Ne želim tu zadnju noć ili noć umiranja
tu noć smrti a neki ju zovu i noć duše.
Laska mi pomisao na življenje i umiranje
da bi se dalje živjelo jer to nije noć nego
rađanje u vječnom životu, vječni život,
to je dakle, vječni dan tek rođene duše..
Naše su riječi višeznačne tako rastezljive
kao pojmovi «ovostrano», ili «ovdjestrano»
ili čak onostrano, za mnoge nije realnost
zato jer ga mnogi svrstavaju u kategoriju
«vjerske predodžbe», dakle u «religiju»
kojoj mnogi pripisuje karakter irealnog..
Osobito kraj onoga što oni smatraju «životom»
kraj svog opstojanja, smrt, za njih ima hladan dah
neshvatljivog, zagonetnog, nepojmljivog,
prema prilikama čak i jezovitog, hipotekarnog..
Pomisao na smrt rado se potiskuje iz svijesti,
pa ju svijest svako toliko vraća na svjetlo dana..
Prije ili kasnije za svakoga od nas međutim
dolazi čas u kojem se razračunava sa svojim
opstojanjem i sa smrću, prije svega onda kada
se čovjek zaokuplja svojim učinkom, prošlošću,
jer upravo savjest koja tada često govori uvjerljivo,
nije vazda meko uzglavlje, ne laska, propituje..
Tko napokon zna kada će mu «kuma smrt»
pokazati da je kazaljka na njegovom «životnom satu»
došla do dvanaest i da je za njega inkarnacija istekla?
Nitko ne zna godinu ni sat. Jedno je međutim sigurno:
Taj će sat doći, a s njim i pitanje: Kako ću susresti «smrt»?
Što je za mene «smrt» kao događaj moga umiranja?
Ptice umiru pjevajući, a pjesma putuje na krilima svemira.
(Obrada pisma proročice – izvor na upit)
Post je objavljen 24.09.2019. u 00:45 sati.