Samo jedna knjiga nas će nadživjeti,
Knjiga života, koju sami pišemo, a koliko
dugo 20, 50, 100 godina, to je po Božjem,
a ono što je u našim rukama daje odgovor
na pitanje kako ćemo ispisati stranice svoje
knjige, čime ćemo posijati dane darovane?

Kad u mislima pokušavam posložiti one dane
koji su predamnom, pitam se: Mogu li i za jednu
osobu tvrditi da će sigurno biti tu, ili za nešto
da će se sigurno dogoditii? Ne, to sve pripada
Božjoj providnosti i jedino što je sigurno, ali
i najvažnije, jest da će moj Bog biti sa mnom..

Bog je sa nama kroz sve dane života i bez obzira
na sve "prošlost više ne brine“, ona pripada Božjem
milosrđu. Moja budućnost još me ne brine, ona
pripada Božjoj providnosti. „Ono što me brine i
izaziva jest sadašnjost, a ona pripada Božjoj milosti
i predanju mojeg srca, moje dobre volje" /sv. Franjo S./

I kako onda pisati svoju knjigu života?
Ne trebaš biti umjetnik, ali trebaš nositi u srcu
Umjetnika svih umjetnika koji te takva stvorio..
Ne trebaš biti ni neki posebni talent, Bog zna
koliko možeš dati, zato daj svijetu najbolje
što možeš! Ne trebaš ni posebnu olovku,
računar niti išta materijalno za ovu knjigu..

Dovoljno je da ona bude ispisana dobrom,
dobrim djelima, molitvom, poniznošću, vjerom,
nadom i ljubavlju. Ne trebaš i ne možeš biti savršen,
ali bitno je da sve nesavršenosti, grijehe, mane
i sve propuste predaš Bogu. On je sposoban
i to okrenuti na dobro. Na kraju, ono glavno jeste
da na svaku stranicu knjige života upišeš Boga,
jer, On je tebe u dlanove svoje urezao (Iz 49,16).

Pored toliko milijardi, Bog ne zaboravlja tebe,
svoje dijete, ljubi te kao da si Mu jedini na svijetu.
Ipak, iako je samo jedan, mnogi na Boga zaboravljaju.

Zato treba paziti kamom nas vode naše dluke i želje,
odluke donose više-manje svi, ali se rijetki pridržavaju.
Mnogi odlučuju ono što ne mogu ostvariti, a nekad
i male stvari čine veliku razliku. Najbolja je odluka
dopustiti Bogu da djeluje kroz nas i oblikuje nas, da
nam bude snaga, mudrost, utjeha, put, istina - život.

Na nama ostaje da uzvraimo Ljubav Bogu, da ju imamo
prema bližnjima prema sebi. Ljubav nije čudo, ali ona
čini čuda. Za sve što radimo s ljubavlju dolazi i uspjeh.
S ljubavlju se jedino i križ može nositi. S ljubavlju i zbog
Ljubavi se vjeruje. Zbog ljubavi se živi. Sve i kada bismo
imali onu snagu vjere koja brda premješta, bez ljubavi mi
smo prazni, ništavni. A najvažnje pitanje u knjizi života,
koje će se postaviti na kraju, jeste: Koliko si ljubio/la?

Prema riječima proročice, Krist govori za današnje vrijeme:

Ja, Krist, objašnjavam, ispravljam i produbljujem riječ:

Kao Isus iz Nazareta govorio sam o živoj riječi koja je
nadahnuta Božjim Duhom. Tko živi živu riječ, život iz Boga,
nikada neće vidjeti smrt jer on gleda u vječni život,
a svoj fizički omotač samo skida, jer on pripada zemlji
i zemlji se ponovno vraća.

Spoznajte: zemaljsko tijelo pripada zemlji jer je ono od zemlje.
Duhovno tijelo međutim pripada Bogu jer je ono od Boga.
Tko gleda samo na raspadljivo tijelo, ne razumije Moje riječi
jer njemu samo zemaljski život znači život.

Međutim, istinski život je Bog, a duhovno tijelo je iz Boga,
iz vječne struje; ono se u njoj kreće i nikada ne umire.
Duša međutim može dugo vremena proboraviti u tami
ako je čovjek tmurno mislio, govorio i postupao.
To je tada duhovna smrt jer opterećena duša gleda
samo na raspadljivo i to smatra istinskim životom.

No svi oni koji svoj život posvete Bogu tako što plemenito misle,
čisto govore i zakonito postupaju, nose u sebi svjetlo i nakon tjelesne
smrti ući će u svjetlo, dakle neće ostati u tami, u duhovnoj smrti.

Tko se dakle pridržava Božjeg zakona, Božje riječi, neće okusiti
duhovnu smrt jer već u zemaljskoj odjeći živi u Bogu. Fizičko je tijelo
samo omotač duhovnog tijela; ono međutim ne može živjeti bez
duhovnog tijela, duše, u kojoj je izvor života, dotok iz života, Boga.

Duhovni čovjek koji gleda jedino na Boga pridržavajući se Njegove riječi
i ispunjavajući zakon života, skinut će svoj omotač, fizičko tijelo
kad mu dođe vrijeme da opet postane zemlja.
…………….
Odlomak iz knjige: Ovo je Moja riječ
– Kristova objava koju svijet ne poznaje
Dato preko proročice za današnje vrijeme (izvor na upit)

Ne želim tu zadnju noć ili noć umiranja
tu noć smrti a neki ju zovu i noć duše.
Laska mi pomisao na življenje i umiranje
da bi se dalje živjelo jer to nije noć nego
rađanje u vječnom životu, vječni život,
to je dakle, vječni dan tek rođene duše..

Naše su riječi višeznačne tako rastezljive
kao pojmovi «ovostrano», ili «ovdjestrano»
ili čak onostrano, za mnoge nije realnost
zato jer ga mnogi svrstavaju u kategoriju
«vjerske predodžbe», dakle u «religiju»
kojoj mnogi pripisuje karakter irealnog..

Osobito kraj onoga što oni smatraju «životom»
kraj svog opstojanja, smrt, za njih ima hladan dah
neshvatljivog, zagonetnog, nepojmljivog,
prema prilikama čak i jezovitog, hipotekarnog..
Pomisao na smrt rado se potiskuje iz svijesti,
pa ju svijest svako toliko vraća na svjetlo dana..

Prije ili kasnije za svakoga od nas međutim
dolazi čas u kojem se razračunava sa svojim
opstojanjem i sa smrću, prije svega onda kada
se čovjek zaokuplja svojim učinkom, prošlošću,
jer upravo savjest koja tada često govori uvjerljivo,
nije vazda meko uzglavlje, ne laska, propituje..

Tko napokon zna kada će mu «kuma smrt»
pokazati da je kazaljka na njegovom «životnom satu»
došla do dvanaest i da je za njega inkarnacija istekla?
Nitko ne zna godinu ni sat. Jedno je međutim sigurno:
Taj će sat doći, a s njim i pitanje: Kako ću susresti «smrt»?
Što je za mene «smrt» kao događaj moga umiranja?

Ptice umiru pjevajući, a pjesma putuje na krilima svemira.

(Obrada pisma proročice – izvor na upit)

Ljubav po spoznaji čovjeku daje onoliko koliko možemo nositi
- nakon Starog zavjeta dolazi Novi zavjet pa bi ovim postom
naglasio neke bitne razlike među njima:

Stari zavjet naglašava prvu božansku Osobu, Oca, a sveto
Trojstvo samo je blago naznačeno. U prva tri stiha Knjige
Postanka čitamo da je Bog stvorio nebo i zemlju, njegov je
Duh lebdio nad vodama i Bog je govorio (Riječ = Sin).

Novi zavjet naglašava tri bitne razlike u odnosu na Stari zavjet:
Ovdje nam Bog izravno progovara kroz Isusa te u Isusu iz Nazareta
Bog i neposredno djeluje u svijetu. Sveti Pavao to formulira na način:
"... konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu" (Heb 1,2).

Nadalje u Novom zavjetu terminološki Bog Jahve postaje Abba –
Otac, Židovi po svom nauku nisu smjeli izgovoriti ime "Jahve". Ali
Isus nas uči da ga smijemo nazivati Ocem.

Novi zavjet po Isusu naglašava da Duh Božji prebiva u ljudima.
Isus obećava svima koji u njega vjeruju da će im dati Duha
Branitelja i Tješitelja koji će ga/nas učiniti Božjim sinovima i
kćerima i taj isti Duh Božji prebiva u nama!

Tek u novije doba naglašava se značenje Presvetoga Trojstva
koje djeluje u jednoj naravi Boga u kojem postoji zajedništvo
Oca, Sina i Duha Svetoga. Istovrtemeno o Bogu postoji i onaj
drugi naglasak u različitosti triju Osoba, pa je prema tome
sveto Trojstvo istodobno i slobodno zajedništvo triju božanskih
Osoba.
Prema razvoju spoznaje (daje nem se znanja koliko možemo
„nositi“) vidi se da Bog nije statičan, te da je On u sebi pokretačka
dinamična ljubav, jer on i jest "Ljubav" (1 Iv 4).

Presveto Trojstvo dakle postoji od vječnosti. Bogu stoga ne treba
nikakav svijet pored sebe. On je dovoljan sam sebi, ali je stvorio
svijet u ljubavi i slobodi. Stvorio je svijet i povjerio ga čovjeku u
ljubavi i slobodi čovjeka, na svoju sliku Ljubavi da po ljubavi vlada
i bude zato odgovoran.
Svaki čovjek zato osjeća svoju savjest kao moralni zakon u sebi
prema kojem se piše naša knjiga života. Knjiga života naglašava
se prvenstveno u naknadnim objavama ili porukama Neba, i u nju
stane sve ono što čovjek učini ili propusti učiniti za života.

Naša spoznaja o Bogu ili Svetom Trojstvu izravno utječe na naš
napredak u vjeri što je ključno za nas da je naša vjera, iako
posve osobna, čvrsta onoliko koliko je utemeljena u istini.
Poticaj za razmišljanje - neka bude popraćen ovim stihom:

"O, Trojice preblažena,
Praizvore stvorenja svih,
Počelo svega stvorenog,
I bića sviju ljepoto!"

(Himan iz Časoslova)

Prema pjesmi u Knjizi mudrih izreka Mudrost se prikazuje
poetično kao graditeljica, koja je "bila u radosti, iz dana u
dan, igrajući pred Njim sve vrijeme", govori nam o nastanku
i vječnosti poezije. Prvo čitanje Izr 8,22-31 - Prije nastanka
zemlje Mudrost već bijaše rođena. Dakle i prije nastanka
zemlje ovom pjesmom poezija je bila rođena, pa pročitajmo:

Mudrost

»Gospodin me stvori kao počelo svoga djela,
kao najraniji od svojih čina, u pradoba;
oblikovana sam još od vječnosti,
odiskona, prije nastanka zemlje.
Rodih se kad još nije bilo pradubina,
dok nije bilo izvora obilnih voda.
Rodih se prije nego su utemeljene gore,
prije brežuljaka.
Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana,
ni početka zemaljskom prahu;
kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna,
kad je povlačio krug na licu bezdana.
Kad je u visini utvrđivao oblake
i kad je odredio snagu izvoru pradubina;
kad je postavljao moru njegove granice
da mu se vode ne preliju preko obala,
kad je polagao temelje zemlji:
bila sam kraj njega, kao graditeljica,
bila u radosti, iz dana u dan,
igrajući pred njim sve vrijeme;
igrala sam po tlu njegove zemlje,
i moja su radost djeca čovjekova.«
Riječ Gospodnja.

(Uvdje je Mudrost Božja izrekla najljepšu poeztiju o sebi samoj,
i tu poeziju prenijela čovječanstvu riječima: "i moja su radost djeca
čovjekova" i zato pezija traje i tajat će u vječnosti i (po meni) nema
te književne grane kojom se može više reći i biti bliže Istini od poezije...

Iatina nije ono što smatramo našom istinom, ona nam se dodaje
prema stupnju našeg znanja i naobrazbe, prema sposobnostima i
zahtjevnostima našeg životnog puta, iako je Istina jedna jedinstvena
nama je data samo u spoznaji i u domeni našeg postojanja, našeg
bića i našeg puta..naših potreba, pa mi u biti raspolažemo samo malim
dielom stvarne Istine... (moj komentar)
Kako bi napredovali u Istini, u svakoj fazi našeg života mi moramo
stjecati novo znanje, zapravo ne prestajemo učiti. Nikad ne možemo
reći ja više ne mogu napredovati, učiti..Isus reče svojim apostolima,
a preko njih i nama: "Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete
nositi". Sve ima svoje vrijeme. Sve treba svoje vrijeme.
Mi nećemo djecu opteretiti sa svim brigama nas odraslih. Oni to ne bi
mogli nositi. Mnoge istine možemo tek malo-pomalo razumjeti. Tu očito
treba životno iskustvo, da bi se njih moglo razumjeti. Neke vrijednosti
kao što su vjernost, prijateljstvo, ustrajnost učimo tek tijekom godina
ispravno cijeniti, prije svega ako smo bolno iskusili suprotnost.
Doživotno učenje vrijedi u svim područjima, u odnosima, u pozivu, u
Vlastitom tj. osobnom životu. Također u vjeri! I vjera je doživotno učenje.
Moja dječja vjera nije dovoljna, da bi nosio mnoge teške situacije u životu.
Moja vjera mora rasti, sazrijevati, razvijati se. Kako učimo doživotno?
Sam život je naš učitelj. Iskustva, kako dobra tako i bolna. Ali jesu li
dovoljna iskustva? Ona mogu učiniti naš život gorkim i tvrdim.
Mi možemo otupiti i odbiti novo učenje, izgubiti spremnost da se razvijamo.
Isus nam je stoga obećao osobitog učitelja. Učitelja, koji može otvoriti
tvrda i zlovoljna srca za učenje, koji nas vodi dalje, pomaže nam, da ne
ostanemo zatvoreni. Isus je obećao Duha Svetoga: "On će vas upućivati
u svu istinu". Doslovno se kaže u originalnom tekstu: "On će biti vaš
"vođa puta". Put života je često bogat zavojima, pozna stranputice
i slijepe ulice. Stoga mi je potreban netko tko poznaje put i koji me
kao vođa ne vodi na stranputice. Duh Sveti je taj tihi unutrašnji vođa
na putu života. On je "unutrašnji učitelj", koji ne djeluje na nas izvana,
nego nam kroz svoje unutrašnje migove i upute pokazuje put.
Kako djeluje taj unutrašnji učitelj u doživotnom procesu učenja?
Kako djeluje Duh Sveti? Tako kao svjetlo! Njega se ne vidi! Ali bez njega
se ne vidi ništa. Samo kad ima svjetla možemo vidjeti. Samo kad u nama
svijetli Duh Sveti možemo razumjeti istinu. Mnogi profesori pričaju da ih
je fasciniralo kada su na licima studenata mogli vidjeti kako iz
njih izlazi svjetlo, oni su nešto shvatili, njima je nešto zasvijetlilo.
Svako razumijevanje, svako shvaćanje u našemu životu moguće je
samo ako Duh Sveti, taj unutrašnji učitelj dopusti da nam zasja istina.
Nijedno svjetlo nije jasnije, ljepše kao spoznaja Boga. Duh Sveti vodi nas
putem uvijek dublje spoznaje Boga u našemu životu. Mnogo puta nam se
čini da smo tek na početku toga puta. Ali vjerujemo Duhu Svetomu.
On će nas voditi k cilju. Molimo ga kada nešto želimo razumjeti.

(Tekst prilagođen blogu – Izvor na upit)

Dakle, sve što mi možemo kazati o Božjoj tajni, to su samo
slike i poredbe. Po njima samo izdaleka dotičemo tajnu Boga.
Tu vrijedi riječ apostola Pavla: "Doista, sada gledamo kroza
zrcalo, u zagonetki…"(1 Kor 13,12). "Zrcalo" i "poredba" znače:
naše slike i pojmovi mogu svakako izreći "nešto" o Bogu.

Također Isus govori u poredbama i koristi svakidašnje događaje,
da bi nam približio Božje djelovanje ljudima. Ipak, ne smijemo
zaboraviti da i s tako zornim slikama o Bogu, Boga nikada ne
možemo dohvatiti. Veliki teolog srednjega vijeka Anselmo Kan-
terberijski je rekao: "Bog je onaj iznad kojega se ništa većeg ne
može izmisliti, veći je od svega, što se može izmisliti". Sveti
Toma Akvinski to je formulirao negativno: "Svi naši pojmovi i
slike u biti prije kažu što Bog nije, nego što on je". Svi naši
pojmovi i slike, kojima se mučimo o Bogu, samo su smjeroka-
zne strelice. U nijednoj od njih "nemamo" Boga. Sve nas šalju
puno više na put k Bogu. One su upućivanje u tajnu, kojoj se
samo u stavu klanjanja udovoljava.

Nadalje, vjera u Presveto Trojstvo poziva na stil života u među-
sobnom poštovanju i prihvaćanju. Ako je Bog u sebi jedinstvo u
različitosti, tada smo i mi pozvani na prihvaćanje i poštovanje
različitosti, po raznim osnovama: naciji, boji kože, vjerovanju,
naravi, svjetonazoru i slično. Jedan od najvećih darova koji je
Bog darovao čovjeku jest ljudska sloboda. No sloboda je,
između ostalog, i naše pravo na različitost, pravo da budemo
drukčiji, jedinstveni, neponovljivi.

Sloboda je također pravo da zbog toga ne budemo odbačeni,
obilježeni, čak prezreni. Nažalost, danas vlada geslo: Tko nije
s nama i kao mi, protiv nas je! Međutim, da je Bog želio svijet
istih, takvog bi i stvorio. Naprotiv, darovao nas je različitostima
da bismo se međusobno obogaćivali. Iz različitosti se učimo
strpljivosti, poštovanju, toleranciji, i na taj način izgrađujemo
svijet novih odnosa utemeljen na civilizaciji ljubavi. Dakle,
pozvani smo na sakrament jedinstva cijeloga ljudskoga roda.

Znak križa podsjeća na prisutnost Presvetoga Trojstva.
I dok se križamo, zahvalimo Bogu što nam je po Isusu otkrio
tajnu svoga života, dubine Božje. Vjera u Presveto Trojstvo
najveći je misterij naše vjere. Misterij u kojemu se rađamo i
u kojemu ćemo umrijeti. U Njemu doista, živimo, mičemo se
i jesmo!
(Usklađeno prema ovom blogu - Izvor na upit)

Poruka, 2. rujan 2019. - Poruka preko vidjelice Mirjane:

“Draga djeco, Molite! Molite krunicu
svaki dan taj vijenac cvijeća koji me izravno
kao majku povezuje s vašim bolima, patnjama,
željama i nadama. Apostoli moje ljubavi,
s vama sam po milosti i ljubavi moga Sina
i tražim od vas molitve.

Svijetu su toliko potrebne vaše molitve da bi
se obraćale duše. Otvorite s potpunim povjerenjem
svoja srca mome Sinu i On će u njima zapisati
sažetak Njegove riječi a to je ljubav.

Živite neraskidivom vezom s Presvetim Srcem
moga Sina. Djeco moja, kao majka vam govorim
da je krajnje vrijeme da kleknete pred mojim Sinom,
da ga priznate svojim Bogom, središtem svoga života.
Prinesite mu darove, ono što On najviše voli,
a to je ljubav prema bližnjemu, milosrđe i čista srca.

Apostoli moje ljubavi, mnoga moja djeca još ne priznaju
moga Sina kao svoga Boga, još nisu upoznali njegovu ljubav.
Ali vi ćete vašom molitvom rečenom iz čista i otvorena srca
darovima, koje prinosite mome Sinu, učiniti da se i najtvrđa
srca otvore.

Apostoli moje ljubavi, snaga molitve rečene iz srca
moćne molitve pune ljubavi mijenja svijet.
Zato, djeco moja, molite, molite, molite.
Ja sam s vama. Hvala vam. ”