnji dobro osmišljenog života - po
volji Božjoj, znači imati zdrav duh u zdravom tijelu, tijelu
koje nije "staja", nego hram za postupno primanje darova
i konačno nastanjenje Duha svetoga...(duha istinske Ljubavi).

Kako odabrati ISTINU

24.10.2019.

Kažu da je Istina između dviju krajnosti, da je to most između dvaju obala.
Ako kažemo da su obale znanost i teologija, čovjeku je potrebno propitivanje
jedne i druge strane (ili filozofsko oplemenjivanje), kako bi svima olakšali put
slobodnog odabira do istine. Kao doprinos naslovu „kako odabrati istinu“
osvrnuo bi se ukratko na naslov novije knjige Znanost i teologija (Dominique
Lambert) koji naglašava da se često susret između znanosti i teologije prikazuje
kao sukob, kao borba ili nerazumijevanje, što smatram da je samo privid.

Po nekima, čovjek danas živi u svijetu gdje postoji mišljenje kako religija i vjera
pripadaju prošlosti, a prirodne znanosti su jedine mjerodavne da nam budu
vodičem kroz život. Cilj je ovoga rada prikazati mišljenja dviju naizgled sukobljenih
strana gdje s jedne strane imamo vjeru u stvaranje, a nasuprot toga teoriju evolucije
koja je najzastupljenija kada je riječ o pitanju tko je čovjek - što neki doživljavaju
kao neprijatejstvo prema kršćanstvu.

Starija i novija povijest ispunjena je otvorenim ili prikrivenim sučeljavanjem između
ljudi koji pripadaju znanosti i ljudi koji pripadaju vjeri. U neku su ruku ti sukobi
neophodni, te se može kazati da obogaćuju teologiju i temeljna pitanja koja prate
proces tumačenja znanstvenih činjenica i postupaka. (napomena: ova moj naslov
nikako nije ustupak globalnom pokušaju razvodnjavanju vjere nego nasuprot –
dokaz sigurnosti one vjere koja nema straha pred budućnosti).

Kad takvih sukoba ne bi bilo, vjera bi se mogla pretvarala u mit, u nekakvo pitanje
ukusa ili u potpunu oprećnost vjeri u utjelovljenje. Ako ne prihvatimo te sukobe, ako
ne poželimo sučeliti naše viđenje s viđenjem suvremenih znanosti, tad će tu biti
naprosto riječ o strahu pred istinom, o nedovoljnu povjerenju u razum ili jednostavno
o obezvrjeđivanju iznimna načina koji bi nam omogučio prosuditi dubinu i slojevitu
ljepotu stvaranja. To bi obezvrjeđivanje bilo zapravo prešutno obezvrjeđivanje
samoga Stvoritelja.

Otvaranje znanostima nije zapreka vjeri, nego, naprotiv, istinska prigoda da se okani
svakoga praznovjerja. Otvaranja znanosti i poštovanje znanosti teku usporedno s
htijenjem da se odbaci svako njihovo "iskrivljavanje" u apologetske svrhe. Pseudo
znanstvena opravdanja vjerskih istina ili pak pseudoteološki argumenti koji se rabe
da bi se opovrgle utemeljene znanstvene teze lako bi se mogli okrenuti protiv same
vjerodostojnosti vjere.

Uvažavanje znanosti ne znači ni ustupak u vjerskome pogledu. Otvaranje ni u kojem
slučaju ne znači da se odričemo teologije. Temelj je ove knjige nada u mogućnost
dijaloga koji neće osakatiti ni znanstvenu istinu ni teološku istinu. Ovo nije knjiga o
teologiji, a nije ni o znanosti. Valja je prije shvatiti kao pothvat kojemu je svrha filozofski
razjasniti osnovanost racionalnih obrazaca dijaloga između znanosti i teologije.
Usto knjiga želi čitatelju predočiti niz primjera klasičnih i suvremenih problema
na kojima će moći testirati valjanost raznih oblika dijaloga.

U protivnom, ako se ne uvažavaju argumenti jedne strane u približavanju Istini,
za koju se svako po razumu slobodno opredjeljuje, osoba može zaći u jedan ili
drugi fanatizam te se u oba slučaja udaljava se od čovjeka a po riječima bosanskog
franjevca Fra Drago Bojić: „Čovjek se udaljava od Boga onda kad se udalji od ljudi.
Danas govoriti o Bogu i biti »blizak Bogu« znači biti blizak ljudima, odnosno, da se
poslužim riječima jednog teologa, znači izraziti patnju ljudi ovoga svijeta, žaliti za
propuštenom odgovornošću i izbjegnutom solidarnošću. Najveća je životna opasnost,
neovisno o tome svrstavamo li se »na stranu vjere ili nevjere«, ne primijetiti patnju
ovoga svijeta, zakazati u solidarnosti i odgovornosti ili jednostavno kazano –
ne pokazati se čovjekom, ne iz viška humanosti i solidarnosti koje ništa ne koštaju,
nego baš onda kad su s tim povezani mnogi rizici“

SAVJEST i MORAL

22.10.2019.

Savjest nas poučava po sadržaju moralnog prirodnog zakona
a „moralna savjest je sud razuma po kojem čovjek prepoznaje
moralnu kakvoću nekog konkretnog čina što ga namjerava
izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila" (KKC, 1778).
Savjest oblikuje „moralnu obvezu u svjetlu prirodnog zakona:
obvezno je činiti ono što čovjek, po svojoj savjesti prepoznaje,
kao dobro koje mu je pokazano ovdje i sada".

Savjest je „intimna norma osobne moralnosti" zato se čini
moralno zlo kada se postupa protiv nje. „Sud savjesti
pokazuje 'u zadnjoj instanci' podudarnost ponašanja obzirom
na zakon" kada osoba prosuđuje sa sigurnošću, nakon što je
preispitala problem svim sredstvima koja su joj bila pri ruci, i
ne postoji daljnja instanca, savjest savjesti, sud suda, jer bi se
u protivnom nastavljalo beskonačno.

Pravična ili istinita savjest je ona koja sudi istinski moralnu bit
nekog djela, a pogrešna savjest koja ne postiže istinu, procjenjujući
dobrom neku radnju koja je u stvari zla, ili obrnuto. Razlog za grešku
savjesti je neznanje, koje može biti nesavladivo (i nedužno), ako
dominira kod osobe do te točke da nema nikakve mogućnosti prepoznati
je i odstraniti, ili savladivo (i kažnjivo), ako se može prepoznati i savladati,
ali osoba ne želi primijeniti sredstva da ga savlada. Grješna, kriva
savjest ne opravdava od grijeha, a još ga može i uvećati.

Savjest je pouzdana, kad prosuđuje s moralnom sigurnošću da se nije
u krivu. Kaže se da je vjerojatna, kada sudi s uvjerenjem da postoji
izvjesna vjerojatnost pogreške, ali je ona manja nego je utvrditi. Kaže se
da je nepouzdana, kada se pretpostavlja da je vjerojatnost pogreške
jednaka ili veća od sigurnog utvrđivanja stanja. Konačno se kaže da je
kolebljiva kada se ne osuđuje suditi, jer misli da je grijeh kako ostvariti
tako i propustiti učiniti neko djelo.

U praksi treba samo slijediti pouzdanu i istinitu savjest. Ne smije se
koristiti nepouzdanom savješću, nego je ispravno izaći iz sumnje
molitvom, proučavajući, ispitujući, itd. Da bi se odgojilo ispravnu savjest,
potrebno je poučiti razum u prepoznavanju istine — u tome kršćanin računa
na pomoć Crkve i izučiti volju i osjećajnost putem prakticiranja krijeposti.
To je zadaća koja traje čitav život (usp. KKC, 1784). Za odgoj savjesti su
osobito važne poniznost, koja se postiže istinitim životom pred Bogom,
i duhovno vodstvo.

Ovim postom želio sam pokazati kako ništa nije pouzdano ni sigurno na
ovomo svietu, pa ni vlastita savjest na koju se mnogi pozivaju! Moralni
zakon utkan je u sva živa bića i on ih vodi do kraja postojanja, no, čovjeku
bez propitavanja u vjeri, molitvi i duhovnom vodstvu - životom pred Bogom,
ostaje izloženost mogućnosti brojnih pogrešaka, ponekad i osama u
ropstvu svoje kolebljive ili nepouzdane savjesti. Da se to ne bi događalo
potreban je odgoj savjesti da bi ista bila pouzdana, da bi prosuđivali s
moralnom sigurnošću! Dakle, ništa bez truda, odgoja i uvježbavanja.
Svi smo u rijeci istine, a ona nas nosi onako koko smo naučili plivati!

Da li živjeti s grijehom?

18.10.2019.

Ovo pitanje nerado postavljam sebi a onda svima:
da li se može biti vjernik i zvati vjernikom - a nositi
svoje grijehe prikrivene, neispovjeđene, svoje dugove
nevraćene, svoje pozajmice neoproštene, svoju ljubav
osamljenu, svoje mogućnosti u dobru ne realizireane,
svoga Boga neprihvaćena kao Oca, zapravo živjeti sa
grijehom misleći da je to uredu, a biti i zvati se vjernikom.

Teško sam se odlučio na ovaj post, jer, ovo je tvrda besjeda.
Kad-tad kada pravda pokuca na vrata, svako se mora suočiti –
grijehu pogledati u oči te ako nije prekasno odlučiti kako dalje,
u grijehu tonuti ili u opreostu, pomirenju i poniznosti ozdravljati?
Prekasno može biti ako se dugo životom naginjemo na krivu
sranu, a drvo kada ugine ostaje nagnuto i osušeno na onoj
strani kamo se za života naginjalo...

Vjernici u ovom vremenu najviše su suočeni sa grijehom
bludnosti. Bludnost je jedan je od najtežih grijeha, „brat“
požude, koji je i u Svetom Pismu zapisan kao grijeh čiji će
korisnici na kraju vremena ostati van vrata Kraljevstva
Nebeskog. Nažalost, ali ne i slučajno, to je i najrašireniji grijeh
današnjice. To je grijeh kojim se nevjerojatno veliki broj ljudi kocka
s vječnim životom, a ovaj svijet u tami kraljevstva kneza ovog svijeta
koji taj grijeh namjerno potiče upravo zato da bi na kraju vremena
ostali vani: „Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i
idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž.“ (Otk 22, 12 – 15)

Da li je moguće praktično biti zabluđen/bludnik a istovremeno vjernik.
jete koliko i kamin ozidan od drveta, jer zabluđeni nije ni svoj a
kamo li Božiji, tada pripada nekom trećem. Tko god pravi štalu
od svoga tijela, tijela koje je predviđeno da postane dom Duha svetoga,
taj nije katolik jer ne slijedi Evanđelje po Kristovim riječima:
Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po
njegovu djelu!« »Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i
Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na
stablo života i na vrata će smjeti u grad“!

Danas živimo u vrlo opasnim vremenima u kojima gotovo ništa ne smije
biti nazvano grijeh. Reci nekome da je u grijehu pa čak i katoliku odmah
ćeš biti prozvan za fanatizam.“ Ma kako se samo usuđuješ zadirati u moju
slobodu?“ Pričamo o vjernicima naravno, istim onim vjernicima koji se tako
deklariraju a vrlo rijetko posjećuju ispovjedaonice jer naravno, danas ništa
nije grijeh jer je sve dopušteno – po zakonima čovjeka. Ako pak moramo
raditi i griješiti, ostanimo po vjeri u Ljubavi da ne postanemo žrtve grijeha.

Pavao govori Efežanima: »Sve mi je dopušteno!« Ali – sve ne koristi.
»Sve mi je dopušteno!« Ali – neću da mnome išta vlada. »Jela trbuhu,
a trbuh jelima; Bog će i jedno i drugo uništiti.« Ali ne tijelo bludnosti,
nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio
i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša
udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima
bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je
tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina,
jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela
je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram
je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer
kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“

/Tekst prilagođen blogu - Izvor na upit – nastavak prema naslovu... /

Kada Bog uslišava molitve

14.10.2019.

Ne tako davno, svećenik je razgovarao s nekim mladim
i uspješnim poslovnim čovjekom. Mladić nije krio da želi
živjeti iz vjere, iskreno moliti i biti uvjereni vjernik.
Tištilo ga je što mu svaki put kad počne moliti misli zaokupe
trgovački problemi. Također ga je mučilo to što je ukrao
robu od svog poslodavca.

“Bog ne uslišava moje molitve” – tužio se.
“Osjećam se bijedno i ne znam što bih činio.”
Svećenik mu je predložio da prizna poslodavcu kako
ga je potkradao i vrati sve što je bespravno uzeo.
“Nemam novaca platiti mu robu koju sam ukrao” – rekao je.
“Što mi je činiti? Bojim se reći poslodavcu što sam uradio.
Mogao bi me strpati u zatvor.”

“Nikada nećete doživjeti to iskustvo dijeteta Božjeg i nikada
Vam neće biti uslišane molitve, dok se ne oslobodite grijeha.”
rekao je svećenik. – “Pouzdajte se u Boga i on će Vam pomoći
sve popraviti. Izmirite se s Bogom. Ispovjedite se.”

Mladić se nije dugo premišljao. Sabrao se i počeo moliti.
U molitvi je osjetio olakšanje i stvorio odluku kako će otići
poslodavcu i sve mu priznati. To je i učinio. Još je obećao
platiti odštetu. A onda se otišao ispovjediti.

Poslodavac mu je predložio neka mjesečno od svoje plaće
odvaja stanovitu svotu sve dok se tražena svota ne namiri.
Nekoliko dana nakon toga mladić je sreo svećenika i ovako
mu rekao: “Oče, sad je stanje posve drukčije. Bog sada čuje
moje molitve. Osjećam snagu Duha Svetoga. Našao sam
radost i sad sam sretan čovjek.”

/Tekst prilagođen blogu - Izvor na upit – nastavak prema naslovu... /

Što Gospodin od nas traži?

11.10.2019.

Kako rasti u Vjeri /Gospodinu/ i/ili što Gospodin pritom od nas traži,
to je veoma često pitanje mnogih ljudi koji u ovom grešnom svijetu
nastoje živjeti u savršenstvu vjere. Gospodin je rekao: «Budite sveti
kao što sam ja svet» i «Budite savršeni kao što sam ja savršen
Otac vaš Nebeski» (l Pet 1,15-16; Matej 5,48) Neki su ljudi smeteni
i zbunjeni tim riječima, smatrajući da je takav ideal nemoguće slijediti.

Zaboravljaju, međutim, da je Gospodinu moguće ono što se ljudima
čini nemoguće. (Lk, 1,37) Gospodin daruje svoju milost onima koji
prihvaćaju Njegov poziv na svetost. Oni koji su po vjeri Bogu rođeni,
nanovo rođeni Duhom Svetim, ne mogu ostati u grijehu, jer ih štiti
Sin Božji i Duh se u njima stalno bori protiv zla (l Ivanova 3,9; 5,18).

Novi život po Duhu Svetom daje nam snage da čuvamo njegove
zapovijedi i zakone. Sila koja nas potiče da vršimo zapovijedi dolazi
iz nas samih i one postaju lake i slatke, onome koji je rođen od Duha
zapovjedi mu nisu breme i teret. Ljubiti Boga svim srcem znači vjerno
ispunjavati Njegove zapovjedi (Ivanova 15,10; 5,2-3). Oni koji čvrsto
vjeruju da su Božji ne mogu griješiti jer znaju da ih grijeh odvaja od
Njegove prisutnosti. (Božja prisutnost u nama daje smisao života).

Oni koji čuvaju Božju Riječ u svom srcu također neće počiniti grijeh.
U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim (Psalam 119,11).
Zato je Gospodin, dajući zapovijedi narodu, rekao: Utisnite ove moje
riječi u svoje srce i dušu (Ponovljeni zakon 11,18). Božju Riječ i date
Njegove zapovjedi trebamo ne samo slušati i čitati, nego i duboko upisati
u svoje srce. Za one koji žele rasti u Gospodinu dobro je da puno čitaju i
ponavljaju Božje zapovjedi i obećanja, tako da ih Duh Sveti u svakoj situaciji
može utješiti, opomenuti i savjetovati. Onaj koji odluči u poniznosti slijediti
Gospodina i biti u Njegovoj službi, u tome ne može pogriješiti (Sirah 24,21).
Prvo i osnovno – važno je donijeti ili učiniti poštenu odluku.

Pavao u svom misionarskom putovanju u Solunu poručuje solunjnima
što je Božja volja za njih: „Ovo je volja Božja: vaša svetost.“ ( 1 Sol 4:3).
Potičemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte
slabe, budite velikodušni prema svima! Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati,
nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Uvijek se
radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja
Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte:
dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" (l Sol 5, 14-23)

Kako Bog ozdravlja – 3. nastavak

10.10.2019.

Pažljivo slušanje Božje riječi nije bitno samo u pitanju
ozdravljenja nego i u pitanju vjere. Prema poslanici
Rimljanima 10,17 vjera dolazi od slušanja Božje riječi!
Dok je propovjednik Derek ležao bolestan, prikovan za
Svoj krevet, svakodnevno je čitao Božju riječ i što je
više čitao, to je vjera rasla u njegovom srcu, te je doista
počeo vjerovati da Isus i danas može ozdravljati.

Nakon nekog vremena se počeo kolebati. Rekao je:
„ja znam da Isus i danas može druge ozdravljati. Mogao
bi i mene ali ja nemam dovoljno vjere. Kad bih imao Isus
bi me ozdravio.“ Kako se stanje nije popravljalo, počeo je
tonuti u sve veći očaj. Jednog dana su mu odjeknule ove
riječi u srcu: „Vjera dolazi od slušanja Božje riječi!“

I neprestano su mu se u mislima ponavljale riječi: „Vjera
dolazi, vjera dolazi…!“ – Znači, ne moram očajavati, ako
sada i nemam vjere, vjera dolazi! Ako je nemam, mogu je
primiti!“ Pažljivo se udubio u čitanje i razmatranje Božje riječi,
da bi shvatio poruku i da bi poruka promijenila njegovo srce
i mentalitet. Nakon određenog vremena, vjera je počela rasti
u njegovom srcu, dok konačno nije postala toliko jaka da je
oslobodila Božju iscjeljujuću silu u njegov život.

Kroz vjeru koju je primio preko Božje riječi, Derek je ozdravio.
Čitav svoj život je posvetio propovijedajući tu Riječ drugima,
kako bi i drugi mogli primiti Božje blagoslove koji im pripadaju.
I ti možeš živjeti u porazu i siromaštvu, i biti nepismen za Božju
riječ, tako da nikad ne saznaš koje je sve blagoslove tvoj dobri
Otac nebeski u svojoj ljubavi i dobroti pripremio za tebe, da u
njima uživaš. Možeš poput Dereka i mnogih drugih odlučiti uzeti
Božju riječ za ozbiljno, odlučiti da ju čitaš, čuvaš u svom srcu
i o njoj razmišljaš da te Bog kroz sve veću vjeru, sve više uvodi
u baštinu svoga Kraljevstva.

Kako Bog ozdravlja – 2. nastavak

07.10.2019.

Dakle, (prema prethodnom postu) izlječenje je bila snažna
potvrda snage Božje riječi! Puno godina kasnije izliječeni
propovjednik je ovo svjedočanstvo snimio, i to je došlo do
jednog mladog čovjeka u Londonu, koji je više od 20 godina
bolovao od istog kroničnog ekcema. Kada je čuo njegovu
poruku na kazeti, odlučio je i on svakodnevno čitati Božju
riječ i hraniti se njome. Već nakon dva, tri tjedna, bio je
potpuno zdrav!
Bog, kada nam govori, zahtijeva nepodijeljenu pažnju.
Njegove riječi zaslužuju najveću pažnju kao izraz našeg
najvećeg poštovanja. Veliki problem današnjice je „bolest
podijeljene pažnje.“ Ljudi u isto vrijeme rade dvije, tri stvari.
U crkvama je veliki problem rastresenost, pogotovo za vrijeme
čitanja Božje riječi! Ako ju nisu čuli ni primili u svoje srce, tada
je razumljivo da ona neće moći donijeti ploda u njihovom životu.

Riječ kada se ne čuje i ne razumije onda je podložna gubitku
jer ne dolazi do našeg srca. Upravo takvim gubitkom i našim
neznanjem Zli se služi da nas zavede i odvede dalje od vjere...
Zato je za izlječenje od presudne važnosti: slušanje!! Važno je
Što i kako slušamo! U knjizi Izlaska 15,26 Bog preko Mojsija
ovako Bog progovara svome narodu:
„Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je
pravo u njegovim očima; budeš li pružao uho njegovim zapovijedima
i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane,
na vas neću puštati. Jer Ja sam Bog koji dajem zdravlje!“

Izjava: „Ja sam Bog koji dajem zdravlje,“ na suvremenom hebrejskom
bi zvučala: „Ja imam lijek za vas, Ja sam vaš liječnik!“ Dakle, Bog
poručuje svom narodu: „Želim biti vaš liječnik!“ Ali Bog navodi i
određuje uvjete. „Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga!“
– znači slušati s potpunom pažnjom, pazeći da ti ni jedna riječ ne
padne na zemlju, nego u tvoje srce – gdje Božja riječ treba biti
posijana, ako želiš da ona donese plod!

/Tekst prilagođen blogu - Izvor na upit – nastavak 3. slijedi/

Kako Bog ozdravlja

05.10.2019.

Jedan propovjednik – Božji čovjek, razbol se i pita kako je
to moguće sad kad imam Isusa, nanovo rođen - tu nešto
nije u redu. Skoro se pokoleba u vjeri. Tako đavao radi!
Želi te pokolebati kroz kušnje i nevolje i srušiti tvoju vjeru.

Tada je počeo čitati Bibliju, da vidi, ima li ona kakav
odgovor za njegov problem. Još nije znao da Bog i
danas kroz našu vjeru može činiti čuda. Budući da je
imao puno vremena ležeći u svome bolesničkom krevetu,
svaki je dan čitao Bibliju. Jednom je došao do teksta
koji mu je promijenio život:
„Sine moj, pazi na moje riječi, prigni uho svoje mojim
besjedama. Ne gubi ih nikad iz očiju, pohrani ih usred
srca svoga. Jer su život onima koji ih nalaze, i
ozdravljenje svemu tijelu njihovu!
“ (Izreke 4,20-22).

Njegov su pogled zaokupile ove posljednje riječi:
„ozdravljenje svemu tijelu njihovu!“ Ponovno je i ponovno
čitao te riječi i o njima razmišljao, a tada je zapazio činjenicu
da je to zdravlje za one koji nalaze Božje riječi!! Shvatio je
da se tu ne radi o običnom čitanju Biblije, kao što se čitaju
novine, ili neke druge knjige. Ovdje se radi o dubljem, upornom
čitanju Božje riječi sa ciljem da se otkrije poruku, koju nam Bog
želi dati. Važno je tu poruku primiti u svoje srce. Tada Božja
riječ djeluje i obistinjuje ono što naviješta.

Tada je donio jednu važnu odluku: ODLUČIO je uzimati Božju
riječ doslovno kao lijek! Ta odluka mu je promijenila čitav život!
No, važno je također ispravno uzimanje lijeka! Duh sveti mu je
Otkrio da kod uzimanje Božje riječi kao Božjeg lijeka postoje
četiri važne upute kojih se treba pridržavati, ako želi primiti Božju
pomoć i ozdravljenje u svojoj bolesti. To su ove upute: 1. Pazi
na moje riječi. 2. Prigni uho svoje mojim besjedama. 3. Ne gubi
ih nikad iz očiju i 4. Pohrani ih usred srca svoga.
Prije čitanja, rekao bi: „Bože, ti si rekao da su ove Tvoje riječi lijek
mom čitavom tijelu i ja ih sada uzimam kao lijek, u Isusovo Ime!“

Radeći tako ustrajno, iz dana u dan, Božji lijek je počeo djelovati u
njegovom tijelu, te je, otprilike nakon šest mjeseci POTPUNO
ozdravio od te neizlječive bolesti!

/Tekst prilagođen blogu - Izvor na upit – nastavak slijedi/

Nova poruka Kraljice Mira

03.10.2019.

Poruka preko vidjelice Mirjane (02.10.2019.):

“Draga djeco,
Volja i ljubav Nebeskoga Oca čine da
sam tu medu vama da vam majčinskom
ljubavlju pomognem rastu vjere u srcu,
da biste uistinu mogli shvatiti svrhu
zemaljskoga života i veličinu nebeskoga.

Djeco moja, zemaljski život je put k vječnosti,
k istini i životu - mome Sinu. Tim putem vas
želim povesti. Vi, djeco moja, vi koji uvijek
žeđate za vise ljubavi, istine i vjere, znajte
da je samo jedan izvor s kojega možete piti –
pouzdanje u Nebeskoga Oca, pouzdanje
u Njegovu ljubav.

Prepustite se u potpunosti Njegovoj volji
i ne bojte se. Sve ono sto je najbolje za vas,
sve što vas vodi k vječnom životu, bit će
vam dato. Shvatit ćete da svrha života nije
uvijek htjeti i uzimati, već ljubiti i davati.

Imat ćete istinski mir i istinsku ljubav, bit ćete
apostoli ljubavi, činit ćete vašim primjerom da
ona moja djeca koja ne poznaju moga Sina i
Njegovu ljubav požele upoznati ga.

Djeco moja, apostoli moje ljubavi, klanjajte se
sa mnom mome Sinu i ljubite ga iznad svega.
Uvijek nastojte živjeti u Njegovoj istini.

Hvala vam.”

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.